Buga Marija Šimić: Izvoditi predstave bez reakcija je jedna od najtežih stvari koje sam ikad probala raditi

Buga Marija Šimić: Izvoditi predstave bez reakcija je jedna od najtežih stvari koje sam ikad probala raditi

Buga Marija Šimić na kazališnim daskama aktivna je od svoje šeste godine, a za brojne uloge u kazalištu više je puta i nagrađivana. Ususret Malom festivalu razgovarali smo s Bugom o nezavisnoj kazališnoj sceni, saznali smo i kakvo je stanje u Kini, gdje se trenutno nalaze njezini roditelji. Otkrila nam odlaze li adolescenti dovoljno u kazalište, kako je izgledalo odrastanje uz dvoje kazalištaraca, kao i buduće planove za Malu scenu.

Cijeli program Malog festivala pronađite na poveznici, a sve dodatne informacije, intervjue i ulaznice potražite na Web stranici Malog teatra.

Sa samo šest godina stali ste na daske koje život znače – i to u operi Madame Butterfly u HNK-u u Zagrebu. Jednom ste prilikom izjavili kako su Vam roditelji bili beskrajna podrška i uvijek Vas ohrabrivali u svemu. Kako je bilo odrastati uz dva kazalištarca? Možete li nam otkriti neke anegdote? Jeste li imali kućne predstave prije spavanja ili slično?

Bilo je zanimljivo, ispunjeno i nikad dosadno, haha! Ja bi često rekla da mi doma uvijek glumimo, pogotovo ako nemamo puno izvedbi onda se doma porječkamo tek toliko da imamo neku dramsku situaciju. Bilo je zabavno kad smo pripremali predstavu zajedno – Nevidljivi Leonard. S obzirom da smo sve troje glumili u predstavi, ako bi se slučajno dogodilo za doručkom da netko kaže rečenicu koja je imalo nalik rečenici iz teksta – odmah bi krenuli ponavljati scenu iz predstave.

Život s njima je bio zaista lijep, provodila sam dane u kazališnoj dvorani, učila, bili smo zajedno. Imali smo dogovor da ako napišem zadaće smijem gledati probe i to mi je uvijek bilo napeto!

Znam da mama uvijek voli pričati priču da sam došla nakon premijere Madame Butterfly u Malu scenu izjavila: znaš mama, ja volim Malu scenu, ali u HNK ipak imam svoju garderobu. Prioriteti se znaju, hahaha. Ne mogu reći da se sjećam nekih anegdota, možda bi netko sa strane mogao reći za neku situaciju da je anegdotalna, ali meni je to bio naš život, nisam vidjela ništa posebno niti drugačije u njemu, mislila sam da svi tako žive – i obožavala sam ga. Obožavam ga i dalje.

Diplomirali ste solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Odsjek pjevanje, u klasi Cynthije Hansell Bakić. Po čemu najviše pamtite studentske dane? Jeste li imali tipični studentski život ili je ipak bilo malo više odricanja?

Svaki student umjetničke akademije će vam reći da to svakako nije tipični studentski život. Po nekim stvarima se možda čini lakši, sjećam se da sam na prvoj godini pitala prijateljice što rade za zimske praznike, a one su mi odgovorile misliš na ispitne rokove?. A s druge strane kad se proba, kad se rade projekti – živiš na fakultetu. Što je meni osobno bio najdraži dio. Puno vremena provodiš sam sa sobom, vježbajući, trenirajući. A po čemu ih najviše pamtim? Po društvu. rastu, izazovima.

Usavršavali ste se i u inozemstvu, a trenutno ste najangažiraniji u ulozi umjetničke ravnateljice u kazalištu Mala scena. Jeste li ikada razmišljali o tome da karijeru u potpunosti nastavite u inozemstvu?

Jesam! Ali Mala scena je moj dom i zapravo rekla bih, koliko zvučalo kao klišej – dio mene. I ja sam dio nje. No i dalje idem na audicije i natjecanja u inozemstvo, imam nekakav san da bi kombinirala i jedno i drugo. Vjerujem da je to moguće. Obožavam putovanja, zaista ne mogu biti na jednom mjestu dugo i važno mi je da imam više zanimacija, više poslova i da sam leteća tako da gradim i radim za takav život.

Vaši su roditelji u Kini. Kakvo je tamo trenutno stanje s pandemijom? Kako izgledaju kazališne predstave trenutno u Kini?

Stanje tamo je potpuno pod kontrolom. Predstave i kulturna događanja održavaju se najnormalnije, nema restrikcija. Kao da je 2019. Svi imaju kodove, cijepljenje je u punom jeku (kod njih cijepe radnu snagu, starijima od 60 zabranjeno je cijepljenje) i život teče normalno.

Tijekom pandemije, izvodili ste i brojne online predstave i čitanja priča za djecu. Kakvi su bili komentari? I kako je izvoditi predstavu, a ne vidjeti reakcije publike?

Izvoditi predstave bez reakcija je jedna od najtežih stvari koje sam ikad probala raditi. Sva sreća da sam većinu predstava izvodila jako puno puta prije pandemije pa sam mogla pretpostaviti gdje bi trebala napraviti pauzu da djeca kod kuće mogu odreagirati, ali sa publikom je svaka predstava drugačija – to je ono što i volim kod kazališta i potpuno je nezamjenjivo iskustvo igranja sa publikom uživo u istom prostoru.

Komentari su bili fantastični, povezali smo se s publikom iz cijelog svijeta i bilo mi je drago pomoći roditeljima da imaju 15ak minuta do pola sata vremena za sebe, da odahnu jer znam da nikom nije bilo lako, a s druge strane dati djeci kvalitetan umjetnički sadržaj koji će doprinijeti njihovom životu i dati im mogućnost da se igraju, maštaju i budu djeca, bez obzira na situaciju oko njih. Poruke još uvijek dolaze i neizmjerno sam zahvalna našoj publici, a nema mi draže nego upoznati djecu s kojima sam se družila online – na predstavama uživo. Stvorila se neka posebna veza i jako jako sam zahvalna na tome.  

Koji su nadolazeći planovi za Malu scenu?

Jao, ni ja ne mogu poloviti što se sve kuha u mojoj glavi. Čekamo premijeru prve hrvatske predstave za bebe od 3 do 18 mjeseci Ninabu koja je nastala u koprodukciji s umjetničkom organizacijom Shooma. Predstava je spremna, no moramo čekati da mjere potpuno otpuste kako bismo je mogli izvesti. I jedva čekam! Trenutno traju probe za predstavu Aut za mlade od 10 godina naviše u režiji i po ideji Paška Vukasovića. U ovoj će predstavi po prvi puta u Hrvatskoj u profesionalnom kazalištu nastupiti osoba sa poremećajem iz spektra autizma i jako se radujem da se bavimo ovom temom, da će svijet upoznati Mateja – našeg protagonista koji je zaista divna, posebna osoba i koja meni osobno otkriva neke nove svjetove.

Drago mi je da možemo biti dio razgovora i jačanja svijesti i vidljivosti ljudi sa poremećajima iz spektra autizma, smatram da je to zaista važno.

I na kraju godine dolazi nam još jedna predstava, za djecu od 3 godine naviše, u režiji Morane Dolenc Velika tvornica riječi po poznatoj istoimenoj slikovnici koja će biti lutkarska opera za djecu. Imamo baš audicije sljedeći tjedan, osobno obožavam ovu slikovnicu i veselim se predstaviti je u ovom novom, drugačijem ruhu! A osim toga nisam odustala od ideje Kazališnog kamiona – pokretne pozornice koja bi putovala Hrvatskom kako bi svi imali pristup kazalištu, a i dalje na distanci. Pripremamo i Slušateku – pretplatu na audio-priče hrvatskih autora, ali i poznatih bajki. Ma joj, ja vam garantiram da ćemo imati festival kazališta kad sve ovo završi!

Što kazalište predstavlja za dječji razvoj? Odlaze li adolescenti dovoljno u kazalište?

O ovom često, zajedno sa svojim tatom, Ivicom Šimićem, pišem na našem blogu Mali blog (možete ga pronaći na našim web stranicama www.mala-scena.hr), ali i društvenim mrežama. Bojim se da je odgovor puno preopširan za ovakav intervju, ali ukratko, ne vjerujem nego znam iz iskustva da je kazalište nužno za svako dijete, ono potiče, inspirira, daje djeci prostora za igru koja im je nužno potrebna i mijenja ih. Ako je naravno, kvalitetno napravljeno.

Adolescenti nažalost ne odlaze dovoljno u kazalište, postoji određrena stigma i ja ih razumijem – predstava za njihovu dob, koje nisu lektira – gotovo i nema. I to planiram promijeniti.

Koje je Vaše mišljenje o nezavisnoj kazališnoj sceni u Hrvatskoj? Koji su najveći izazovi?

Vidljivost, svjesnost i znanje. Kao dionica nezavisne kazališne scene, ali usudila bih se reći i njezina aktivistica – primjećujem da javnost malo zna o nezavisnoj sceni, ali i struka. Nismo u skladu sa suvremenim međunarodnim tokovima, nedostaju sustavi, sistemi, uređenost, kako ona zakonska, tako i u samoj praksi. Osniva se velik broj nezavisnih subjekata iz strasti i entuzijazma, ali sa vrlo malo znanja o radu, strukturi, djelovanju na nezavisnoj sceni što otežava preživljavanje. Samostalni umjetnici omalovaženi su i u očima vlasti, što je očito iz zakonodavstva, ali i ponašanjem prema nezavisnoj sceni tijekom pandemije. Nezavisni se drže i preživljavaju jer žive kazalište, jer drugačiji život ne mogu zamisliti. Jer ćemo uzeti sebi od usta da bi radili, stvarali umjetnost, davali društvo ono što vjerujemo da mu je potrebno. Ali je sustav neuređen, to ne priznaje ili ne želi vidjeti i nezavisna scena trenutno diše na škrge.

Čime se bavite kada se ne bavite glumom i pjevanjem?

Jedenjem, čitanjem, jedva čekam opet putovati, volim igrati i nintendo, a odnedavno sam se počela zanimati i za eterična ulja i takozvani low-tox način života. Ali priznajem – obožavam Netflix.

Što Mali festival znači za nezavisnu kazališnu scenu u Hrvatskoj i čemu se najviše radujete?

Svaka inicijativa nezavisne scene je hvale vrijedna i jako sam sretna da je pokrenut Mali festival. Nezavisna scena ima zaista raznovrsnu, visoko-kvalitetnu produkciju koja nema toliku vidljivost niti svoj medijski, a ni fizički prostor.

Vjerujem kako će Mali festival pridonijeti pojačanju te vidljivosti, priljevu nove publike nezavisnoj sceni, predstavljanju nekih novih tokova i obogatiti hrvatsku kulturu. Radujem se održavanju Malog festivala uživo! Ali i mogućnosti da podijelimo svoju predstavu sa što više ljudi u tako lijepom i dobrom društvu, makar ono bilo i virtualno.

Rekli ste da se nikada ne biste bavili politikom, ali da morate napraviti tri poteza za kulturu u Hrvatskoj, koja bi to tri poteza bila?

Jao. Ja sam malo radikalist kad dođe do tih pitanja, pa možda bolje da ne ulazimo u to, lista je preduga. Neke od ideja bi bile:

  • Osnovala sindikat umjetnika na nezavisnoj sceni
  • Promjena zakona o kazalištima, stroža regulacija i provedba (osobito sukoba interesa), osiguravanje većih prava za samostalne umjetnike, počevši sa koeficijentom za izračun osnovice budućih mirovina
  • Reforma, provjera i osnaživanje Očevidnika kazališta

Nekoliko brzopoteznih:

Posljednji film koji Vas je ostavio bez daha:

Uvijek i zauvijek – Amadeus

Posljednji koncert na koji ste otišli:

Koncert opernih arija u HNK Zagreb prije jedno mjesec dana

Da mogu glumiti na bilo kojoj pozornici na svijetu, izabrala bih:

Glumiti – National Theatre u Londonu, pjevati – Teatro alla Scala u Milanu

Dječji komentar na predstavu koji Vas je istinski ganuo:

Ovo nije obično, ovo je čarolija.

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori