fbpx

Filmska recenzija iz serije filmova kina Europa: Hannah Arendt – Priča o heroini 20. stoljeća koja je sudila zloglasnom nacistu

Filmska recenzija iz serije filmova kina Europa: Hannah Arendt – Priča o heroini 20. stoljeća koja je sudila zloglasnom nacistu

Puno riječi već je rečeno o nepravdi učinjenoj nad kultnim kinom Europa. Najpesimističnije prognoze obistinile su se; navodna obnova prostora nije se dogodila, a zgrada Kina Europa dodijeljena je upravi KIC-a. Ipak, u seriji tekstova koje ćemo objaviti na portalu Beli Zagreb Grad nećemo raspravljati o tome. Naime, svake srijede i nedjelje Europa objavljuje kôd za besplatno gledanje filma u trajanju od 72 sata. Po izlasku filmova, objavljivat ćemo osvrte na posljednjih 6 iz spomenutog programa. Dodatne informacije i upute za gledanje dostupne su na poveznicama dolje. Slijedi osvrt na film Hannah Arendt (2012).

Kome je i kako sudila Hannah Arendt?

Uz Nürnberški proces, suđenje Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu vjerojatno je najpoznatiji sudski proces dvadesetog stoljeća. Godine 1960. pripadnici izraelske tajne službe oteli su zloglasnog nacista (do tada skrivenog u Argentini koja je u poslijeratnom periodu bila utočište brojnim pripadnicima fašističkih pokreta, kako nacistima tako i njihovim marionetskim lutkama iz našeg sramotnog dijela povijesti), stručnjaka za židovsko pitanje, organizatora prvobitno emigracije (progona), a zatim i deportacije (u smrt) židovskog naroda s područja Trećeg Reicha. Suđenje je odrađeno 1961., nakon čega je Eicmhann osuđen na smrt vješanjem zbog počinjenih zločina.

Osjeća li Eichmann krivnju za počinjena zlodjela?

Je li njegova otmica uopće legalna i je li njegova sudbina već bila predestinirana dovođenjem u Jeruzalem? Jesu li trebali suditi čovjeku s takvom optužnicom u Jeruzalemu, a ne u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj? Je li on uopće čovjek ili puko utjelovljenje zla, kakvim je prikazan u javnosti?

Kritički i sasvim objektivno pristupila je tim pitanjima Hannah Arendt što je u konačnici ovjenčano djelom Eichmann u Jeruzalemu (1963), možda i središnjim djelom u njezinoj bogatoj filozofskoj i spisateljskoj karijeri. Svoju popularnost stekla je Arendt djelom The Origins of Totalitarianism (1951).

Za Eichmanna u Jeruzalemu kažem da je središnje barem što se kontroverze tiče, jer tendencija javnosti (a često i nas ljudi kao pojedinaca) je takva da u fokus stavlja misli i djela koja potpaljuju najveću vatru pod historijskim ognjištem, da baca iskru na najniže ljudske osjećaje i time prosuđuje jeli nešto ispravno ili nije.

U svakom slučaju, glavnina filma opada na epohu suđenja u životu protagonistice, počevši od same otmice Eichmanna iz njegova argentinskog skrovišta i zalaganjem Arendt za odlaskom na suđenje. 

Kako je suđeno Arendt? 

Arendt je suđenje pohodila u službi reporterke za kultni američki časopis The New Yorker. Iako je i sama Arendt Njemica i Židovka koja je po dolasku nacista na vlast bila prisiljena emigrirati, prvobitno u Francusku a zatim u Sjedinjene Američke Države gdje se trajno nastanila, naišla je na osudu javnosti, a prvenstveno židovske zajednice upravo zato jer je bila jedna od rijetkih (ako ne i jedina) u stanju postaviti gore navedena pitanja.

Svakakve su besmislice vezane uz njezino ime povodom objave njezinih članaka, od izjava da je na strani Eichmanna do toga da za tragediju počinjenu nad europskim Židovima ona krivi sam židovski narod zbog činjenice da otpor nije (i nije mogao biti, kako Arendt zaključuje u svojim izvještajima i knjizi) organiziran od strane židovskog naroda. Zorno je u filmu prikazana omča koju je oko njenog vrata stavila svjetska javnost, u čemu su sudjelovali i njoj najbliži ljudi, prijatelji i neprijatelji.

A sada, nešto o filmu

Činjenica je da su redateljica Margarethe von Trotta i Barbara Sukowa koja igra Arendt najvrijednije figure filma. Zajedno su surađivale i prije tridesetak godina, kada je Trotta režirala, a Sukowa igrala ulogu junakinje njemačkog radničkog pokreta Rose Luxemburg u istoimenom filmu. Uloga Sukowe ovjenčana je nagradom njemačke filmske akademije, a usporedno s tim kako Sukowa uvjerljivo igra Arendt, svi ostali likovi izgledaju naizgled neuvjerljivo.

Moram napomenuti i kako se retrospektivni dijelovi života glavne junakinje doimaju pomalo površnima.

Prvenstveno mislim na prikazanu epohu života Arendt u kojoj je bila strastveno zaljubljena u lik i djelo Martina Heideggera, njemačkog filozofa egzistencije iz filozofske škole Edmunda Husserla, jednog od utemeljitelja fenomenologije. Uz Barbaru Sukowu, istaknuo bih još i Axela Milberga, koji je sasvim solidno odigrao ulogu Heinricha Blüchera, ljubav života junakinje, kako je u filmu navedeno. Blücher je također bio prisiljen bježati iz Njemačke po dolasku nacista na vlast kao član Komunističke partija Njemačke (KPD), bivšeg Saveza spartakovaca u organizaciji Rose Luxemburg i Karla Liebknechta, mučenički ubijenih nakon gušenja ustanka u Njemačkoj 1919. godine.

Hannah Arendt (Barbara Sukowa) © Heimatfilm

Izniman odabir teme

Svjedoci smo posljednjih desetljeća gomilanja biografskih filmova. Činjenica je da se zvjezdana prašina često troši na ličnosti kojima neka posebna promidžba nije potrebna, a očito je da se cilja na probijanje budžeta komercijalnim temama.

Tako Natalie Portman igra Jackie Kennedy, Meryl Streep igra Margaret Thatcher, a popis se može nastaviti što nam nije cilj. Ne tvrdim da takvi filmovi ne mogu biti kvalitetni i da se ne trebaju snimati i da sve navedene povijesne figure nisu na pravoj strani povijesti. Ipak ogromni resursi ulažu se u dobro već znane ličnosti, dok figure poput Arendt čekaju odavanje počasti. Čekaju i dočekaju; i to figuru poput Margarethe von Trotta, istinsku i dosljednu promicateljicu feminističke tematike, o čemu najbolje zbore filmski naslovi njezina opusa.

Educiranje gledateljstva

Možda prstom sudbine, a možda intervencijom Kina Europa, ovaj osvrt objavljujemo 30. travnja, na 75. godišnjicu samoubojstva imenjaka Adolfa Eichmanna, puno zloglasnije povijesne ličnosti, čiji je Eichmann bio samo pijun u zamršenoj mreži stvorenoj za organizaciju nevjerojatnog zločina i čiju je riječ Eichmann slijepo štovao više od bilokakvog zakona. Upravo o toj zamršenoj mreži nacističkih aktera i kolaboracionista (ponekad i Židova, na što ukazuje Arendt, što je jedan od razloga obrušavanja javnosti na njezino djelo) piše Hannah Arendt.

Pozivamo sve da ovaj solidan biografski film posluži kao referenca za daljnje istraživanje njezina opusa.

Prvenstveno mislim na spomenuto djelo Eichmann u Jeruzalemu (i koncepta banalnosti zla koji je iz toga nastao), a koje je napisano s ciljem otkrivanja istine o dotad neviđenim zločinima koje ne smijemo, kao društvo, ni pod koju cijenu zaboraviti. Smatram da je pogotovo posljednje od velike važnosti za napomenuti, budući da nas vrijeme u kojem živimo često podsjeća na razne oblike revizionizma i nijekanja najmračnije epohe moderne povijesti.

Eichmann u Zagrebu

Treba nadodati i to da zloglasni Eichmann redovno svraća u Zagreb na sud. Radi se o kazališnoj predstavi Eichmann u Jeruzalemu Zagrebačkog kazališta mladih od redatelja Jerneja Lorencija. Više informacija možete pronaći na stranicama ZKM-a. Predstava je od premijere u ožujku prošle godine zaslužila mnoštvo pohvala, a kako stoji na stranici predstave, sljedeći put Eichmanna možete uhvatiti 23. svibnja, naravno, ukoliko nam ova neizvjesna vremena isto i dopuste

Film možete pogledati na poveznici do 2. svibnja. Kod za besplatno gledanje i sve ostale informacije na Facebook i Web stranici.

Alen Mikec

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *