fbpx

Antun Gustav Matoš: Priznajem da sam oduvijek Zagreb više volio od Zagrepčana

Antun Gustav Matoš: Priznajem da sam oduvijek Zagreb više volio od Zagrepčana

Gornji grad odiše misterijom. Oaza je za romantičare i boeme svih vrsta. Ulica Antuna Gustava Matoša nalazi se upravo u tom dijelu grada. U istoj je ulici smješten i Hrvatski povijesni muzej.

Prozaik, pjesnik, kritik, polemičar, putopisac, feljtonist, čelist, učitelj, uzor. A sve to u samo tri slova, u tri magična zlatna slova A. G. M.

Zvonimir Milčec o Matošu

Nezadovoljstvo obrazovnim sustavom

Neki od najvećih zaljubljenika u Zagreb nisu rođenjem Zagrepčani, pa tako ni Antun Gustav Matoš. Rodio se u Tovarniku 1873. godine, ali već godinu dana kasnije dolazi u Zagreb kojem će posvetiti veliki dio svog opusa.

U dječačkoj dobi bio je veoma živahan i poletan, što ga je dovodilo u brojne nevolje. Školsku klupu kao gornjogradski gimnazijalac dijelio je sa Stjepanom Radićem i Vladimirom Vidrićem.

Već je tada njegova buntovnost uzela maha. Ocjene su mu često patile zbog učestalih svađa s profesorima. Vidrić je Matoša iz tih dana pamtio po njegovoj Dečki, idemo! koju je uvijek izgovarao u posebnom afektu na tadašnjoj Južnoj promenadi (današnjem Strossmayerovom šetalištu).


Učio je samo ono što ga je privlačilo i zanimalo, a ostalo je zanemarivao. U tim godinama čitao je samo o Shakespeareu i Hegelu, učio je francuski jezik i svirao violončelo. No, teoriju glazbe bi pritom potpuno zanemario. Ni tada, ni u kasnijim godinama, Matoš nikada nije skrivao svoje nezadovoljstvo hrvatskim zastarjelim obrazovnim sustavom. Gimnazijske dane napustio je isključenjem iz škole.

Prvijenac kao životna i povijesna prekretnica

Matoš je 1891. godine počeo slušati prvi semestar Vojnog veterinarskog instituta u Beču u kojem nije uspio položiti propisane ispite zbog čega je izgubio pravo na stipendiju. No, Beč je svojim avenijama, knjižnicama i kulturnim manifestacijama već ostavio snažan dojam na mladog Matoša koji je po cijeli dan maštao o tzv. velikom svijetu.

Književni rad počinje godinom 1892. kad objavljuje novelu Moć savjesti u poznatom časopisu Vienac čiji je urednik u tom trenutku bio njegov bivši profesor hrvatskoga jezika iz gornjogradske gimnazije.

Tom objavom Matoš nagovještava početak hrvatske moderne, ali i mijenja smjer vlastitog života i posvećuje se pisanju.

Beograd: Od snova se ne živi

Kako nije imao položenu maturu, primio je iznenadan poziv na vojni rok u trajanju od tri godine. Zahvaljujući intervenciji roditelja, bio je smješten u Zagrebu gdje je mogao posjećivati obitelj. Čitavo je vrijeme pisao, čak i onda kada je planirao bijeg iz vojske te odlazak u Srbiju.

U Beogradu pokušava preživjeti kao kavanski glazbenik. Dane je provodio u knjižnicama i imao je jedan obrok dnevno – večeru. Noći bi provodio u nekim noćnim kavanama kako bi izbjegao oštre zime. Kada je konačno zaradio na nekoj književnoj večeri, uspio je nabaviti stan na mjesec dana. Međutim, u stanu su ga mučile svakojake bolesti, ali ponajviše glad.

Kalemegdan u Beogradu, Izvor: Pixabay

Iako mu je glazba pomagala u zarađivanju i preživljavanju, nije ga ispunjavala pa nastavlja uporno slati svoje književne uratke zagrebačkim časopisima.

Nije mogao poricati čežnju koju je osjećao za svojim gradom, a upravo je ta nostalgija čest motiv njegovih tekstova.

Iako je stekao brojne prijatelje, shvatio je da je Beograd tek prva stanica njegovog dugogodišnjeg putovanja po Europi.

Osvajanje Europe: Od Pariza do Beograda

Sa znanjem francuskog iz gimnazijskih dana te velikom ljubavi prema Charlesu Baudelaireu, Matoš se našao u svom mladenačkom snu – Parizu.

Pariz, Izvor: Pixabay

Uživao je u kulturi i blještavilu tog grada, ali najveća briga mu je još uvijek povratna informacija iz Zagreba i Beograda oko njegovih tekstova koje uporno šalje.

Budući da mu je bolest sve više paralizirala prste desne ruke, počeo se privikavati na pisanje lijevom.

S obzirom na to da je u Hrvatskoj još uvijek slovio kao dezerter, u nju se nije niti mogao vratiti. O teškoj situaciji u kojoj se našao svjedoči javni apel za materijalnu pomoć Antunu Gustavu Matošu u jednom zagrebačkom časopisu na koji su se odazvale dvije stare prijateljice iz školske klupe. 

Kada se vratio u Beograd, nekadašnji prijatelji su ga dočekali hladno i nezainteresirano pa je shvatio da je njihovo kavansko druženje bila daleka prošlost, možda čak i puka nostalgija. No, jednu nostalgiju ne može preboljeti: nostalgiju za Zagrebom.

Povratak A. G. Matoša

Priznajem da sam oduvijek Zagreb više volio od Zagrepčana!

Tako je Matoš odgovarao kada su ga pitali kako ga zagrebačka javnost dočekuje. Vidimo da ga, unatoč bolesti i neimaštini, ne napušta satirički i polemički duh. Neki bi rekli da je to spoj francuske pismenosti i slobodan beogradski duh.

Oko Matoša su se počeli okupljati mladi pisci, novinari i zafrkanti – tzv. matoševci. Matoš nikada nije prestajao pisati svoje kritike i polemike, a jačina njegovog izraza zatekla je zagrebačku javnost.

Nikada nije mrzio svoje protivnike, već je htio izazvati reakciju zagrebačke malograđanske sredine. Za njegovim stolom je bilo i žustrih rasprava koliko i smijeha.

Tako je svojom francuskom kulturom i srpskom drskošču postao najoštriji književni kritičar u Zagrebu. No, istodobno je postao i učitelj moderne poezije.

To nije spriječilo njegovu bolest da napreduje i da ga na kraju i ne sustigne. Matoš je bio još jedan u nizu hrvatskih pjesnika koji je umro od tuberkuloze. 

Sjaj u tami

U mraku provincijske Hrvatske pojavilo se svjetlo koje je unijelo brojne promjene, svjetlo Antuna Gustava Matoša.

Najviše ga pamtimo po tome što je modernizirao hrvatsku književnost, postao uzor mnogim mladim piscima i uspostavio estetiku (larpurlartizam) kao glavni element književnog djela. Postao je nezaobilazan za sve buduće pjesnike u Hrvatskoj. Njega se uvijek iznova oponaša; od njega se uči.

Marta Čagalj

Studentica sociologije koja se u slobodno vrijeme bavi pisanjem i čitanjem na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *