Antonio Šarić: ‘Mi smo jedna jedina zemlja na svijetu na čijim su top ljestvicama ljudi koji imaju 50+ godina’

Antonio Šarić: ‘Mi smo jedna jedina zemlja na svijetu na čijim su top ljestvicama ljudi koji imaju 50+ godina’

Naš novi sugovornik je Antonio Šarić. Lijepi glasić koji trenutno imate priliku slušati na Anteni Zadar, ali i u sve popularnijem podcastu ‘Svijet oko mene’, preko kojeg sam uopće i imala priliku doći do svog današnjeg sugovornika. Slušaju li Hrvati podcaste, zašto na radiju prevladava jedna te ista glazba, zašto je počeo pjevati tek s 23 godine i koga od mladih izvođača vidi na sceni i kroz desetak godina, saznajte u nastavku.

Antonio, pišeš, pjevaš, sviraš, baviš se novinarstvom, sportom..ma, krenimo od samog početka. Kako se razvijao toj odnos prema glazbi kroz samo djetinjstvo? Jesi li imao glazbene uzore? Koliko su društvo i obitelj utjecali na tvoj glazbeni ukus?

Kod nas je u obitelji konstantno svirao radio. Konstantna buka. Majka mi je jedan kratki period kada sam bio malen radila u jednoj prodavaonici ploča pa to sve u neku ruku odigra značajnu ulogu. Sada se često referiram na to kada mi dođu zadarski glazbenici u podcast. Glazba je doma non-stop svirala pa smo sestra i ja poprimili tu naviku pa nam danas uvijek svira glazba. Mojoj boljoj polovici to čak možda malo i smeta jer je odrasla na totalno drugačiji način od mene. Ona voli mir i tišinu, a ja volim buku i galamu. Imao sam i imam još uvijek glazbene uzore. Svjesno ili nesvjesno, kradeš od svojih uzora. Jednako kao s modnim ukusom, tako i s glazbenim ukusom.

Najviše mi ide na živce kada se spominje originalnost. Danas više nitko nije originalan. Prije 40-50 godina si mogao biti originalan jer nije bilo medija koji bi ti prikazali da su primjerice Rolling Stonesi “maznuli” drugu pjesmu od nekoga, ili Zeppelini ilI Deep Purple ili sl.

Danas, ako se netko mrvicu osloni na nekoga, odmah ga optuže da krade. Da skratim, od domaćih su mi uzori Gibonni i Parni valjak. Volim glazbenike koji imaju smiren privatni život, a da imaju odličnu glazbu. S druge strane, od stranih volim Bon Jovija, Bryana Adamsa, Brucea Springsteena, Aerosmith, Gunse i slične. Volim i punk-rock. Taman kada je punk-rock bio na vrhuncu, imao sam 14 godina pa mi je punk-rock uz glam rock osamdesetih omiljeni pravac.

Svirati si odlučio s 23 godine, a pjevati nešto kasnije. Dakle, moglo bi se reći da nikad nije kasno?

Psiha u svemu tome ima veliku ulogu. Kao dijete sam mucao pa pet-šest godina nisam mogao složiti ni normalnu rečenicu, a sada radim na radiju i radim podcast i ne možeš me ugasiti. U sedmom razredu osnovne počeo sam pisati pjesme, po uzoru na svoje omiljene glazbenike. Radio sam to bez da sam uopće znao svirati iti jedan instrument. Kasnije sam tek počeo “nabadati” akorde. Sa svojim prvim bendom svirao sam pjesme na engleskom jeziku i bio sam jako zadovoljan. Stvarno nikada nije kasno, možda bih se čak mogao prijaviti i na neki show.

Radio si kao radijski voditelj, što je jedno od zanimanja koje svi smatraju “zanimanjem iz snova”. Slušaš glazbu, “tu i tamo nešto pročitaš”, no – je li uistinu toliko lagano? Što na one dane kada ti se ne da izaći iz kreveta, a kamoli biti veseo i nasmijan u eteru?

Radim kao radijski voditelji i iskreno, ne poznajem nikoga tko to smatra zanimanjem iz snova. Iako sam htio u radijske vode ući još prije, ipak nisam. Nekada ljudi koji imaju previše samopouzdanja u jednoj stvari, u drugim imaju nula pa tako i meni treba sto godina da napravim nešto. Ja sam ti ona stara škola koja je sav dodatan novac koji je imala trošila na glazbu i CD-ove. Neću reći brojku jer me sram, ali npr. ako se uhvatim Val Halena, nema jedna pjesma, jedan album – sve se kupi, sve se presluša. Danas i brojni glazbenici imaju svoje radijske emisije, pa pomislih – zašto ne bih i ja. Ispostavilo se da mi to ide jako dobro, imam lijepu boju glasa i sve se posložilo jedno s drugim.

Je li uistinu toliko lagano? Ja sam po prirodi takav, volim puno filozofirati kada ti netko da mikrofon i kaže “ajde” i još ti da novac za to, nemaš razloga ne biti nasmijan i veseo u eteru. Ja sam uvijek takav – i u eteru i van etera.

Što se tiče izbora same glazbe na radijskim postajama, mnogi se žale kako se na radiju stalno vrte jedne te iste pjesme. Što sve utječe na odabir samih pjesama na radijskim postajama?

Radio sam na jednom radiju gdje je radilo petero glazbenih urednika i svatko je imao svoj glazbeni ukus. Onaj tko je u smjeni pušta ono što mu se svidi i sad – to može biti super, ako imaš nekoga tko to sve vodi. Onaj šesti koji svih ovih pet kontrolira. Ako toga nema, onda zna biti živi cirkus pa se nekad u jednom danu zna dogoditi da imaš jako laganu glazbu pa dođe netko drugi pa krene metal ili elektronika pa se više ne zna tko pije, a tko plaća.

FOTO: Dorian Dukić

To što se slušatelji žale na jednu te istu glazbu na radio postajama, radio nije ono što je bio prije. Ti kada se ideš baviti glazbom, najmanje novca će ti donijeti dobra pjesma i vrćenje na radiju. Tako ti je i sa samim radijem. U tih 10 minuta u kojih ljudi upale radio dok se voze od točke A do točke B – moraš uhvatiti slušatelja, a onda ga najčešće uhvatiš s jednom te istom pjesmom. Sve ima svoje mane i svoje prednosti. Ljudi koji rade na formatiranim radijima, izgore od jednih te istih pjesama, ali s druge strane na formatiranim radijima ti je plaća redovna, znaš svoj posao i ono što uložiš, to ćeš i dobiti. Ja sam sada na jednom takvom radiju i meni je to super.

Formatirane radijske stanice baš gledaju što je hit u svijetu i sve se top ljestvice prate pa se to tome i slažu playliste.

Koji je tebi bio najzabavniji dio posla, a koji ti je bio najizazovniji?

Intervjui su mi najzabavniji. Obožavam pričati s ljudima, zato sam pokrenuo i podcast. Izazovno je sve. Kad ideš u eter uvijek je frka hoće li to biti dobro, hoćeš li faliti. Još mi se tu i tamo zna pojaviti strah da ću možda zamucati, ali cijeli je taj posao izazovan. Ako se zezneš, trebaš se znati izvući iz greške. Meni su se dosta izrugali kroz cijeli život – i zbog uskih traperica i zbog duge i zbog raščupane kose, zbog svega što ide u “rokenrol” lifestyle pa sam se naučio nositi s “ruganjem”.

Hipotetička situacija. Gost koji ti dolazi u live emisiju koja ide npr. svake srijede u 18 sati, otkaže u zadnji tren, a ona mora ići. Što u tom slučaju rade radijski voditelji?

Ovisi, ako je emisija sponzorirana, ispričaš se slušateljima i kažeš da će ići u nekom drugom terminu. Ako je emisija moja osobna onda sam “melješ”, nekako se izvučeš, šališ se na svoj račun. Zadar je grad koji te zafrkava non-stop pa naučiš biti i samoironičan. Naučiš se sam sebi rugati i onda to nekako najbolje prolazi.

Od radija po podcasta. Ljubav i afinitete prema glazbenoj industriji prenio si i u vlastiti podcast – “Svijet oko mene”. Zbog čega forma podcasta?

Ono što sam mucao kao dijete, vjerojatno nadoknađujem time što sada volim toliko puno pričati. Mislim da to ima veze s time. Uvijek sam htio da me se čuje, a tada me se nije čulo. Imam mikrofon i radio valove i sve gori. Radijske emisije su postale premalen format za mene i gosta, pogotovo ako je netko tko voli razgovarati.

Primjerice, kada mi je došao Hus iz Parnog valjka. On melje, ja meljem. To ti je sto godina trajalo, a radili smo emisiju o Aerosmithu. Negdje sam pročitao da ih on jako voli, a i u pjesmama im se osjeti njihov utjecaj pa sam ga odlučio kontaktirati. To mi je bilo jedno od najboljih iskustava. Imam sve albume od Aerosmitha, a s druge strane mi je Parni valjak domaći uzor pa je to baš bio gušt raditi. Eto, volim puno pričati. Sviđa mi se forma. Ljudi te pauziraju ako te ne stignu slušati pa ti se vrate kroz par dana.

Slušaš li privatno i svjetske i domaće podcaste? Kaskamo li za svijetom?

Slušam i domaće i strane podcaste, zato sam ih i počeo raditi. Moj podcast je prvi podcast u Hrvatskoj koji se radi u suradnji s kafićem. Ovom prilikom zahvaljujem Backstage baru u Zadru. Najviše je na moj rad utjecao podcast “Decibel Geek”. To su dva tipa iz Amerike koji rade podcaste o glam-rocku. Svidjela mi se njihova šema. Uzmu neki album, npr. Skid Row pa zovu gitarista i pričaju od cijelom albumu. Što se tiče domaćih podcasta, mislim da mi ne kaskamo po produkciji i po priči, nego po slušanosti. Tek kada sam svoje podcaste počeo stavljati na YouTube, porasla mi je gledanost. Osobno ne gledam podcaste na YouTubeu, već ih slušam na Deezeru ili Spotifyju.

Po čemu se sve razlikuje forma podcasta od klasičnog video-intervjua?

Razlikuje se po tome što imaš dosta prostora za improvizaciju. Plus ti si sam svoj vlasnik, svoj šef. Sam slažeš pitanja i to može trajati. Nisi ograničen na sat i jednu temu. Ovdje možeš pričati i o Bijelom Dugmetu i što je gost pojeo prije nego što je išao spavati i tako u nedogled skakati s teme na temu. Nije uštogljeno, osim ako si ti uštogljen, onda ti i podcast bude uštogljen.

Postoji li potpuna sloboda u formi podcasta?

To ovisi o tebi kao voditelju. Ako ti želiš provocirati, onda postoji sloboda. Ako želiš biti potpuno slobodan, dođi gol na podcast i nemoj zamutiti svoje intimne djelove i eto ti potpune slobode.

Kako se sve pripremaš za jednu epizodu podcasta i za kojeg ti se gosta do sada bilo najizazovnije pripremiti?

Svi gosti su mi većinom glazbenici pa pratim sve u glazbenoj industriji i nikad mi se nije dogodilo da o nekome ništa ne znam. Čak i ako se ne pripremim, a to se rijetko dogodi, onda se znaš snaći ako zapne. Obično preslušavam svu glazbu određenog autora i neke detalje iz života. Iako nikada ne pitam privatna pitanja, gosti to ne vole. Jedino, u slučaju da oni sami krenu o određenoj temi.

Najizazovnije mi je bilo pripremati se za Borisa Novkovića i Luku Nižetića. Pogotovo za Borisa. Ispostavilo se da je čovjek snimio jako, jako, jako puno albuma, iako sam mislio da znam sve njegove najpopularnije pjesme.

Mi smo tri sata pričali o glazbi. Mjesec dana sam preslušavao njegove albume. Čak i dok sam trčao i radio sklekove u parku. Da je netko uzeo moj mobitel i vidio da radim sklekove uz Novkovićevu “U dobru i zlu”, to bi bilo za odvaliti od smija.

Za Luku mi se bilo izazovno pripremiti jer inače ne slušam njegovu glazbu. Iznenadio sam se koliko on dobro pjeva jer kao za njega svi govore da “nema neki glas”. Ima. Ima dosta stila i energičan glas i izdvaja se od drugih. Odvalio sam od smijeha s njim. Lud je kao kupus u najboljem smislu i taj razgovor je izgledao kao da se znamo sto godina.

Kako komentiraš stanje na domaćoj glazbenoj sceni? Mičemo li se od ustaljenih okvira konačno?

Mi smo jedna jedina zemlja na svijetu na čijim su top ljestvicama ljudi koji imaju +50 godina. To je meni fascinantno. Da još uvijek imaš Jasmina Stavrosa, Dražena Zečića, Gibonnija, Massima, bez obzira što su neki kvalitetniji od drugih i imaju bolje pjesme…

I sada ovo forsiranje novih izvođača koji su očito okej, ali nisu toliko dobri. Nešto se mora promijeniti. Glazba je okej, ali nije ni upola dobro koliko to neki YouTuberi rade. U svemu tome je previše nekih unutarnjih poslova i ne sviđa mi se kako to sve skupa izgleda. U konačnici, ne mičemo se od ustaljenih okvira.

Predviđanja. Hoće li poneki izvođači koji su na scenu došli unazad tri do pet godina, opstati za deset do dvadeset godina? I tko bi to mogao biti?

Reći ću ti osobno. Volio bih da Silente opstane. Gdje god dođu, sve rasprodaju. Oni će vjerojatno i opstati. BluVinil je dobar, iako još nisu uboli drugu stvar kao “Apaše”. Zembo Latifa mi je okej. Matija Cvek ima dobre pjesme – balade su mu puno bolje nego funky stvari. Ipak, mislim da mi nemamo niti jednog mladog izvođača koji bi mogao napuniti neku veliku dvoranu. Čak se i Vanna muči s tim, kamoli netko mlađi.

Hoće li se mainstream mediji uskoro okrenuti novijim izvođačima, ili ćemo u prime timeu i dalje slušati o jednim te istim imenima?

Ne znam. Nemam pojma. Volio bih da se to promijeni. Volio bih da se primjerice, više priča o pocket palmi, ali ova naša scena je prečudna i ne možeš biti pametan.

Jedan od novih izvođača na sceni si zapravo i ti. Prije dva mjeseca predstavio si pjesmu “Želim te po danu, a sanjam te svaku noć”, koju prati i zanimljiv spot – naoko “statičan”, a u biti se tijekom spota toliko toga događa, čemu su zasigurno doprinijele dvije Ane i jedna Nika. Dosta neobično, ne sjećam se da sam išta slično vidjela. Odakle ideja za to?

Nisi vidjela jer to nitko nije niti napravio do sada. Preko serija “Sex education” i “Working moms” mi je sinula ova ideja. U svemu sam krenuo kasno pa tako i ovome. Zeznuto je to po pitanju samopouzdanja. Misliš si: “Pa to nije dobro, budalo jedna. Ajde doma leći, nađi neki stalan posao, radi djecu”. Radiš neke stvari koje od tebe očekuje društvo, rodbina i prijatelji i onda sam odlučio napraviti stvar o tome da želiš nešto za sebe, ali non-stop si u sumnji da to neće biti dobro i uvijek imaš neki glasić u glavi…

S obzirom na to da sam u to vrijeme išao i na dramsku sekciju, gdje sam upoznao cure, onda sam odlučio i njih uključiti u sve!

Moram spomenuti Doriana Dukića koji je zaslužan za video te Ivana Pešuta kojeg jednostavno obožavam. Zahvaljujem i Damjanu Bakiću na backovima i klavijaturama.

Imaš li ti uopće očekivanja za svoju glazbu i ima li očekivanja u glazbi uopće?

Očekivanja za svoju glazbu nemam jer se nisam nešto ekstra niti potrudio. Kada se budem potrudio, onda ćemo o tome pričati. Zasad bih volio više nastupati i snimati.

Nastavljamo te slušati na radio postaji i u podcastima. Hoćeš li nas počastiti i novim glazbenim uradcima?

Imam puno pjesama u demo verziji – primjerice “Sjećanja” i “Sve je tu, samo ti mi fališ”. Baš onako, ljubavne-socijalne tematike za rezati vene, hehe! 🙂

FOTO: Dorian Dukić

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori