fbpx

Balkan Roads: Svatko tko želi odcijepiti Hrvatsku od pojma Balkan kojem i geografski i kulturološki pripada je neupućen ili iz bogzna kojeg razloga iskompleksiran

Balkan Roads: Svatko tko želi odcijepiti Hrvatsku od pojma Balkan kojem i geografski i kulturološki pripada je neupućen ili iz bogzna kojeg razloga iskompleksiran

Filip Jakovac i Ana Somek osebujan su i ambiciozan mladi par koji je pokrenuo projekt Balkan Roads. Radi se o road tripu Balkanom na koji možete krenuti vlastitim automobilom ili unajmljenim jugićem uz pratnju aplikacije koja vas upućuje na najzanimljivija mjesta. Filip i Ana istražili su svaki kutak Balkana i 100 najboljih lokacija uvrstili na kartu koju sada dijele s drugima. Što su radili, koje su avanture doživjeli te kako je voditi agenciju u dvoje pročitajte u nastavku.

Možete li nam reći nešto više o projektu Balkan Roads? Kako se i kada rodila ideja?

Filip: Ideja se rodila 2016. godine kada sam s Jugićem zvanim Artie, kojeg vozim i danas na duga putovanja oko svijeta te dva prijatelja krenuo na prvo veće putovanje tog tipa – Mongoliju. Prolazimo tisuće kilometara, gledamo oko sebe, čudimo se prostranstvima, nizinama, planinama, flori, fauni i kulturama te u jednom trenutku, negdje usred Sibira u 11 sati navečer, dok Artie ujednačeno bruji i strelica mu je zabetonirana na 90 na sat, opali me munja prosvjetljenja i postavim si pitanje – a zašto ne?

Imamo toliko različitih prirodnih i društvenih bogatstava na tako malo prostora, da se doslovce možete prošetati kroz more različitih narječja istoga jezika samo na par kilometara od Rijeke. Ujutro možete skakati bungee sa šibenskog mosta, popodne raditi soparnik u šumi kod Omiša, a večer dočekati mirisno ispijajući kahvu na Baščaršiji. Gdje toga ima?? U Europi nigdje. Za to znamo. Istražili smo.

Filipe, 2016. godine odvažili ste se u pustolovinu i legendarnim jugićem krenuli od Rijeke do Mongolije. Kako je izgledalo lutanje nepreglednim prostranstvima Rusije, Mongolije, Ukrajine?

Filip: Kao što rekoh, iskustvo života. Znali smo da će tako biti i prije nego smo krenuli, a još kad smo sve skupa i proživljavali. Upijali smo svaku zraku sunca, svaki osmijeh, svako obraćanje nekome, svako buđenje, svaki zalazak svjesno i prisutno. Nismo probavali mindfulness, živjeli smo ga sasvim spontano jer smo znali da ovo što sad vidimo vrijedi za taj put i više nikada. Možda ćemo se i vratiti, nadam se da hoćemo, ali više nikad neće biti – tako. Zato treba disati punim plućima te biti svjestan i prisutan u trenutku stalno.

Tehnički samo o putovanju – Rusija je glupo velika zemlja. Kroz dva tjedna pravocrtnog lutanja došli smo tek do polovice države. Smiješno malo. Rusi mogu izgledati hladno na prvu, ali su žar ispod površine. Izrazito su naivni i pomalo djetinjasti pa ih možete uvjeriti u svašta. Nisu oni naučili na balkansko šaranje. Nisu ni muškarci, a ni žene. Ukrajinke su najljepše žene na svijetu po statistici (barem našoj), Bjelorusi su izgubljeni, ali snaći će se, dok su Mongolci kraljevi zen-a. Njihov mir je vječnost i gledanje na sat tamo nema nikakvog smisla. Sat tamo postaje kucajuća spravica na zglobu koja ima novčanu vrijednost u metalu ili detaljnosti izvedbe. Njome se može trgovati i ništa drugo.

Kako je reagirala Ana na vaš prijedlog o pokretanju agencije?

Filip: Ha-ha-ha. Ana, hoćeš ti? Hajde.
Ana: Paa… Ja sam odvijek htjela otvoriti nešto svoje jer se bavim grafičkim dizajnom i freelancer sam već dugo. Radila sam po agencijama i znala sam što želim promijeniti i kakav pristup želim imati prema poslu i klijentima. Htjela sam zadržati svoju samostalnost i mogućnost slobodnog vremena pa mi se ideja svidjela otpočetka. Malo sam bila skeptična što se nastavka naziva iza imena tiče, mislim na sufiks putnička agencija, ali u redu, dogovorili smo se brzo i nema problema. Meni je najveće zadovoljstvo što imam nekoga tko stalno negdje leti, organizira putovanja u mjesta i među ljude gdje nitko inače ne bi išao. Onda ja pustim njemu, vječnom vrelu inspiracije, da organizira kuda, kada i kako te se volim prikopčati.

Kako funkcionira vođenje projekta/agencije u dvoje?

Ana: (u isti glas kao i Filip) Izazovno! (pogledaju se i prasnu u smijeh)
Ha-ha-ha sad je ok, ali prije nije bilo toliko lako. Nije ni sad, ali… Uh… Puno je tu kompromisa i načina kako da održiš vezu, kad u poslu ne ide. Npr. posvađate se zbog nečeg poslovnog i onda kad završi radno vrijeme bi trebali sjesti, zagrliti se i upaliti film ili otići na piće. Ne ide to tako lako.

Filip: Točno. Još kad se pribroji činjenica da mi imamo online turističku agenciju, što znači da radimo od kuće, to je posebna priča. Ana je u svojoj sobi, a ja radim iz dnevnog boravka. Za početak, čudno je odrediti si radno vrijeme te ga se držati – jer nitko vas ne provjerava. Zatim treba ugasiti laptop i odložiti ga pored sebe, dići noge na stol i pretvoriti taj ured ponovno u dnevni boravak. Pogotovo nam je teško bilo na samom početku, kad smo jedva imali bilo kakva primanja. Jednu plaću smo uvijek investirali natrag u posao i još dizali zajmove da možemo pokrenuti projekt. Koš i još je toga, ali nije lako. No da bi ponovio… Hmmm…ha-ha-ha. Neke stvari bi sigurno odradio drugačije da se mogu vratiti unatrag.

Kada niste putoholičari, kako biste opisali ono drugo?

Filip: Ana je znatiželjno i kreativno biće ha-ha-ha. Kad ne putuje, presađuje biljke 19 puta na godinu, crta karikature, izražava se slikovno, uživa u filmovima i maženju te je u stanju 5 i pol sati četkati našega samojeda Cloudya koji sve to stoički trpi. I voli glazbu, da. Ako se uopće može nazvati glazbom to, to nešto polagano, instrumentalno i sjetno. Tjera me na spavanje i u odlazak u klub na rehab. Šalim se malo, Ana je prije svega stručnjak u svom polju i možda jedna od najboljih grafičkih dizajnerica koje poznajem. Možda baš zato jer spaja tu svoju umjetničku stranu s pravilima struke te je gušt (užitak) gledati ju kako radi.

Ana: Filip je svestrani, znatiželjni i strastveni manijak koji se bavi politikom, kulturom, branjem gljiva, ronjenjem, javnim govorništvom, zabavljanjem ljudi oko sebe i bla- bla-bla… Ma tko uopće zna što on sve radi. Ne zna ni on sam.

Ana, pišete blog Balkanopediu. Kako ste se odlučili upravo za blog, a ne vlog koji je sada sve popularniji? Otkud crpite inspiraciju?  

Ana: Jer uz sve vrijeme koje nemamo i s obzirom na to da Filip ima nepresušnu inspiraciju za pisanje, lakše nam je napisati blog i okačiti par fotografija, nego učiti raditi videe. Nama je to fora način da naglasimo većinom pozitivne balkanske strane, ali ne ustručavamo se tu i tamo baciti pokoju kritiku kada treba. Htjeli bi da to zaživi još više, premda… Video je nužan i nama se isto sviđa te ćemo kad tad pokrenuti i vlog. Veselimo se tome, ali kada dođe vrijeme i kada budemo zaradili od Balkan Roadsa dovoljno da izdvojimo jedan dio za to.

Koja je zemlja (od onih što se nalaze na Balkanu) na vas ostavila najveći utisak? Može li se uopće odgovoriti na to pitanje?

Filip: Ne. Ha-ha-ha, šalim se. Na mene? Van Hrvatske? Ne mogu ni Srbiju reći jer su nam previše bliski, ali… hmm… Možda Moldavija koja tehnički ni nije na Balkanu, zbog vina i pristojnog, plahog mentaliteta. Možda Rumunjska zbog prirode ili Bugarska.
Ana: To je jako teško odlučiti. Svaka ima nešto svoje. Albanija je… Specifična i van svih mojih očekivanja, apsolutno prekrasna priroda i ljudi. Bugarska me ostavila bez daha po pitanju hrane. Rumunjska me očarala prirodom i cestama te nekulturom vozača ha-ha-ha. Grčka veličinom i prazninom u unutrašnjosti spram napučene obale, Crna Gora ljubaznošću i prirodom, Srbija humorom i srčanošću, BiH humorom i hranom, Slovenci ljubaznošću i prikrivenom divljom stranom te wow prirodom, Makedonija otvorenošću ljudi, te gostoprimstvom i eto, opet hranom.

Filip: Da, hrana je svjetla točka i lajtmotiv svake balkanske države.
Ana: Kosovo ljudima i… Eto me na svim državama. A i Ukrajinu sam zaboravila premda idemo samo do Odesse koja je jednostavno prekrasna i ljudi su plahi, tihi, ali divni. Suština priče je da sve te zemlje nude neke stvari koje su iste i koje su zajedničke svim Balkancima: dobru hranu, otvorenost ljudi i gostoprimstvo, srčanost, piće, glazbu, ludu zabavu i prekrasnu prirodu koju trebamo čuvati puno, puno više.

Balkan je prepun kulturoloških razlika, primjerice pronašla sam podatak da se Bugari ne pozdravljaju – jeste li se susreli s time? Koje su najveće razlike između Hrvatske i ostatka Balkana?

Ana: Nisam se susrela s razlikama koje su me iznenadile, očekivala sam to. Razlika ima toliko u samoj Hrvatskoj da sam naučila na suživot s njima. To je bogatstvo i s takvim stavom idem po Balkanu. Ako ćemo pričati o nečemu što me i danas fascinira i zadivljuje je činjenica da je Balkan možda jedino mjesto u Europi gdje možeš uvrijediti nekoga, ako odbiješ hranu ili piće koje ti nudi. Ili, ne daj Bože, da ideš platiti račun, a nisi domaćin, eaej. Sjećam se jedne zgode kada smo bili na saboru trubača u Guči, ujedno i najvećem trubačkom derneku na svijetu, gdje trubači imaju natjecanje na kojem zabavljaju preko sto tisuća ljudi. Filip je htio platiti račun za piće nakon 7 slijedova jela i duplo toliko pića. Ustao se jadan dečko koji je bio naš vodič kroz grad, a koji je na fakultetu, ne radi te nema nikakvih primanja, ali se spletom okolnosti našao tamo s nama za istim stolom za kojim su bili još direktor turističke organizacije Dragačevo, Boban Marković – apsolutni pobjednik i po nekima najbolji trubač na svijetu – te brojni drugi važni gosti. Stao je i mirno rekao  Filipu: „Možeš da platiš samo ako hoćeš da me uvrediš“, te otišao platiti. Tu je kraj. Nema dalje, ha-ha-ha.


Filip: Ana je ovo dobro opisala. Čak me bilo malo strah kad je to poručio, ali s druge mi je strane bilo drago. Volim takav tip tradicija koji daje do znanja gostu da je cijenjen, voljen i da ga se ne gleda kao na putujući novčanik. Da se mene pita, ja bi takvo ponašanje uvrstio u bonton.

Što se tiče Hrvatske i razlike između zemalja Balkana reći ću samo pristojno: NEMA! Nikakve! Nula! Svatko tko želi odcijepiti Hrvatsku od pojma Balkan kojem i geografski, a pogotovo kulturološki pripada je neupućen ili iz bogzna kojega razloga iskompleksiran. Muka mi je tih pompoznih i pretencioznih naklapanja „Mi smo drugačiji“, ovo i ono. To su gluposti. Jedine dvije razlike koje ja vidim između nas su religijske od 1054. godine i raskola crkve i tko se kako križa te koga su koje sile kroz povijest okupirale. Mi smo bili u Austro-ugarskoj, a oni u Osmanskom carstvu. Ja to vidim danas kao plus i različite kulturne crte. Mi smo dali Opatiju i raskošne balove, oni kaldrmu i ćevape. Idealna razmjena dobara. 🙂

Da ne ulazim dublje u politiku nadodati ću samo da nisam ni približno pobornik one: „Bolje biti prvi u selu, nego zadnji u gradu“. Za mene je umjerenost majka vodilja, učiteljica i misao života. Učiti treba od svih. Od jednih i od drugih, lijevih i desnih. Što god je korisno nije bitno otkuda dolazi. Bitno je samo kompleksašima koji čine razlike. S druge strane, ako nešto dobro sam posjeduješ onda to istakni i posluži kao dobar primjer onima od kojih si do maločas učio, da i oni od tebe nešto nauče. To je primjer čašćenja koje nam se dogodilo u Srbiji i u svakom selu ili gradu na Balkanu, bilo da je riječ o Hrvatskoj ili šire.

Kakva razlika, o čemu govorimo? Naš svakodnevni životni stil dokazuje da smo samo Balkanci i ništa drugo. Od načina na koji se zabavljamo, kakav humor cijenimo (strip Alan Ford najviše je uspjeha imao baš ovdje), kako se častimo, kakav odnos muškarci i žene imaju među sobom, kako jedemo, pijemo, veselimo se i slavimo, kako svaku kunu dajemo da si ugodimo i živimo hedonizam jer nas je povijest naučila da je život prolazan te da su svakodnevna iskustva sreće ona koja se broje, ma kako god mala bila. To su pozitivne strane.

S druge strane, kao i Srbi i Bugari i Grci, imamo vlast koja je u stanju izvući nove mjerače potrošnje vode, instalirati 50 godina stare i uredno narodu ispostaviti račun za uslugu. U stanju smo graditi nacionalni stadion, dok je skoro pola milijuna ljudi na birou. U stanju smo preživljavati dok je u privatnom sektoru zaposleno manje od jednoga radnika na jednog umirovljenika ili onoga koji ovisi o budžetu kojega većinom pune upravo privatnici. U stanju smo rascijepkati šaku zemlje na 20+1 županiju te 500 i nekoliko bespotrebnih općina kako bi se sav stranački kadar uhljebio i sisao proračun. Čekaj.. Kakva ono razlika? Idemo opet na pozitivu.

Posjetili ste nevjerojatno puno mjesta koja se obično ne nalaze na turističkim kartama. Koja je najčudnija stvar (ili više njih) s kojima ste se susreli tijekom vaših putovanja?

Filip: Ako moram birati onda Uvac u Srbiji. Meandri nevjerojatne ljepote za koje ne da skoro ne zna nitko, već ne znaju ni Srbi sami pa nisu utabali niti konkretan put koji do tamo vodi. Ana i ja smo ga npr. tražili dva dana i lutali kartom na slijepo. Ali hej… Ima ih milijun. Npr., u Bugarskoj su neke gljive od kamena, visoke po dva, tri metra. Potpuno prirodno nastale.

Ana: Autocesta u Albaniji ha-ha-ha. Ulaz i izlaz s autoceste na koju se možeš uključiti kad god želiš, pa se tako vozite 120 na sat i gledate traktor u daljini kako vozi pored ceste i mislite, neće valjda (?!), a kad ono hoće(!) i ukrca se lik na autocestu bez žmigavca 100 metara od vas. Vi naglo skrenete i skoro se ne prevrnete, nagazite na trubu, a naborani čiča uopće ne trzne ni obrvom, ništa, kao da ste muha koja je preletjela. Možete se npr. iz šeste trake prebaciti u prvu bez žmigavca ili stati na semaforu i pričati s vozačem iz auta do, a da nitko ne potrubi. Pogotovo, ako imate bolji auto. Također mi je fascinantna Meteora, splet samostana građenih na vrhovima kamenih stupova u Grčkoj, apsolutno fascinantno. Negativno je količina napuštenih životinja na svakom koraku. Kad se obogatimo financirat ćemo sterilizaciju svih napuštenih životinja i skupljanje istih u jedan veliki azil, te ćemo pokrenuti kampanje udomljavanja.

Možete li nam ispričati neku anegdotu, primjerice iz Rumunjske?

Ana: Neću Rumunjsku, to će Filip, ali evo jedna od brojnih s granica. Filipa su optužili na transnistrijsko (nepriznati dio Moldavije) – ukrajinskoj granici da je ruski špijun jer je bio lijen izvaditi iz auta podvodnu pušku, peraje, masku, dihalicu i olovo za težinu. Kad se sve to upakira s profesionalnim dronom i GoPro kamerom, nisu nas mirno gledali.

Srećom, Filip ima jedno pravilo na granicama i pri susretu s državnim tijelima: budi nevjerojatno ljubazan, nevjerojatno pozitivan i nevjerojatno glup. I tako je i bilo.

Policajac njemu da je špijun i da ide u zatvor dok se ne odgonetne identitet, a Filip njemu u ruku stavlja razglednicu na kojoj pišu podaci o Balkan Roadsu. On se na njega dere, a Filip njemu daje „unučić“ pelina od Maraske u ruku. Policajka se počela smijati, Filip je počeo pjevati, policajcu je dosadilo i svih nas je pustio. Jako se zabavne stvari događaju i kad se izgubite na putu. Ako zanemarite očekivanja, nema ni frustracije jer se nema vezati ni na kakvo razočaranje. Izgubili smo se unatoč GPS-u u Bugarskoj blizu mjesta Kalofer. Što ćemo, kud ćemo, stali u prvi restoran na koji smo naišli usred ničega i shvatili da kroz restoran teče potočić preko kojega su mostići i na njima stolovi za sjesti. Ispod su bazenčići u kojima plivaju šarani, linjaci i pastrve koje ćete upravo jesti. Priroda cvjeta i sve je mirisno. Kasnije smo našli neku baku i djeda kod kojih smo prespavali za 30 kuna po osobi za noć u sobi opremljenoj savršeno konzerviranim namještajem s početka 20. stoljeća. Kao da je muzej. Na takvom krevetu nismo spavali od djetinjstva, dok ga baka nije zamijenila Dormeom. Ovdje nije. Drugi dan su nam poklonili bocu svoje rakije i najbolje pomidore na svijetu! (Žustro glasno će Ana)

Filip: Dođemo mi na deltu Dunava u jednu agenciju i pođemo s njima na izlet gliserom po rukavcima rijeke. Predivna priroda, to se mora doživjeti. Dunav je veličanstven. Jedemo i pijemo na nekom otočiću, kad taman sunce krene nizbrdo kliziti po horizontu i među stablima se pojave obrisi divljih konja. Krenuo sam ih slikati i nisu bježali. To je bilo magično iskustvo. Vratimo se natrag, imamo dogovoren sastanak s gazdom agencije od pola sata, koji se uspješno pretvorio u dva sata i još nam je gazda dao vrhunsko vino koje je sam napravio u limitiranoj ediciji te koje je osvojilo svakojake nagrade. Muka mi ga je još popiti, a moram jer nemam vinski frižider, jooj. Volim vina, stalno ih čuvam za posebne prilike, a kada dođu opet nisu dovoljno posebne pa ih sačuvam. I tako propadnu. Uzaludan sam.

Kada bi se netko odlučio na tip putovanja poput vaših, što biste mu savjetovali?

Filip: Budi nevjerojatno ljubazan, nevjerojatno pozitivan i nevjerojatno glup kada razgovaraš s vlastima, a pronicljiv, prisutan u trenutku i veseo kada te dočekuju lokalci. Ma samo se opusti i kreni, ništa se loše neće dogoditi.

Ana: Budi otvoren, optimističan, ne boj se zalutati jer najbolje stvari se događaju kad se izgubiš. Zaboravi na predrasude i na očekivanja. Mi najčešće ni ne znamo što uistinu želimo, a neispunjeno očekivanje ostavlja gorak okus razočaranja u ustima dok pored tebe doslovno prolaze druge prilike. Što manje očekuj, što više osjećaj. Živi život.

Pet brzopoteznih

Zadnje putovanje/izlet na kojem ste bili?

Ana: Prije lockdown-a Dublin.
Filip: Taman smo jugićem Artijem otišli na sajmove u Nizozemsku i Dublin pa smo prošli skoro cijelu obalu Irske ukrug tzv., wild Atlantic way (divlji Atlantski put). Irska – 50 nijansi zelene.

More ili planine?

Filip: More. Uvijek, zauvijek, u srcu. Volim jedno i drugo, ali pogled na plavu livadu zovem domom.
Ana: Planine, ali teška srca to kažem jer se teško odlučiti. Živim u Rijeci već 4 godine i život na moru je ipak nešto posebno.

Ljeto ili zima?

Ana: Ne znam. Zima, ali zbog blizine mora možda i ljeto, ali prerano je reći. Pričekajte još 4 godine pa ću možda tada znati. Snijeg obožavam.
Filip: Zima. Intimna, surova, pokazuje pravo lice ljudi. Lako je biti sretan, poletan i ljubazan po ljeti, budi po zimi! Ali ja volim sva četiri godišnja doba i niti jedno ne bi mijenjao.

Jugo ili fićo?

Filip: Jugo ha-ha-ha. Moj mali pouzdani prijatelj.
Ana: Pa Jugo. 😀 Možda bi bolje pitanje za Filipa bilo Ana ili Jugo. Ustvari nemojte ga to pitati, bojim se odgovora i rasprave koja slijedi. Samo pustite…

Bungee jumping ili rafting?

Ana: Rafitng. Nisam neki fan visina i osim toga to traje par sekundi. Rafting traje duže i vidi se puno više toga. Na raftingu stignem osjetiti uživanje, a ne samo šokirati tijelo. Premda imamo par prekrasnih bungee-a na turi, šibenski most i bugarski bungee u mrak špilje. Gdje ste sad junaci?
Filip: Rafting, „Letet je za ‘tiće!“ (na čakavskom dijalektu „Letenje je za ptice!“)

FOTO : Durmitor, Crna Gora/autor: Balkan Roads

Marina Pauletić

Studentica Filozofskog fakulteta u Rijeci, buduća prevoditeljica. Uz pisanje i čitanje velika ljubav su joj učenje stranih jezika te istraživanje i posjećivanje novih mjesta.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *