Ana Lederer: Ženski su tragovi velika tema, s još uvijek mnogim neispisanim poglavljima, i u književnosti i u kazalištu

Ana Lederer: Ženski su tragovi velika tema, s još uvijek mnogim neispisanim poglavljima, i u književnosti i u kazalištu

This is a man’s world, this is a man’s world. But it wouldn’t be nothing, nothing without a woman.

Etta James: It’s A Man’s, Man’s, Man’s World

O ženama koje su pomicale svoje granice, o ženama koje su obilježile hrvatsku povijest, kulturu, umjetnost, književnost, sport, znanost i tehnologiju, saznajte i naučite koji je Ženski trag u povijesti.

U današnjem Ženskom tragu u povijesti bilježimo trag teatrologinje, publicistkinje i prve intendantice u povijesti zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, Ane Lederer.

U ugodnom razgovoru gđa Lederer nam je otkrila što za nju predstavlja teatar, na što pomisli kad joj netko spomene zgradu HNK u Zagrebu, koju glazbu rado sluša, bez čega ne može zamisliti svoj život i niz drugih zanimljivosti, koje vam donosimo u nastavku.

Odrasli ste u umjetničkoj obitelji. Zahvaljujući ocu Petru Šarčeviću, kazališnom redatelju, i majci Marlizi, sopranistici, Vaš život je od malih nogu povezan s teatrom. Što za Vas predstavlja teatar? Koje najranije uspomene vežete uz njega?

Teatar je glavna tema moga profesionalnog interesa u različitim vrstama i žanrovima u kojima sam se okušavala, ali i način života koji me odredio s obzirom na profesiju mojih roditelja. I tata kao dramski i operni redatelj, ali i kao direktor Drame gotovo jedanaest godina, i mama kao operna zboristica cijeli su život proveli u HNK-u, pa je „žuta kuća“ bila prirodni dio našega obiteljskog života.

Kazalište je doma bilo i glavna tema, odredilo je i stil života (cijeli sam život „noćna ptica“), a što je najvažnije – umjetničko društvo u kojemu smo odrastale sestra i ja. I ako im kazalište ne postane profesija, većina kazališne djece ima kazališne navike, barem kao gledatelji uvijek su blizu teatra. Gotovo da nema predstave koju od malih nogu nisam gledala i o kojima se nije doma pričalo.

Naravno, podrazumijevalo se pratiti sva kazališta, ponekad smo putovale i na tatine premijere u druge gradove, posebno u osječki HNK, njegov ali na neki način i moj drugi teatar, pa u Viroviticu, Zadar i brojne druge.

Naše je odrastanje bilo radosno, dinamično, zanimljivo i zabavno jer u teatarskom svijetu nikada ni trenutak nije bilo dosadno, a ta je teatarska generacija živjela jako društveno. Inače, i mlađa sestra Maja koja je etnologinja i ja imale smo potpuno slobodu izbora u traganju za vlastitim interesima, baš ništa nam nije nametnuto.

Kod mene je sve bilo jednostavno, nije bilo nikakvih dvojbi i traženja jer sam oduvijek željela studirati književnost i postati teatrologinja, baš ništa drugo – ni glumica, dramaturginja, redateljica, a kamo li balerina… uvjeti odrastanja i treninga za buduću profesiju bili su savršeni – roditelji iz kazališta i sjajna kućna biblioteka. A uspomene su baš sve vezane uz teatarski milje, i predstave i brojne neprepričljive teatarske anegdote.

Od 2005. do 2013. godine bili ste intendantica zagrebačkog HNK i to prva intendantica u povijesti zagrebačkog HNK. Kako biste opisali vrijeme koje ste proveli obavljajući taj posao? Što biste istaknuli kao posebno drago, a što ne biste voljeli ponoviti?

Nakon skoro dvadeset godina dinamične akademske karijere, ali i brojnih drugih javnih angažmana, uredničkih, televizijskih, radijskih, predstavljačkih, dobila sam ponudu koja se ne odbija: nakon povijesnih i teorijskih teatroloških tematiziranja pružila mi se prigoda okušati se u kazališnoj praksi odnosno iskušati vlastite mogućnost vođenja i kreiranja programa kazališta kojemu sam na neki način pripadala i kojemu sam poznavala mehanizme i procese rada.

HNK je, kako se zna reći, troglava hidra, jer u njemu žive i rade tri različita teatra – drama, opera i balet, a što su i tri različita načina rada, publike, i što je najvažnije za vođenje takvoga teatra – tri različita umjetnička mentaliteta: ako ih ne poznate, teže ćete preživjeti na čelu kuće. Činjenica da sam odrasla u HNK-u, poznavala generacije umjetnika koje su stvarale slavnu povijest našega prvog nacionalnog teatra te se osjećala posve prirodno u njemu, sigurno da mi je presudno pomogla u snalaženju. Jedan je intendant rekao da je za čelno mjesto kazališta potrebna snaga karaktera i neosjetljivost na uvrede – a njih su svi intendanti u povijesti istrpili u velikim količinama – pa u teatru nema mjesta za ljutnju, a usprkos svim preprekama i naporima ima nevjerojatne dinamike i kreativnoga uživanja.

U osam godina na čelu teatra realizirala sam mnoge velike produkcije, a uz generacije hrvatskih umjetnika u svim ansamblima, pozivala sam na suradnju i mnoge velike inozemne redatelje, pjevače i plesače. Iz današnje perspektive donijela bih možda neke drukčije odluke, ali mnoge se donose u trenutku, ponekad ne znaš jesu li dobre ili nisu, jer teatar je nepredvidiva živa umjetnost – doživljavaš i uspjehe i neuspjehe, to je dio kazališnog života u kući u kojoj sam svaka tri tjedna imala premijeru, a svaki je dan predstava. Bilo je neponovljivih iskustava, nikada ne razmišljam unatrag, pogotovo u negativnom registru. No, jedno sam sigurna: dobro što nisam ostala još jedan mandat, jer tek kad sam otišla iz teatra, shvatila sam koliko sam se potrošila i iscrpila.

Koje osjećaje u Vama budi pomisao na zgradu HNK u Zagrebu?

Poznam joj svaki kutak od malih nogu, a i danas osjećam je kao neki moj stari dom u kojemu mi je uvijek bilo lijepo, i u gledalištu i iza pozornice, iako više u njemu ne stanujem. Zgrada HNK za mene je oduvijek najljepša kuća u našem gradu, ali kad pokraj nje prolazim sada, izvana izgleda kao stara, pomalo zapuštena dama, iako očito nekoć lijepa: ta njezina izvorna ljepota, na žalost, nije važna ni državnim ni gradskim vlastima.

Bavite se hrvatskom dramom i kazalištem 20. stoljeća. Koje biste događaje i osobe istaknuli kao ključne za povijest hrvatske drame i kazališta 20. stoljeća?

Nemoguće je u kratkom razgovoru istaknuti ključne događaje i osobe koje su stvarale povijest hrvatske drame i kazališta: kazališna predstava nastaje iz kolektiviteta kazališne igre pa se stoga za relevatnost kazališnoga čina podrazumijeva umjetnička interakcija dramatičara, redatelja, glumačkog ansambla te svih ostalih suradnika u autorskom timu.

U povijesti 20. stoljeća takvih je važnih umjetničkih razdoblja bilo u svim hrvatskim kazalištima, kao i dramatičara, od Vojnovića do Matišića. Razvijajući se intenzivno kao znanstvena disciplina, teatrologija je od druge polovice 20. stoljeća do danas obradila brojne događaje i teme, monografski (redatelji, glumci, scenogafi, kostimografi…) ili pak u sintezama (povijesti određenih razdoblja, kazališta, antologije i hrestomatije hrvatske drame), a mnoge su još pred nama.

Na teatrološkom savjetovanju Krležini dani u Osijeku ove godine otvara se, primjerice, tema kazališnih i dramskih devedesetih godina 20. stoljeća, kada Hrvatska postaje samostalna država, a što je za kazališne također jedno od ključnih razdoblja i bit će zanimljiva teatrološka čitanja i događaja i osoba.

Autorica i urednica ste nekoliko autorskih i uredničkih knjiga, za koje ste primili nekoliko nagrada. Koju ili koje biste izdvojili kao najdražu ili najdraže i zašto? 

U trenutku kada sam radila na nekoj knjizi, bila mi je najvažnija na svijetu, skoro pa životno pitanje, a mislila sam naravno i da je presudna za svemir: ali bez te izvorne strasti prema onome što istražuješ, nema smisla pisati. Na pitanje mi je teško odgovoriti, ali možda mi je najdraža Vrijeme osobne povijesti o kazalištu devedesetih zato jer sam za nju dobila Nagradu Matice hrvatske za esejistiku A. G. Matoš.

Vrijeme osobne povijesti
foto: ljevak.hr

Kojeg domaćeg književnika/književnicu rado čitate? Koga biste preporučili kao neizostavnog za čitanje?

Julijanu Matanović i Ratka Cvetnića, uvijek i Tribusona, Pavličića, Aralicu… Niz novih autora i domaćih i stranih čitat ću ovo ljeto, na godišnjem odmoru, kad završim dvije znanstvene knjige na kojima sada paralelno radim.

U ovoj rubrici portala Beli Zagreb Grad bavimo se Ženskim tragom u povijesti. Čiji biste Vi ženski trag u povijesti kazališta i književnosti istaknuli i zašto? O kome biste voljeli čitati u Ženskom tragu u povijesti?

Ženski su tragovi velika tema, s još uvijek mnogim neispisanim poglavljima, i u književnosti i u kazalištu. Kao teatrologinja između ostaloga pisala sam i o hrvatskim umjetnicama, glumicama i književnicama svih generacija, s mnogima sam se i družila.

Mogla bih satima pričati o Elizi Gerner, glumici i spisateljici koja je napisala niz memoarskih knjiga, o Zdenki Heršak koja je također napisala niz knjiga različitih žanrova, o Eni Begović kao glumici i kao posebnoj osobi, pa o velikim opernim primadonama kao Ljiljana Molnar Talajić, ili pak o Ireni Pasarić, našoj primabalerini iznimne međunarodne karijere, mojoj bivšoj ravnateljici Baleta… mogla bih nevjerojatne hrvatske umjetnice koje poznam nabrajati unedogled, a čije su biografije ostavile veliki trag u našoj kulturnoj povijesti. Međutim, treba naglasiti kako u kazališnom svijetu osim glumica, pjevačica i balerina ima još profesija u kojima su žene ostavile zamjetan trag primjerice, kao kostimografkinje i scenografkinje.

Upoznala sam mnoge velike umjetnice koje su radile i prijateljevale s mojim roditeljima, kao što sam i sama i profesionalno i privatno upoznala mnoge. Moja pijateljica i kolegica teatrologinja Lucija Ljubić napisala je iznimno važnu i uzbudljivu knjigu o hrvatskim glumicama, Od prijestupnice do umjetnice objavljenu 2019., što pokazuje nezaobilazan ženski glumački trag u našoj kazališnoj povijesti.

Od prijestupnice do umjetnice. Kazališne i društvene uloge hrvatskih  glumica – Meandar Media
foto: meandar.hr

Čime bi se Ana Lederer bavila da ne radi ovo što radi?

Teško mi je zamisliti sebe izvan kazališta i književnosti, ali nakon dugog razmišljanja – filmskom produkcijom.

Bez čega ne možete zamisliti svoj život?

Sigurno bez kćeri Petre, obitelji, prijatelja, pa Zagreba, knjiga, kazališta, crne kave, čokolade, našega mora, putovanja… dug mi je popis.

Pet brzopoteznih za kraj:

Posljednja kazališna predstava koju ste pogledali: Heloise i Abelard, monodramu u izvedbi talentirane Lucije Rukavine, studentice 4. godine glume. Čekam da se kazalište vrati svom staronormalnom životu, jer ovo i ovakvo pandemijsko i nije kazalište, nego simulacija kazališnog života.

Najljepši teatar koji ste posjetili: Bila sam u mnogim svjetskim kazalištima, teško je izabrati, ali od historicističkih ipak Opera Garnier u Parizu. Od novijih u 20. stoljeću – Opera u Oslu po čijim krovovima sam dva sata hodala arhitektonsko je remek djelo, kao i Nacionalni centar za izvedbene umjetnosti u Pekingu, zvano pekinško jaje.

Da ste glumica, koju ulogu biste voljeli tumačiti: Sofoklovu Antigonu.

Posljednja knjiga koju ste pročitali: Djeca na daljinu, Julijane Matanović.

Glazba koju rado slušate: sve i svašta, ali operu najradije.

FOTO: Petra Lederer

Nikolina Solić

Završila sam diplomski studij povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (usmjerenje Suvremena povijest). Volim istraživati kulturnu, žensku i socijalnu povijest grada Zagreba, kazalište, književnost i gastropovijest. Velik sam obožavetelj vintage odjeće, nakita i starih kuharica.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori