fbpx

Ivan Goran Kovačić i njegova četiri groba

Ivan Goran Kovačić i njegova četiri groba

Fotografiju Ivana Gorana Kovačića pohranila sam u svoju memoriju još u djetinjstvu, zbog fizičke sličnosti ovog književnika s mojim ocem iako je ona bila, čini se, samo meni očita. Ta poveznica i danas nakon niza godina je zakopana negdje u meni; i uvijek kada nešto pročitam ili čujem o ovom našem književniku moje emocije su na standby-u.

Ivan Kovačić hrvatski je novinar, književnik i prevoditelj rođen u Lukovdolu u Gorskom kotaru uoči Prvog svjetskog rata (1913.). Počeo je rano pisati te se kao gimnazijalac javio u časopisu Omladina s crticom Ševina tužaljka, sa kojim je surađivao uz povremene prekide uz povremene prekide sve do 1937. godine.

Goranova rodna kuća (Izvor: Hrvatski povijesti muzej Facebook)

Za života objavio dvije knjige

Za života je objavio dvije knjige Liriku i Dane gnjeva, no s obzirom da je ubijen u dobi od 30 godina i da je njegovoj likvidaciji prethodilo nekoliko godina rata, dvije knjige su pravo postignuće. Suvremeni svijet sa svojom instantnošću pred prošlost postavlja ista očekivanja, no tada nisu vrijedile iste zakonitosti i svijet je bio sporiji i strpljiviji negoli je danas. Spomenutu zbirku Lirika objavio je sa Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem.

Zbirka je pisana štokavštinom i kajkavštinom goranskog zavičaja, a objavljena je 1932., u godini kada je Ivan Kovačić, kako se do tada još nazivao, završio svoje srednjoškolsko obrazovanje. Kovačić je potom upisao Studij slavistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali ga je napustio već 1935. nakon čega se počeo intenzivno baviti novinarstvom i književnim radom. U toj prijelomnoj godini dodao je, i sasvim patriotski, svom imenu nadimak Goran. Kovačić je tada počeo raditi kao novinar i urednik prvo u Hrvatskom dnevniku (1936. – 1940.), a kasnije i Novostima (1939. – 1941.).

Fotoaparat kao dio novinarske opreme, Leica iz 1932. (Izvor. Pixabay)

Svoju drugu knjigu Dani gnjeva objavio je 1936. godine, i u njoj se u formi pripovjedaka bavio teškim životom ljudi iz svog zavičaja. Knjiga je dobrim djelom odraz njegova pristajanja uz Hrvatsku seljačku stranku, a u njoj je prikazao dijelom na idiličan način atmosferu seoskog života koji se zasnivao na skladu s prirodom, ali i nepravde i manipulacije koje su podrivale tu idilu.

Jabuke gorskog zavičaja (Izvor: OPG Pintar – Čabar Facebook)

Odlazak u partizane

Nakon uspostave NDH Ivan Goran Kovačić imenovan je upraviteljem pošte u Foči, ali je uspio izbjeći to namještenje zahvaljujući Mati Ujeviću i mjestu koje mu je ovaj osigurao u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu. Kovačić je pisao je književne kritike, eseje a djelovao je i kao prevoditelj s više jezika.

Krajem 1942. godine, očito u trenutku kada je situacija postala nepodnošljiva, otišao je sa svojim prijateljem i kolegom Vladimirom Nazorom u partizane.

Kovačić i Nazor bili su prijatelji od otprilike 1938. godine i družili su se u grupi intelektualaca kojoj je pripadala i Kovačićeva prijateljica i zaručnica (?!) Ivana Car. Kovačiću se zdravstveno stanje pogoršalo za Bitke na Sutjesci, jedne od najtežih bitaka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, a u kojoj je poginulo na tisuće antifašista među kojima je bio iznimno velik broj Hrvata.

Zbog nagomilanih zdravstvenih problema Kovačić se sklonio u istočno bosansko selo Vrbnicu kraj Foče, u blizini kojega će i dočekati svoj kraj.

Područje današnjeg Nacionalnog parka Sutjeska bilo je poprište teških borbi u Drugom svjetskom ratu ( Izvor: Nacionalni park Sutjeska Facebook)

Kovačićeva likvidacija u blizini Foče

Nakon dugih borbi koje su na području jugoistočne Bosne trajale još od zime, a kulminirale su bitkama na Neretvi i kasnije na Sutjesci, Kovačić je po partizanskoj naredbi, ne svojevoljno, morao ostati u spomenutom selu Vrbnici.

U tom je trenutku to bilo selo od 20-ak kuća i 150 žitelja, a u njemu su svoj zaklon nalazili iscrpljeni i ranjeni partizani koji bi odlazili po oporavku. Kovačić je u Vrbnici uhićen te je kasnije likvidiran nedaleko sela Bunovi, na mjesto Crkovište na Kruščićkom brdu, u sumrak 12. srpnja.

