fbpx

Dunja Šaran: Nadam se da ćemo uvidjeti da je kultura temelj društva na kojem se gradi sve drugo

Dunja Šaran: Nadam se da ćemo uvidjeti da je kultura temelj društva na kojem se gradi sve drugo

Dunja Šaran mlada je vinkovačka glumica, zaljubljenica u kazališne daske, ali i u svaku vrstu umjetnosti, mogli bismo reći. Dunja je sinonim za čistu umjetnost pa ćemo dopustiti da ostatak teksta kaže sve što u ovaj kratak uvod ne bi niti stalo.

Da ti sada netko da u ruke Biografiju Dunje Šaran, što bi voljela da piše na prvoj stranici? Kako je opisana Dunja? 

Baš me hoće ova nimalo laka prva pitanja. (smijeh) Onako na prvu iz glave, nešto tipa: Dunja Šaran je rođena 1989. godine s dušom koja nosi patinu nekog drugog doba. Nakon djetinjstva, u kojem joj nikako nije bilo jasno zašto toliko odudara od ostale djece kojima je toliko žarko htjela pripadati, odrasla je u ženu koja je zdušno prihvatila svoju misiju u ovom životu. Dunja je žena koja je došla na ovaj svijet voljeti. Jako. Preko granica svoje krhke ljudskosti. Ljude. Umjetnost. Životinje. Djecu. More. Sva bića i stvari koja ‘ćuti’ kao svoje.

Kada bi Dunja bila slika, film ili pjesma – koji naslovi bi ju najbolje opisivali?

Osjećam se kao dijete u čarobnom, beskonačnom dućanu omiljenih slatkiša samo čitajući ovo pitanje, ali intuitivno ću pokušati odgovoriti. Slika: Veliki val kod Kanagawe Katsushike Hokusaija. Film: Nešto za sjećanje s C. Grantom i D. Kerr. Pjesma: Oliver Dragojević – Luce mala.

Tvoje društvene mreže odišu umjetnošću. Kazališnom, glazbenom, likovnom. Usudila bih se reći da živiš život koji jest umjetnost. Ona je u tebi i oko tebe. Kako bi opisala svijet bez umjetnosti? Kako on izgleda? Kakvi ljudi u njemu žive?

Često u svom životu provlačim kako sam Fortunina luda. Vjerujem da imamo slobodu odabira i donošenja odluka kojim navigiramo svojim životom, ali isto tako vjerujem u tu neku sudbinsku nit vodilju i svrhu s kojom je svatko od nas tu došao. Ona je nekad zastrašujuća jer je živjeti na taj način poprilično intenzivno i bez osjećaja kontrole za kojom mi ljudi često toliko žudimo, ali ja drugačije ne znam i ne želim. Nekako sam spontano došla na taj nadimak ‘robinja umjetnosti’, ali on me stvarno poprilično vjerno opisuje. Umjetnost hrani, liječi, hrabri…  Meni se pjesma pojavi u nekom naizgled posve običnom trenutku pa imam potrebu svoje emocije ‘pretočiti’ na papir.

Moguće da će nekome to zvučati pretjerano, ali meni je ljudski rod trajno i neraskidivo isprepleten i vezan sa stvaralaštvom. Ne mogu zamisliti svijet i ljudski rod u kojem ga ne oplemenjuje umjetnost i njezini ljudi. Ja u takvom svijetu ne bih mogla preživjeti.

Umjetnost nas obrazuje, ublažava sve grube rubove naše stvarnosti, podsjeća nas na stvarne razloge i osjećaje za koje se živi, kad se mi ljudi malo pogubimo u toj kvazi utrci sa životom. Umjetnost nas čini boljima. Baš uvijek, bez iznimke. Samo ako joj dopustimo trenutak vlastite ranjivosti. 

Kada si prvi puta kročila na kazališne daske? Tko je Dunja kada nije Dunja i koliko Dunje ima u drugim likovima? 

Nomen est omen. Kod mene se zbilja tako potrefilo. Moja mama mi je ime dala po liku Dunje iz Smogovaca (koja je bila glumica). Obojala me i stihovima Balaševićeve pjesme Jesen stiže Dunjo moja. Ali mojoj mami je ona bila ideja kakva bih ja kao žena mogla biti. Romantična, nježna, nekad pomalo dramatična u svojim idealima u odnosu na uobičajena poimanja. A tu se vraćamo i na Fortunu. Naizgled činilo se kako će ta umjetnost živjeti samo za mene i u meni. Život me odveo u nekom posve drugom smjeru. Završila sam ekonomiju, ali nisam imala mira i podsvjesno sam stalno imala potrebu stvarati i tražiti svoj put do publike.

Prije tri godine, u jednom meni jako teškom periodu održavala se audicija u kazalištu. Bio je to period u kojem sam bila posve izgubljena sama sa sobom. Osjećala sam se kao brod izgubljen na pučini.

Ipak, skupila sam snagu koju sam mislila da nemam i izlila svoju dušu u izvedbi pjesme Vesne Parun. Ostalo je sad već povijest. Moram priznati da je Dunja uvijek na neki način prisutna svaki put kad igram, u onom smislu da je Dunja ta duša kojoj je silno stalo i koja s velikim strahopoštovanjem pristupa svakom liku kojem treba udahnuti život. Možda zato što je moj put ovoliko potrajao. Možda zato što sam naizgled drugog faha pa se imam potrebu dokazati i izboriti za svoje malo mjesto pod Suncem i kapom nebeskom. Nikad neću zaboraviti svoje prve korake na kazališnim daskama.

Imam osjećaj da sam tog trenutka saživjela, srasla sa svojom dušom i prvi put udahnula zrak punim plućima. Vratila sam se doma nakon stoljetnog lutanja. 

Koja uloga iz svijeta filma ili kazališta je kao pisana za tebe? Zbog čega?

Budući da sam ja na početku svog glumačkog puta imam gorljivu žeđ tek prožeti se sa svim tim licima. Ipak, moram priznati da sam jako strastvena prema Marinkovićevoj Gloriji. Cijelo djelo je toliko maestralno protkano njegovom poetskom sugestijom ironije. Pitanje potrebe čovjeka da živi onako kako on želi i nerazumijevanje okoline svevremenska su tema koju nikad nije dovoljno puta obraditi. Sviđa mi se kompleksnost tema koju je njegova fabula pokrila, polovi svjetovnog i crkvenog života, krutost i nepopustljivost dogmi koje vladaju našim društvom i nemogućnost pojedinca da se izbori s tim nametnutim teretom. A u konačnici i jedna posebna ljubavna priča koja pokazuje kako sreće nema dokle god čovjek nije spreman prihvatiti sebe i prekinuti tu apsurdnu Sizifovu borbu bijega od vlastitih emocija. Da, Glorijinu silovitu borbu na rubu između ljubavi i nemoći bih svakako voljela odigrati na daskama koje život znače.

Da imaš priliku na večeru pozvati bilo koje četiri ličnosti koje su ikada koračale ovim svijetom – koga bi pozvala? Koja tri pitanja bi im sigurno postavila? 

Nad ovim pitanjem sam se zamislila i uzela sam si vremena da dobro razmislim…

Pozvala bih Nikolu Teslu, Fridu Kahlo, Milenu Dravić i Olivera Dragojevića.

Naizgled se čini kako baš nema neke poveznice, ali u svakom od tih ljudi ja vidim da su bili autentični i svoji i da su pridonijeli napretku i obogaćivanju različitih polja života za mnoge generacije poslije. Svatko od njih je bio bezbroj puta suočen sa grubošću, gramzivošću i nerazumijevanjem ljudi svoga doba. Svatko od njih je, sigurna sam, barem jednom poželio da može manje misliti, osjećati, razumjeti… jer je teret emocija i spoznaje nekad pretežak. A pitanje… U najtežem trenutku zemaljskog života, što je bila tvoja snaga i motivacija za dalje? 

Da si Ministrica kulture i medija na mjesec dana – koje bi promjene uvela? Misliš li da je kultura dovoljno zastupljena u medijima? 

Prvo pitanje na kojem sam ‘klekla’. Odrasla sam s parolom Meštra Neću politiku u moju butigu. Prevelik sam ja emotivac i idealist da bih zaplivala političkim vodama. Kad je zastupljenost kulture u društvu u pitanju, uvijek može još više i još bolje. Mislim da bi se kultura trebala djeci i mladima puno više nuditi još od najranije dobi jer se time razvija svijest, kritičko razmišljanje i stvara slika o društvu. Trebalo bi poticati mlade na otkrivanje i usavršavanje njihovih talenata, a ne podcjenjivati i gurati u zapećak.

Strašno mi je bolna pomisao da smo stigli do 2020. godine i da smo i dalje silno razjedinjeni. Da se i dalje umjetnike trpa u koš neradnika i prodavača magle. Dokle god postoji sjeme takve svijesti među ljudima, umjetnost još uvijek nije dovoljno zastupljena i nije pronašla svoj put onoliko koliko bi trebala.

Naravno, čak niti ja nisam toliko naivna da mislim da takvi problemi u društvu mogu preko noći nestati, ali mislim da se svi kolektivno moramo truditi da za svog života budemo pokretač promjena na bolje. 

Godina na izmaku donijela nam je puno toga lošega, no donijela je i neke dobre stvari. Možeš li izdvojiti pet dobrih stvari po kojima ćeš pamtiti 2020.?

Da, ova godina je zbilja bila izazovna. Nije popuštala i kontinuirano nas je provocirala da na površinu izađu naše bolje i loše strane. Ja sam u neizvjesnosti, strahu i kaosu više nego ikad preuzela odgovornost za svoj život, riječi, postupke i tragove koji za mnom ostaju. Preplavila sam svoj izvor dišpetom i rekla da neću dopustiti samoj sebi da mi godina prođe, a da mi jedini pečat bude pandemija. Poželjela sam ljudima biti jedro i ako ništa drugo, barem im pokušati izmamiti osmijeh na lice.

Tragala sam za skrivenim blagom, za dragocjenim trenutcima zajedništva, stvaranja, veselja. Iskreno, meni su u ovoj godini zbilja najviše falili ljudi i druženja. Dala bih sto Amerika za jedan zagrljaj. Što ću pamtiti iz 2020.? Trenutak odluke kad sam presjekla spone s formom lažne sigurnosti i naglavačke se bacila u to da svoj profesionalni put gradim kao glumica i umjetnica. Neizmjerno sam zahvalna na nekim ljudima koje sam u ovoj godini još bolje upoznala. Zahvalna sam na prvim nespretnim susretima nakon prvog lockdowna, kad moj um jednostavno nije mogao rječitošću adekvatno pratiti radost i uzbuđenje ponovnog susreta. Zahvalna sam na prekrasna četiri dana u Solinu gdje sam s najdivnijim ljudima i filmskom ekipom iz snova odradila svoj prvi filmski glumački angažman. I naposljetku, ali uvijek najbitnije, beskrajno sam zahvalna za život i zdravlje svih onih koje volim.

Zamisli svijet za 10 godina. Rastužuje li te slika koju vidiš ili te pak uveseljava? Kako izgleda tehnologija, a na kojem je mjestu pozicionirana kultura?

Ne mogu reći da ne osjećam zabrinutost, ali tu opet prevladava ona moja unutarnja djetinja iskra koja beskrajno vjeruje da smo mi ljudi ipak sposobni za puno više dobra nego li se to nekad čini. Kako sada stvari stoje, tehnologiju svake godine ubacujemo u sve veću brzinu. Koliko god ju poštujem i smatram itekako korisnom, nadam se da će se djeca ipak još znati radovati proljeću i kupanju u moru. Od sveg srca se nadam da ćemo uvidjeti da je kultura temelj društva na kojem se gradi sve drugo. Bez kvalitetnih temelja, urušava se i najluksuznija konstrukcija.

Moramo vratiti svijest da je znanje važno. Da je trud i rad nešto čemu svatko od nas treba težiti. Da naučimo ponovno vjerovati u sebe. Da naučimo prihvaćati različitosti i jedni druge i ne promatrati to kao čin dobrog samaritanca, nego najprirodniju pojavu.

E sad, hoće li biti onih koji će to htjeti pokvariti? Uništiti? Usporiti? Sigurno… Ljudska povijest do sada to nažalost nije naučila izbjeći. Ali… Hoće li biti i onih koji će stvarati, graditi i živjeti na bilu čistog altruizma i ljepote življenja? O još kako! Uvijek će tu biti neka Luce mala.

Nekoliko brzopoteznih

Pjesma koja miriše na djetinjstvo: Doris Dragović – Srdela
Pjesma koja u tebi budi najbolje: Oliver Dragojević – Prije sna
Film koji bi svatko trebao pogledati jednom u životu: Casablanca
Knjiga koja nije u lektiri, a trebala bi biti: S obzirom da sam strastveni kolekcionar stripova, ja bih uvela i tu formu u dječju lektiru. Najveći problem je djecu pridobiti na čitanje, uvijek je bilo, a u ova moderna, ubrzana vremena pogotovo. Mislim da je potrebno razbiti stereotipe i predrasude da se lektira čita jer se mora i onda dobiva taj nesretni emotivni naboj tlake. Djecu treba zaintrigirati i pokazati im da čitanje može itekako biti zabavno, koliko god im to nevjerojatno zvučalo. Strip je nažalost predugo bio percipiran kao nešto čime se bave zgubidani, a radi se o prvoklasno napetom storytellingu i crtačkoj umjetnosti. 


Predstava u kojoj bi voljela igrati glavnu ulogu: Silno bih voljela zaigrati u kazališnoj adaptaciji Zagorkine Gričke vještice. Imam enormnu količinu poštovanja i divljenja prema životu i radu Marije Jurić Zagorke. Da je ona rođena u nekoj velikoj europskoj zemlji, uvjerena sam da bi o njoj slušali i čitali u svjetskim lektirama. Bila je fenomen daleko ispred svoga vremena i zaslužila je još puno, puno više prikazanja njezinih djela. 

FOTO: Kristijan Cimer

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

Odgovori