Filip Rutić: ‘Snovi nam se smanjuju, prilagođavaju se zahtjevima hektičnoga svijeta u kojem živimo’
U izdanju Frakture u ožujku ove godine objavljen je roman O neuspjehu i nebitnome. Njime se javnosti predstavio Filip Rutić, student dramaturgije na Akademiji dramskih umjetnosti, koji između ostaloga, piše prozu, dramske tekstove i scenarije. Valja istaknuti kako Filip potpisuje dva scenarija prema kojima su
snimljeni dugometražni filmovi amaterske produkcije, dok su njegove kratke priče objavljivane u sklopu više natječaja. Na kazališnim projektima radi kao dramaturg. O najvažnijim komponentama navedenoga romana koji će zasigurno pronaći put do vaših srca, koja je najsnažnija poruka romana te hoće li O neuspjehu i nebitnome imati svoj nastavak, moguće je pročitati u nastavku.
Autor ste prvijenca O neuspjehu i nebitnome. Što vas je nagnalo na njegovo pisanje? Mogu li čitatelji roman smatrati i kao svojevrsnu autobiografiju?
Po mnogočemu pisanje romana O neuspjehu i nebitnome krenulo je kao eksperiment, kao dokazivanje samome sebi da mogu napisati nešto što ćemo kasnije nazivati romanom. Kao i mnogim autorima i autoricama, prvijenac mi je u određenoj mjeri zasnovan na nekoj fikcionaliziranoj verziji stvarnosti koju sam proživio i samim time funkcionira kao svojevrsno osobno čistilište. No, daleko je to od autobiografije.
Čitatelji će čitanjem O neuspjehu i nebitnome zamijetiti kako svako poglavlje započinje jednom pričom, a onda se ta jedna priča uz mnoštvo asocijacija i vizualnih slika nadograđuje na mnoštvo drugih. Postiže li se time (u cjelini) svojevrsna struja svijesti ili stvara univerzalna poruka koju kao pisac želite istaknuti čitateljima?
Strukturalno roman i je zamišljen kao neko putovanje kroz asocijacije i sjećanja koje se javljaju iz svakodnevnih podražaja. S druge strane, mislim da nije na meni da ukazujem na to postoji li ili ne postoji univerzalna poruka u mom tekstu.
U romanu ćemo naići na razne obrasce ponašanja čija smo ponavljanja skloni promatrati, primjerice, očekivanja i ambicije obitelji koja se zatim prenose na nas. Smatrate li tu komponentu vrlo važnim elementom romana?
Da, to je valjda ta sociološka komponenta, jedan način promatranja svijeta od kojeg mi se teško odmaknuti generalno, pa tako i u pisanju. Jedna od ideja bila je prikazati koliko se ti obrasci ponašanja mijenjaju u odnosu na kontekst u kojem se osoba nalazi. U ovom slučaju, okidač za te promjene je stalna migracija između dva grada, Varaždina i Zagreba. Dakle, s jedne strane stoji djetinjstvo i ono naučeno uz obitelj, a s druge strane mogućnost promjene identiteta jednom kada se od tog svijeta odmaknemo.
U jednom dijelu romana navodite kako ‘odrastanje smanjuje skalu očekivanja’. Je li to ujedno i najsnažnija poruka romana te razlog zbog kojeg čitanjem romana osjećamo neprestanu krivicu i nelagodu koju junak osjeća svojim ‘neuspjehom’?
Ne znam je li najsnažnija, ali meni je možda najstrašnija. Nekako ukazuje na to raščaravanje koje se događa kako odrastamo. Snovi nam se smanjuju, prilagođavaju se zahtjevima hektičnoga svijeta u kojem živimo. Neuspjeh je kod protagonista ovog romana izražen jer za njega uspjeh ne znači uklopiti se i uniformirati u neku od predodređenih uloga koje nas čekaju i čine da budemo kao kotačići u postojećem društvenom sistemu – a opet, s druge strane, osjeća pritisak da je upravo to ono što bi trebao napraviti, napokon odlučiti ići linijom manjeg otpora jer mu sve oko njega ukazuje da je došao do ruba.
O neuspjehu i nebitnome navodi se kao generacijski roman. Mogu li ga bez obzira na to čitati svi, a ne samo mlađa populacija?
Vjerujem da u romanu nema ničega što netko tko pripada toj iluzornoj generaciji o kojoj se piše ne bi shvatio. Tako da pozivam sve da ga čitaju!
Promociju romana imali ste u Knjižari Fraktura u Zagrebu. Kakvi su vaši dojmovi s promocije?
Bilo je lijepo i veselo, a na afteru još bolje!
Koji su vaši književni uzori, možete li navesti nekoliko knjiga ili autora koji su uvelike utjecali na vaš književni izričaj?
Što više i što raznovrsnije čitam to mi je teže izdvojiti autore ili knjige koje bih nazvao uzorima u pravom smislu te riječi. Pogotovo mi je teško govoriti o svom književnom izričaju kao nečem formiranom jer se on konstantno razvija. No, da budem konkretan, John Fante je pisac kojeg bih izdvojio s obzirom da je on zaslužan što sam u formativnim godinama razvio fascinaciju književnošću.
Trenutno ste student dramaturgije na Akademiji dramskih umjetnosti. Možete li nam reći nešto više o kazališnim projektima na kojima radite kao dramaturg?
Trenutno kao dramaturg ne radim niti na jednom aktualnom projektu.
Za kraj, koji su vaši daljnji planovi? Hoće li roman O neuspjehu i nebitnome imati nastavak ili planirate pisanje drugih romana?
Trenutno mi je fokus na pisanju dramskih tekstova. Prozom, ili nekim naznakama novog romana, se za sada bavim samo u vidu zapisivanja ideja i okvira u kojima bih volio ispričati priču.
FOTO: Fraktura / Matija Benić