Nažalost Google Maps mi nije omogućio da pobliže lociram na satelitskoj snimci mjesto likvidacije zbog loše pokrivenosti datog područja, kao i uopće izvangradskih sredina.

Lokacija sela Vrbnice nedaleko Foče ( Izvor: Google Maps)

Rekonstrukcija zločina

Kovačića je ubio osamnaestogodišnji zapovjednik leteće čete četnika Borislav Boro Blagojević. Na ovom mjestu moram se zapitati ako je Borislav bio zapovjednik čete s 18 godina koliko su godina imali njegovi podređeni. Naime, ubio ga je ponajprije zbog pripadnosti partizanima, ali vrlo moguće i zbog njegove nacionalne pripadnosti.

U rekonstrukciji Kovačićeve likvidacije Goran Miloradović daje detaljne podatke o njegovom ubojstvu, zahvaljujući kojima saznajemo da Kovačić nije ubijen nožem, kako se obično smatra, već je likvidiran metkom u sljepoočnicu. Analizom dostupne građe, kao i izjava svjedoka ustanovljeno je da je njegovo ubojstvo bila stvar samovolje ili jednostavno nesporazuma pri čemu je kapetan četnika Aleksa Drašković imao druge namjere s Goranom.

Na vijest o njegovom strijeljanju Drašković je rekao, navodi se: Niste trebali. Ova izjava je pomalo smiješna osobito u kontekstu čina o kojem je riječ jer ne ukazuje na neku veliku pogrešku i ljutnju od strane nadređenog koji svojom izjavom odaje dojam više laganog prijekora upućenog Blagojeviću. Nakon rata Blagojević je napustio Jugoslaviju te je preko Francuske otišao u Belgiju. Imao je restoran i očito solidno živio, no ubijen je, pod uvjetno rečeno, nerazjašnjenim okolnostima u Bruxelles-u 1975. godine s četiri hica od koja su dva bila u glavu.

Pretpostavlja se da je njegova likvidacija bila vezana uz uključenost u terorističke akcije usmjerene protiv Jugoslavije. Tako je Kovačićev ubojica skončao na donekle sličan način kao i onaj kojega je ubio 32 godine ranije.

Borislav Boro Blagojević (Izvor: ‘Zaboravljene Srpske ličnosti’ Facebook)

Svi pjesnikovi grobovi

Ivan Goran Kovačić je prvi puta sahranjen, čini se, na istom mjestu na kojem je ubijen i to idućeg dana, 13. srpnja 1943. Lokaciju njegova groba je utvrdio Ivan Lajtman, nekih dvadesetak godina nakon likvidacije. Kovačićevo tijelo je poslije identifikacije prvo preneseno iz primarnog groba na obližnje partizansko groblje u Bastasima, nedaleko Drine.

Kasnije su njegovi ostaci još jednom preneseni u zajedničku partizansku grobnicu na spomeničkom kompleksu na Tjentištu te su tu pohranjeni u točno numeriranom sanduku. Bilo je to treće grobno mjesto Kovačića. Ono što je zbunjujuće da se u najvećem broju članaka o Goranovom životu njegov grob još uvijek navodi kao nepoznanica. Ironično tome Kovačić je po svemu sudeći umjesto jednog dobio četiri groba.

Spomenik palim borcima na Tjentištu (Izvor: Tjentište Facebook)

Povijesne manipulacije

Zanimljivo je da se čak i u relevantnijim izvorima informacija Kovačićevo posljednje počivalište rijetko spominje, a kada se i navodi onda se najčešće to čini bez pojašnjenja. Tako iz analizirane građe ostaje nejasno kako to da je u Lukovdolu pohranjen tek dio njegovih posmrtnih ostataka. U toj građi se ponekada ne pridaje pozornost ni bitkama u kojima je Kovačić sudjelovao, a koje su posredno dovele do književnikove likvidacije. Takvo prešućivanje važnih bitaka Drugog svjetskog rata tema je za neki drugi članak koji bi se bavio povijesnim manipulacijama rukovođenim uglavnom politički motiviranim razlozima.

Miloradović detaljno opisuje Kovačićevu likvidaciju i kasniju pohranu i put Kovačićevih ostataka. Upravo zahvaljujući njegovom radu zna se da su na lokaciji njegova ubojstva, a onda i prvotnog mjesta sahranjivanja naknadno pronađeni ostatci Kovačićeve šake koji su analizirani, te je moguće da su upravo oni (?!) kasnije završili u Lukovdolu 1996. godine, premda Miloradović u svom relativno novom članku ne spominje pohranu ostatka u Lukovdolu i navodi samo tri groba našeg pjesnika. U svakom slučaju ovo je tematika kojoj bi se trebala dodatno posvetiti pozornost.

Ilustracija (Izvor: Pixabay)

Jama kao vrhunac stvaralaštva

Vrhuncem Kovačićeva stvaralaštva smatra se poema Jama napisana nedugo prije smrti 1943. godine. Poema je nastala za vrijeme pjesnikova boravka na partizanskom teritoriju, a objavljena je samo godinu dana nakon njegova ubojstva. Jama hladnom objektivnošću gotovo kirurški precizno predočava atmosferu klanja i strahota koje podsjećaju na Danteove krugove pakla.

Ova je poema Kovačiću pribavila glas velikog antifašističkog pjesnika, ali je to slavljenje bilo mjestimično dvolično jer su mu djela u komunističkoj Jugoslaviji cenzurirana pa su mu Dani gnjeva objavljeni bez prohrvatske novele Probuđeni djedovi dok je iz književno-kritičkih radova Eseji i ocjene izbačen rad pod nazivom Najslobodoumnije Krležino djelo. Zbirka Ognji i rože je, također, objavljena posthumno 1945., a napisana je na goranskoj kajkavštini i predstavlja vrhunac hrvatske dijalektalne poezije.

Kovačićeva Jama (Izvor: Hrvatski povijesni muzej Facebook)

Tumačenje pjesme ‘Moj grob’

Kovačić unatoč Ujevićevoj intervenciji nije uspio izbjeći Foču i tu ga je zatekla smrt. Često se može u člancima posvećenim Kovačiću iščitati da je njegova pjesma Moj grob bila neka vrst Ivanove proročanske vizije skore smrti. Spomenutu je pjesmu Kovačić napisao dok se liječio od tuberkuloze u sanatoriju u Brestovcu, a na pitanje prijateljice Ivane Car što ga je inspiriralo na njezino pisanje, kao razlog naveo je svoje šetnje šumom oko sanatorija.

Činjenica da je Kovačić bio ne samo loša zdravlja već i da je bolovao od tuberkuloze, od koje se tada umiralo u velikom postotku, objašnjava izbor tematike i atmosferu danu u pjesmi. Nije to bila nikakva vidovita slutnja smrti već prije odraz situacije i njegove senzibilne osobnosti.

Sanatorij Brestovac (Izvor: Sanatorij Brestovac Facebook)

Kulturne manifestacije u čast Ivana Gorana Kovačića

Od 1964. organizirana je pjesnička manifestacija Goranovo proljeće koje se održava svake godine na pjesnikov rođendan (21. ožujka) u rodnom Lukovdolu. U sklopu spomenute manifestacije dodjeljuje se, od 1971. godine, nagrada Goranov vijenac za pjesničko stvaralaštvo.
Kovačićeva je kuća 1975. pretvorena u Memorijalni muzej koji nosi njegovo ime.

Picassova Guernica (Izvor: Dert Facebook)


Jama je u književnom smislu usporediva s likovno snažnom Picassovom antiratnom Guernicom. Jama je u ovom čudnom vremenu nekako došla na marginu interesa pri čemu je i kada se zanimanje za nju pojavi ono usmjereno na prepirke i reinterpretacije njegova teksta, a koje se još uvijek bave identitetom počinitelja zločina, kao i samih žrtvi što je nepotrebno iz suvremene perspektive jer počinitelji zločina nisu postali zločinci zbog a priori svoje nacionalno pripadnosti već zbog nedostatka općeljudskih kvaliteta poput kozmopolitizma, altruizma i sl. dragocjenih osobina koje volimo smatrati tipično ljudskim.

  • Literatura:
  • Denis Derk, Što je ‘Guernica ‘ za Španjolsku, to je ‘Jama’ za Hrvatsku, Večernji list, 2016.,
  • Goran Miloradović, Tri groba jednog pesnika, Smrt Ivana Gorana Kovačića: činjenice, interpetacije, mit, u: Intelektualci i rat 1939. – 1947. Zbornik radova s Desničnih susreta 2011., ur. D. Roksandić, I. Cvijović Javorina, 2012., 26-42.,
  • Tv kalendar, Ivan Goran Kovačić, 21. ožujak 2013.,
  • Sandra Lucija Udier, Ivan Goran Kovačić, Hrvatski biografski leksikon, 2009.

Sonja

Sonja Kirchhoffer po vokaciji je povjesničarka koja radi u obiteljskom obrtu za restauraciju „Industrijska arheologija“. Iako ne radi, strogo gledano, u struci u stalnom je doticaju sa starim stvarima. Kako je zanima puno toga, starog i novog, kada stigne čita i piše, a slobodno vrijeme najviše uživa u ulozi ponosne mame i šetačice obiteljskih pasa.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *