fbpx

Dora Fišter: Svi su (moji) talenti ukras mog karaktera. Mali dijamanti koje njegujem i volim

Dora Fišter: Svi su (moji) talenti ukras mog karaktera. Mali dijamanti koje njegujem i volim

Dora Fišter, kazališna, filmska i televizijska glumica. Umjetnica koja skriva još nekoliko talenata koje je s nama rado podijelila. Osim toga, saznali smo kako joj je biti umjetnički „slobodnjak“, kako je raditi sinkronizaciju, kako najradije provodi svoje slobodno vrijeme, ali i na čemu trenutno radi.

Slobodna ste umjetnica od 2002. godine. Je li Vam je to olakotna ili otežavajuća okolnost? Kako je biti “slobodnjak”? 

Da, evo već dvadeset godina radnog staža se nakupilo. Ne znam kad su prošle sve te godine. Da budem slobodnjak izabrala sam sama, to je bio izbor duše. Ja sam free spirit osoba. Iako se lako prilagodim ekipi s kojom radim, teško mi se zamisliti stalno na jednom mjestu. A i ne samo to.

U svojem poslu sam oduvijek vidjela razne mogućnosti (osim kazališnog angažmana) i šarenilo projekata, a još sam imala i sreće da sam financijski podržana, pa mi nije trebala ta sigurnost plaće u ansamblu. Znam da nisam u većini i zbog toga još više cijenim svoj status i ponosna sam na takav poslovni i umjetnički put.

Budući da glumite filmske, kazališne i televizijske uloge, što više preferirate? Je li Vam se teže pripremiti za film ili kazalište? Je li gluma našla Vas ili vi nju?

Uvijek se zaljubim u projekt koji trenutno radim i tada mi je on najbliži srcu. Sa sljedećim projektom stvar se ponovno mijenja i prilagođava životu i našim navikama.

Kod filmova i serija je lijepo da stvari ostanu zabilježene, a kod kazališta je lijep taj trenutak sa živom publikom i ta činjenica da je to samo sada.

Što se tiče glume pretpostavljam da je ona našla mene, jer ja nju nisam tražila. I ne znam kako se uopće dogodilo to da sam postala glumica. Iz toga zaključujem da me već to čekalo i pronašlo.

Što se tiče Vaših uloga, izjavili ste kako Vam je drago što u Homovčevu filmu igram ženu svojih godina, zrelu, staloženu, ali nesretnu. U predstavi “Tramvaj zvan žudnja” igram nadasve ženstvenu Stellu, punu ljubavi, ali životno neostvarenu, dok u “Igri u dvoje” tumačim ženu koja se ozbiljno bavi propitkivanjem odnosa sa svojim životnim partnerom. S druge strane pamtimo Vas i po humorističnim ulogama, primjerice kao Bibu iz TV serije Odmori se, zaslužio si. Što Vam više odgovara, koje uloge više volite tumačiti, ozbiljnije ili humoristične?

Ove tri dramske uloge koje ste nabrojali igrala sam u prošloj i ovoj sezoni. To je na neki način bio povratak na scenu nakon dugog porodiljnog i općenito nakon perioda koji sam posvetila sebi i svojoj obitelji.

A uloga Bibe Kosmički obilježila je skoro više od deset godina mog života odnosno pet sezona snimanja. Sve mi te uloge i projekti puno znače. Sve me to gradi kao glumicu i kao osobu. Svaka mi je donijela neko sazrijevanje u tome što radim i ponovno me inficirala za daljnje stvaranje.

Teško je izabrati, možda zato što mi niti ne biramo. Samo nam se tako čini, a u biti ono što nam dolazi u život i to odradimo, nama je namijenjeno. Ono što bih mogla reći je da mi po mom habitusu više pašu humoristične uloge. A i to je možda.

Prabaka Vam je poznata glumica Marija Ružička Strozzi, a baka kazališna glumica  Eliza Gerner. Na našem portalu u sklopu rubrike Crtice iz povijesti imamo podrubriku Ženski trag u povijesti, u kojoj svakako planiramo pisati o životu i djelu tih značajnih glumica naše povijesti. Kako biste vi definirali Marijin i Elizin (ženski) trag u povijesti?

To su dvije prekrasne žene i glumice. Živjele su u potpuno drugim vremenima i prilikama nego što su danas.

Marija Ružička Strozzi rođena je 1850. godine u Češkoj. Njezin je otac svirao violinu, a od Dimitrija Demetara je dobio poziv da dođe svirati u zagrebački kazališni orkestar, i tako je Marija sa svega 4 mjeseca došla u Zagreb i možemo reći da je putovanje prema kazalištu već tada započelo. Imala je prekrasan glas, ali ga je zbog forsiranja izgubila, i više nije mogla pjevati, pa se na kraju bavila isključivo glumom.

Za života je rodila osmero djece no samo ih je troje doživjelo odraslu dob. U ono vrijeme bez televizije i interneta kazalište je bilo jedino mjesto zabave i okupljanja pa su se premijere redale jedna za drugom. Znalo ih je biti na desetine u sezoni, a predstave bi se odigrale po svega nekoliko puta. Zamislite koliko je tekstova i novih uloga morala pripremiti u jednoj sezoni!

Pila je na litre kave i po noći učila nove uloge nakon što je stavila djecu na spavanje. Trebalo je preživjeti.

Nije se tu radilo o glamuru i slavi. To je sigurno bio zanimljiv boemsko umjetnički put u kojem jedno od njezine djece, Tito Strozzi, postaje režiser, prevoditelj, glumac, i oženi moju baku Elizu Gerner, glumicu i diplomiranu ekonomisticu.

Ženu koja je govorila osam jezika i koja je za života napisala sedam knjiga o kazalištu i njegovim protagonistama u prošlom stoljeću, i na taj način, osim svjedočanstva o tadašnjem kazališnom životu, ostavila dubok trag u hrvatskoj kulturi. Njihovi su životi vrlo zanimljivi i neuobičajni.

Znamo da ste završili osnovnu muzičku školu-klavir. Na Vašem IG profilu znate objavljivati kako svirate. Što za Vas predstavlja sviranje?

Nisam nažalost završila, jer sam mučila svoje roditelje da me ispišu od prvog dana muzičke. Na kraju su popustili kad sam bila na pola puta i tada su me ispisali, a ja sam konačno sjela za klavir i počela svirati.

Sviram za sebe. Nisam neki virtuoz. Ali, ako ne mogu zaspati jer je pun mjesec, ili ako nikog nema doma, često sjednem za klavir i nešto sviram. Kao kad neke žene opušta da ispeku kolač, a nisu nužno slastičarke.

Osim sviranja, skrivate još jedan talent – pjevanje. Sudionik ste HRT-ove zabavne emisije Zvijezde pjevaju, u paru s pjevačem Bojanom Jambrošićem. Kako teku snimanja? Kako ste se snašli u toj ulozi? Kakav je Bojan kao mentor?

To je jedno vrlo zanimljivo, stresno, nevjerojatno i nezaboravno iskustvo. Krenula sam u to s velikom tremom i trebalo mi je nekoliko emisija da se opustim i da si u glavi posložim što želim od sebe i kako da tome uopće pristupim. Bilo bi divno da sad još jednom možemo početi, sigurna sam da bi sve izgledalo potpuno drugačije. Ali to je tako.

Nije da žalim za nečim, samo mi je zanimljivo bilo promatrati sebe u toj suludoj situaciji. Zahvaljujući Bojanu, i unatoč tremi i stresu, kroz to sam iskustvo prošla bez težih ozljeda i bolova. 🙂

On je predivan čovjek. U jednom trenutku mi je bio kao moje četvrto dijete, a već u drugom trenutku on je moj psihijatar i čovjek sa pravim riječima. Uz sve to, on prekrasno pjeva! Jako smo se dobro povezali i taj “klik” koji je bio između nas mislim da smo na sceni odlično usmjerili. Jedva čekam da se počne prikazivati pa ću više moći o svemu tome reći.

Radite i sinkronizaciju. Koliko je teško to raditi? Prepoznaju li Vaša djeca Vaš glas? Kako reagiraju?

Jako volim tu vrstu posla. Fokus je samo na glasu. Sva opterećenja o tome kako ti stoji kostim, gdje da staviš ruku i tko te kako gleda, padaju u vodu. Nema ih. Ti i tvoj glas, “likec” kojeg oživljavaš i redatelj koji te usmijerava.

To je, nazovimo ga, jedan komorni posao, jedan mikro svijet u koji isto rado zalazim.

Moja djeca nisu nešto oduševljena ili bolje reći opterećena s mojim poslom. Ne prate baš to što radim. Njima je to sve normalno i vjerojatno misle da to rade i drugi roditelji hahahahaaa…

Volite boraviti u prirodi, u društvu Vaših najmilijih i psa. Na koji način još volite provoditi slobodno vrijeme? Nađete li vremena i volje za slikanje, budući da ste završili Školu za primjerenu umjetnost?

Kad sam bila mlađa bila sam jako ljuta na život, na Boga. Na to da sam dobila hrpu talenata, a niti jedan pošteno, tj niti jedan izražen jače od drugih. Malo slikat, malo kiparit, malo pjevat, malo svirat, pa onda volim pisati, pa plešem još, pa glumim, pa svega. Tko sam ja od toga najdublje? Čemu da se posvetim?

A još me zanimaju i okultne znanosti. I to baš jako. Čitam o tome, meditiram, obožavam emisije poput Na rubu znanosti. Tako volim i puno hodati, općenito kretati se i biti povezana s prirodom. Volim ići na yogu, a ponekad mi paše i samo kontemplirati. Najveći dio vremena provodim sa svoje troje djece.

I sve sam to ja. Moj život je moje slobodno vrijeme. Spoznati to je pravo oslobođenje. Sad se više ne ljutim, svi su talenti ukras mog karaktera. Mali dijamanti koje njegujem i volim.

Na čemu trenutno radite?

Trenutno pišem dva potpuno različita scenarija s dvije potpuno različite osobe. Ako uspije znat ćete, a ako ne, bolje da ni ne spominjem 🙂

Sinkroniziram serije i crtiće. Igram u dvije kazališne predstave koje su trenutno stale zbog korone. Snimam show Zvijezde pjevaju za HRT koje se počinje prikazivati trećeg listopada.

Družim se sa svojom djecom i radim na tome da živim kvalitetno i lijepo. I još pokušavam sanirati dimnjake na svojoj kući koji su stradali u potresu.

Brzopotezni za kraj:

Koju skladbu za klavir najradije svirate? Bilo što od Balaševića, recimo.

Knjiga koju ste pročitali više puta: Proces prisutnosti, Anđeli u mojoj kosi….

Najdraža uloga koju ste odigrali/odglumili: Uvijek ona koju trenutno igram.

Uloga koju biste voljeli igrati/glumiti: Nemam takvih želja.

Uloga koju ste odglumili, a da najviše sliči Dori Fišter: U svakoj čuči jedan djelić mene, ili, u sebi uvijek nađem neki djelić lica koji igram.

Naslovna foto: Dario Njavro

Nikolina Solić

Završila sam diplomski studij povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (usmjerenje Suvremena povijest). Volim istraživati kulturnu, žensku i socijalnu povijest grada Zagreba, kazalište, književnost i gastropovijest. Velik sam obožavetelj vintage odjeće, nakita i starih kuharica.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *