Državni prvak u rallyju, Viliam Prodan: ‘Nikad ne bih bio suvozač na rallyju, oni su posebni luđaci’

Državni prvak u rallyju, Viliam Prodan: ‘Nikad ne bih bio suvozač na rallyju, oni su posebni luđaci’

Škripanje guma, brzina, okuke, nepredvidljivost. Rally. Sport koji iz godine u godinu privlači sve više gledatelja, ali i samih vozača. Upravo smo zato razgovarali s državnim prvakom u ovom, naizgled, opasnom sportu. Saznali smo u kojem je trenutku shvatio da se želi baviti ovim sportom, kako izgleda život na relaciji Buzet-Zagreb, kako izgleda njegov obični radni dan, ali i što od njega možemo očekivati u budućnosti. Drage dame i gospodo, upoznajte Viliama Prodana.

Poznato je da je Buzet ‘grad oktana’, odakle si i ti rodom. Je li postojala kakva šansa za karijerom u nekom drugom sportu ili si odmah znao da je rally ‘taj’?

Pa postojala je želja i volja za sportom koji nije automobilizam, a to je nogomet kojim sam se bavio do punoljetnosti, ali kako moja sredina otkud dolazim ne “diše” nogometno već oktanski, izbor je pao na automobilizam i rally, iako je nogomet i dan danas velika ljubav!

Državni si prvak u rallyju, a ove godine očekuje te tijesna završnica, kako se pripremate? Što očekuješ?

Da, ova sezona je tijesna od samoga starta s obzirom na to da se u naše državno prvenstvo Auto klub Rijeka pojačala za mladog Austrijanca Alfreda Kramera koji nastupa s hrvatskom licencom te upravo s njim vodimo borbu tijekom cijele sezone za naslov državnog prvaka. Još je jedan rally do kraja, a Kramer ima bod prednosti ispred nas, tako da upravo zadnji rally odlučuje o novom državnom prvaku! Pripreme su počele odmah nakon predzadnjeg rallyja u Poreču te se nadamo fer i korektnoj borbi do zadnjeg metra pa neka brži i bolji pobijedi!

Bez dobrog suvozača, teško je pobjediti, a ti sa svojim nižeš pobjede. Kakav treba biti suvozač, koja je njegova uloga i koliko ti on pomaže?

Pa suvozač je sastavni dio jedne rally posade, a kvalitetan suvozač je velika prednost i sigurnost. Zoran i ja nastupamo već sedmu sezonu, jako dobro se poznajemo te se savršeno nadomještamo! Uloga suvozača je vrlo odgovorna, a osim samog čitanja zavoja ima još jako puno zadataka koje on mora odraditi kako bi se vozač što bolje pripremio i koncentrirao na vožnju. U principu, savršena sveza vozača i suvozača jedan su od recepata za uspjeh.

Foto izvor: Viliam Prodan

Koji dio u rallyju najviše voliš, a koji ti je najizazovniji?

Pa najviše svakako same vožnje, ali jako je “slatko” popeti se na ciljnu rampu kao pobjednik. Ono što mi relijaši ne volimo, to je svakako popisivanje brzinskih ispita. To je u prijevodu vožnja s osobnim automobilom po stazama gdje se odvija natjecanje što je sporije moguće kako bi suvozač zapisao sve informacije koje mu vozač kaže (to je ono što kasnije suvozač čita vozaču). Uglavnom, taj spori pregled staze traje ovisno o veličini natjecanja, negdje dan, negdje dva, a kad je riječ o WRC natjecanjima onda se te staze pregledavaju i zapisuju i po tri puna dana.

Koji su tvoji najveći strahovi? Što nikada u životu ne bi volio doživjeti?

Zmije su mi baš strah, a mogu naglasiti i svi adrenalinski sportovi osim autosporta. Nikad ne bih skijao u dubokom, nikad se ne bih bacio padobranom iz aviona ili bungee jumpingom, nikad ne bi vozio trkaće motore i nikad ne bih bio suvozač na rallyju (oni su posebni luđaci).

Što po tebi, čini ‘najveće’? Bilo da su prvaci u rallyju, vrhunski sportaši u nekoj drugoj disciplini ili neki od najuspješnijih poduzetnika na svijetu? Što ‘najveće’ odvaja od ostalih?

Pa definitivno želja za pobjedom ili uspjehom, ustrajnost ka tome i naravno doza talenta za to “nešto”. Kad se čovjek u potpunosti preda nečemu, bilo to sport, posao ili nešto treće, uspjet će sigurno, samo ovisi do koje granice s obzirom na to da postoji više faktora za uspjeh (sreća, mogućnosti itd…).

Foto izvor: Viliam Prodan

Kako izgleda jedan tvoj obični dan?

Ha, moj običan dan zna biti dosta kratak. Buđenje u 7, doručak i odlazak u ured. Na poslu sam do 15-16 sati (ovisno o poslu) nakon čega odlazak doma, ručak, mali odmor pa se prebacujem na sportski dio gdje analiziram prethodno natjecanje i pripremam za sljedeći nastup (obično su to video analize s nastupa te pregled staza koje nas čekaju na sljedećem natjecanju). Večeri su rezervirane za trening (trčanje, hodanje, teretana…), nakon čega slijedi mali predah uz televiziju i spavanje. Uglavnom kombinacija posla i sporta kroz cijeli dan!

Tvoj život trenutno je pola u Buzetu pola u Zagrebu, pola si u privatnom biznisu pola u automobilizmu. Kako sve stižeš?

Da, kako posjedujemo obiteljsku tvrtku već više od 25 godina onda je moj prirodni put bio da uspješno nastavim obiteljsko poslovanje, a kako tvrtka posluje na teritoriju cijele Hrvatske, onda sam jako puno na putu, a posebno u Zagrebu gdje sam više nego u svom malom Buzetu! Još uvijek uspijevam “hendlat” posao i sport te zaista uživam i u poslu i u automobilizmu pa mi u principu ništa nije teško. Ovdje svakako moram istaknuti i pohvaliti kako moju obitelj koja mi je najveća podrška tako i kolege iz tvrtke koji su uz mene kad sam odsutan zbog sportskih obveza! Uglavnom, sve se može kad se hoće!

Foto izvor: Viliam Prodan

Što najviše voliš raditi i koja mjesta posjetiti u Zagrebu, a što u Buzetu doma?

Pa kako sam pola “gore” pola “dolje”, onda nastojim iskoristiti Zagreb i njegove gužve najbolje što mogu, a kad sam “dolje”, onda najviše volim odmoriti od tih zagrebačkih gužvi i vreve budući da je Buzet jedno mirno mjesto u kojoj možeš kvalitetno odmoriti i – u mom slučaju – iskoristiti za sportske pripreme. Nervoza me hvata ako sam 7-8 dana bez Zagreba, ali isto tako ako sam 7-8 dana bez Istre nije dobro.

Kako se privatno vozi jedan vozač rallyja? Priznaj, koliko ti treba vožnje od Buzeta do Zagreba?

Pa iskreno pomalo sam dosadan vozač koji u biti ni ne voli previše voziti, a pogotovo ne po autocestama! Da postoji avionska linija Buzet – Zagreb, bio bi godišnji pretplatnik.

Valjda kako sam dugo u tom sportu, onda me ta vožnja počela tlačiti tako da nisam neki brzanac na cestama, a za Buzet – Zagreb mi treba više vremena nego nekom prosječnom penzioneru budući da “treba” stati na svakoj drugoj pumpi po vodu, kavu ili neku sličnu potrepštinu.

Da sada sjedneš nasuprot 10-godišnjeg sebe, što bi mu poručio?

Da ima svoje ciljeve i neka bude uporan te će do njih sigurno doći! Svakako preporučam djeci bavljenje sportom, bilo kojim, bitno da je to djetetu gušt, ali sport ima nevjerojatan odgoj koji se kasnije manifestira u vrlo kvalitetan odnos prema životu i životnom uspjehu!

Što misliš da bi ti poručio 60-godišnji ti?

A joj (smijeh) :)))

Vjerojatno da se držim nogometa i nikad ne pređem u rally jer je taj moj put bio težak i specifičan jer je to sport gdje (kod nas) sve učiš sam kroz godine i godine bavljenja time. Poručio bi svakako da ljudi žive život i da uživaju u njemu i da se bave nekim hobijem ili zanimacijama jer je onda i onaj “obvezni” dio života (posao, obitelj, problemi…) puno zanimljiviji!

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori