Enrico Marotti: Pravi psiholog te ne uči što trebaš raditi, nego kako to trebaš raditi

Enrico Marotti: Pravi psiholog te ne uči što trebaš raditi, nego kako to trebaš raditi

Svima je poznato kako je na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Tokiju Tonči Stipanović ponio kući srebrnu medalju iz jedrenja, no koliko vas zna da je netko drugi Hrvatskoj ove godine donio i zlatnu medalju iz gotovo iste discipline? Taj netko je Enrico Marotti, dvostruki svjetski prvak u jedrenju na dasci – windsurfingu – a naslov je ranije ovoga mjeseca ponovno osvojio na grčkom otoku Parosu. Ukoliko mislite da surfanje i Jadran ne idu zajedno, Enrico je razbio i taj mit dokumentarnim filmom „Ovo je moj plov‟ u kojem se govori upravo o windsurfingu. Zašto Hrvatska ima toliko vrhunskih sportaša, koliko je mentalna sprema bitna u sportu te bi li se povukao na vrhuncu karijere – pročitajte u intervjuu u nastavku!

Prošlo je nekoliko dana otkad ste ponovno osvojili titulu svjetskog prvaka u jedrenju na dasci te otkad Vam je priređen vatreni doček u Voloskom. Možete li nam opisati dojmove? Jesu li se „slegli“ ili Vas još uvijek „drži adrenalin“? Mogu li se ti osjećaji uopće opisati?

Ti dojmovi su strašno jaki i emocije su nevjerojatne. Neopisivo sam od srca zahvalan svima koji su došli i koji su to organizirali jer doživjeti tako nešto je stvarno prekrasno i siguran sam da ću to pamtiti zauvijek. Osjećaj je veoma intenzivan i traje jako dugo. Kada sam dolazio u Volosko nisam mogao vjerovati – još od Vološćice su počele gorjeti baklje, pozdravljao sam svih po putu i kada sam došao do kraja mislio sam da je to, to, da ne može biti više ljudi. Tek kada se otvorio kružni tok vidio sam da su svi tamo. Osjećati toliku potporu je neopisivo i kao što sam rekao prije, to je ta snaga hrvatskog sporta – da ima tako vatrene navijače. Kako se družim s vrhunskim sportašima iz drugih zemalja, puno su me puta pitali kako je moguće da imamo toliko dobrih i uspješnih sportaša. Koji to sistem imamo? Ispada kao da sistema baš i nema, da samo najbolji isplivaju, ali nakon ovoga skužio sam da su naš najveći sistem navijači koji nas guraju naprijed i podržavaju da budeš sve bolji. Broj poruka i komentara koje sam dobio je ogroman te je taj osjećaj i motivacija koju dobiješ neopisiva. Stvarno sam zahvalan svima koji su uz mene, koji me bodre i skupa se sa mnom vesele, ali to je i jedna velika odgovornost – da se ponašam ispravno i da prezentiram svoje mjesto, grad i državu na najbolji mogući način, kako rezultatski tako i ponašanjem. To je jako bitno. Želim biti dostojanstven i u porazu i u pobijedi, ma da je puno lakše u pobijedi (smijeh). Trenutak kada sam pobijedio tamo je neopisiv, ali ovo kada sam stigao doma je jednostavno ludo. Zahvalan sam i vama medijima koji su prepoznali cijelu ovu priču i koji su odlučili sve popratiti na jedan lijep i dobar način. Zaista to cijenim i hvala vam puno na vremenu i na prilici da mogu prezentirati svoj sport.

Jedriti ste počeli još kao dijete pa možemo slobodno reći kako vam je more u krvi. Kako je tekao Vaš jedriličarski put? Jeste li se odmah pronašli u slalomu ili ste eksperimentirali s raznim disciplinama dok niste pronašli ono što Vam odgovara?

Počeo sam jedriti u Jedriličarskom Klubu Opatija sa svojih sedam, osam godina. Prvo sam bio u klasi Optimist, a onda sam se prebacio u Laseru, no to mi baš nije odgovaralo jer se u tim klasama jedri sporo i dugo, a nisam mogao toliko dugo vremena biti koncentriran i držati fokus. Ipak, jedrenje sam jako volio zato što smo bili uz more i neki su puta bili ekstremni uvjeti – jedrenje na 30 čvorova kad si klinac, pet stupnjeva u zraku… Ti su me teški uvjeti privlačili i volio sam ih, ali prije svega sam volio prijatelje s kojima sam se tamo družio. U JK Opatija nas je bilo dvadesetak, znali smo što ćemo nakon Optimista tako da se radilo o jednom jako lijepom okruženju koje je bilo jedno od glavnih motiva zašto sam jedrio svakodnevno. Nije bilo nekih rezultata, bilo mi je bitno uživati i jedriti s prijateljima. Najviše me mučilo to što je trebalo dugo držati fokus tako da iz te dvije klase nemam pravih rezultata, ali uvijek kažem kako je najveći uspjeh taj da sam se zaljubio u jedrenje (smijeh). To mi je najdraži rezultat! Već sam tada znao da ću surfati jer sam vidio te ljude kako lete i idu ogromnim brzinama pa sam znao da i ja jednog dana želim raditi to. Jedino što sam priliku morao čekati dugo, do nekih 14 godina. Budući da je moj tata jedrio na dasci, tako se ukazala prilika da se i ja okušam. Uzeo sam njegovu opremu i uspio ga nagovoriti da mi otvori vrata tog svijeta. Kada sam počeo voziti slalom, odmah sam znao da je to ono što želim. Tu ga svi dečki voze, najmasovnija je i najzastupljenija disciplina. Tko god radi glisiranja na neki način radi slalom i baš je zato ta disciplina toliko praćena u svijetu windsurfinga – najosnovnija je. U Voloskom su svi radili samo to, ništa drugo gotovo da nije ni postojalo te je bio logičan potez da krenem voziti Kup Hrvatske, a onda polako i van na internacionalne regate.

Tijekom ljeta trenirate u Hrvatskoj, najviše u uvali Preluk, dok zimu provodite na Tenerifima. Kako izgleda jedan dan profesionalnog surfera u Preluku, a kako na Tenerifima? Koje su najveće razlike?

U Preluku izgleda tako da se dižem rano, ovisno o dobu godine i prvom svjetlu. Kad je proljeće to zna biti i prije pet, a kako idemo prema jeseni bude i šest. Uzmimo recimo da je proljeće. Dižem se u pet, idem na more, odjedrim, oko devet smo gotovi, popijemo kavu, prokomentiramo kako je bilo na moru, onda ili ide mali odmor ili idem kod svog psihologa Nenada Karabaića na mentalni trening. Ako nemam to, onda idem na suhi trening ili kod svog fizioterapeuta Marina Polonija. Uvijek budu dvije radnje na dan. U međuvremenu nakon tramontane ili odmorim ili radim na opremi. Štelanje opreme je uvijek prisutno – da bude bolja, da se iskoristi što više potencijala iz nje, da bude brža. Na Tenerifima to izgleda drukčije jer treniramo puno više iako mogu spavati duže. U 11 imamo prvi start, a vozimo tri puta po pet starteva. U jednom sessionu odradimo oko 40 km što znači da ih u danu napravimo 120. Trening je četiri puta tjedno pa dođemo do 460 km, plus testiranje opreme u ona tri slobodna dana. Jako je bitno raditi na oporavku kad trening završi: radim večeru, valjam se na roleru, s masažerima masiram što treba, idem u air relax čizme i rukavice… Maksimalno se trudim istezati tijelo da ga što više oporavim za sljedeći dan jer je to zapravo maraton. Trening traje od 7.1. do 7.4., a skužio sam da mi je bolje doći već u 12. mjesecu kako bi se tijelo priviknulo na promjenu klime, ali i da se pripremi oprema i glava.

Kako trening ide, ljudi samo otpadaju jer je teško držati taj tempo. Ima nas možda četvero koji možemo izdržati sve i to su nas četiri koji se najviše tučemo za prvo mjesto. To su Jordy Vonk, Maciek Rutkowski, Matteo Iachino i ja koji uspijemo odraditi baš sve, borba do kraja. Tamo se već vidi tko je gdje, kako tko jedri, kako kome oprema paše te se gradi neki respekt. U nekim duelima moraš ići na puno i užasno agresivno da ovaj drugi zna da ti tako ideš i da mu u regati neće proći ništa. Ako ideš na leggero, on zna da ideš na leggero. Trebaju vidjet da s tobom nema šale. Zato je bitno da si svaki trening ozbiljan. Ne ideš ako nisi spreman dati sve od sebe taj dan. Ja idem svaki put ha,ha. Najveća je razlika što kod nas puše samo ujutro dva, tri sata, a tamo puše stalno. Tamo imam veliku konkurenciju, a ovdje sam najviše sam. Imam prijatelja ovdje, ali nisu na nivou. Ono, ja sam jedan od najbržih u svijetu, a onda kad dođem tu sam brži od svih par milja. Moram stalno smišljati načine kako napravit dobar i kvalitetan trening. Svatko od njih ovdje je dobar u nečemu pa to koristim – s nekim radim brzinu, s nekim jibe i tako. Svašta nešto. Ali jako je dobro da su tu, da ih imam jer bez njih bi bilo još teže. Puno puta me baš ti frendovi natjeraju da idem na trening i da idem u more. Neki se put dignem ujutro mrtav, ne mogu i onda kroz prozor vidim da oni jedre pa se odmah dižem i idem i ja. Ili neki put kad je zima. Bude toliko, toliko hladno da ti se ne da ići u more, smrznut si ko pingvin – jer stvarno bude -3,-2 što je užasno hladno –  i onda neko kaže „idem u more“ i onda ideš i ti, nećeš, ono, gledat tako da sam stvarno zahvalan. Ta grupa ljudi, koliko god guram ja njih naprijed, guraju i oni mene jako puno, čak i više nego ja njih.

U Voloskom ste zajedno s djevojkom Nikom Cuculić otvorili školu jedrenja, Marotti Windsurf Centar, a jednom ste prilikom naveli kako vam je cilj maknuti djecu od ekrana i privući ih na more. Uspijevate li u tome? Na koje bi se sve načine djeci moglo približiti jedrenje na dasci te time i potaknuti njihov interes?

Pa ja se jako veselim sa svakim novim polaznikom našega Centra, to me jako ispunjava,  a pogotovo me ispunjava kada netko ostane u sportu. To mi je draže nego neki moji veliki rezultati jer ono, znaš da si ti zadužen za to, kako Nika tako i ja i to je baš ludo. Broj sada raste, puno je surfera koji dolaze ovdje sa svojom opremom i svojim kombijem te guštaju surfati što je super.  A što se tiče djece, ima ih sve više i više. To je isto jedna lijepa priča. Najbolje je kad imaju od 10 do 18 godina, a najviše ih ima od 14 do 16. Ipak je ovo fizički zahtjevniji sport, ali evo Juraj ima 9, 10 godina i već glisira kao lud . Prije nije bilo toliko djece to je jasno kao dan, a sada se sve pokrenulo tako da ih ima. Ima jedna curica tu u Voloskom, Melita se zove, ima 11,12 godina. Surfala je s nama u Centru prvu godinu, a drugu je godinu cijelu zimu skupljala novčiće da si može kupiti opremu. Naravno, ima i super povlaštenu cijenu te tko god je toliko srčan i željan, izići ćemo u susret. Prekrasna je cura i pomažemo joj koliko god možemo. Sad kad smo dobili nove prostorije namijenili smo ih samo za djecu da ondje mogu držati opremu. Melita tako dolazi surfati svaki dan, jedna je od nas i ono, ona je kraljica ha, ha. Osim nje tu je još par klinaca koji dolaze i ostaju u sportu. Mi kao klub još uvijek nemamo trenera i ne znam kad ćemo ga imati budući da tek pokušavamo stati na noge.

Jednoga dana kad budemo imali desetak klinaca tražit ćemo od Grada Opatije pomoć da nam daju sredstva za trenera i sve ostalo. Zasad se još uvijek sami borimo. Ono što imamo, a to je već puno, je da ti klinci mogu u Centru proći tečaj jedrenja na dasci. Teba im samo kupaći i dobra volja. Imamo daske od najveće početničke do one prave adekvatne s kojom se može glisirati amo-tamo kao pravi windsurfer. Ako se zaljube u sport, klinci kupe svoju opremu, stave ju u klub i jedre s nama svaki dan.  Na moru se uvijek međusobno čuvamo, svi imaju pojas te je Nika uvijek vani s gumenjakom. Trebao bih se zahvaliti i svim volonterima u klubu „Društvo sportova na moru Volosko“ jer je sve to na volonterskoj bazi. Oni su odlučili da nešto napravimo i promijenimo. Kada smo bili prva godina Centra, Niku i mene stalno su pitali „šta sad, šta sad?“, a mi im nismo znali odgovoriti. Sad smo došli do toga da klinci više nisu ovisni o mami i tati jer ih njihova oprema čeka spremna u klubu. Moraju samo doći ako žele i  to je najvažnije – da imaju emociju i želju. Već je puno surfera koje je Marotti Windsurf Centar proizveo i na to smo jako, jako ponosni. Ljudi su školu jako dobro prihvatili što nam je veoma drago i na tome smo iznimno zahvalni. Naravno, to je još jedna ponuda koja se uvrstila u Volosko i Opatiju, koja je zanimljiva turistima i domaćima. Na nama je da tu uslugu razvijamo i podižemo – imamo aktivnosti kroz ujutro, a kako bi ih pojačali kroz dan nabavili smo kajak, supove, efoil… Stalno tražimo način da ponudu obogatimo. Nama je želja da ljudi pamte Centar po zabavi i lijepo provedenom vremenu. Krenuli smo u prikolici s gumenjakom koji je skoro tonuo, a sada imamo Centar kako izgleda sada te ćemo se razvijati i dalje, nema stajanja.

U intervjuu za radio Korzo izjavili ste kako je dobra mentalna pripremljenost jedan od najvažnijih čimbenika u svim utrkama te kako je i Vama samima u pripremama veoma pomogao psiholog Nenad Karabaić. Nažalost, u hrvatskom društvu odlazak psihologu još je uvijek taboo tema. Kako biste objasnili javnosti, ali i svim sportašima, da to nije nešto čega bismo se trebali sramiti?

Ne znam kakva se slika dobiva o meni kad ja u medijima pričam o tome, dal’ sam za psihologa ili ne, ali činjenica je da kakav god da jesam, nadam se da sam koliko-toliko okej (smijeh). Ići kod psihologa, pogotovo kvalitetnog, je nešto što preporučam stvarno svima, bili u sportu, poslu ili čemu god. Količina stresa, pritiska i tuđe interpretacije u današnjem je svijetu užasno prisutna i mentalno zdravlje postaje sve bitnije. Puno sam pratio Olimpijadu, gledao sam sve uspjehe i neuspjehe i mislim si –  kako nekima mora biti teško. Daju ogromnu količinu truda u nešto, a na kraju ne ispadne kako oni žele. Možemo uzet primjer Sandre Perković. Ona na Olimpijadi završi četvrta i plače, sva je tužna, žalosna, a i dalje je bila odlična, vrhunska. Naravno, ona je veliki sportaš i teži uspjehu te sam siguran da će ona to prebroditi i vratiti se na pobjedničke staze. Jedna je od naših najvećih sportašica ikada, ali nisu svi ona i nemaju svi znanje s tim se nositi na pravi način. Netko se ne zna nositi s porazom, pritiskom i emocijama na ispravan način. Puno sam puta u medijima spomenuo mentalno zdravlje, ali novinari to onda neće prenijeti kao mentalno zdravlje jer se misli da to znači da si bolestan. A nisi bolestan, ono je kao i fizička sprema – ili si spreman ili nisi. Jednostavno nema te sramote za rad na sebi s nekim psihologom, pogotovo kvalitetnim. Ja primjerice idem jednom tjedno. Pozivam isto ovom prilikom svih da ne padaju na neke fore life coucheva. Ako već idete raditi na sebi, radite to sa stručnim ljudima koji imaju faks i znaju što rade jer kad idemo kod doktora, idemo kod pravog doktora, a ne kod nekog koji je završio, primjerice, hotelijerstvo. Uvijek naravno postoje oni koji su malo bolji od drugih, kao i u svakom zanimanju. Nenad Karabaić je sigurno jedan od tih.

On je baš vrhunski u svojoj struci. Psihoterapeut je i radi u udruzi U.Z.O.R. u Rijeci koja se bavi s baš zahtjevnim slučajevima te imaju jako dobre rezultate. Dođu iz situacije da netko niti ne želi sjediti tamo na razgovoru, nego sjedi jer mora, do toga da jedva čeka doći opet. Tako da se ljudi nemaju čega sramiti. To je kao da se srame ići u teretanu. Kad se vrhunske sportaše, koji su svoje karijere završili, pita za kojim bitnijim stvarima žale, oni koji nisu imali psihologa jako žale za tim što ga nisu imali u svom timu te što nisu radili na nekoj mentalnoj spremi.  Meni je čak bitnije da sam mentalno spreman nego fizički. Pravi psiholog te ne uči što trebaš raditi, nego kako to trebaš raditi: kako biti koncentriran na prave stvari, kako se nositi s negativnim mislima, kako se nositi s emocijama. Primjerice, pravi psiholog ti neće reći „ne smiješ biti tužan, sjeti se kad ti je bilo lijepo“, već će ti reći „okej je da si tužan“ jer negativna emocija mora van. Onda će te naučiti kako da iz te emocije naučiš nešto dobro. Zašto? Zato jer negativne emocije tjeraju na razmišljanje i na rad, da nešto promijenimo i pokrenemo. Kao netko kome je to jako pomoglo, osjećam se dužnim pozvati ljude da probaju jer sam sto posto siguran da će im pomoći. Naravno, ako idu kod kvalitetnog psihologa. Htio bih se još jednom zahvaliti Nenadu Karabaiću – imao sam tu sreću da radim s njim. On je inače surfer te je znao da sam dugo godina radio s Petrom Nikoliće. Petar mi je, nakon što je bio na usavršavanju iz psihoterapije kod njega, preporučio da idem kod Nenada i probam stvari koje on radi s pacijentima. Dugo sam pokušavao s psiholozima dok nisam našao pravog. Spojio sam se s Perom 2016. kad sam dotaknuo dno dna – bio sam 50. na Svjetskom kupu. Nisam imao više sponzora, bio sam gotov i skoro je bio kraj, a onda sam malo, pomalo s njim isplivao van. Ali dok sam ja našao njega, prošao sam dva-tri psihologa s kojima se nisam mogao naći. Samo pazite s life couchevima jer puno psihologa radi upravo na posljedicama life coucheva kod svojih pacijenata.

Na Liburnia Film Festivalu, najstarijem festivalu dokumentarnog filma u Hrvatskoj, premijerno je prikazan film „Ovo je moj plov“ o Vama i Vašoj surferskoj karijeri. Kako ste se snašli u ulozi? Tko je dao ideju za snimanje filma? Je li napornije snimati ili surfati?

Relja Dušek je došao na ideju snimanja. Pitao me, a ja sam rekao „a snimaj, nema problema“ i bio je ful oduševljen s tim mojim pristupom. Pitao me ako će mi to biti problem, ali meni je bilo bitno da se sport ispopularizira, da ljudi vide kako to sve izgleda i da ga mogu isprobat u našem kraju. Relja i oni su  malo više htjeli pokazati kakav sam ja, ali meni je to nebitno. On i montažer Mato Ilijić su napravili stvarno super posao i puno im hvala na svemu. Film sam gledao jednom na početku i onda sam rekao da ga više ne želim gledat, nego da mi bude lijepo iznenađenje. Teško mi je suditi je li to dobro ili nije, nismo ušli u natjecanje već za zatvaranje tako da uopće nisam znao je li dobar ili ne. Onda, kad smo gledali premijeru reakcije publike su bile toliko lijepe. Naježio sam se sto puta, plakao na jednoj sceni…svi su plakali – mama, cura, sestra, brat, prijatelji… Dva, tri puta su svi pljeskali i urlikali i to je bilo tako fora. Dan kasnije išao sam na Svjetsko i baš me napunilo pozitivnom energijom. Samo me bilo strah da me ne isprazni emocijski kao sad. Gdje bih sad bio da idem voziti regatu, vjerojatno zadnji (smijeh). Treba mi sad dva tjedna da dođem sebi. Sva sreća da je kratko trajalo i da dan kasnije nisam bio doma, nego sam odmah krenuo dolje. Stvarno hvala puno Relji na ideji. Meni je osobno puno lakše surfat nego snimat (smijeh), njima je bilo malo teže, ali hvala im na prilici da se taj sport pokaže i hvala Liburnia Film Festivalu na prilici da se film prikaže u našim krajevima. Još prije tri godine, dok smo snimali, mislio sam kako bi bilo fora da bude na LFF-u te je velika čast što je Festival zatvoren baš s njime. Šteta je da nas je korona zaustavila jer je bilo puno ljudi koji su htjeli ući, a nisu mogli, no uspjeli smo ga ponovno prikazati 26.9., odnosno jučer u Voloskom u caffe baru Vološćica. Hvala puno svima, sretan sam što sam imao te ljude da ga naprave i da ga Liburnia prikaže, bilo je super.

Kada govorimo o završetku sportske karijere, mišljenja javnosti su podijeljena – neki misle kako je bolje otići na vrhuncu slave, dok drugi smatraju kako je bolje ostati do samoga kraja bez obzira na rezultate. Koji je Vaš stav?

Prvo, mislim da sportaši koji ne otiđu na vrhuncu karijere misle da još uvijek mogu još i da mogu više. Uzmimo za primjer Ivicu Kostelića. Kad je on trebao otići, ako ne na vrhuncu karijere? Jer njegova je karijera bila na vrhuncu 12 godina, kad će on otići? (smijeh) On je čovjek koji me inspirira i koji mi je kao sportaš možda jedini uzor. To koliko je on trajao i koliko je bilo potrebno krvi, suza, znoja, doslovnog pišanja krvi, muke, svega da bi netko bio toliko dugo godina na vrhuncu. Jer vi kad gledate olimpijske medalje samo on stoji, nije bitno koji broj, ali samo on stoji, svi se mijenjaju. Svi govore nema zlato na Olimpijadi, ali meni je ovo što ima šest puta vrijednije. Da je osvojio zlato na prvome i povukao se ne bi mi bio ni upola sportaš kao sad. Tako da je po meni puno bolje ovo što je napravio, držao nivo dugi niz godina. Moramo mu biti izuzetno zahvalni te sam kao sportaš izuzetno ponosan na njega i na ono što je napravio. To me inspirira i to ja želim. Zapravo sam i na neki način uspio jer sam 2018. bio prvi kao i sad, dok su se svi ostali promijenili. Tako da me tu Ivica motivira, da dugi niz godina uspijem biti prisutan u vrhu i na nivou. Možda ću i ja otići na vrhuncu ako pobijedim Svjetski kup. Možda ću drugi dan reći „aj bok, vidimo se“, ne znam, ne mogu točno znat, ali razumijem one koji ne otiđu kad su na izdahu zato što su sportaši, oni ne znaju za drugo. Trebaš imati puno hrabrosti odustati i krenuti u drugu karijeru. Mene je strah prestati surfat. Neću priznati, ali strah te prestati raditi ono u čemu znaš da si užasno dobar. Zato svi sportaši više-manje dugi niz godina ostaju u sportu nakon svojih velikih dostignuća. Em možda zbog neke zarade, em zbog toga što znaju da su dobri. Možda netko nije više prvi, ali je još uvijek u top deset u svijetu. Tako da ful razumijem one koji odlaze pomalo, dok i razumijem one koji odlaze dok su na vrhuncu karijere. Vrhunac moje karijere bi bio kad bih pobijedio Svjetski kup i cijeli moj život se svodi da pobijedim na tome, ali ne znam bi li otišao nakon toga. Ono što me ispunjava je kada je netko dugi niz godina odličan i tome se više divim, no zaista ne znam kako ću ja na kraju odlučiti. Jako diskutabilno pitanje ha,ha.

Za kraj, što biste poručili onima koji razmišljaju o bavljenju ovim sportom?

Poručio bih im da budu hrabri i pitao bi ih kad je bilo zadnji put da su probali nešto novo po prvi put.

NEKOLIKO BRZOPOTEZNIH

Da se ne bavim windsurfingom, bio bih: građevinar

Moj najvatreniji navijač je: van obitelji i cure je sigurno Bojan Šain, te Ruben i Aron. Oni su blizanci, imaju pet godina i stalno mi crtaju neke crteže 🙂

Kad bih se morao preseliti na neko drugo mjesto to bi bilo: Tenerife

Kad posjetim Zagreb uvijek svratim u/na: kod Marte i Ivora (smijeh)

Marina Pauletić

Studentica Filozofskog fakulteta u Rijeci, buduća prevoditeljica. Uz pisanje i čitanje velika ljubav su joj učenje stranih jezika te istraživanje i posjećivanje novih mjesta.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori