Filmoljupci, pripremite se na jedinstvenu retrospektivu Abbasa Kiarostamija u kinu Tuškanac

Filmoljupci, pripremite se na jedinstvenu retrospektivu Abbasa Kiarostamija u kinu Tuškanac

Od 11. do 18. travnja zagrebačka publika imat će jedinstvenu priliku na velikom platnu kina Tuškanac pogledati hrvatsku premijernu retrospektivu dvanaest filmova jednog od najznačajnijih svjetskih filmaša Abbasa Kiarostamija, čiji je značaj francuski velikan Jean-Luc Godard sažeo izjavom: „Film započinje s D. W. Griffithom, a završava s Abbasom Kiarostamijem“. Program je realiziran u suradnji s Hrvatsko-iranskim društvom Irandustan.

Retrospektivu Abbasa Kiarostamija u ponedjeljak, 11. travnja otvora remek-djelo Krupni plan (1990), bizarna priča o varalici koji se lažno predstavljao kao iranski redatelj Mohsen Makhmalbaf. Kiarostami je originalnom narativnom strukturom rekonstruirao događaje koji su doveli do uhićenja i suđenja, kombinirajući iskaze ljudi umiješanih u taj neobičan slučaj, igrane sekvence aktera koji igraju sami sebe, dokumentarni zapis suđenja, te pojavu samog Makhmalbafa.

Zbog nepouzdanosti pripovjednog statusa i fascinantnog isprepletanja dokumentarizma i fikcije, zbilje i iluzije, istine i laži, Krupni plan je djelo nevjerojatne dubine i kompleksnosti koje je Kiarostamiju omogućilo ne samo višeslojno istraživanje pitanja čovjekova identiteta i njegova položaja u društvu, već nadasve preispitivanje prirode filmskog prikazivanja, samog postupka filmskog stvaranja i njegova odnosa i utjecaja na zbilju.

Kiarostami je jedan od suosnivača Zavoda za intelektualni razvoj djece i mladih (Kanun), u okrilju kojeg je realizirao svoja prva dva kratkometražna filma, kao i prvi srednjemetražni film Iskustvo (1973), koji će biti prikazan u sklopu retrospektive. Kao i ostala djela iz rane faze njegova stvaralaštva koja su realizirana u stilu talijanskog neorealizma, Kiarostami se i u Iskustvu bavi sudbinama djece i mladih u emotivnim i moralno dvojbenim situacijama. 

Retrospektiva donosi i autorov cjelovečernji prvijenac Putnik (1974), impresivnu dramu kojom Kiarostami pruža iskren uvid u iransku svakodnevicu tog vremena. Već se ovdje mogu razabrati neka od kasnije stalnih obilježja njegova autorskog rukopisa, od naglašenog minimalizma i pseudodokumentarizma, minimuma dijaloga, motiva putovanja, korištenje izvornog zvuka i naturščika, osobito djece. 

Nagrađivani Gdje je kuća mojega prijatelja? (1987), ujedno i prvi dio neformalne Koker trilogije, najzaslužniji je za redateljevu međunarodnu afirmaciju. Posrijedi je dirljiva drama o dječaku koji se daje u potragu za kućom školskog druga u susjednom selu ne bi li mu vratio bilježnicu koju je zabunom uzeo (obzirom da će njegova kolegu, ne uspije li mu je vratiti, učitelj, ni kriva ni dužna, zbog nenapisane zadaće izbaciti iz škole), a naizgled banalan zaplet dobiva egzistencijalnu težinu. 

Drugi dio trilogije je sjajni I život se nastavlja (1992), film u kojem se pozabavio posljedicama potresa. U filmu pratimo sredovječnog iranskog filmskog redatelja i njegova sina koji kreću na put prema Kokeru. Pritom upoznaju mještane koji su osobno svjedočili razornom potresu, a stižu i do ruralnog predjela u kojem je redatelj snimio raniji film. Ponovno se susreću s nekoliko ljudi koji su sudjelovali u filmu, a upoznaju i mladi vjenčani par koji će se pojaviti u trećem filmu.

Zaključni dio tzv. Koker trilogije je još jedno redateljevo remek-djelo Kroz stabla masline (1994), svojevrsno metafilmsko ostvarenje i još jedno maestralno miješanje „stvarnosti“ i fikcije. Posrijedi je priča o redatelju koji na setu snimanja scene iz filma I život se nastavlja nailazi na problem kad uvidi da je mladi i siromašni Hossein (koji igra samog sebe), zaljubljen u djevojku Tahereh (koja igra samu sebe) i „izvan filma“.

Gledateljima vjerojatno najpoznatiji autorov film je Okus trešnje (1997), slojevita egzistencijalna drama nagrađena Zlatnom palmom u Cannesu, o traganju potencijalnog samoubojice za osobom koja bi ga bila voljna sahraniti u već pripremljenu raku. Film je Kiarostamija potvrdio kao iznimnog umjetnika osobitog stila koji učestalo eksploatira za različite dramske situacije vrlo potentan motiv vožnje, a majstor je i životnih dijaloga.

U Veneciji nagrađenom dramom Vjetar će nas odnijeti (1999) Kiarostami je na određeni način zaokružio „zlatno desetljeće” svog stvaralaštva. Krajnje pojednostavljenom naracijom te slijedeći prirodne životne ritmove, uz već uobičajeno nekonvencionalno kreiranje zapleta i karaktera, gradi priču o gradskom čovjeku koji stiže na selo da bi se postupno počeo mijenjati kroz pokušaje uklapanja u lokalnu zajednicu. 

Drama Deset (2002) sastoji se od deset kadrova koji se odvijaju istog dana u automobilu koji vozi urbana mlada žena iz Teherana, pri čemu upoznajemo njezine putnike. Autorov najurbaniji i najpolitičniji film iznimno je vješto snimljen, a dramaturški je jednostavno koncipiran kao niz vožnji automobilom tijekom kojih je fokus stavljen na dijaloge. Minimalističko ostvarenje imponira društveno-političkim angažmanom, kao i izraženim dokumentarizmom i jasnom polemičnošću.

Još netipičnije redateljevo djelo je igrano-eksperimentalna „studija ljudskog lica“ Shirin (2008), film sastavljen isključivo od krupnih i blizih planova 112 iranskih glumica te francuske glumice Juliette Binoche koje gledaju film (kojega čujemo samo u zvučnom zapisu, ali ga nikada ne vidimo), nastao prema perzijskoj ljubavnoj legendi iz 12. stoljeća o armenskoj princezi Shirin i perzijskom princu Khosrowu.

Za prvi dugometražni film realiziran izvan Irana, Provjerena kopija (2010), glumica Juliette Binoche nagrađena je u Cannesu. Posrijedi je priča o povjesničaru umjetnosti koji nakon promocije knjige s vlasnicom male toskanske galerije odlazi na razgledavanje mjesta. Nakon što mještani pomisle da su bračni par, oni se počnu ponašati kao da su u braku, čineći nejasnim jesu li se doista tek upoznali i samo se pretvaraju da su u braku, ili su doista oženjeni, a tek hine prvi susret.

Posljednji autorov film je egzistencijalna drama Kao netko zaljubljen (2012), naslovljena prema albumu Elle Fitzgerald iz 1957. godine. Slojevita, suptilna i neobično poetična urbana drama realizirana je u francusko-japanskoj koprodukciji. U ovom filmu se Kiarostami lakom redateljskom rukom, primjereno polaganim ritmom, dojmljivim stilom i vizualnošću te maksimalno brižnim odnosom prema likovima dominantno bavi temama međuljudske komunikacije i s njom povezanih laži.

Uz brojna počasna priznanja i nagrade za životno djelo, Abbas Kiarostami je uživao divljenje mnogih uglednih svjetskih filmaša, poput Martina Scorsesea i Akira Kurosawe, jer je od naizgled „skromnog“ narativnog materijala kreirao zanimljive, duboke, humane i humorne filmove, protkane životnom uvjerljivošću, poetičnošću, metafizičkim konotacijama te duhovitim dijaloškim dionicama, istovremeno lišene patetike, sentimentalnosti i nametljive eksplikativnosti, čime je zasluženo stekao status filmskog pjesnika i individualca koji s pravom stoji na samom Olimpu filmske umjetnosti.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori