Andreja Tonč: ‘Mislim da Zagreb ima potencijal i da će postati pravi ‘herzlich europejski grad’

Andreja Tonč: ‘Mislim da Zagreb ima potencijal i da će postati pravi ‘herzlich europejski grad’

Upoznajte jednu domaću frajlu, Andreju Tonč. Ova konzultantica za edukacije i EU projekte u slobodno vrijeme nas kroz svoju stranicu vodi u zagrebačku prošlost i bilježi štiklece iz svakodnevnog života. Dopustili smo da nas kroz razgovor s njom i predstavljanje mrežne stranice te profila na društvenim mrežama obuzme ona dobro znana zagrebačka toplina, te ju dijelimo s vama.

Već godinama pišete blog Moja priča o Zagrebu. Predstavite ga ukratko. Kako to da ste ga uopće počeli pisati?

Godinama sam pričala pajdašima o tome kak mi u raznim zagrebačkim suvenirima fali nekaj autentičnog. Stalno sam jamrala kak bi moglo ovak ili onak. A onda me samo nekaj lupilo. U jednoj lepoj ljetnoj šetnji do Jurjevskog groblja u ljeto 2018. godine. Stajala sam pred ostacima nadgrobnih spomenika i razmišljala kakve bi sve priče oni mogli ispričati.

Po povratku sam taman oko Ilirskog trga odlučila: „Sad kad dojdem doma, složila bum Facebook stranicu i metnula ove fotke!“ Tak je i bilo. Fotografije nisu bile moj prvi interes, kao niti izrada onih suvenira s početka priče. Mene je zanimala i ostaje mi kao primarni interes pisana riječ o Zagrebu. Facebook je tada omogućavao objavljivanje blogova i tako sam krenula. No, kako je ta društvena mreža mijenjala svoja pravila, tako sam se i ja odlučila da ću onda nastaviti sa objavom priča na mojoj web stranici www.mojapricaozagrebu.hr.

Naime kaj, dođete tak u neke godine i shvatite da već polako zaboravljate. Grad se užurbano mijenja. Stanovnici se otuđuju. Dolaze nove generacije kojima je Zagreb samo adresa za studij, posao, izlaske i shopping. Malo je onih koje zanima zagrebačka priča na način da bi se išli raspitivati o njoj. Dok obave sve zbog čega su došli u grad, zaborave ga i pogledati, a kamoli nekaj više od toga. Nadalje, moj sin je tinejdžer, njemu sad to kaj ja imam za reći je tak, OK kak bi on rekel. Ak te veseli, piši. No, doći će u godine kada će mu sigurno biti zanimljivo i ja želim da njemu i mnogim generacijama upravo ta pisana riječ ostane u naslijeđe. Fotografijama se divimo nakratko i idemo dalje. Video nam mora biti jako zanimljiv da bismo ga cijelog pogledali. A pisana riječ, ona je nekako uvijek tu. Čeka nas. Vratimo joj se.

Odakle crpite inspiraciju za svoje tekstove? Ima li u njima  imaginacije ili u potpunosti prenosite vlastita sjećanja?

Priče su najvećim dijelom stvarni doživljaji, najčešće iz mog djetinjstva ili stvarni događaji iz sadašnjosti koji me onda potaknu na neko sjećanje. Ponekad izmijenim neko ime jer se ljudi brzo prepoznaju, a svi mi reagiramo različito, pa želim izbjeći neugodne situacije zbog toga.

Emocija i sjećanje su ti koji iznesu svaku priču. Za sada nisam niti pokušavala pisati drugačije. Priče i tako nastaju. Najčešće me probude i onda odmah pišem. Emocije su tolike da sam gotovo nakon svake napisane priče plakala i ostatak dana bi najčešće provodila odmarajući.

Koji su Vam daljnji planovi za blog?

Blog će nastaviti rasti nekim svojim tempom kao i do sada. Pišem kada imam inspiraciju. Ne forsiram. Igram se i sa kratkim objavama, špelancijama, pokojom fotografijom. Međutim, već duže vrijeme imam ideju omogućiti objavu priča i drugih koji pišu, a ne objavljuju. Vrlo često u porukama i komentarima mi moji čitatelji napišu kako su i oni nešto pokušavali, ili da povremeno zapišu neka sjećanja ili da bi i oni imali kaj za reći.

Željela bih stoga stvoriti prostor i za priče drugih i općenito raditi na sakupljanju i promociji priča o Zagrebu. Takve priče doprinose očuvanju sjećanja i ostavljaju veliki poklon u naslijeđe  novim generacijama. One pomažu mnogima upoznati Zagreb u njegovoj srži, a to je sve ono kaj nije gizdavo i stavljeno u izlog.

Među mojim čitateljima ima osoba iz raznih krajeva Hrvatske i regije. Najčešće što mi kažu je da su im moje priče totalno promijenile njihovo viđenje Zagreba, a to je upravo ono što i želim postići.

Koliko znam, u planu je izdavanje knjige. Možete li reći nešto više o tome?

Da, u planu je izdavanje knjige. Naime, ovaj opus priča iz djetinjstva ima sad skoro oko 50 priča i nekako mislim da je vrijeme da ga zatvorim kao jednu cjelinu kako bih mogla nastaviti dalje. Trenutno radim na slaganju priča u jedan dokument i dorađivanju nekih detalja. Nakon toga slijedi lektura, a onda nadam se napokon dizajn i tisak. Sve to je planu ove godine, no potpuna realizacija ovisit će naravno o financijskim mogućnostima.

Aktivni ste i na društvenim mrežama, gdje često objavljujete male štiklece, doživljaje iz šetnji… Društvene mreže su danas izuzetno važne, te i Vi kroz njih imate određeni utjecaj na svoje pratitelje. Odgajate li na taj način neku novu publiku i zaljubljenike u Zagreb i njegovu povijest ili ste više posvećeni očuvanju već postojeće ljubavi?

Za sada moju publiku najviše čine oni koji vole Zagreb, ali vole i čitanje. To su većinom žene starosne dobi 40 i više godina. To je onako generalna statistika. Ima uistinu vjernih pratitelja svih generacija, ali ipak oni stariji najviše reagiraju komentarima, porukama i riječima podrške. Neki od tih ljudi žive u dalekom svijetu i kako to biva, tamo im najviše nedostaje Zagreb jer se većinom radi o rođenim Zagrepčancima.

No, zahvaljujući upravo toj generaciji to ushićenje pričama prenosi se na mlađe. Tako imam situacija da mlađe generacije bakama i djedovima šalju obavijesti kada je objavljena nova priča ili im ih čak i čitaju.
Od društvenih mreža koristim Facebook na kojem objavim poveznice na stranicu sa novom pričom ili napišem kraću priču i to popratim prigodnom fotografijom. Na Instagramu pak onda objavim dijelove priče i naravno češće objavim poneku fotografiju koja ne moram nužno biti objavljena i na Facebooku.
Puno je više mlađe generacije na Instagramu, ali ne toliko da bih to izdvojila kao posebnost. Ono što je zanimljivo u pogledu Instagrama je veći stupanj pozitivne komunikacije oko većine tema. Tako da iako sam imala dosta otpora prema toj društvenoj mreži jer fotografija nije  moj izričaj, ona me ipak uspjela privući i zadržati.

Za sada nemam plan usmjerenja na posebnu publiku osim one koja me i sada prati. No, to će se sigurno promijeniti s vremenom i novim projektima.

Kako biste opisali Zagreb svoga djetinjstva? Jeste li nostalgični za onim starim Zagrebom ili Vam se više sviđa ovaj moderni u kojem živimo?

Ja nikada nisam prestala živjeti u Zagrebu mog djetinjstva. To je za mene jedini način da se oduprem svim promjenama koje su se dogodile. Često kada hodam gradom ili sjedim negdje na kavi promatram grad prisjećajući se što je tu bilo, tko je tu živio i maštajući kako bi grad mogao biti topliji i skromniji.

Foto: privatna arhiva Andreje Tonč

Volimo svoj grad, ali baš i radi te ljubavi trebamo upozoriti ako nešto nije u redu. Sviđa li Vam se smjer u kojem se grad razvija? Imali smo potrese, korona je još uvijek tu i vidimo njihove posljedice na grad, ali i na građane. Imamo priliku koju su imali Zagrepčani poslije potresa 1880., mislite li da možemo riješiti neke probleme koji su se nagomilali, izgraditi neki ljepši i bolji grad dostojan civilnog društva, ali i svoje povijesti?

Moja čvrsta odluka je da u mojim pričama i objavama pišem o onome što je lijepo i onome što potiče lijepa sjećanja. Koliko god je to moguće kontroliram emocije na način da ne zapadnem u priču o negativnostima, problemima i stavu kak su neki drugi za sve krivi. Moji najžešći tekstovi su bili nakon potresa i na njih je bilo reakcija ljudi koji imaju i inače problem sa Zagrebom i Zagrepčanima. No, osim te snažne emotivne reakcije, onda i kada netko od mojih čitatelja komentira kak nešto ne valja i kak bi se nekaj trebalo poduzeti, zamolim ih da se obrate nadležnim službama. I to je moj stav prema situaciji u gradu. Problema je puno, a strpljenja nema. Svatko od nas može napraviti nešto i od toga treba krenuti. Svaki dan kad izađem ih mog haustora prvo slažem one vražje kante za smeće jer ih kak se kome svidi razmještaju, pa se napravi nered. Svaki tjedan operem moj dio stubišta. Razvrstavam otpad. Pomažem u kući oko pripreme dokumentacije za obnovu zgrade nakon potresa.

Sve to malo nekam vodi. Nemam očekivanja da će se dogoditi čuda uskoro, no optimistična sam u pogledu mladih generacija koje su aktivne po pitanju zaštite okoliša, upravljanja otpadom, poticanja građana na sudjelovanje u donošenju odluka, promociji hodanja, korištenju bicikala i javnog prijevoza, sve većem broju organizacije malih kulturnih događanja, savjetovanja i pomoći vezano za sanaciju nakon potresa kroz društvene mreže i udruge. Tak da mislim kak Zagreb ima potencijal i da će postati pravi, herzlich europejski grad. Ako si metnemo one očale za pozitivu, bute vidjeli da toga već fajn ima. Samo treba dopustiti da to kaj je sada samo jedan ficlek, polako raste.

Ako se odmaknemo od ponekad nekritične ljubavi, kako Vi vidite idealan Zagreb?

Vidim ga kao grad pun zelenila, grad u kojem prevladava žamor razgovora i smijeha, grad u kojem se ne žuri, a sve se stigne. Vidim ga kao grad knjižnica u kojima se družimo. Grad zanimljivih muzeja i malih manifestacija. Vidim ga kao grad u kojem njegovi mali stanovnici u školi uče o njegovoj povijesti, a roditelji ih vode u šetnje, kazališta i raspjevane izlete. Vidim ga kao grad u koji se doseljavaju ljudi zato jer pruža uvjete jednog kvalitetnog života.

Što Vam nedostaje iz bezbrižnijih predpandemijskih i predpotresnih vremena?

Tango! To je jedino za što sam „zakinuta“ u ovom periodu. Obzirom da je moj redovan posao konzultantice za edukacije i EU projekte tražio puno putovanja, ja sam sretna za još uvijek važeće mogućnosti rada od doma. Na taj način imam više vremena za sebe, pa skoro svaki dan šetam dva sata, čitam, pišem, pijem omiljene zagrebačke kavice. Sve to prije nisam stizala u količini u kojoj sam željela. Stoički trpim sve radove, buku i prašinu koji su svakodnevno oko mene zbog potresne obnove. Nadam se da će se i pandemijska situacija uskoro smiriti, pa ću ponovno krenuti i na čagice.

Foto: Mali Zum

Kako najradije provodite vrijeme u gradu? Kada Vam dođe netko koga trebate provesti po Zagrebu, što im pokazujete?

Volim šetati, pa tako skoro svakodnevno napravim krug od Džamije do Cmroka, pa natrag preko Gornjeg grada. Volim otići na kavu i na plac. Kad god imam goste vodim ih mojom malom turom od Trga preko Kaptola, Tkalče i Gornjeg grada uz naravno pauze za kavu, kolače ili ručak. Moji prijatelji i kolege vole tu šenju jer je taman. Zagreb je i inače taman za neki vikend boravak. Omogućava vam da vidite dovoljno i da imate vremena za ležerno uživanje. Ne morate trčati s jedne lokacije na drugu.

Poruka našim čitateljima za kraj?

Dopustite Zagrebu da vas zagrli i vodi vas u priče o povijesti, ljubavi i nekim drugim vremenima za kojima ne moramo žaliti, već ih možemo koristiti kao poticaj kako izgraditi grad po našoj mjeri. On ne mora biti bolji od Beča ili Pariza. On samo treba biti nama ugodno mjesto življenja.

Martina Piškor

Završila sam povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Fokusirana sam na žensku i povijest svakodnevice. Zaljubljenica sam u kazalište, Zagreb i pjevanje. Bez Zagreba se ne može, jer on je u krvi!

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori