fbpx

Ban Josip Jelačić: Čovjek koji je postavio temelje hrvatske samostalnosti

Ban Josip Jelačić: Čovjek koji je postavio temelje hrvatske samostalnosti

Na današnji dan 1859. umro je Josip Jelačić Bužimski, hrvatski grof, dalmatinsko-hrvatsko-slavonski ban.

Josip grof Jelačić Bužimski jedan je od najznačajnijih političara u cijeloj hrvatskoj povijesti. Rođen je 16.listopada 1801. godine u Petrovaradinu, gradiću koji je tada bio dio Slavonske vojne krajine Habsburške Monarhije, a danas se nalazi u Novom Sadu. Njegov otac je bio Franjo Jelačić Bužimski, barun i hrvatski plemić, a majka mu je bila Ana, rođena Portner. 

Rano djetinjstvo

Barun Franjo Jelačić bio je podmaršal u austrijskoj vojsci, dok je njegova izabranica Ana Portner, kasnije Jelačić, također dolazila iz istaknute vojne obitelji. U porodici Jelačić bila je tradicija sklapati brakove između članova istaknutih vojnih obitelji, pa ni ovaj brak nije bio izuzetak. 

Petrovaradin, Izvor: Pixabay

Te 1801. godine, Jelačić je bio zapovjednik divizije u Petrovaradinu, gdje je bio poslan nakon brojnih uspješnih borbi i trijumfa nad Napoleonom. Njihova kuća nalazila se točno ispod Petrovaradinske tvrđave, današnji simbol Novog Sada i dom slavnog EXIT festivala. 

Priča se kako je njegova majka bila obrazovana i plemenita žena, te je imala veliki utjecaj na njegov karakter, dok je promišljenost naslijedio od oca, iskusnog ratnika. Imao je stariju sestru i dva mlađa brata, s kojima se igrao dok je bio mali. Postoji podatak da je njegova prva igračka bila mač, što znači da se vrlo rano krenuo pripremati za ono što ga je čekalo. 

Kada je imao 9 godina, umro mu je otac, nakon što je bio krivo optužen da je prijevremeno povukao vojsku i skrivio poraz Habsburške vojske. Iako je uspio dokazati da ova optužba nije bila istinita, ovaj je događaj nanio veliku štetu njegovu zdravlju te je ubrzo umro. 

Školovanje i početak karijere

Kako je bio običaj u to vrijeme, Josip je s osam godina bio poslat na školovanje u Beču, gdje je proveo 10 godina. Obrazovao se na Terezijanskoj akademiji, koja je tada slovila kao najelitnija škola za plemiće u Habsburškoj Monarhiji. Pored toga što su ovdje plemići učili strane jezike, kako se ponašati u društvu i kako plesati, njezin je cilj bio napraviti ljude koji su odani caru. 

Terezijanska akademija, Izvor: Povijest.hr

Jelačić je otišao iz Beča s 18 godina kao vješti strateg i jahač, govoreći šest stranih jezika. Sljedeća destinacija bila je Galicija, mjesto između Ukrajine i Poljske gdje je započeo svoju vojnu službu. 

Međutim, 1822. godine se morao vratiti kući jer je bio teško bolestan, te je na obiteljskom imanju u Kurilovcu proveo tri godine. Tokom ovog perioda, počeo je pisati pjesme na njemačkom, koje je 1825. objavio u zbirci Časak uspomene. Bio je uvjeren da zbog bolesti neće još dugo živjeti, pa je htio za sobom ostaviti svoje pjesme. 

Nakon što je ozdravio, vratio se svojoj postrojbi i počeo je napredovati u činovima, postavši poručnik, potkapetan, kapetan, bojnik i na kraju poručnik za vojne poslove u službi namjesnika Dalmacije. 

Imenovanje banom i rađanje preporodnih ideja

Znajući da je bio iznimno vezan za majku, ne čudi nas činjenica da je nakon njene smrti 1937. godine u Jelačićevom životu nastupilo doba društvene izolacije. Pramen njene kose se još uvijek čuva u Povijesnom muzeju u Zagrebu kao dio Jelačićeve ostavštine. 

Izvor: Hrvatski povijesni muzej

Nakon četiri godine u Dalmaciji, Jelačić se vraća u Vojnu Krajinu gdje ostaje do imenovanja banom. Ovaj je period bio prekretnica u njegovom životu jer je razvio svoje preporodne ideje i prerastao u kasnije jednu od najznačajnijih figura hrvatske povijesti. 

23. ožujka 1848. godine, kralj Ferdinand I. imenovao je Josipa Jelačića hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom, čime je dobio i čin generalmajora i zapovjednika glinske i petrinjske banske pukovnije. Nakon toga, 8. travnja iste godine imenovan je podmaršalom i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj. 

Ustoličenje hrvatskog bana dogodilo se 5. lipnja 1848, što je hrvatski narod dočekao općim oduševljenjem. Jedan je plemić opisao ulazak bana Jelačića u Zagreb kao vraćanje Napoleona iz zarobljeništva. 

‘Nema potrebe da se umarate. Vidimo se na Dunavu’

Sljedeći izazov s kojim se Jelačić suočio bila je dvojba kako u isto vrijeme biti vjeran Monarhiji kojoj se zakleo i interesima hrvatskog naroda.

25. travnja 1848. ukida kmetstvo, a tri dana poslije kralju predaje zahtjev za uređenje države kao federacije ravnopravnih naroda. 

Nakon Mađarske prijetnje ratom, ban dobiva novac za opremanje vojske od Hrvatskog sabora. Rat je objavljen nakon nakon neuspjelih pregovora s mađarskim predsjednikom vlade Batthyanyja. Tom prilikom Batthyany je rekao: ‘Vidimo se na Dravi’, na što mu je ban Jelačić odgovorio ‘Nema potrebe da se umarate. Vidimo se na Dunavu’. 

U međuvremenu, 2. prosinca 1848., novi vladar Franjo Josip I. imenuje bana Jelačića gubernatorom Rijeke i vojnim gubernatorom Dalmacije, čime većina hrvatskih teritorija pada pod upravom bana Jelačića.

Vojne operacije počinju 16. prosinca 1848., a 5. siječnja 1849. godine ban Jelačić ulazi u Budim i Peštu. Međutim, prije ulaska u Budim i Peštu, Jelačić je svratio do Beča i ugušio revoluciju, te postao jedan od heroja Habsburške Monarhije. 

Krajem 1949. godine Međimurje se priključuje Hrvatskoj, a hrvatski jezik postaje službeni jezik. 

Nezbrisivi trag u hrvatskoj povijesti

Do kraja svoje vladavine, ban Jelačić je pomagao gradnju Hrvatskog narodnog kazališta.

Podržavao je emancipaciju Židova u Hrvatskoj i osnivao Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Zalagao se za izdavanje udžbenika na hrvatskom jeziku i zaslužan je za to što je Zagrebačka biskupija postala nadbiskupija. 

Što se tiče privatnog života, priča se da je ban bio miljenik žena. Svoju suprugu Sofiju Stockau upoznao je u proljeće 1850. godine, a vjenčanje se dogodilo 22. srpnja te iste godine. Zanimljivo je to da je na dan njihovog vjenčanja ona imala 16 godina. Imali su jednu kćer koja je umrla 1855. godine od kolere, ne napunivši ni godinu dana. 

Ovo je bila tragedija od koje se Jelačić nikad nije uspio oporaviti. Nakon duge i teške bolesti, ban Josip Jelačić umro je 20. svibnja 1859. godine.

On će zauvijek biti jedan od najvećih hrvatskih velikana, a svojim zalaganjima zaslužio je svoj spomenik na glavnom zagrebačkom trgu. 

Sara Miteva

Marketingašica koja obožava svoju profesiju. U slobodno vrijeme čita, piše, putuje, gleda filmove, bavi se trčanjem, i naravno voli Zagreb.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *