fbpx

Baltazar Adam Krčelić: Hrvatski povjesničar bez dlake na jeziku

Baltazar Adam Krčelić: Hrvatski povjesničar bez dlake na jeziku

Većina je, sigurno, čula za veleučilište Adam Baltazar Krčelić, no znate li tko je ta osoba? Čime je zadužila Hrvatsku da po njoj nosi ime obrazovna institucija i ulica? Krenimo otpočetka.

Hrvatski povjesničar, teolog i pravnik Baltazar Adam Krčelić ugledao je svijet 5. veljače 1715. u Šenkovcu pored Zagreba. U Zagrebu se školovao kod isusovaca. Budući da se istaknuo kao izvrstan učenik, nastavio je obrazovati se u Beču u Hrvatskom kolegiju. Poslije toga je otišao u Ilirski kolegij u Bologni. Stekao je doktorat iz filozofije i teologije. Biskup Juraj Branjug imenovao ga je prefektom Zagrebačkog sjemeništa. Iste godine postavljen je za rektora Hrvatskog kolegija u Beču.

Carica Marija Terezija predala mu Vitezovića

Za vrijeme boravka u Beču, došao je u doticaj s mnogim znamenitim ličnostima, među kojima su reformator austrijskog školstva Nizozemac Gerard van Swieten, dvorski knjižničar Adam Franjo Kollar i ugarski kancelar grof Leopold Nadasdy. Osim toga, bio je pristaša prosvijećenog apsolutizma. Carica Marija Terezija predala mu je rukopisnu ostavštinu Pavla Rittera Vitezovića. Tom rukopisnom ostavštinom koristio se u svojim povijesnim djelima.

Imenjak ga nije volio

Postavši zagrebački biskup, Franjo Ksaver Klobušicki imenovao ga je svojim kanonikom pobočnikom. Krčelić zbog toga odlazi iz Beča u Zagreb. No, situacija se nakon dvije godine promijenila na štetu Krčelića. Naime, Klobušickoga je na biskupskoj stolici naslijedio dotadašnji biskup bosanski, Franjo Baltazar Thauszy. Thauszy nije podnosio Krčelića. Krčelić je zbog toga puno trpio tijekom njegova biskupovanja, a to se očitovalo kroz nemogućnost dobivanja časti arhiđakona, bio je ometan u znanstvenom radu i proganjan. Kako bi iskazao naklonost prema zagrebačkom biskupu, carica mu je dala funkciju prisjednika Sudbenog stola. No, uzalud ti trud, Krčeliću, stanje se nije popravilo.

Dvorski ulizica i izdajica vlastitog naroda

Plemići su na čelu s podbanom Ivanom Rauchom krvavo ugušili seljačke bune u Hrvatskoj, opljačkali seljačka imanja i posjede nepodobnih zemaljskih gospodara. Zbog te situacije, Beč je primio niz optužbi i prosvjeda. Na temelju toga, bečki dvor je odlučio u Zagreb poslati komisiju pod vodstvom grofa Mihajla Ivana von Althana kako bi istražio uzroke bune i pozvao na odgovornost podbana i njegove suradnike. U toj situaciji bečki je dvor vidio priliku kako bi politički iskoristio i promijenio sustav vladavine u Hrvatskoj na štetu Sabora i plemstva. Nakon što je dobio zadatak izrade takvoga prijedloga, Althan je odlučio zamoliti Krčelića za pomoć. Krčelić je prihvatio izraditi dva nacrta takvog preuređenja. On je to učinio nadajući se časti velikog prepošta. Premda mu je bila obećana tajnost izvršenja zadatka, za njegov pothvat se ipak saznalo. Većina Hrvata ga je zbog toga zamrzila i prozvala dvorskom ulizicom i izdajicom vlastitog naroda.

Baltazar versus Baltazar

Nevolje za Krčelića nisu prestale. Biskup Thauszy podigao je tužbu protiv njega de infamia (umanjenje građanske časti). Krčelić je bio optužen za: utaju novca, nepolaganje računa, nemar u pohađanju crkve, nagovaranje na homoseksualnost, nečastan postupak u vezi s Althanovom komisijom. Premda je bio oslobođen najtežih biskupovih optužbi, parnica je završila nepovoljno za Krčelića. Ono što je bilo još gore za njega je to što je morao moliti biskupa za oproštenje. Parnica je zadala udarac njegovu samoljublju. Želja da bude arhiđakon ostvarila se tek 1769. nakon smrti Thauszya. Vlastita djela poklonio je 1777. knjižnici Pravoslavne akademije čime je udario temelj današnjoj Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Adam Baltazar Krčelić napustio je ovaj svijet 29. ožujka 1778. Tijelo mu je pokopano u zagrebačkoj katedrali. Bio je poznat po oštrom jeziku i po strastvenosti. Rijetko kada se susprezao upustiti u borbu s neprijateljima.

»Želim da se ovo ne otvara i ne čita za moga života«

Vlastita djela pisao je na latinskom i hrvatskom, točnije na kajkavskom narječju. Prvo Krčelićevo objavljeno djelo jest Živlenje blaženoga Gazotti Augustina, zagrebečkoga biskupa, 1747. Ono govori o zagrebačkom biskupu A. Kažotiću. Nakon toga, napisao je Povijest zagrebačke stolne crkve, prvi svezak, prvi dio (Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus primus). No, i tu se upetljao F. Thauszy. Loš odnos sa zagrebačkim biskupom onemogućio mu je objavljivanje djela pa je ono tek izdano 1770. Vezano za pregled političke povijesti Hrvatske, treba spomenuti Prethodne napomene o kraljevstvima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (De Regnis Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae notitiae praeliminares, 1770). U djelu je zastupao pravo Habsburgovaca na hrvatske zemlje i susjedna područja. Pri pisanju toga djela pomogla mu je ostavština P. Rittera Vitezovića. Pod imenom Adalberta Barića izdana je Krčelićeva knjižica Scriptorum ex regno Sclavoniae a saeculo XIV usque ad XVII inclusive collectio (Pregled pisaca iz kraljevine Slavonije od 14. do zaključno 17. stoljeća). Autor iznosi kratku povijest književnosti u sjevernoj Hrvatskoj od od Augusta Gazottija do Pavla Rittera Vitezovića. Krčelićevo znamenito djelo jest Annuae ili povijest od uključivo 1748. godine i sljedećih (do 1767) na znanje potomstvu (Annuae sive historia ab anno inclusive 1748. et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam, 1901). Djelo je od iznimne važnost jer daje uvid u društveno-političke procese u Zagrebu i Hrvatskoj u 18. st. Osim toga, prisutni su događaji vezani za autorov život. Zbog sadržaja djela, otvorenosti i oštrih komentara na osobe i događaje, nije želio da se čita za vrijeme njegova života. Stoga je na prednjoj stranici korica autografa napisao: »Želim da se ovo ne otvara i ne čita za moga života«. Osim toga, zapečatio ga je svojim imenom i prezimenom. Mnogi su u Zagrebu znali za njegovo pisanje memoara pa im nije bilo baš drago. Nakon njegove smrti rukopis je otpečaćen. Trebao ga je ocijeniti savjetnik grof Festetić. Festetić ga je poslije čitanja htio da se spali ili da se cenzurira. Zbog toga je Nikola Škrlec, Krčelićev učenik i tadašnji pročelnik Odsjeka za bogoštovlje i nastavu kod Namjesničkog vijeća u Hrvatskoj, odlučio gustim crnilom precrtati one dijelove rukopisa koji bi mogli izazvati sablazan. Iz toga razloga samo se manji dio rukopisa može iščitati. Veći dio rukopisa i dalje je misterija za suvremene čitatelje. U rješavanju te zagonetke ne pomažu ni najmodernija tehnička sredstva. Tim su se djelom služili August Šenoa pri pisanju romana Diogeneš i Josip Eugen Tomić za roman Za kralja – za dom i za pripovijest Udovica.

Izvori:

IZVORI:

  • Krčelić, Baltazar Adam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.
  • Gortan V., Vratović V. (1970.) Pet stoljeća hrvatske književnosti: Hrvatski latinisti, u: R. Bogišić (ur.), sv. II, Zagreb: Matica hrvatska: Zora

Sanja Gudelj

Zagrebačka Slavonka. U neslobodno vrijeme studentica latinskog jezika i povijesti, a u slobodno vrijeme stvarnost pretvaram u imaginaciju kroz pjesme, priče i fotografije.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *