‘Glazba za Žedno uho’: Ispovijest jedne generacije i priča čovjeka koji je promijenio koncertnu scenu Hrvatske

‘Glazba za Žedno uho’: Ispovijest jedne generacije i priča čovjeka koji je promijenio koncertnu scenu Hrvatske

Glazba za Žedno uho ispovijest je jedne generacije i jedne mladosti. Priča je to Mate Škugora o odrastanju u rodnom Šibeniku, stasanju u Zagrebu i albumima koji su mu pritom pravili društvo i mijenjali život.

Gotovo da ne možemo vjerovati Matinim riječima kada kaže da se na ponudu Krešimira Blaževića iz Rockmarka isprva samo nasmijao. Mate je, naime, na 350 stranica, kroz pisanje o glazbi koja ga je pratila uz život, ispričao svoju, ali i priču o društvenim vrijednostima koje su se u mnogočemu promijenile unazad tridesetak godina. 350 stranica čiste pažnje, preplavljenosti emocijama, podsjetnika na ono što je bilo i lekcija o onom što bi moglo biti.

Kroz osobnu, neposrednu i razigranu priču doznat ćete kako su ljubav i strast prema glazbi prerasli u ozbiljan posao i kako je heroje s omiljenih mu albuma dovodio na pozornice želeći sa što je više ljudi moguće podijeliti ono isto ushićenje koje je osjetio kada ih je prvi puta čuo. Uz uvijek zanimljiva podsjećanja na koncertne, kao i na zgode iza scene, mimo glazbenog narativa otkrivat ćete i lice i naličje društva i njegov odnos prema glazbi i kulturi općenito.

Mate Škugor – FER-ovac, koncertni promotor i neizostavan faktor zagrebačke i hrvatske glazbene industrije

Generacija kojoj pripadam zna savršeno jasno koliki je značaj Matina djelovanja.

Zlatan Vehabović

U predgovoru knjige glazbeni novinar Aleksandar Dragaš podsjeća da je Škugor jedan od naših najznačajnijih i najistaknutijih menadžera u kulturi bez čijeg bi doprinosa kulturni i društveni život Zagreba i Hrvatske od kasnih ’90-ih do pandemije korone bio bitno siromašniji i jadniji, a s njime će se u pogovoru složiti i Boris Jokić koji kaže da tvrdoglavi Mate Škugor nije bio hrabriji od drugih, Zagreb nikada ne bi bio mjesto gdje bi se mogla čuti ponajbolja svjetska suvremena glazba.

Mate Škugor glazbeni je promotor koji je s organizacijom koncerata počeo još u studentskim danima. Dvadeset i pet godina kasnije iza njega su festivali Žedno uho i NO Jazz, Terraneo i SuperUho, te više od tisuću organiziranih koncerata koji su mijenjali kulturnu sliku Zagreba, Šibenika, Hrvatske i šire.

Naslovnicu ove knjige, pak, krasi bicikl koji je Mate 12 godina koristio za svakodnevno plakatiranje Zagreba i kojem se nakon više od 100.000 prijeđenih kilometara okvir raspao uslijed zamora materijala. I dan danas tvrdi kako osjeća zamor ako, na određeni period, prestane voziti bicikl.

Ova će vam knjiga biti posebno zanimljiva ako ste, kao ja, mlađi od 30 godina. Ne samo da vam neki od ovih albuma nikada nisu ni došli na YouTube playlistu, kamoli u ruke, nego ćete ih upoznati na sasvim drugačiji način. Ono što je još bitnije, Škugor će vam uspješno prikazati čitavu jednu društvenu atmosferu, politiku laži i obmana kroz stoljeća te sustavni pad vrijednosti.

Knjiga je ispunjena fotografijama autentičnih materijala, poput kazeta čije je omote Mate iscrtavao krajem osamdesetih ili pak najranijih plakata za slušaonice (koji su nastajali izrezivanjem fotografija i logotipova bendova, lijepljenjem na podlogu, a potom fotokopiranjem), ali i onih koje je dizajnirao za standardni tisak.

Moj prvi izravan dodir s umjetnošću nije došao kroz glazbu. Kao što već rekoh, Šibenik nije bio grad košarke poput, recimo, Zadra, Šibenik je u prvom redu bio grad kulture i umjetnosti, a najzaslužniji za to što se desetljećima u ovom gradu generirao natprosječan broj onih koji su se na neki način bavili – i bave se kulturom – zasigurno je Međunarodni festival djeteta. Kako okosnicu dječjeg festivala čini teatar, tako sam i ja, poput mnogih drugih Šibenčana, svoje prve korake u kulturi napravio u šibenskom kazalištu.

Mate Škugor – Glazba za Žedno uho. Str. 17.

Godina 1984. i breakdance bile su najranija su Škugorova glazbena sjećanja

Ni danas, 36 godina kasnije, nije mi jasno kako se u ono vrijeme, uz sva ograničenja kad je distribucija informacija bila u pitanju, jedna kulturna pojava lokalnog karaktera začeta na periferiji New Yorka, uspjela takvom brzinom proširiti gotovo cijelim svijetom i postati globalni pop kulturni fenom koji je, srećom, zahvatio i Socijalističku Republiku Hrvatsku. Ne znam kako bi se nekom putniku kroz vrijeme, koji bi osamdesetčetvrte ili osamdesetpete nabasao na Šibenik, moglo objasniti zašto smo mi klinci pokušavali biti poput afroameričkih nam vršnjaka iz Bronxa.

Mate Škugor – Glazba za Žedno uho. Str. 18.

Ova je knjiga kronika jednog vremena, a Škugor pripovjedač koji vješto pomiče fokus s glazbe na život i obrnuto

Kroz 350 stranica saznat ćete i kako su Vinkovci početkom 1989. jednom 16-godišnjem Šibenčaninu postali velegrad rock’n’rolla, kako se zbližio s Beograđanima i dokazao im da su Majke bolje od Patibrejkersa, tko je po njegovu mišljenju, nepravedno upao u nacionalni zaborav, kako je pod imenom žednouhi najavljivao koncertni program putem Foruma.hr, kako je Ritam rasprodan u jednom danu u Šibeniku, kako su nastajali Terraneo, SuperUho i brojni drugi festivali te kako je jedan bicikl ušao u povijest.

Ne postoji bolji način za završiti ovaj tekst nego samim ulomkom Borisa Jokića: Zagreb, pravi grad.

Mate Škugor jedan je od spasitelja današnjeg Zagreba. Bez njegove energije, istančanog glazbenog ukusa i kilometara provedenih na biciklu ovaj bi grad imao provincijalnu sudbinu kao i stotine drugih ulovljenih u tranzicijske ralje. “Pa Zagreb i je takav…“, pomislit ćete, “zapušten i ostavljen političko-kriminalnim klikama da ga čine ružnijim svojim novim vizijama “razvoja“ i “rasta“. Sve to u nekim trenucima može sličiti Zagrebu, ali on je i mjesto gdje se od kraja ’90-ih do danas može čuti ponajbolja svjetska suvremena glazba. Grad je to čije se koncertne ponude, naročito u razdoblju vrhunca Žednog uha, ne bi posramili Beč, Milan ili Lyon. Pravi grad. Ako se pitate otkuda sve to u Zagrebu i zašto baš tada, odgovor ćete pronaći u prvom dijelu ove prekrasne knjige. Najzaslužniji za to bio je tvrdoglavi, žednouhi Šibenčanin sa zagrebačkom adresom koji se inspirirao zvukovima koji su nam generacijski označavali bunt u kojem se nazirao neki smisao.

Boris Jokić, Glazba za Žedno uho. Str. 342.

Knjiga Glazba za Žedno uho dostupna je u web shopu glazbene knjižare Rockmark.

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori