fbpx

Branimir Kamber: Na večeru bih pozvao Rogera Federera, Stjepana Radića, Kurt Cobaina i nekoga tko je bio blizak s prorokom Isusom Kristom

Branimir Kamber: Na večeru bih pozvao Rogera Federera, Stjepana Radića, Kurt Cobaina i nekoga tko je bio blizak s prorokom Isusom Kristom

Branimir Kamber. Humanitarni radnik, putopisac, dijete Zadra, ratnih podruma i čupavih rokenrol idola, kako ga je nazvala Ana Ban. Branimir Kamber je čovjek bez dlake na jeziku. Čovjek kojem je u današnje vrijeme stalo do istinitih životnih priča, bez cenzura i uljepšavanja. Bez cenzura i uljepšavanja donosimo i razgovor u nastavku.

Ovo si ljeto pokazao brojne ljepote hrvatske obale i priobalja. Razmišljaš li o tome da nekad u budućnosti snimiš putopise o prirodnoj i kulturnoj baštini Slavonije, Zagorja ili pak Dalmatinske Zagore?

Od ovoga navedenog, najviše bih volio snimati Slavoniju. To već pripremam godinu dana – govorim javno, sklapam tim, ali najbitnije bi bilo naći sponzora zato što je to ipak jači zalogaj. Ja sam iz Dalmacije, znam ljude, znam milijardu poznanika, tu je lako naći dobrog sugovornika, složiti priču. Za Slavoniju bi to trebao biti tim od minimalno troje ljudi, najidealnije četvero. Treba biti jedan snimatelj na terenu, u ovom slučaju ja; montažer – najčešće u Zagrebu. Tamo je najlakše naći nekoga tko bi to sve sklopio u video i pustio vani na socijalne mreže. Trebao bi nam i jedan logističar koji nas spaja. Npr. u slučaju – crkao je objektiv, donesi ga. Pošalji mi dron. Kartica je zapela. Jesi predao hard disk i tako dalje. Bilo bi super i kada bi bio jedan povjesničar. Netko tko se razumije u kulturu Slavonije i da to sve lijepo sastavi i pripremi tekstove da znamo smjer kuda ići i što je bitno izvući iz svega toga. To je lud posao – predstaviti Slavoniju, nije lako.

Sponzora trenutno nema. Oni trebaju biti hrabri i spremni na slobodu govora u videu. Danas je u medijskom prostoru ta neka kvazi sloboda. Svi bježe zapravo od realnosti i prave slike društva. Sponzor ne bi smio imati upliv u riječ običnog čovjeka. Nema sponzora koji je spreman platiti istinu, ja ga nisam našao. Od televizijskih kuća ne mogu očekivati pomoć. Probao sam, ali to je jednostavno njihov posao, kradeš im posao. I ono što je jako bitno reći – neka svi mladi koji se žele baviti ovim ili sličnim poslom shvate da je Hrvatska, s obzirom na svjetske gabarite malo tržište. Vi tu morate koristiti isti auto da biste se kretali po terenu, istu kameru, isto gorivo. Kad sve to posložite, vi nemate publiku koja će to toliko puta stisnuti i pogledati video da se isplatite preko YouTube algoritma. Stvar je vrlo jednostavna – trebate ići drugim putevima.

Tri razloga zbog kojih bi se iseljenici trebali vratiti u Hrvatsku? Jesu li ta tri razloga ista ona zbog kojih si se i ti vratio?

Nabrojat ću tri stavke, ali je li to razlog da se čovjek vrati, neka svatko sam procijeni. Kvalitetan zdravstveni sustav – još se uvijek vjeruje liječniku. Drugo, može se poprilično lako doći do kvalitetne hrane, od naših bakica na pijacama. Broj tri je sigurnost u Hrvatskoj. Pitajte Brazilce, Južnoamerikance ili nekoga iz Afrike tko je došao u Hrvatsku – pitajte ga što misli o sigurnosti.

Vratio sam se završiti dokumentarni film o Zadru. To je neki moj dječački san, grad mog odrastanja. Završio sam dokumentarni film, no ne mogu reći ljudima vratite se radi toga. Ova prva tri su puno bitnija.

Kada bi bio primoran raditi samo jedan posao od 8 do 16 sati, koji bi to posao bio?

Nešto vezano uz sport. Ne mora biti profesionalni sport, nego ovaj neki kvalitetniji, tiši oblik života. Zbog toga sam i došao u Zagreb i upisao Kineziološki fakultet.

Uspiješ li ikada razdvojiti privatni i poslovni život? Što je za tebe poduzetnički duh?

Što se tiče ljudi oko mene – obitelji i prijatelja, itekako mi je to lako. Tu nikad ne miješam te dvije stavke, ako oni ne žele. Što se tiče samog mene, poslovni i privatni život mi je često jednak. Sad da ti tu sjediš kraj mene, meni bi bilo jednako radi li kamera ili ne. Isto mislim, isto pričam. Već 500 i nešto videa je snimljeno na YouTube kanalu Kamberizam. Jako puno je snimljeno i sa strane. Jednostavno se ne isplati glumatati i pričati nešto što ne misliš.

Vezano uz poduzetnički duh, o njemu ne mogu puno pričati jer ga nemam. Ne mogu se baš pohvaliti. Na tom planu i programu bi trebao malo više poraditi. Malo više predviđati što se događa i kako što bolje posložiti stvari.

Koliko su hrvatski državljani upoznati s problematikom vršnjačkog nasilja i nasilja u emocionalnim vezama? Što mogu učiniti institucije, a što pojedinci kako bi smanjili porast broja nasilja?

Stvarno nisam osoba koja bi mogla govoriti o tome. Što se vršnjačkog nasilja tiče, možda sam postoji taj neki oblik kojeg ja nisam svjestan. Bullying ili pritisak ili kako se to već kaže. Pritisak kroz sve te socijalne mreže i toliko informacija ludih. To silno blještavilo i napad zvukova i boja na mladog čovjeka koji se tu možda pogubi ako nije savršen, kako žele te socijalne mreže. Iako se stalno govori: budi svoj, ti si vrijedan, samo golotinja izvire sa svih strana i neki predivni ljudi. Može biti da se tu događa svašta, ne mogu o tome, pretpostavke su samo. Što se tiče vršnjačkog nasilja, vjerujem da se o tome više priča nego što je realno. Sve je manje tuča (i neka je tako) kad to uspoređujem sa svojim djetinjstvom. Sve je manje i ljudi na ulicama i interakcija, mladi bulje u mobitele. O emocionalnim vezama isto tako ne mogu pričati.

Što se tiče institucija, tu si već dam pravo govoriti jer sam radio s četiri udruge i kluba izravno u Zagrebu i izravno s jednom zadarskom. Mnoge sam upoznao i shvaćam što se događa. Želim samo reći sljedeće.

Mi smo mlada zemlja, s obzirom na povijesne okolnosti. Institucije su ipak jedna tekovina na kojima se treba raditi. Da bi se njihov radni tijek usavršio, treba vremena. Jadan onaj tko se u životu mora osloniti na institucije u Hrvatskoj i to čeka da mu one riješe goreće životne probleme ili poslovne, taj je pečen. Ne zato što su oni zli ljudi, nego jednostavno zato što su to izuzetno spori, neriješeni sustavi. Znači, ne funkcioniraju skupa. Ne želim nikome da se oslanja na institucije u Hrvatskoj. Misli svojom glavom, imaj vlastitu odgovornost i dostojanstvo. Nemoj se nikada opustiti i reći – e sad će on meni reći što trebam raditi u školi ili s virusom. Dva i dva zbrajaj konstantno oko sebe i misli svojom glavom.

Postoji li situacija u životu koju bi volio da nisi napravio?

Više njih, naravno. Prerani povratak iz Kine. Puno se vrata tamo otvorilo i trebao sam zagristi malo jače. Riskirati dvije-tri godine svog života da se tamo ostvarim bolje nego što jesam. Vratio sam se zapravo zapravo ni vamo ni tamo. Velika greška.

Da možeš izbrisati tri povijesna događaja koja su se dogodila u cijelom svijetu, koja bi to bila?

Majko mila, kako odgovoriti na ovo. Ne bih ništa izbrisao. To bi previše promijenilo svijet. Bolje zapravo brisati utjecaj tih povijesnih događaja u budućnosti. Izabrati najbolje i zaboraviti najgore ili pokušati da se ne ponove i ići dalje. Kao što je rekao Arsen Dedić: pamtim samo sretne dane.

Koje bi četiri osobe iz čitave ljudske povijesti pozvao kod sebe na večeru i koje je univerzalno pitanje na koje bi svi morali odgovoriti?

Ima ih valjda 50, ali reći ću četiri.

Stjepan Radić. S njime bih volio popričati o sadašnjem vremenu mog naroda i Hrvatske i povezati kako je to bilo u njegovo doba – što je tu dobro što je loše da bolje shvatim realnost oko sebe. Roger Federer, sportska ikona. Volio bih ga samo na toj večeri pitati: Federer, kako si ti uspio biti i obiteljski čovjek, pričati fluentno tri svjetska jezika, izdržati te sve pritiske. Krenuo si igrati tenis dok još nije bilo mobitela, a i sad si vrhunski u toj dobi. Zdravlje si sačuvao. Mediji te nisu satrali iako si stalno u centru pažnje. Kako si ti to sve napravio?

Onda bih volio upoznati Kurt Cobaina, jedan moj dječački san. Volio bih upoznati nekoga tko j poznavao proroka Isusa Krista, prijatelja ili susjeda. Znaš ono kad snimaš dokumentarni film – zanimljivije ti je slušati nekoga tko je znao tu osobu.

Univerzalno pitanje koje bih im postavio jest: je li svijet u gabaritima uvijek bio jednak? Je li uvijek glupost bila glasna?

Kada bi na jedan dan imao priliku postati premijer i imao 3 poteza koja moraš donijeti za goruće društvene probleme – što bi napravio?

Fenomenalno pitanje. Prva stvar, četiri godine vladanja u tom ciklusu su ništa. Vi za četiri godine završite faks. Netko ne kupi ili kupi kuću za četiri godine. Evo, probajte renovirati stan ili posložiti život u četiri godine. Nije to baš dug period. Tako da, posložiti državu i narod, sve te male životiće koje smo maloprije spomenuli, koji imaju muku sami sa sobom, to nikako nije lako.

Da bi se promijenilo društvo, trebalo bi krenuti od temelja pa onda polako ići. Tako da bih onda donio zakon da se to ne smije promijeniti sljedećih 10 godina.

Uveo bih 100 dana psiho-fizičke higijene. Zvao bih to PFH. Za muškarce, za mlade dečke u odrastanju. Netko će reći vojni rok, no ne bi ih više učio kako puniti puške i pilao ih s vojnim taktikama, ali bi se svako jutro dizali sa zorom.

Fizička higijena znači treniranje, popravljanje nečega, raditi stolariju ili naučiti o mehanici automobila. Te neke normalne stvari koje bi po meni svaki muškarac trebao znati. Napraviti 20 sklekova i znati sebi ujutro pospremiti krevet. To bih vratio nazad i uveo bih nutricionizam u školstvo i objasnio mladima koliko je to dobar ulog u sebe.

Da ne jedeš gumene bombone i onaj hamburger sa slovom M, nego da kupiš kod babe na pijaci svježi kravlji sir.

U škole bih uveo i medicinsku odgovornost. Kad si mlad i odrastaš u Hrvatskoj ti jedino što imaš od te medicinske priče jest jedino kad polažeš u autoškoli za ispit, onih par pitanja. Kako dati prvu pomoć nekome tko je unesrećen – to je smijurija. Uveo bih tu medicinsku pismenost u škole. Svaki tjedan bi se učilo o tome kako procijeniti bitnu situaciju. Dakle, kad se dogodi potres, poplava, virus. Da znaš lom, rez i da se ne uplašiš toga.

Da u današnjem svijetu ne postoje društvene mreže ili čak – mobilni uređaji, čime bi se bavio?

Sportom, sigurno. Na kraju krajeva, odrastao sam u vrijeme kad nije bilo društvenih mreža. Nije to staro, mi imamo osjećaj da se bez toga ne može živjeti. Itekako može i bio bih čak i sretan.

Što želiš iza sebe vidjeti kada se odvrneš?

Puno, puno dana na terenu. U životu, u svijetu želim napisati puno ljudskih priča i stvoriti i ekranizirate emocije i neka to traje zauvijek.

Nekoliko brzopoteznih:

Kada bi mogao organizirati jedan veliki koncert uz dvije predgrupe, pod uvjetom da su izvođači iz Hrvatske – koga bi pozvao?

Haustor u najboljim danima, a kao predgrupe Majke i Laufer.

Osoba koja te je apsolutno izula iz cipela snimajući Kamberizme?

Zrno sa Brača, čovjek koji na Braču živi od svojih ruku i ne moli se nikome. Čovjek koji ima 60 i nešto godina, a izgleda kao mladić i stroj je u glavi i tijelu i neka mu je do tako do stote. Mirjana iz Sydneya koja se udala s 14 godina i otišla u Sydney na slijepo, dobila dijete sa 16 godina, a svi su mislili da će to biti propast teška od života. Eno je, živi u Sydneyju s istim mužem, ima troje djece, pet unuka i ništa joj u životu ne fali. Glava koja je to izdržala – Mirjana, nepobjediva.

Što bi ponio na pusti otok?

Sliku bez koje nigdje na svijetu ne idem. Nož koji ne hrđa i koji će me služiti sljedećih deset godina i naočale bez kojih ne vidim.

Koju zemlju više nikad ne bi posjetio, a za koju bi zemlju sutra kupio jednosmjernu kartu?

Sutra bih kupio jednosmjernu kartu za Australiju, a zemlje u koju se ne bi vratio nema jer u niti jednoj zemlji nisam nigdje, hvala Bogu, napadnut ili opljačkan, nigdje na mene nije pucano niti želim da se to dogodi. Nikad nisam posjetio zemlju u kojoj mi je bilo grozno. Nema te koju ne bih posjetio opet.

Predrasuda koju si imao, ali je više nemaš.

Imao sam veliku predrasudu o Americi – da su Amerikanci glupi i debeli. Sad isto ne smatram da je najbolje zemlja na svijetu, ali nudi jako puno dobroga pa ti, dragi, biraj. Velike mogućnosti za kvalitetno obrazovanje, bavljenje sportom i putovanje. Amerika jednostavno nudi puno, tu puno ljudi zapne i propadne, ali opet – stvaraju se neka imena koja inspiriraju cijeli svijet.

FOTO: Facebook

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 25.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *