fbpx

Filmska recenzija iz serije filmova kina Europa: Saulov sin – realističnim pristupom protiv klišeja i patetike

Filmska recenzija iz serije filmova kina Europa: Saulov sin – realističnim pristupom protiv klišeja i patetike

Puno riječi već je rečeno o nepravdi učinjenoj nad kultnim kinom Europa. Najpesimističnije prognoze obistinile su se; navodna obnova prostora nije se dogodila, a zgrada Kina Europa dodijeljena je upravi KIC-a. Ipak, u seriji tekstova koje ćemo objaviti na portalu Beli Zagreb Grad nećemo raspravljati o tome. Naime, svake srijede i nedjelje Europa objavljuje kôd za besplatno gledanje filma u trajanju od 72 sata. Po izlasku filmova, objavljivat ćemo osvrte na posljednjih 6 iz spomenutog programa. Dodatne informacije i upute za gledanje dostupne su na poveznicama dolje. Slijedi osvrt na film Saulov sin (2015).

Odmak od dosadašnjeg pristupa holokaustu

Zaista je nevjerojatno da redatelj s debitantskim dugometražnim filmom pokupi nagrade kao što su Grand Prix na festivalu u Cannesu, Zlatni globus, Oscara za najbolji strani film i mnoge druge.

László Nemes je filmom Saulov sin, na temu holokausta, zaslužio sve to. Prošlo je pet godina od predstavljanja filma i usporedba s „najvažnijim“ filmskim ostvarenjima na temu holokausta u kritikama nije izostala odmah po izlasku. Naravno, radi se o filmovima kao što su Schindlerova lista (1993.) i Pijanist (2003.).

Upravo su ti filmovi približili publici, u kinima i kasnije pred malim ekranima, diljem svijeta svu patnju i stradanja holokausta i popratnih događaja i to na veoma živopisan i snažan način. Što onda distancira Saulovog sina od spomenutih filmova Spielberga i Polanskoga?

Kako ne upasti u zamku klišeja nametnutih od strane renomiranih filmaša prije dvadesetak godina?

László Nemes je uspio patetiku nadomjestiti iznimno realističnim prikazom stradanja u holokaustu, a protagonist nije podređen cilju individualnog ili kolektivnog spasenja već nadi ka dostojnom pokopu dječaka koja ga bezglavo vodi kroz situacije u kojima je stradanje naizgled jedino sigurno.

O posljednjem motivu više u nastavku. 

Ni trunka nade

Za razliku od dva, gore navedena, hollywoodska giganta, narativ Saulovog sina ne ostavlja ni trunke nade za likove s kojima se gledatelj susreće. Oni su većinom pripadnici Sonderkommanda, grupe židovskih zatvorenika koji su pod prisilom radili na provedbi nacističkog plana masovnog istrebljenja Židova u plinskim komorama i saniranja njihovih ostataka.

Možda se čitatelju već od spomenutog ‘okreće želudac’, no u centru ovog filma je glavni lik Saul Ausländer kojemu je svakodnevnica upravo spomenuto, a ta je djelatnost prikazana veoma realistično, ponekad i eksplicitno (ali nikada neukusno).

Mjesto radnje zloglasni je Auschwitz-Birkenau, a sve se odvija u jesen 1944., što cijelu priču čini još nevjerojatnijom i gnjusnijom, u doba kada je bilo izvjesno da će Treći Reich izgubiti rat što nije bio dovoljan razlog za prestanak sustavnog istrebljenja nearijevskih naroda.

Unatoč obavljanju ‘prljavog’ posla, ni pripadnici Sonderkommanda nisu bili pod potpunom zaštitom, obično bi i njih nacisti ubili nakon određenog broja dana ‘na poslu’. Pripadnici Sonderkommanda u filmu su prikazani kao ljudi sa svim svojim manama u nametnutoj im hijerarhiji u kojoj su oni mrvicu privilegiraniji od ‘obične’ žrtve, a što očajnički i pod svaku cijenu namjeravaju zadržati u nadi za spasom. S obzirom na spomenuto, svaki korak Saula i njegovih drugova može donijeti smrt, na ovaj ili onaj način. Upravo je to moment koji odbacuje sve klišeje s filma takve vrste, činjenica da je Saul svjestan svog statusa ‘mrtvog čovjeka’.

U svom tom hororu traži se, naravno, i doza humanosti. U jednom trenutku, Saul u prostoriji ispunjenoj leševima (rukovodeći nacisti ih zovu komadima) prepoznaje, prema njegovu iskazu, vlastitoga sina. Od tog trenutka, svaki sljedeći korak protagonista podređen je jedinom višem cilju kojega ovaj ‘mrtav čovjek’ može imati, a to je dostojan pokop njegovog sina, pa Saul produžuje svoj vijek što je dulje moguće kako tijelo njegova sina ne bi završilo u masovnom krematoriju rezerviranom za žrtve logora.

Kamera

Kamera Mátyása Erdélya možda je i ključni element koji ovaj film i definitivno baca daleko od mogućih klišeja koje prikaz ljudske patnje može nametnuti. Počevši prve scene, Erdély se, pažljivom igrom fokusiranja kadra na ključne ili sporedne stvari, poigrava maštom gledatelja. Dio uvijek ostavlja neotrkivenim, dok su drugi dijelovi, unutar ili izvan fokusa, često eksplicitni. Također je karakteristično za ovaj film to da kadar gotovo beskompromisno prati glavnog lika Saula Ausländera kojega igra genijalni Géza Röhrig.

Ponekad se doima kao da kamera ‘odmara’ na Saulovim ramenima, kao da gledatelj (osim vizualno predočenog) može osjetiti smrad znoja, baruta i pepela ali i straha općenito u redovima ugroženih. Takav pristup nije učestao u kinematografiji, ipak, u filmu sjajno koalira s već spomenutom činjenicom narativa, o predestiniranoj ulozi potlačenih. Na opisani način postignuta je neizvjesnost i u priči u kojoj smrt kuca na sva vrata i promatra iza svakog ugla.

Géza Röhrig

Kako smo već i spomenuli, Röhrig igra glavnu ulogu, lik Saula, a samim time je i zaslužio da se barem na kratko osvrnemo na njegov pristup ulozi. Niti suze, niti osmijeha, a gotovo niti treptaja nismo vidjeli od ovog sjajnog glumca iako su to elementi koje očekujemo od protagonista za kojeg znamo da mu je čitav svijet srušen pred očima i u čije mentalno zdravlje s razlogom možemo sumnjati. Upravo tu sagledavam još jedan odmak od klišeizirana pristupa.

Géza Röhrig glumi na jedinstven način, a u njegovom pogledu ocrtava se sva patnja Saula Ausländera. Smatram da je ovom ulogom Géza Röhrig podigao ljestvicu kvalitete igranja glavne ulogu u ovom nesretnom (pod)žanru, pa čak i ako uzmemo u obzir zvjezdani firepower koji je igrao mučenike nacističkog režima u popularnim holivudskim filmovima. Ovo posljednje dodatno dobije na važnosti saznanjem da Géza Röhrig nije profesionalni glumac, o čemu je više pisao kultni američki časopis New Yorker. Svakako preporučam članak koji ujedno donosi i kratku biografiju zvijezde Saulovog sina.

Realistični prikaz nije nešto od čega trebamo odvraćati pogled

Poruka ovog filma bila bi da čak i u najmračnijim vremenima ljudske povijesti, postoji unutarnji glas koji nam dozvoljava da ostanemo ljudi.

Slobodno sam preveo posljednju izjavu u govoru Lászla Nemesa na 88. dodjeli Oscara. Ideja filma koju spominje redatelj svakako se nameće. Ipak, istaknuo bih onu koja je zaigrala u mojim očima, a to je da patnje koju je izazvao jedan čovjek (narod) drugomu ne treba odvraćati pogled. Film ni u kojem slučaju ne nameće taj motiv agresivno, no on je tu; veoma prisutan i ne odmiče previše od svjedočanstava preživjelih zapisanih u povijesnim knjigama. To nije nešto što se samo tako da zaobići, neljudska ideja o istrebljenju po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, uništavanje osobe na fizičkoj ali i osnovi identiteta. Općepoznato je da takvo što nije strano ni na našim prostorima, u manjoj mjeri doduše, na što se različiti oblici revizionizma često vole pozivati.

Postoji li uopće manja mjera u ideji istrebljenja? Sve navedeno podrazumijevalo je koncentraciju ljudi na jednom mjestu iako ništa nisu skrivili. To svakako nije ništa novo, u povijesnom kontekstu, koncentracija pripadnika jedne narodnosti poznat je alat imperijalnih politika od početka dvadesetog stoljeća (ako ne i ranije). Isto svakako nije nešto sasvim zastarjelo, iako u drugom obliku i s drugim ciljem, posljednjih godina svjedočimo o masovnom koncentriranju ogromnih masa izbjeglica na granicama, a znamo da su kolektivno ‘krivi’ jedino zbog toga što nemaju privilegiju krova nad glavom i naciju koja to može osigurati.

Film možete besplatno pogledati na poveznici do 9. svibnja. Kod za besplatno gledanje i sve ostale informacije na Facebook i Web stranici Kina Europa.

Alen Mikec

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *