fbpx

Antun i Stjepan Radić: Braća koja su obilježila hrvatsku povijest

Antun i Stjepan Radić: Braća koja su obilježila hrvatsku povijest

Trg Stjepana Radića nalazi se u blizini Glavnog kolodvora, nasuprot Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, a Ulica braće Radić nalazi se u Gornjoj Bistri u Zagrebačkoj županiji. Zanimljivo je da Antun Radić nema svoju ulicu u Zagrebu.

Ako bilo kojega učenika osnovne škole pitate za braću Radić, vjerojatno će prva asocijacija biti poznato upozorenje Stjepana Radića: Ne srljajte kao guske u maglu! ili atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu iz 1928.

No tko su zapravo bila braća Antun i Stjepan Radić i zbog čega su toliko zadužili Hrvatsku?

Antun Radić – Prvi hrvatski etnolog

izvor: hr.wikipedia.org

Antun Radić studirao je slavistiku i klasičnu filologiju u Zagrebu i Beču, a kao profesor radio je u gimnazijama u Osijeku, Požegi, Varaždinu i Zagrebu. Utemeljio je etnologiju kao samostalnu znanost u Hrvatskoj postavivši tezu da se hrvatska socijalna i kulturna struktura može podijeliti na narodnu, seljačku i građansku. Ovu prvu on smatra kulturom srca te jedinom istinskom hrvatskom kulturom s obzirom da su se u građansku kulturu uvukli tuđinski utjecaji. Pokrenuo je Dom, prvi časopis za hrvatsko seljaštvo, a 1904. osnovao je s bratom Stjepanom Hrvatsku pučku seljačku stranku u čijem je radu aktivno sudjelovao sve do svoje smrti 1919. godine.

Zanimljiv je podatak da braća dijele isti datum rođenja, obojica su rođena 11. lipnja, uz tri godine razmaka. Antun je rođen 1868., a Stjepan 1871.  u Trebarjevu Desnom blizu Siska. Stjepan Radić od djetinjstva je patio od kratkovidnosti koja se s godinama sve više pogoršavala pa je pred kraj života bio gotovo slijep.

Gimnaziju je pohađao u Karlovcu i Zagrebu, ali je morao privatno maturirati jer mu je zbog političkog djelovanja bilo zabranjeno školovanje, a već od tog perioda započeli su njegovi sukobi s policijom i vlastima zbog nepravi koje su nanošene Hrvatskoj, najprije u Austro-Ugarskoj, a potom i u Kraljevstvu Srba Hrvata i Slovenaca.

Buntovnik koji je često boravio u zatvorima

Najprije je u zatvoru završio zbog kritiziranja vlasti bana Khuena Hedervaryja, a potom 1895. kada je sa skupinom studenata paljenjem mađarske zastave u Zagrebu prosvjedovao protiv nepravedne austrijske i mađarske politike prema Hrvatskoj. Zbog toga je izbačen sa Pravnog fakulteta i školovanje je morao nastaviti u Pragu. Skupa s bratom Antunom osnovao je Hrvatsku pučku seljačku stranku 1904. godine, uvidjevši da treba pomoći hrvatskom selu i zalažući se za opće pravo glasa, što tada nije bio slučaj, već je pravo glasa bilo određeno visokim imovinskim cenzusom.

Nijekao je Hrvatsko-ugarsku nagodbu i zalagao se za ujedinjenje slavenskih naroda, a u studenom 1918. na sjednici Narodnog vijeća, kada se pregovaralo o ujedinjenju Države SHS sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, izrekao je poznatu rečenicu:

Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!

Radić se zalagao da se najprije odredi oblik državog uređenja, odnosno da država bude federativna republika, jer bi u suprotnom Hrvatska mogla trpjeti ozbiljne posljedice takve brzoplete i nepromišljene politike, što se i pokazalo točnim.

Od samog nastanka nove države oštro je istupao protiv hegemonizma i centralizma srbijanske vlade te se nastavio zalagati za to da Kraljevina SHS bude po uređenju federativna republika, a ne monarhija s dinastijom Karađorđević na čelu. Nastojao je i europsku i svjetsku javnost upoznati s hrvatskim problemima u novoj državi pa se zato uputio na turneju po Beču, Parizu, Londonu i Moskvi, u kojoj je čak HRSS učlanio u Seljačku internacionalu.

Zbog toga je po povratku u Kraljevinu SHS 1925. uhićen pod optužbom za promoviranje komunizma pa je opet završio u zatvoru. S obzirom na to da je na izborima HRSS dobio velik broj glasova i na uzaludnost borbe iz opozicije, Stjepan Radić napravio je veliki politički zaokret i pristao na nagodbu s vladom: priznat će monarhiju i dinastiju Karađorđević te Vidovdanski ustav, prestat će se zalagati za republiku, a u zamjenu će biti pušten iz zatvora i postat će ministar prosvjete. Mnogi su mu to zamjerali i taj čin smatrali izdajom, no Radić je nakon višegodišnjih pokušaja shvatio da iz opozicije neće puno toga promijeniti pa je to pokušao učiniti s pozicije vlasti.

Borbu za pravdu platio je životom

No centralizacija se samo više povećavala te je Radić već 1927. opet prešao u opoziciju i čak sklopio novi politički savez nazvan Seljačko-demokratska koalicija sa svojim dotadašnjim neistomišljenikom Svetozarom Pribićevićem, a sve u nadi da će se zajednički uspjeti izboriti za parlamentarizam, demokraciju i ravnopravnost svih narod Kraljevini SHS.

Tijekom 1928. Radiću se često i otvoreno prijetilo smrću, a to je kulminiralo kada je predstavnik radikala Puniša Račić 20. lipnja 1928. uslijed burne svađe i teških riječi s obje strane, izvadio pištolj i zapucao na predstavnike HSS-a u Narodnoj skupštini u Beogradu, ubivši Đuru Basaričeka i Pavla Radića, Stjepanova nećaka. Stjepan Radić ranjen je u trbuh i odmah je prevezen u beogradsku bolnicu, a potom i u Zagreb, no preminuo je od posljedica ranjavanja 8. kolovoza 1928.

Na sprovodu Stjepana Radića u Zagrebu bilo je preko 150 000 ljudi, a tom dotad neviđenom brojnošću i atmosferom na ispraćaju izraženo je ogorčenje cijele Hrvatske političkom situacijom i njezino protivljenje beogradskom režimu, a Radićeva uporna borba za pravdu tijekom političke karijere svrstala ga je među najvažnije hrvatske političare u povijesti, a vjerojatno i najvažnijeg, najhrabrijeg i najpoštenijeg političara 20. stoljeća, čovjeka koji je opravdao mandat narodnog zastupnika jer je zaista svojim djelima zastupao hrvatski narod i njegove interese u prvoj Jugoslaviji pa su svi, čak i njegovi politički protivnici, ujedinjeni u ocjeni da se radi o iznimnoj političkoj ličnosti u dosadašnjoj nacionalnoj povijesti.

Izvori:

  • www.d-a-z.hr
  • enciklopedija.hr
  • povijest.net
  • Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Novi liber, Zagreb 2013.
  • FOTO: hss.hr
Marijana Džalo

Marijana Džalo

Magistra edukacije povijesti i hrvatskog, osim povijesti volim glumu i njome se amaterski bavim, čitam knjige, pišem te volim istraživati Zagreb i njegovu povijesnu i kulturnu baštinu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *