fbpx

Humanitarna udruga Fajter: Nama sudbinu kroje političari, a većina političara negira problem beskućnika

Humanitarna udruga Fajter: Nama sudbinu kroje političari, a većina političara negira problem beskućnika

Kad su mu umrli roditelji Mile Mrvalj dobio je u nasljedstvo stan i nešto novca. Kako je završio Školu primijenjenih umjetnosti bio mu je san imati galeriju. Podignuo je kredit te stavio stan pod hipoteku, a onda mu je galerija bankrotirala, stan su mu uzeli i postao je beskućnik. Danas, kao bivši beskućnik, Mile zajedno s mladom Antonellom Šantek vodi Humanitarnu udrugu Fajter za pomoć beskućnicima.

Izvor: Humanitarna udruga Fajter – Facebook

Kako ste i kada došli na ideju pokretanja udruge?

Tri i pol godine bio sam beskućnik i proživio taj pakao, a to je zaista 9. krug pakla. Kada sam se izvukao iz svega toga normalni slijed događaja bio je taj da osnujem udrugu kako bih pomogao toj populaciji ljudi. Prvo što sam shvatio jest da se beskućnik ne može izvući bez nečije podrške jer je on odbačen i od društva i od obitelji i od prijatelja i od sustava te ako nema podršku nema nikakve šanse da se izvuče iz tog pakla. Ja sam se izvukao iz toga jer sam imao tu sreću da sam imao podršku i da sam upoznao par divnih ljudi koji su mi pomogli. Jednostavno, bez podrške se beskućnik ne može izvući. Tako da sam s Antonellom prije 6 godina osnovao udrugu Fajter kako bih bio podrška i kako bih pomogao svim beskućnicima koji nemaju nikoga.

Krenuli smo od nule, ja i moja Antonella Šantek, prije šest godina, a danas imamo dvojicu akademika, 17 doktora znanosti i preko 200 volontera.

Od kuda naziv Fajter?

Inače sam iz Sarajeva i preživio sam 4 godine rata, ali 3 i pol godine kao beskućnik je puno teže preživjeti nego 4 godine rata. Zašto? Zato što smo u ratu svi mi bili u istom loncu, manje više smo svi proživljavali isto, a kad si beskućnik onda si sam. Prepušten si samom sebi i najteže je svladati samog sebe. Dakle, najveća borba koju sam vodio bila je kako naći motivaciju za svaki novi dan. Zato sam simbolično uzeo naziv Fajter jer moraš biti fajter da bi preživio.

Kao udruga smo organizirali čitav niz humanitarnih izložbi, koncerata, okruglih stolova, parnih diskusija, ali i mnogih drugih akcija.

Koje su glavne aktivnosti udruge?

Ima ih puno, ali nabrojiti ću neke od najvažnijih. Prva stvar je upravo ta da beskućniku riješim pitanje osobne iskaznice. Kad izgubiš mjesto prebivališta više nemaš pravo na osobnu iskaznicu. Kad nemaš pravo na osobnu iskaznicu više nemaš pravo ni na socijalnu pomoć ni za zdravstvenu zaštitu ni pravo glasa. Nakon što dobiju osobnu iskaznicu riješim im pitanje socijalne pomoći i zdravstvenog osiguranja. Druga aktivnost jest prodaja časopisa koji prodaju beskućnici. Ipak, mnogi ne mogu sudjelovati u tome zbog zdravstvenih razloga, starosti ili nemoći. Njih uključim u razne programe resocijalizacije ili im se pruži direktna pomoć. Treća vrsta aktivnosti je direktna pomoć u hrani, odjeći i obući, novcu i higijenskim potrepštinama i slično.

Izvor: Humanitarna udruga Fajter – Facebook

Udruga vodi i turu nazvanu Nevidljivi Zagreb koja nije turistička već edukativna. Njome se ljudima kroz grad pobliže opisuju problemi beskućnika.  

Četvrta aktivnost je jako bitna, a to je resocijalizacija beskućnika – ono što sam shvatio dok sam i sam bio beskućnik. Puno mi je falila komunikacija s ljudima jer su me ljudi izbjegavali. Kroz kreativne radionice koje organiziram sa slikarima, umjetnicima, profesorima te raznim institucijama, firmama i tako dalje stvaram jednu vrlo lijepu interakciju između beskućnika i tih ljudi. Tako se oni osjećaju da smo ih prihvatili kao ljude sebi ravnima. Jako je bitno da beskućnik osjeti da poštuješ njegovo dostojanstvo i da želiš njegovo društvo. I na kraju vrlo važan segment rada moje udruge je senzibiliziranje javnosti o problemu beskućnika putem medija.

Vrlo često mi je, dok sam i sam bio beskućni, bila važnija lijepa komunikacija nego da mi netko da 5-10 kuna.

Kakvo je Vaše mišljenje o tome kako država postupa s beskućnicima?

Nama sudbinu kroje političari, a većina političara negira taj problem. Dakle, ti ne možeš od nekoga očekivati da će riješiti neki problem kad ga negiraju. Na bilo kojoj razini u državi, od ministarstva do samih centara za socijalnu skrb, svi tvrde da su velike žrtve, da puno rade i da su prenatrpani poslom i tako dalje. Međutim, istina je sasvim drugačija. Imamo preglomazan sustav, vrlo neefikasan samim tim čim je preglomazan, a onda je i veoma skup te neučinkovit. Prvi primjer je recimo kada pošaljem upit za beskućnika, oni meni ne odgovore na taj zahtjev jer ih zakon ne tjera da moraju odgovoriti i oni nemaju potrebu da mi odgovore. Pogotovo taj jadni beskućnik, od kud njemu e-mail, od kud njemu mobitel, od kud njemu način da on išta napravi? Druga stvar je kada dođe neki beskućnik koji je nemoćan i kad zamoli socijalnog radnika da putem interneta njemu izvadi sve te papire, on će to napraviti, ali će sve to potrajati mjesecima.

Za beskućnika je jedan dan pakao, a ne tek kad je riječ o mjesecima.

O čemu se radi? Oni pošalju upit tamo nekome, a taj netko može odgovoriti za 15 dana, može za 20, jer nema roka i dok on dobije povratnu informaciju, sve traje mjesecima. Znači prije će beskućnik biti gotov ako ide od šaltera do šaltera nego oni u nekoliko klika mišem.

To je to kolo u koji upadnu beskućnici i oni nemaju izlaza.

Pri tome veliki broj njih padne u depresiju, podlegne alkoholizmu, ima šizofreniju, psihopatiju, sociopatiju, bipolarni poremećaj, a ima ih i s mentalnim retardacijama i onda je to problem na kvadrat. I onda oni kažu mi smo mu rekli što da on sve napravi i još mu daju paketić neke hrane i kao da je problem riješen.  Umjesto da mu oni kažu okej, sad ćemo mi vidjeti što možemo i riješe taj problem.

Što je po Vama najbitnije što ljudi trebaju znati o beskućnicima?

Veliki broj predrasuda je da su to alkoholičari, kockari i neradnici te da su sami sebe doveli u tu situaciju. Evo svakodnevno neka firma ode u stečaj. Pogledajmo primjer Uljanika, 1500 radnika je ostalo bez posla preko noći. Oni mladi radnici će na tržištu rada lako naći posao ili će otići u inozemstvo, stariji radnici će otići u mirovnu, ali ovi radnici od 50 godina oni nemaju ni dovoljno radnog staža za mirovinu, a zbog 50 godina i već narušenog zdravlja nitko ih ne želi na tržištu rada. Neka imaju samo bilo kakav mali kredit, oni su za 2 godine beskućnici. Sad se zapitajmo jesu li krivi ti radnici? Ono što bi ljudi trebali shvatiti, a što ne žele shvatiti je da su to ljudi da i to ljudska bića. Zanimljivo je to da čak i napušteni pas kada ga prime u prihvatilište za napuštene životinje ima pravo i na veterinarski pregled, na određena cjepiva, na hranu i tako dalje, a beskućnik nema pravo ni na što. On nema ni pravo glasa jer nema ni osobnu. U društvu postoji nevjerojatna količina nezainteresiranosti ljudi za tu problematiku, za tu skupinu ljudi.

Svatko u susjedstvu ima nekog siromašnog i kad bi tako svaki građanin pomagao nekome, moja udruga ne bi morala ni postojati.

Možete li nam opisati kroz što sve prolaze beskućnici?

Kad postaneš beskućnik ostave te prijatelji, familija pa čak i bračni partner. Svi te ostave i više nikome ne trebaš i to je težak šok. Ako nemaš jak mentalni sklop unutar sebe, padneš u teška depresivna stanja. Imam takav mentalni sklop da sam to prihvatio kao još jednu životnu avanturu. I to mi je bio izazov. Jednostavno sam to prihvatio kao jedan veliki izazov.

Osuđen si na propast ako nemaš unutar sebe pozitivizam.

Nisam čovjek od čelika. I mene je to pogodilo. I padneš nekada u krizu. Želiš komunikaciju, a pošto živiš od sakupljanja boca po kantama za smeće ljudi te izbjegavaju jer si prljav i jer smrdiš. Mnogi ljudi ne razmišljaju što je kanta za smeće. Kad ti nju otvoriš tu ima inzulina, krvi, mrtvih životinja, otrova, pelena i svega i svačega, a ti moraš otvoriti tu vreću da dođeš do te boce. Nekada kad moraš doći do te kante ne možeš ni proći pored nje koliko smrdi, a ja je moram rastvoriti. Sad zamislite kako je to kad to morate raditi svaki dan. To je uistinu 9. krug pakla. Koliko puta kao beskućnik nisam smio sjesti u kafić jer bi me konobar izbacio. I da imam novac za platiti piće nisam smio sjesti. Dakle, sve to utječe na ljudsku psihu i zato ljudi i padaju u takva teška depresivna stanja.

Depresija vodi u beznađe, a beznađe u alkoholizam i onda se nižu samo problemi i problemi i uz takve uvjete života zdravstveno stanje rapidno opada.

Tako da ja još nisam upoznao beskućnika koji tako živi 10 godina. Ti ljudi umiru jako brzo, nakon 4,5 godina i to strašnim smrtima i na strašne načine. Međutim vrlo često u medijima pročitate ili čujete vijest da je pronađen je leš nepoznatog muškarca ili žene, a to je neki jadnik izgubio svoju bitku. I tako svakodnevno, ali mi jednostavno oguglamo na to, a nitko ne zna da iza te male vijesti stoji jedna vrlo teška i vrlo bolna sudbina tih ljudi.

Žalosno što se beskućnika sjetimo samo pred Božić, Uskrs i kad je Svjetski dan beskućnika.

Izvor: Humanitarna udruga Fajter – Facebook

Jedan od najvećih problema tih ljudi jest alkoholizam jer alkoholizam je bijeg od te stvarnosti. Ljudi u alkoholizmu postaju agresivni. I onda ako zapadneš još u takav krug ljudi ti se ne možeš odvojiti od njih jer zajedno idete u iste pučke kuhinje, a po istim skloništima i ruševinama spavate. Zamislite samo kako je to kad spavaš s nožem u rukama pa ćete znati osjećaj.

Udruga ima i svoj časopis koji se zove Ulični fajter. Kada ste ga pokrenuli, kako on funkcionira te tko sve radi na njemu?

Postoji časopis Ulične svjetiljke koje izdaju Franjevački svjetovni red u Rijeci i oni su nam bili ideja. No, mi smo mnogo liberalniji. Recimo, ako prodavač pijan jednom prodaje časopis dobije opomenu. Ako ga drugi put uhvate, izbace ga iz prodaje, ali to je njihov stav i to je u redu. S obzirom na to da sam to prošao, razumijem njegov problem i najlakše ga je izbaciti, a kako sam mu pomogao ako sam ga izbacio? Tako da ja jednostavno ne vršim pritisak na te ljude, jedino ako zaista vidim da je problem takav da je prodavaču alkoholizam ili depresija veliki problem, onda ga isključim iz same prodaje, ali i dalje je u sklopu moje udruge te mu pokušavam pomoći.

Trenutno imam 10 prodavača. Prije 6 godina kad samo osnovali udrugu ja i moja Antonella krenuli smo s tiražom od 1000 primjeraka. Taj je časopis bio crno-bijeli i samo mu je naslovnica bila u koloru, a sada je to masni papir, u boji i tiraža je 6000 primjeraka. Iz broja u broj povećavamo tiražu iz tog razloga da bi primio što više prodavača, a i što je veća tiraža onda je jeftinije po jednom primjerku časopisa. Moji prodavači su prvo izdvajali 4 kune za izradu časopisa, a sad već izdvajaju 3,5 kune.

Izvor: Humanitarna udruga Fajter – Facebook

Ljudi koji pišu tekstove su u svojim nekim sferama neki autoritet.

Lijepo je pročitati neki tekst o beskućniku kojeg ga je napisao neki doktor ekonomskih znanosti ili doktor kemijskih znanosti, a u isto vrijeme dajem istu šansu mladim ljudima ili pjesnicima kojima nitko prije nije izdao ni jednu pjesmu. Svima se treba dati šansa. Nije bitno koliko je to dobro ili loše jer to tim ljudima puno znači. Jednoj gospođi izdao sam njenu pjesmicu, a ona je onda kupila 30 primjeraka časopisa od sreće kako bi podijelila svojim prijateljima i poznanicima.

Časopis prodajete i na engleskom, od kuda takva inicijativa?

Meni inače padnu lude ideje, sve što je ludo, meni to padne na pamet. Zagreb je prije COVID-a bio turistička destinacija. Nekada na Tkalči nisi mogao naći mjesta za sjesti koliko je turista bilo. Tako da sam zbog tih stranaca odlučio izdavati časopis na engleskom. To nije prijevod Uličnog fajtera. To je časopis na engleskom koji se zove Fajter. Jer mnoge problematike nas Hrvata stranac ne može razumjeti. Tako da sam taj časopis prilagodio turistima.

Časopis će se ubuduće moći kupovati i u Varaždinu.

Kako je ova situacija s koronavirusom utjecala na Vas?

Imali smo 3 mjeseca kada je sve stalo, kad doslovno nisi mogao iz kvarta u kvart. I u tim vremenima sam bio vrlo aktivan. U doba tog lockdowna svojim sam beskućnicima morao pružiti pomoć, što bi značilo da smo se morali negdje naći kako bih im dao novac ili nešto drugo. Tako da sam ja dnevno u jednom smjeru prelazio po 5 do 6 km i dobio sam na kondiciji. Iz početka sam se odmarao svakih 20 minuta, ali kasnije mi je to baš odgovaralo.

I naravno preko Facebook stranice smo dobivali donacije, ali i živog novca smo skupili. Čak 6000 kuna smo podijelili, što nam je isto puno pomoglo. Preko jedne objave, koja je dobila 20.000 lajkova sam pokrenuo inicijativu da se pučke kuhinje otvore i u onim općinama gdje ih nije bilo. Većina pučkih kuhinja je u centru i oko centra. Kada je objavu vidjela Romana Galić, pročelnica ureda za socijalnu skrb grada Zagreba, nazvala me i odmah reagirala. Tako da samo i u doba karantene bili aktivni. A za dalje ćemo vidjeti, pred nama je budućnost.

Izvor: Humanitarna udruga Fajter- Facebook

Sljedeći put kada vidite nekog beskućnika, sjetite se da je i on ljudsko biće. Pitajte ga kako je i nasmiješite mu se jer to će mu, vjerojatno, više značiti nego nekoliko kuna iz Vašeg džepa!

Tomislava Špoljar

Studentica preddiplomskog studija portugalskog i španjolskog jezika i književnosti. Glavna razonoda su mi povijest, književnost, umjetnost, putovanja i fotografija. Najdraže mjesto za provođenje vremena: Zagreb!

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *