Adrian Pezdirc: Premalo je samopoštovanja, a previše strahopoštovanja prema povijesti, nacionalnom, vjerskom, socijalnom pa i virtualnom identitetu

Adrian Pezdirc: Premalo je samopoštovanja, a previše strahopoštovanja prema povijesti, nacionalnom, vjerskom, socijalnom pa i virtualnom identitetu

Bili prijatelji ili neprijatelji, svi smo mi dio naroda, dišemo zajedno, rastemo zajedno, volimo se i svađamo. Što je potrebno da postanemo neprijatelj naroda? Svatko ima odgovor za sebe, a spomenuto pitanje možete vidjeti postavljeno u ZKM-u u obliku nove predstave Ivana Penovića, Neprijatelj naroda. Porazgovarali smo o predstavi sa samim redateljem te Adrianom Pezdircem, glumcem iz ansambla ZKM-a, pročitajte u nastavku!

Ivane, kako je izgledao proces rada u ovakvom dobu na ovoj slojevitoj predstavi, koja pored svega ima i dosta snimljenog materijala i s domaćim i stranim glumcima?

Ivan: Tako je, mnogo toga leži na videu koji je kao rješenje izišao u spletu svih okolnosti i produkcijskih mogućnosti koje imamo ove godine. Kod snimanja i režije tih video inserata veliki udio posla koji je stvarno sjajno odrađen imao je Lovro Mrđen. Samim time, svaki dan smo imali probe prvo uživo, a potom online s kolegama iz inozemstva koji čitavo vrijeme nisu mogli vjerovati da je kod nas kazalište otvoreno. Generalno, predstava je napravljena u dosta kratkom roku, neka dva mjeseca, a da se pritom izvelo i prilagodilo dosta toga što je ovu inkarnacija Ibsena učinilo drugačijom.

Adriane, kako je izgledao proces rada na dvije uloge, od kojih je jedna lutka?

Adrian: Kako nas je ulovila miss Korona nisam imao kazališni proces skoro 6 mjeseci, izuzevši proces na platformi Zoom što više ne bih poželio niti najgorem neprijatelju. Tako da sam se iskreno i s puno želje bacio u probe bez previše razmišljanja. Moja jedina želja koja mi je uz pomoć Ivana ostvarena jest bila imati lutku po imenu Billing što prije kako bi se upoznao sa mehanikom i tehnikom upravljanja. Billing je dosta brzo prihvaćen u ansambl predstave tako da smo se nas dvojica sprijateljila i započeli suradnju.

Billing je veoma progresivan i otvoren u iznošenju svojih stavova, a Hovstad pokušava sjediti na dvije stolice i udovoljiti svima zaboravljajući osobni stav. Koliko je odnos postao opasan svjedoči činjenica da se prošli mjesec ljubomorni Billing jer smatra da dobivam više pažnje i pohvala za obojicu, odlučio baciti pod kotače naše rundbine. On je dobio pažnju, sažaljenje i facelifting, a ja grč u želucu. Ali eto ga, prošli smo i to jači nego ikad, spremni za izvedbe u travnju.

Prebacujete li se u lutkarsko kazalište ili ostajete pri dramskom? Koji elementi su Vam najdraži iz oba svijeta?

Adrian: Ja jednostavno samo volim kazalište. Pa gdje je moguće totalno legitimno bez previše filozofije imati dodatnu glavu na ramenu osim u kazalištu? Obožavam to pristajanje na konvenciju. Počevši od toga da netko pristaje sjediti u mraku dvorane, dok netko uživo pokušava na sceni nešto stvoriti.

Uvijek mi se čini da kroz ono što radim zapravo dobivam priliku bolje upoznati privatnog sebe i što sam sve da su se karte u životu drugačije posložile mogao postati. Lutkarsko, dramsko, film ili televizija samo su mediji za propitivanje naučene stvarnosti.

Prvi ste put surađivali s Ivanom Penovićem, kakav Vam je bio ulazak u njegov režijski svijet?

Adrian: Uzbudljivo je raditi sa ljudima iz vlastite generacije, pogotovo s onima kao što je Ivan. Proces je bio opušten, pametan i zabavan, slobodan od pretpostavki i očekivanja. U zajedničkom istraživanju što pojedino lice, situacija, a naposljetku i komad znači za svakog ponaosob ali i kolektiv u kojem stvaramo.

Tko je neprijatelj naroda ili tko su neprijatelji? Jeste li vi među njima?

Ivan: Ne znam niti sam se tim pitanjem bavio. Thomas Stockmann ako hoćete. Više me zanimalo što ili tko se krije iza pojma narod i tko uopće ima pravo proglasiti nekog neprijateljem naroda. Što moraš napraviti da u moru pogrešnih stavova i ciljeva postaneš neprijateljem baš čitavog naroda? Ja sam pravi prijatelj naroda i volim sve što je naše, a i mnogo toga što je tuđe.

Adrian: Mislim da je svatko od nas sam sebi najveći neprijatelj. S očekivanjima prema sebi i prema drugima, sa pretpostavkama što nešto jest, a što nije nikako. Premalo je samopoštovanja, a previše strahopoštovanja prema povijesti, nacionalnom, vjerskom, socijalnom pa i virtualnom identitetu, prema svim tim društvenim konstruktima koje smo kreirali u nadi da će nam biti ”lakše” živjeti, a zapravo zaboravljamo da nam upravo te nametnute poželjne norme sužavaju pogled na svijet.

Ivane, režirate posvuda i često, što imate u rasporedu za buduće projekte?

Sljedeće na rasporedu su mi Dubrovačke ljetne igre, autorski projekt pod nazivom Van sebe, kojeg režiram s Natašom Rajković. Nakon toga u KunstTeatru postavljam novi tekst Espija Tomičića, a potom radim u HNK Zajc u Rijeci predstavu baziranu na romanu Fahrenheit 451. To je vjerojatno to do kraja ove godine, rekao bih dovoljno.

A koji je to produkt svih spomenutih procesa rada i novih suradnji možete vidjeti ako pogledate Neprijatelja naroda u Zagrebačkom kazalištu mladih 7. i 8. svibnja!

FOTO: Marko Ercegović

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori