fbpx

Antonija Kulčar-Vajda: Jedna od najvažnijih fotografkinja i kroničarka kulturnog Zagreba

Antonija Kulčar-Vajda: Jedna od najvažnijih fotografkinja i kroničarka kulturnog Zagreba

This is a man’s world, this is a man’s world…But it wouldn’t be nothing, nothing without a woman.

Etta James: It’s A Man’s Man’s Man’s World

O ženama koje su pomicale svoje granice, o ženama koje su obilježile hrvatsku povijest, kulturu, umjetnost, književnost, sport, znanost i tehnologiju, saznajte i naučite koji je Ženski trag u povijesti.

Antonija Kulčar-Vajda, poznatija kao Tonka, jedva je od najvećih hrvatskih ženskih fotografa i kroničarka društvene i kulturne elite međuratnog Zagreba.

Od Varaždina do Münchena

Tonka je rođena 10. srpnja 1887. u Varaždinu kao Antonija Vajda. Od malena se bavila fotogradijom, te već 1902. godine varaždinska glasila pohvaljuju njezin rad. To joj je omogućilo da je zamijeti poznati fotograf Rudolf Mosinger, koji je postao njezin učitelj. Obrazovanje je nastavila u Zavodu za fotografiju, svjetlotisak i gravuru u Munchenu te atelierima u Beču i Berlinu.

Ipak, vratila se u Hrvatsku, u Zagreb gdje 1917. godine od Artura Kulčara kupuje fotografski atelier „Olga“ na današnjem Trgu kralja Tomislava. Suradnja s Arturom Kulčarom rezultira brakom, tako da Antonija postaje Antonija Kulčar- Vajda. Kulčarevo prezime zadržala je i nakon njegove smrti i ponovne udaje za slikara Jožu Pruta.

Foto Tonka

Na Trgu kralja Tomislava ostaje do 1932. godine, kada od Franje Mosingera kupuje dobro uhodani atelier u Ilici 8, gdje je bio negdašnji atelier Vlahe Bukovca. Foto Tonka postao je nefomalno sastajalište tadašnjih intelektualaca te kulturne elite. Njezina klijentela sastojala se od bogatih zagrepčana, te kazališnih umjetnika. Pratila je zagrebačka kulturna događanja te bila angažirana za fotografiranje glumaca i kazališnih predstava, tako da se kazališna povijest dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća može rekonstruirati i zahvaljujući njenim slikama.

Najdraži modeli bili su joj Marija Ružička i Maja Strozzi, a jedna od najznamenitih fotografija u povijesti hrvatskog kazališta, ona Bele Krleže kao barunice Castelli na praizvedbi upravo je Tonkino djelo. Fotografirala je i glumicu Viku Podgorsku, Zagorku, miss Europe Šteficu Vidačić, a Ljubo Babić je koristio njene fotografije svoje scenografije 1925. godine na Velikog izložbi u Parizu, za koju je osvojio i Grand prix.

Izvor: Facebook/ Zagreb kakav je bio nekada

Njezina vještina privukla je čak i jugoslavensku kraljevsku obitelj, tako da je teta Tonka, kako su ju zagrepčani od milja zvali, postala službeni fotograf obitelji Karađorđević. Tu titulu zaslužila je 1931. godine, i zadržala je sve do raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. godine.

Žena za novo doba

Tonka je bila i ostala najprepoznatljivija po portretima. Svaka dobrostojeća zagrebačka obitelj željela je imati obiteljski portret koji je u donjem desnom uglu imao Tonkin pečat. Igrala se osvjetljenjem, pozama, prikazivala psihiloški karakter svojih modela, ali i podlegla onodobnom kultu tijela i ljepote, tako da je retuširala svoje fotografije. Zapravo joj je kult tijela donio dodatnu slavu, jer je prigrlila i aktualizirala ženski akt.

Brojne Zagrepčanke dolazile su same ili sa svojim muževima nage pozirati Tonki, koja je njima, ali i svim svojim klijentima omogućila da barem na kratko sudjeluju u sjaju Hollywooda i onodobnih zvijezda. Pomogla je ženama da steknu samosvjesnost i postanu svijesne ljepote svojega tijela, ali i da iskažu svoj karakter, pozivala ih da postano onodobna moderna i samosvjesna žena. Čak je i kraljicu Mariju prikazivala tako, što je uvelike pridonijelo njezinoj popularnosti.

Tonkinoj i tako velikoj popularnosti doprinijela je i fotoreportaža koja je postala izuzetno popularna u to doba. Tako je postala stalna suradnica časopisa „Svijet“, jedne od najpopularnijih zagrebačkih tiskovina onoga doba. Zapravo su sve onodobni mondeni listovi objavljivali njene fotografije, pa tako Zagorkin „Ženski list“.

Fotografkinja velikog srca

Ipak, razdoblje ludih dvadesetih i mondenih tridesetih je završilo. Započeo je najveći i najkrvaviji rat u ljudskoj povijesti, Drugi svjetski rat. Iako postoje informacije da je u dijelu njezinog ateliera bio jedan od ustaških stanova, Tonka se odlučila na poprilično opasno djelovanje. Odlučila je svoju fotografsku vještinu iskoristiti u plemenite svrhe. Dok se u prijeratno doba plaćalo za njezine portrete koji su predstavljali znak modernosti i elitizma, u ratno doba postali su svojevrsna fotoreportaža ratnih strahota. Tonka se uključila u akciju Diane Budisavljević, fotografirajući na tisuće djece spašene iz logora. Praktički je dirljivo kako i dalje ne odustaje od svog stila, stvarajući mala remek djela koja su dio kartoteke Diane Budisavljević. Nije stala na tome, nego je i posvojila jedno od kozaračke djece.

Rat je preživjela, ali u novom režimu nije bilo mjesta za prijeratnu raskoš i elitizam. Tako se foto Tonka u Zagrebu zatvara 1955. godine, te Antonija s preostalom foto opremom odlazi u Rogašku Slatinu, gdje je imala podružnicu. Tamo i umire 24. studenog 1971. godine.

Uspomena za vječnost

Tonka je jedna od najvećih hrvatskih fotografkinja, umjetnica koja je Zagreb i Hrvatsku uzdigla kao ravnopravan dio europske kulturne i umjetničke scene. Njezin put je fascinantan, vodi je od Varaždina do Beča, od ateliera do kraljevskog dvora, od najvećih suvremenika do male, nepoznate djece. O njezinoj veličini govori i to da svaka starija i bogatija zagrebačka obitelj u svom albumu čuva fotografije tete Tonke.

Literatura

  • Bulimbašić, Sandi. Foto Tonka: Tajne profesionalne fotografije međuratnog razdoblja, Split: Informatica museologica, No. 45-46, 2015.
  • FOTO: Screenshot/YouTube

Martina Piškor

Završila sam povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Fokusirana sam na žensku i povijest svakodnevice. Zaljubljenica sam u kazalište, Zagreb i pjevanje. Bez Zagreba se ne može, jer on je u krvi!

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *