fbpx

Ivan Baran: Danas se između književnika i trgovca postavlja znak jednakosti

Ivan Baran: Danas se između književnika i trgovca postavlja znak jednakosti

Ivan Baran hrvatski je književnik, jedan od najmlađih autora epske fantastike i filozofskih romana na svijetu, koji živi i piše u Vukovaru. Za Beli Zagreb Grad ogolio je svoje misli i otkrio, između ostaloga, s kakvim se sve izazovima susretao tijekom svoje karijere, koji je njegov spisateljski „kriptonit“, koje su knjige na njega ostavile trajan dojam, a tu su i već poznata brzopotezna pitanja, koja otkrivaju što se nalazi na njegovom noćnom ormariću i što je najčudnije što mu se dogodilo otkada je postao književnik.

Za početak, objasnite nam kako ste uopće postali književnik? Što Vas je nagnalo da se odlučite baviti pisanjem?

Vjerujem kao i većina ljudi koji se bave pisanjem knjiga: sve je počelo od čitanja. Većina književnika su prije svega čitatelji. Kažu da se čovjek prilagođava društvu u kojemu se kreće pa mislim da je slično s knjigama; jednom kad se čovjek okruži na duže vrijeme velikanima, nobelovcima, misliocima, makar putem tinte i papira, oni utječu na njega, čine ga jednim od njih. A tomu je opet korijen, nažalost mi se čini, nezadovoljstvo svijetom. Čovjek može prići knjizi ili zato što mu ona ima nešto za ponuditi, a on je eto znatiželjan, ili zato što mu je svijet, odnosno njegova okolina, prestala moći davati isto, pa on u knjizi traži utočište. Možda sam imao sreće jer sam počeo i čitati i pisati u djetinjstvu, jer mnogi prvi put iskreno i vlastitom voljom otvaraju knjige tek u odrasloj dobi, onda kada nemaju vremena, kada su umorni od posla. To su sve potencijalno ogromni književnici koji možda nikada neće iznijeti svijetu ono što bi inače mogli da su imali vremena i predaha. Ali, sve je to proces stvaranja književnika. Što je od toga loše, što dobro – tko to zna?

Koja je prva knjiga koja Vas je rasplakala ili na Vas ostavila dubok, trajan dojam?

Uspjela me dovesti do ruba puštanja suze knjiga Braća Karamazovi, kao i Sibirski led u srcu Juliusa Baranovskog. Ali dubok i trajan dojam… Mislim da je svaka knjiga koju sam pročitao imala barem jedan dio koji je ostao rezonirati mjesecima i godinama kasnije, a kojega se tu i tamo prisjetim. Uska vrata, recimo, dugo i sporo liječenje Jeromea.

Herzog, kad čovjek polako prihvaća da život ne može biti onakav kakav on želi da bude. Malone umire… Kad čovjek na samrti ima samo štap… Strašan je Beckett. Ana Karenjina, dakako, koju ja samo za sebe zovem „Konstantin Levin“. Ovdje, u Levinu, imamo refleksiju Tolstovljevih osobnih razmišljanja o smrti, a o kojima se također može čitati u knjizi U što ja vjerujem, ogromnim dijelom u Smrti Ivana Iljiča i mnogim drugim, obično manje poznatim djelima (mnogi zaboravljaju da je Tolstoj pisao i knjige filozofije i teologije). Rata i mira prisjetim se tu i tamo, ali ne zbog nekakvih upečatljivih dijelova, već više kao jedne mjerne jedinice, jedinice koju ne bismo mogli nazvati „štapom za mjerenje“, koliko „planinom za mjerenje“; od Tolstoja sam naučio mnogo o zauzdavanju kolosalnih priča, finom omjeru opisa okoline i introspekcije, cjelovitosti naizglednih oprečnosti.

Ali eto, nekada se sjetim lovova uz praskove i dim, i trzaj pušaka, Pierrea se sjetim, njegove jednostavne, a opet neobične i krvave sudbine, i Nataše koja od sanjive i zaljubljene djevojke na kraju odabire baš Pierrea, ružnog, debelog, nezgodnog čovjeka, a koji je eto poslije svega i zaslužio nekakav mir. Premda na Tolstoja gledam kao na svojevrsnog starješinu i učitelja, ipak je on i rudnik ideja, priča, pristupa kojima čovjek može prići i odmoriti se. No, sjetih se sada, govoreći o rudniku ideja, i Zaratustrine špilje (Kako je govorio Zaratustra), kao i Mahabharate, njenih Krišne i Arjune. I Biblije se sjetih, koju se zbilja može kopati čitav život, a ona opet iznjedri neki novi dragulj mudrosti… Ali ako nastavim dalje, bojim se da će ovaj odgovor biti predug.

Jeste li se tijekom svoje karijere susreli s kakvom neetičkom praksom u izdavačkoj industriji te kako je ista utjecala na Vaš daljnji rad?

Ovo mi se pitanje sviđa jer mi se čini da se ili postavlja rijetko, ili ne uopće. Osobno smatram da je čitav očekivani modus vivendi hrvatskoga književnika određen na jedan neetički i nekorektan način, prvenstveno iz razloga što se postavlja znak jednakosti između književnika i trgovca. Očekuje se da književnik, koji ima jedan proizvod, može poslovati s istim pravilima kakva ima trgovac, koji ima tisuću proizvoda.

U Hrvatskoj, književnik danas može legalno živjeti od književnosti na samo tri načina: 1. ako se učlani u nekakav klub ili udrugu; 2. ako prodaje knjige putem knjižare; 3. ako otvori obrt ili firmu sa svojim imenom i prezimenom.

1. način – učlanjivanje u klub

Učlanjivanje u klubove i udruge pisaca isprva djeluje kao prilazak intelektualnom forumu i katalizatoru ideja, ali kad se bolje pogleda, to je vrsta socijalnoga sustava, namijenjena održavanju gole egzistencije umjetnika. U Hrvatskoj vlada defetistička i perniciozna ideja o a priori odustajanju od natjecanja na slobodnom tržištu. „Ozbiljan umjetnik“ je onaj koji se, kolokvijalno rečeno, prikrpa ministarstvu i živi od njegovih milodara. To je opasno. Svima je poznata uzrečica „ne postoji besplatan ručak“; milodari mecene kategorički kompromitiraju slobodu govora, već i samim time što kako se ne bi mecena uvrijedila, autor dolazi u opasnost od primjene samocenzure. Još jedna točka kritike je uzgoj klike. Svaki put kad imate dijeljenje milodara, dobit ćete kliku. U Hrvatskoj, recimo, postoji praksa potkradanja države putem književnih natječaja, gdje sam na natječaju A ja žiri vama, a na natječaju B ste vi žiri meni, a mi smo privatno prijatelji, pobratimi i kumovi, u svijetu književnosti upoznati i povezani baš u takvim klubovima i udrugama. Poticaji su uvijek uzgajali lopove. Nama je normalno da je „ozbiljan umjetnik“ član nekakve udruge, ali razmislite što to znači… To znači da je „ozbiljan umjetnik“ onaj koji je odustao, onaj koji se pognute glave popeo na leđa države. Osobno to ne smatram opcijom i stvar čak vidim uvredljivom. Prvi način na koji književnik u Hrvatskoj može „pristojno živjeti“ je da ne živi, već egzistira na milodarima, a to je neprihvatljivo.

2. način – prodaja putem knjižara

Ako želite legalno prodavati knjige, to je moguće samo ako kod svake prodaje izdate račun, a račun književnik može izdati samo putem knjižare. Dakle, književnik je prisiljen prodavati putem knjižare. Zašto je to bitno? Zato što knjižara uzima 40-60 % zarade kod svake prodane knjige, a u većini slučajeva uložila je 0 kn u stvaranje iste te knjige. Knjižare danas očekuju da će književnik uložiti 2000 eura, recimo, u tisak svoje knjige, platiti lekturu, uređivanje, ilustraciju, povezati se s novinarima, probiti se medijski, sam organizirati promocije itd., a one će eto te knjige staviti na police i kod svake prodaje sebi uzeti pola zarade – 50 % zarade knjižari, a 100 % troškova autoru. Ako se ne proda određena kvota knjiga u roku 6 mjeseci, knjižara će zaprijetiti autoru uništavanjem knjiga, ukoliko ih autor ne uzme natrag.

Autor se mora medijski probiti kako zna i umije, a knjižara prodaje knjige. I autor tu treba biti sretan jer mnoge knjižare neće ni htjeti vaše knjige na svojim policama. Jednostavno će vas odbiti. Niste im interesantni.

Nema ugovora, nema ničega, napustite zgradu. Smetate. „No“, netko bi rekao, „svako zlo za neko dobro. Barem će prodati knjige te knjižare koje već odluče surađivati s autorom?“ Ukoliko autor nije superzvijezda, neće. Prije svega, autor mora biti spominjan u novinama, a šanse da će se to dogoditi su minorne.

Uzmimo mene kao primjer. Dakle, kao autor najveće epske fantastike u povijesti Hrvatske, kao drugi najmlađi autor epske fantastike na svijetu, kao najmlađi lektor knjiga na svijetu, kao dijete vukovarskoga branitelja i logoraša koji je umro kad mi je bilo 15 godina, kao netko tko je djetinjstvo proveo u dva doma za djecu… Objavom knjige Samuel Gide, koja se uzgred našla u polufinalu V.B.Z. natječaja, od novinara jedne TV kuće da napišu makar članak na svom portalu dobio sam odgovor, od riječi do riječ, „možda nisi zanimljiv kao što misliš da jesi“, a od novinara jednih novina „da si barem pevaljka ili nogometaš pa bi i pisao o tebi“.

Imam upečatljivu životnu priču, a to je „luksuz“ kojega mnogi drugi autori nemaju.

Ako sam ja nakon 10 godina rada i tisuća ispisanih stranica dobio takve odgovore, kakve šanse onda ima neki gimnazijalac, koji je 2 godine pisao knjigu, otiskao ju i sada želi da se to i proda? U startu je on na gubitku. Novine ga neće spomenuti, iako je to njihov posao. U knjižari – ako uopće naiđe na knjižaru koja će pristati držati njegove knjige na svojoj polici – sa svakom će prodanom knjigom ulaziti u minus (platili ste 30 kn stvaranje knjige, knjižara ju proda za 60 kn, 35 kn uzme sebi, vama da 25 kn, dakle u minusu ste 5 kn; osim ako knjižara poveća cijenu knjige, a to smanjuje šanse da će ju netko kupiti), i to će se razvlačiti par mjeseci, a onda će autor dobiti poruku da pokupi knjige jer se ne prodaju. Knjižare su profitabilne samo knjižarama i slavnim osobama. Knjižarama jer imaju širok asortiman, odnosno ako se vaša knjiga ne prodaje, to ne znači da se ne prodaju ostale knjige, a slavnim osobama – jer samo ako je osoba slavna, kupac koji uđe u knjižaru, kraj tisuća konkurentskih autora, kupit će baš njezinu knjigu. Dakle, ili ste slavni, ili se vaša udruga zauzima za vas, ili u knjižarama ne možete prodavati knjige.

Ovdje ću spomenuti i opciju pronalaska nakladnika, a za što su šanse osobi koja ne živi od milodara države u kojekakvim udrugama jedva postojeće. Recimo da će vas 19 od 20 nakladnika odbiti, a onaj koji prihvati otiskati vašu knjigu, svaki put kad knjigu proda, vama će dati 5 kn, ako i toliko (znam čovjeka koji je dobivao skromnih 0 kn). Nakladnik će prodati 20 knjiga godišnje, a ako i u tome uspije, trebate se smatrati uspješnim književnikom. Zašto je nakladnik uopće otiskao knjigu, možda bi se netko pitao? Zato što je dobio poticaje od države. Od nakladnika ne možete živjeti, osim, opet, ako ste superzvijezda. Inače prodajete 2-3 godine rada za 200 kn, koliko ćete od nakladnika dobiti, ako dobijete i to.

3. način – otvaranje obrta ili firme sa svojim imenom i prezimenom

Tako ste odjednom Ivan Baran d.o.o. umjesto samo Ivan Baran. Na taj način uistinu možete prodati knjigu, izdati račun i država vas neće smatrati razbojnikom. No, u čemu je tu problem?

Osim dehumaniziranja osobe na „biznis“ i uvredljivosti čitave stvari iz perspektive onoga što zovemo „umjetnost“, vi ovdje imate i neodrživi posao.

Obrt koji prodaje jedan proizvod, odnosno novi proizvod jednom u 2-3 godine, ne može se natjecati s obrtima koji prodaju petsto proizvoda, a koji zalihe obnavljaju svaki mjesec. Ako neki obrt ne proda slavine, izgurat će mjesec prodajući vodokotliće. Ako ja ne prodam knjigu, drugog proizvoda nemam. Ne može biti jednako ako obrtnik ne proda slavine ili ako ja ne prodam knjige jer s neprodanom slavinom obrtnik je izgubio tjedan dana, koliko je čekao da ove dođu iz Kine, a s neprodanom knjigom tri su godine pisanja otišle u vjetar. Uza sve to, knjige se ne prodaju istim tempom kao slavine. Obrtnik zna da će dnevno prodati dvije slavine i tako unedogled. Ja ću prodati 200 knjiga prvi tjedan, a tri mjeseca kasnije ću i po tjedan-dva biti bez ijedne prodane knjige. Književnik nema ujednačen i kontinuiran priljev novca. On si možda jedan mjesec još može priuštiti direktorsku plaću, ali već dva-tri mjeseca kasnije ne. Dakle, zbog same prirode posla, zbog same činjenice da autor ima jedan proizvod, a ne stotinu, što ako jedan proizvod ne proda, nema mjesta za manevar već „sjedi i čekaj par godina na novu knjigu“, nije pravedno očekivati od njega da će poslovati kao firma ili obrt jer neće. Književnik jednostavno ne može svaki mjesec osiguravati plaću prodajom jednoga proizvoda. Jedan proizvod je premalo.

I to je ono što se od hrvatskoga književnika očekuje: ili živi od milodara države, ili šuruj sa žirijem književnih natječaja pa kad osvojiš nagradu dio novca ostavi žiriju, ili budi slavan i živi od prodaje u knjižarama, odnosno umri od gladi ako nisi slavan, ili otvori obrt i bankrotiraj za mjesec dana, kad si ne budeš u mogućnosti isplatiti prvu plaću.

To su jedine legalne opcije koje su hrvatskom književniku nametnute. Bilo koji drugi pristup kršenje je zakona. Bilo koji drugi pristup je „razbojništvo“.

Od čega onda živi većina književnika danas?

Budući da ne žele potkradati državu, žive od „razbojništva“, a ono je znano i kao „prodaja putem Facebooka“. Gotovo svi autori koji žele živjeti, a nekako im je mrsko pognuti glave i živjeti od milodara države, prodaju knjige putem interneta. Ovdje nemate prisilno plaćanje stanarine knjižarama, od kupca se ne očekuje da će otići u knjižaru zbog vas i kraj dvije-tri tisuće stranih i slavnih autora kupiti baš vašu knjigu, a Facebook vam omogućuje knjigu predložiti izravno onim ljudima za koje mislite da bi im se najviše mogla svidjeti.

Putem Facebooka prosječan autor može prodati po dvije knjige dnevno, što je gotovo stotinu puta više nego što će za isto vrijeme prodati knjižara (recimo da je omjer prodaje putem direktnoga marketinga i knjižare 50:1, odnosno da književnik direktnim marketingom proda pedeset knjiga na svaku knjigu koju proda knjižara) i tako umjesto da se proda deset knjiga godišnje u knjižari, a od čega autor nema nikakve koristi, autor može prodati 2000 kuna knjiga mjesečno i time živjeti vrlo skromno, s novcem daleko manjim od minimalca, ali neponižen. Jedini je problem što čini razbojništvo i pitanje je dana kada će mu na vrata pokucati policija. Jer se drznuo živjeti od svoga rada, umjesto da se proglasio nesposobnim i učlanio u neku udrugu.

Postoji opasan stereotip i on je sveprisutan danas, a koji kaže „hrvatski književnik ne može živjeti od prodaje knjiga“. Zapravo je istina da on to može i to čini, ali je sistem namješten tako da je njegov život zapravo ilegalan. On ne smije živjeti od svoga rada. On ne smije biti slobodan. Hrvati moraju biti „nacija koja malo čita“, iako se knjige prodaju, samo što se to čini putem Facebooka i Njuškala. Sistem koji imamo neprijateljski je nastrojen prema slobodnom autoru. Ako ja sutra prodam bicikl putem Facebooka, sve je u redu. Ali ako prodam knjigu, prekršio sam zakon, a opet mi je ijedna druga vrsta egzistencije kao autoru onemogućena.

Što je rješenje onda?

Čini mi se da bi pomoglo stvaranje kriptirane aplikacije za književnike, slične bankovnoj aplikaciji, a kojom bi se na pošten način regulirala kupoprodaja knjiga, odnosno koja bi omogućavala književniku izdavati račune. Možemo zamisliti da književnik proda nekome knjigu putem interneta, fotografira zatim bar kod te knjige, unese u aplikaciju podatke od kupca i dobije račun koji može isprintati i poslati zajedno s knjigom, ili se račun šalje automatski kupcu putem maila. Država bi kod takve transakcije uzela sebi svoj dio, a književnik bi uistinu bio „slobodan književnik“ jer ne bi bio prisiljen učlanjivati se u ikakve udruge s obzirom da bi najzad legalno živio od svoga rada. Ako je moguće putem bankovne aplikacije platiti račun za struju, zašto ne bi bilo moguće autoru prodavati knjige? Književnici žele izdavati račune čitateljima, ali je sustav takav da je to jednostavno nemoguće, ukoliko taj isti književnik želi prodavati trideset knjiga mjesečno, a ne deset knjiga godišnje.

To je dakle neetika kojoj sam svjedočio: čitav sustav.

Što osobno podrazumijevate pod literarnim uspjehom?

Ako je barem jedna osoba našla nešto korisno u nekoj mojoj knjizi, ako je ikome moja knjiga pomogla na najminorniji način, za mene je to uspjeh, odnosno to je moj osobni uspjeh. Ako se isto dogodi i onda kada ja više ne budem tu, kad netko otvori knjigu davno pokojnoga književnika, a ta mu knjiga pomogne prebroditi ono kroz što već prolazi, tada će to biti literarni uspjeh. A iz ekonomske perspektive, poslužit ću se definicijom Stephena Kinga, koji kaže da je uspio onaj književnik koji od prodaje svojih knjiga na kraju mjeseca uspijeva platiti račune. Kako od prodaje knjiga živim godinama, pretpostavljam da sam po toj definiciji onda „uspio“.

Imate li kakvu spisateljsku muzu, svoj spisateljski „kriptonit“? Odakle crpite svoju inspiraciju?

Iz samoće i tišine. Interesantno je kako kad nema šarolikoga svijeta oko osobe, ona sama počinje stvarati svoj šaroliki svijet. Mislim da je samoća veliki rudnik ideja.

Mislite li da netko može biti dobar književnik ako piše samo glavom, ali ne i srcem? I koje od toga dvoga karakterizira Vaše pisanje – glava, srce ili oboje?

Čini mi se da sam ja ono što je moj mozak upio iz okoline. Upravo iz tog razloga nastojim biti u okolini kondusivnoj idejama. Kad se čovjek nađe okružen dijelovima okoline koji komplimentiraju i omogućavaju pojavu novih ideja, ideje dođu. Pojave se. A što znači biti dobrim književnikom, ne znam. Ako mačka hoda po tipkovnici i osjeća se dobro, tko sam ja da ju nazovem lošim književnikom, unatoč nekoherentnosti stvorena djela?

Je li dobar književnik onaj koji stvarajući izgrađuje sebe ili druge, tko to zna?

Uzmite čovjeka kojemu je umrlo dijete i on sada u bijesu i nemogućnosti obuhvaćanja toga što se dogodilo udara šakom po tipkovnici. Je li tekst koji se pojavio na ekranu dobra knjiženost? Ako kažemo da je dobra književnost ona koja budi u čovjeku neke nove i ranije nedohvatljive osjećaje unatoč tekstu, tada je čovjek iz primjera napisao djelo dobre književnosti.

Je li objavljivanje Vaše prve knjige promijenilo Vaš način pisanja i ophođenja prema Vašim drugim djelima? Na koji način?

Mislim da je većini autora objava debitantske knjige među najupečatljivijim trenucima čitavoga njihovoga stvaralaštva. Jer većina autora prije objave prve knjige nije poznavala taj proces, ulazila je u nepoznato, i to ne baš nepoznato malih posljedica. Recimo da tekst ima malu pogrešku ili se nešto krivo napisalo na poleđini knjige, jedna jedina brojka ISBN-a možda –  offset jednom kad otiska, otiska, nema natrag. Posljednja knjiga koju sam otiskao, Mord Dur’agemski, dio drugi, otiskana je s imenom autora u Arial fontu, iako je u čitavoj bibliografiji ime autora pisano Arabic Typesetting fontom. Netko je izgleda tijekom prijeloma napravio malu pogrešku i korice su se morale iznova tiskati. Možda zvuči pretjerano pedantno, ali često je cijena tiska jednaka cijeni polovnoga automobila. Nitko ne bi rekao „pa što, auto nema sjedala, a plaćena su; mogu i bez sjedala“.

Enzolart sam stvarao četiri godine. Počelo je od pisanja po bilježnicama i papirima, što u školi, što kod kuće, a kasnije i za kompjuterom. Uzmite u obzir da sam počeo pisati tu knjigu negdje u 6. razredu osnovne. Tada sam bio gotovo pa i nepismen. Trebalo je od nule, od ničega, doći do knjige od 400 stranica. A život teče i zahtijeva od vas stvari koje ako učinite, knjiga će trpjeti. U više sam navrata ljudima rekao: „Da sam vas poslušao, sada bih na zidu imao diplomu, ali ne i ovaj niz knjiga.“

Doktora uvijek ima, magistara uvijek ima, ali samo jednom čovjek ima priliku pisati knjigu s 12 godina. I nakon te četiri godine, kakav osjećaj može biti kad čovjek najzad primi u ruke svoju prvu tiskanu knjigu? Pomalo nadrealno, nemoguće, a opet očito s obzirom na sav uloženi trud. Enzolart me naučio strpljenju, evaluaciji bitnoga, ali i procesu stvaranja knjige. Velika je stvar, i mentalno gledano čak, kad vam apstraktni rad iz glave, bilježnice i ekrana nakon toliko godina kulminira u opipljivu knjigu koju ljudi dan danas čitaju.

Postoje li knjige i/ili književnici koji Vam se isprva nisu sviđali, ali ste ih s godinama zavoljeli? Kakvim se književnim djelima i književnicima divite?

Nikad nisam imao knjige koje nisam volio, ali to je samo zato što sam izbjegavao one za koje mi se činilo da od njih neću ništa naučiti. Tomu vjerojatno ide u prilog i činjenica što hotimice otvaram samo knjige stare po par stoljeća ili tisućljeća. Možda zvuči okrutno, ali povijest obično djeluje kao filter šunda. To je ono čemu kao autor također stremim: pokušavam napisati nešto čemu ljudi za sto godina ipak neće dozvoliti da bude na dnu hrpe, a ako moja knjiga bude na polici, makar u uglu negdje, jedva vidljiva, ali da bude na polici s onima kojima nisam ravan. Zato kad pišem knjige, pišem samo najbolje što mogu. Ako djelo nije ono najbolje što mogu napisati, niti ću ga objaviti, niti ću ga smatrati djelom. To je, recimo, moja definicija šunda: šund je svaka knjiga u čijem pisanju autor nije dao sve od sebe. A od toga slijede i književnici „kojima se divim“; to bi bili oni književnici koji su dali sve od sebe. Sada, neki od tih književnika mogu me inspirirati – Proust, Andrić, Krleža… – ali to ih ne čini boljima, barem meni, od recimo autističnoga djeteta koje napiše neku priču, a ta priča je najbolja koju je to dijete moglo napisati. Trud ipak ima svoju težinu, a trud cijenim.

Koje je Vaše najranije iskustvo ili sjećanje tijekom kojega ste naučili da jezik, odnosno pisana riječ, ima moć koja može promijeniti nečiji život?

Mislim da je okolina prebogata da bi se reklo kako ovaj ili onaj aspekt najviše može promijeniti čovjekov život. Sve je to nekakav ritmični holizam; cvijet je i korijen, i list, i sunce, i voda… Ako se makne samo jedan aspekt, cvijeta nema. Sve je, dakle, oko nas bitno, barem se meni tako čini, i ono nas izgrađuje. A pisana riječ, ne sjećam se kad sam to prepoznao, bila je alat kojim je čovječanstvo učinilo gigantski korak naprijed. Jer se više nije moralo oslanjati samo na oralnu predaju, više se nisu morale otkrivati stvari iznova. Čovjek je postao sposoban zapisivati znanje, a to je nešto ogromno. No, mislim da su najviše sveti spisi pokazali koliku moć ima napisana riječ. Neka se jedan narod naznači kao neprijatelj u svetoj knjizi, čitav milenij kasnije ljudi neće imati mira i strahovat će od granata. A isto tako, neka se jedna pozitivna rečenica zapiše, čitav milenij kasnije ljudi će težiti miru zbog nje. Novi zavjet inspirirao je pacifizam u Tolstoju, a Tolstoj je inspirirao Gandhija. Isti taj Gandhi kasnije je inspirirao Martina Luthera Kinga. To bi možda bio jedan primjer snage pisane riječi.

Čitate li recenzije/kritike/komentare svojih knjiga? Kako se nosite s dobrim ili lošim recenzijama/kritikama/komentarima?

Nastojim ne obraćati pažnju na kritike jer mi nije u interesu ikoga zadovoljiti, već napisati najbolje djelo koje mogu. Da želim zadovoljavati ljude, pisao bih kuharice, knjige o Titu i ljubavne priče o vampirima. Doduše, Ciklus Crnih Knjiga jest epska fantastika, ali to je ujedno epska fantastika kojoj sam poklonio 11 godina svoga života. I u njoj je svaka sljedeća objavljena knjiga najbolja knjiga epske fantastike koju sam sposoban napisati. Ideja od koje zazirem jest da jednoga dana otvorim knjigu koju sam objavio prije godinu dana i zaključim „od ovoga ne mogu bolje“. To bi vjerojatno bio dan kada bih se prestao baviti književnošću.

Skrivate li na stranicama svojih knjiga neku tajnu koju će pronaći samo nekoliko ljudi? Možda kakvu skrivenu poruku za nekoga?

Spomenuo sam ranije Arabic Typesetting font. Svaka knjiga koju sam ikada objavio ima ime autora napisano tim fontom. To je vrsta moga potpisa. Unutar knjiga pak hotimice tu i tamo ubacujem rečenice koje se ponavljaju u svakoj knjizi bibliografije, a koje mi služe kao dokaz autorstva, ako to ikada dođe u pitanje.

Tu i tamo postoje slova koja kad se pretvore u note, dobije se neka poznata skladba itd., ali knjige „potpisujem“ i u tisku. Svaka je knjiga bibliografije tiskana na voluminoznom žutom papiru jednake gramaže, sve knjige su jednakih dimenzija i sjajnih korica, a u posljednje vrijeme sve su ilustrirane i rukom istoga slikara, Željka Matuška. Dakle, pokušavam, koliko god već mogu, stvoriti distinktivnu atmosferu jedne bibliografije.

Koji Vam je lik i koju scenu u Vašim knjigama bilo najteže opisati i napisati? Zašto?

Svaka knjiga donosi svoje izazove. Enzolart, iako rudimentaran, bio je težak za napisati jer nisam imao nikakvoga znanja o pisanju. Mord Dur’agemski bio je težak za napisati jer ima 320 tisuća riječi. Teško je bilo naći pravi omjer tijeka radnje, zaustavljanja kako bi se opisala okolina i dozvoljavanje likovima iznijeti ono što žele, što je ponekad jednostavno, a ponekad plod zanesenosti. Ipak je riječ o knjizi radnje duge 30 godina. Postoje jasne smjernice, znam kako knjiga treba završiti, a opet ne smijem dozvoliti kartonske likove. Svakom liku dajem vremena koliko mu treba, pa makar tjedan dana potrošio na jednoj stranici. Ciklus Crnih Knjiga težak je za napisati zbog veličine, kao i konstantnoga istraživanja povijesti, kako ne bi došlo do anakronizma. Neka jedan lik uzgred spomene ljekovite trave, to je to, ja već moram potrošiti pola dana na čitanje petsto godina starih knjiga pisanih na staroengleskom. Najuobičajenije stvari, primjerice, kako se skladišti hrana, kako se stvara kvasac, sve to autor epske fantastike mora istražiti jednom kad priča dođe do toga, a to uzima vremena.

A govoreći o likovima o kojima je teško pisati, to su obično likovi iz filozofskih romana, kao i likovi Ciklusa Crnih Knjiga onda kada dođe trenutak filozofske egzaltacije. Tada obično ne znam što lik želi, već ga puštam da izgara poput vatre, pa ćemo kasnije vidjeti kuda je sve to vodilo. Trenutno mi je najteže obuzdati lik kojemu ne znam ni imena ni prirode, stvarno ne znam što točno lik jest – je li vrag nekakav, uobrazilja, duh, stvarna osoba…? – ali je jedan od dva glavna lika filozofskoga romana i već ga neko vrijeme pokušavamo shvatiti i ja, i ovaj drugi glavni lik. Ono što sam naučio kroz ovih 11 godina rada jest da će sve doći na svoje, a lik će, ma kako misteriozan bio, kao slagalica sjesti na svoje mjesto, prije ili kasnije.

Vjerujete li u spisateljsku krizu? Jeste li ikada imali jednu i kako ste se s njom nosili? Na koji ste je način prevladali?

Nikada. Vjerojatno zato što pišem dva žanra – filozofske romane i epsku fantastiku – pa kad osjetim da je vrijeme jednom žanru dati vremena „kuhati se“, prijeđem na drugi.

Na čemu trenutno radite? Možemo li očekivati novu knjigu u skorijoj budućnosti?

Da nije bilo pandemije, prije ljeta bih već imao tiskanu knjigu Tame Hil’guma (knjiga treća Ciklusa Crnih Knjiga) i Sagranijski ljetopis Željka Matuška, a kojoj sam lektor. Ovako je tisak na čekanju. Trenutno pišem scenarij za film Enzolart i jedan filozofski roman kojemu je radni naziv „Gospodin August“.

Oba će projekta po svoj prilici biti završena prije kraja godine. Tame Hil’guma do sada je najkvalitetnija knjiga epske fantastike koju sam ikada napisao, a „Gospodin August“ najkvalitetnija je knjiga koju sam uopće ikada napisao. Uz ta dva projekta imam i filozofski roman Veliki pad, kao i Vrhunac, posljednju knjigu Ciklusa Crnih Knjiga. Vrhunac će vjerojatno biti knjiga od 600-700 stranica, tako da ću nju ostaviti za kraj, a Veliki pad, kao moja možda čak i najvažnija knjiga, ima prerogativ neodređenoga datuma objave. To je knjiga kojoj ću pokloniti točno onoliko vremena koliko ga zatraži. Možda bude objavljena sljedeće godine, a možda i ne. Vidjet ću što budućnost donese…

I za kraj, što bi Vaša mlađa ličnost danas poručila Vašoj starijoj ličnosti? Bi li se ta mlađa verzija Vas i danas bavila pisanjem ili bi možda odabrala kakvo drugo zanimanje?

Ivan Baran iz 2009. godine ne bi htio vidjeti sve što sam postigao jer bi se bojao da će znanje o uspjehu kompromitirati želju za ustrajanjem. Vjerojatno bi mi rekao „ne želim znati ništa“ jer bi smatrao da bi ga znanje o postignutom opustilo.

Pet brzopoteznih pitanja:

1. Posljednja knjiga koju sam čitao jeGospoda Golovljevi.

2. Na mom noćnom ormariću nalazi se… mačeta.

3. Za mene je pisanje… alat kojim se oblikuje ljudsko biće.

4. Knjiga koju ću uvijek preporučiti drugima jeBraća Karamazovi, zato što, iako ju ne smatram zenitom onoga što ljudsko biće može napisati, a što bi bila Tolstojeva djela, ipak ju smatram najbitnijom knjigom ikada napisanom. Ovdje imamo samoga čovjeka pretvorenoga u tekućinu i pljusnutoga na papir. Zauzdani razum, kao i ludilo. Zoološki vrt za ljude.

5. Najčudnija stvar koja mi se dogodila kao književniku je… kad sam pozvao policiju da me odvedu na predstavljanje vlastite knjige jer je taxi kasnio sat vremena.

Tri citata iz Vaših knjiga koja biste izdvojili:

Bijes je vatra koja se gasi razumijevanjem.

Čovjek je otpisan tek kad mu ni bol više nije izvor patnje.

Umor i strah katalizator su najvećih ideja.

Monika Jerković

Monika Jerković

Vječno zaljubljena u knjige. Studentica povijesti. Čvrsto uvjerena da nam male stvari u životu mogu promijeniti život. Strastveni navijač Red Soxa. Ako ne odgovara na poruke ili pozive, to znači da čita, spava ili piše.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *