fbpx

Ivana Brlić Mažuranić: Žena koja je voljela svoju obitelj, pisanje, boravak u prirodi, društvo i kulturnu djelatnost

Ivana Brlić Mažuranić: Žena koja je voljela svoju obitelj, pisanje, boravak u prirodi, društvo i kulturnu djelatnost

This is a man’s world, this is a man’s world…But it wouldn’t be nothing, nothing without a woman

Etta James: It’s A Man’s Man’s Man’s World

O ženama koje su pomicale svoje granice, o ženama koje su obilježile hrvatsku povijest, kulturu, umjetnost, književnost, sport, znanost i tehnologiju, saznajte i naučite koji je Ženski trag u povijesti.

Ovoga puta pratimo ženski trag u povijesti Ivane Brlić Mažuranić, hrvatske književnice, prve žene članice JAZU (1937.), žene koja je četiri puta predlagana za Nobelovu nagradu za književnost i jedne od najznačajnijih dječjih književnica u Hrvatskoj, ali i izvan granica Lijepe naše.

No, Ivanin život bio je puno više od tih titula. Stoga vam u nastavku donosimo priču o Ivani. U tom naumu pomogle su nam dvije žene koje su jedan dio svog života posvetile istraživanju o Ivaninom životu.

Riječ je o Sanji Lovrenčić, književnici i prevoditeljici, autorici romana U potrazi za Ivanom, koji je 2007. godine nagrađen književnom nagradom Ksaver Šandor Gjalski.

Književnica Sanja Lovrenčić, foto: FB

I izv. prof. dr. sc. Dubravki Zimi, profesorici na Odsjeku za kroatologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje kolegije iz hrvatske dječje književnosti, hrvatske nedječje književnosti, svjetske književnosti i teorije književnosti te autorici knjige Praksa svijeta: biografija Ivane Brlić Mažuranić.

dr.sc. Dubravka Zima, foto: Mak Rizvanović

Pisanje biografije – izazov ili ne?

Prije nego započnemo priču o Ivani, upitali smo naše sugovornice kako im je bilo pisati biografiju, na koje izazove su naišle i kako im je to obogatilo životno i profesionalno iskustvo.

Kako ste došli na ideju da napišete Ivaninu biografiju? Tko/što Vas je potaknuo/inspiriralo na taj poduhvat?

Sanja Lovrenčić:

Moja knjiga „U potrazi za Ivanom“ nije samo o Ivani Brlić Mažuranić, nego i o samom procesu pisanja. Stoga se u njoj pripovijeda i o uzrocima i počecima moje potrage za njezinim stvarnim povijesnim likom. Najjednostavnije rečeno, potaknuli su me ponovno čitanje „Priča iz davnine“ te formalnost i bezličnost „bilježaka o piscu“ koje sam našla u svim izdanjima te knjige.

 „Priče“ su mi, kao odrasloj osobi, bile impresivne na nov, drugačiji načine nego kad sam bila dijete, a bilješke o njihovoj autorici pomalo su me i razljutile stalnim definiranjem Ivane Brlić Mažuranić kao unuke i supruge nekih značajnih ljudi te nekim vanjskim parametrima kao što je nominacija za Nobelovu nagradu. Upitala sam se tko je i kakva je zaista bila ta žena.

Dubravka Zima:

Moj interes za biografiju Ivane Brlić-Mažuranić zapravo proizlazi iz mojeg istraživačkog zanimanja za povijest djetinjstva i mladosti, a izravno je bio potaknut čitanjem adolescentskog dnevnika Ivane Mažuranić, koji je prvi puta objavljen pod naslovom „Dobro jutro, svijete!“ 2010. godine u redakturi Ivanine biografkinje Sanje Lovrenčić i u izdanju Malih zvona.

Dnevnik je ponovno objavljen u okviru Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić u petome svesku, koji je pod naslovom „Moji zapisci“ priredio Mato Artuković. Radi se o privatnom, djevojačkom dnevniku koji je Ivana Mažuranić pisala kao adolescentica, od svoje 14. do 18. godine, kada je živjela u Zagrebu (od 1888. do 1892.). Dnevnik je jako zanimljiv, i to ne samo na motivsko-stilsko-jezičnoj razini, nego i kao dokumentarni izvor za povijest građanskog djevojaštva.

Čitala sam taj dnevnik nekoliko puta, i svaki mi je put bio sve zanimljiviji, te je taj moj čitateljski entuzijazam prerastao u ambiciju da pokušam napisati neku vrstu mikropovijesti i povijesti svakodnevice građanskoga djevojaštva krajem 19. stoljeća u Zagrebu, a potom da istražim život Ivane Mažuranić i nakon što je postala Ivana Brlić-Mažuranić.

Odlučili ste pisati biografiju, što uključuje čitanje dostupne građe (dnevnici, pisma itd.) i upoznavanje intimnog svijeta osobe čiji život istražujete. Koliko je to težak, zahtjevan posao? Na koje probleme ste naišli (ako ih je bilo)? S druge strane, što Vas je posebno veselilo u istraživanju?

Sanja Lovrenčić:

Od prve ideje da bih pisala Ivaninu biografiju do stvarnog početka rada na toj knjizi prošlo je nekoliko godina, zbog toga što su dokumenti arhiva obitelji Brlić neko vrijeme bili nedostupni javnosti, no kad su mikrofilmirani za Hrvatski državni arhiv, dobila sam pristup izobilju povijesnih materijala. No, istraživanje arhivske građe obično je dugotrajan posao, a ja sam imala na raspolaganju ograničeno vrijeme (knjiga je pisana uz potporu Ministarstva kulture književnom stvaralaštvu i nisam željela prekoračiti rok za realizaciju).

I zapravo mi je to bio jedini problem – imala sam premalo vremena za temeljitije istraživanje ogromne količine pisane ostavštine Ivane Brlić Mažuranić i najbližeg kruga ljudi oko nje. No, zapravo je na neki način dobro da sam morala završiti knjigu u određenom roku, mislim da je zbog toga dobila neku živost koja proizlazi iz neposrednog otkrića.

Jer ono što sam otkrila u dokumentima bilo mi je fascinantno i posve novo – uspjela sam, naime, naći stvarnu Ivanu, njezine želje, probleme, smisao za humor, sitne detalje običnog života, njen način izražavanja sačuvan u svakodnevnim pismima toliko živo da mi se ponekad činilo da mogu čuti njen glas.

No, možda nije na odmet napomenuti da je moja knjiga, koliko god se oslanja na arhivsku građu, ipak roman, a ne znanstveno djelo.

Dubravka Zima:

Nije mi bio težak posao jer volim istraživački proces i pogotovo progres zadovoljstva prilikom postupnog spoznavanja i otkrivanja novoga znanja. Posao je donekle bio zahtjevan s obzirom na relativno kratak rok koji sam imala za dovršenje knjige. Ne bih rekla da sam naišla na probleme, prije bih ih nazvala istraživačkim izazovima i mogu reći da sam uistinu uživala pišući o Ivani Brlić-Mažuranić.

Međutim, s obzirom da nisam povjesničarka, pretpostavljam da sam pojedine istraživačke odsječke rješavala ili otkrivala na teži način, tim više što sam, iz istraživačke znatiželje, željela rekonstruirati ili utvrditi što je moguće točnije što više podataka, a što u nekim slučajevima nisam uspjela. Primjerice, nisam uspjela točno, referirano utvrditi kako su se i gdje upoznali Ivanini roditelji niti kada su se i gdje vjenčali, premda sam na temelju dostupnih podataka donijela neke zaključke.

Možda bih u istraživačke izazove mogla uvrstiti i činjenicu da je arhivska građa o Ivani Brlić-Mažuranić i njezinim obiteljima u sastavu nekoliko arhivskih fondova i da je za neke dijelove njezina života bilo potrebno i malo kreativnosti i maštovitosti u potrazi za građom. Istraživačko je veselje, s druge strane, najviše bilo povezano s postupnim dovršenjem i upotpunjavanjem slike o Ivani Brlić-Mažuranić. Također, izuzetno su mi bili zanimljivi i dragi razgovori o obiteljskoj povijesti s Theodorom de Canziani, skrbiteljem obiteljske građe Brlića i Mažuranića.

Datum rođenja: 18. 4. 1874. godine, mjesto rođenja: Ogulin

Dana 18. 4. 1874. godine u Ogulinu rodila se Ivana Mažuranić (punim imenom Ivanna Cornelia Emilia Henrietta), kći povjesničara, odvjetnika i pisca Vladimira Mažuranića i Henriette Mažuranić. Djed joj je bio pisac, političar i ban Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Demeter, sestra jezikoslovca, dramatičara i književnika Dmitrija Demetra.

Henriette je rodila je osmero djece, ali ih je, nažalost, samo četvero doživjelo odraslu dob. Od njih najstarija je Ivana, zatim brat Darko, sestra Alka i brat Željko. S obitelji seli u Zagreb 1882. godine. Završila je dva razreda javne škole, a ostalo obrazovanje stekla je privatno. Govorila je njemački, francuski, ruski, engleski i talijanski jezik.

O njenom odrastanju u Zagrebu govorila nam je prof. Zima.

Ivana je od 14. do 18. godine vodila dnevnik. U njemu je zapisala svoje doživljaje iz škole, prve pjesme, prve ljubavi i čari odrastanja u Zagrebu. Opišite nam što sve možemo saznati o odrastanju jedne djevojčice građanske klase krajem 19. stoljeća. Zanimljivo da joj je učiteljica bila Marija Jambrišak. Kakva su Ivanina sjećanja na nju?

Dubravka Zima:

Ivana kao adolescentica piše dnevnik od 1888. do 1892., dakle oko četiri godine, za vrijeme života u Zagrebu, na Gornjem gradu, u Markovoj ulici (danas Ulici Tita Brezovačkoga). Obitelj Mažuranić među viđenijim je obiteljima u gradu, a prijatelji i prijateljice koje Ivana spominje u dnevniku (barem oni kojima sam uspjela rekonstruirati prezimena i obiteljsku pripadnost) pripadaju također uglednom građanskom sloju o kojem, između ostaloga, piše povjesničarka Iskra Iveljić u izvrsnoj studiji „Očevi i sinovi: privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća“. Nekoliko Ivaninih prijateljica iz obitelji su koje, kako tvrdi Iveljić, tvore privrednu i društvenu zagrebačku elitu krajem 19. stoljeća.

Ivana započinje pisati dnevnik kao četrnaestogodišnjakinja, te prema tom dnevniku, kao i prema korespondenciji u kojoj se spominje djevojaštvo Ivanine mlađe sestre Alke, zaključujem da je djevojka upravo sa četrnaest godina „ulazila“ u društveni život, koji uključuje plesno obrazovanje, javne i privatne plesove, izlete, šetnje u pratnji odrasle osobe ili sluškinje, društvene večeri s glazbom ili bez nje, kazalište i uopće sudjelovanje u društvenom životu.

U toj dobi građanska djevojka je, u vrijeme Ivanina mladenaštva, već završila školovanje (tek 1892. bit će u Zagrebu otvoren djevojački licej, odnosno viša djevojačka škola), odnosno pohađa samo organizirano gombanje – djevojačko vježbanje, koje završava s navršenih petnaest godina.

Što se pak školovanja tiče, prema Školskom zakonu koji je donesen za banovanja Ivanina djeda, u jesen 1874. – u godini Ivanina rođenja – sva su djeca u Banskoj Hrvatskoj morala dobili obavezno četverogodišnje obrazovanje, uz mogućnost privatnog školovanja kod kuće i godišnjih ispita u javnim školama. Ivanini su roditelji tu mogućnost iskoristili, te je ona dvije školske godine pohađala školu, a ostale je razrede polagala ispite školujući se kod kuće. To je školovanje završila do svoje 11. godine.

O Mariji Jambrišak, kao ni o školi uopće, ne piše u dnevniku. Postoji, doduše, jedan prigodan obljetničarski tekst o Mariji Jambrišak kao učiteljici (povodom Jambrišakičina 80. rođendana), u kojem se upravo njoj pripisuje bitna uloga u poticanju Ivanine književne znatiželje i kreativnosti, no nisam posve sigurna da tom tekstu treba vjerovati budući da postoje dvije verzije toga teksta koje mogu upućivati na njegov fikcionalni, mistifikacijski karakter.

Jedan od najvažnijih obrazovnih aspekata građanske djevojke odnosi se na jezičnu naobrazbu: djevojke su, izvan školskoga programa, učile nekoliko stranih jezika, uključujući i francuski koji je uobičajeno podučavala tzv. Francuskinja, djevojka koja je živjela s obitelji i konverzirala na francuskom jeziku. Ivana je u svojoj zreloj dobi govorila i pisala hrvatskim, francuskim, njemačkim i engleskim jezikom, a čitala je i na ruskom i talijanskom. Građanska djevojka svakako je dobila i osnovno glazbeno obrazovanje, te je Ivana svirala glasovir, a tijekom života je u jednome razdoblju kratko učila i solo pjevanje. Važan je segment njezina odgoja i kršćanska duhovnost, o čemu opširno i uživljeno svjedoči u dnevniku.

Ivana o svojim prijateljstvima i kulturnim i društvenim praksama piše uzbudljivo, afektivno, entuzijastično, upotpunjujući historiografsku sliku o tom dobu, prema kojoj nam je poznato, primjerice, na koji se način provodi i čime je reguliran djevojački odgoj, ali iz dnevnika doznajemo i naličje te javne slike. Djevojka se u građanskoj obitelji krajem 19. stoljeća odgaja razmjerno strogo, barem sudeći po odgojnim priručnicima i javnome diskursu; dnevnički diskurs otkriva, međutim, da se tom strogom odgoju djevojka ipak mogla malo izmaknuti i ostvariti malen prostor slobode u djevojačkim i vršnjačkim prijateljstvima i poznanstvima. Ovaj mi je dio Ivanina života najzanimljiviji i najdraži, s obzirom na moje istraživački interes za kulturnu povijest djetinjstva i djevojaštva.

Vatroslav Brlić i Brod na Savi

Bliži se Ivanin osamnaesti rođendan i vrijeme je da ispuni dužnost udaje. Ivana nije bila zadovoljna time jer je smatrala da je premlada za udaju. No, vjenčanje je zakazano. Udala se na svoj osamnaesti rođendan, 18. travnja 1892. godine za Vatroslava Brlića, odvjetnika iz Slavonije, koji je uskoro navršio trideset godina. Njezin život tada seli u Brod na Savi (današnji Slavonski Brod). O životu u Brodu pripovijedala nam je prof. Zima.

Nakon udaje za Vatroslava Brlić Ivanina svakodnevnica seli u Brod na Savi. O njenom svakodnevnom životu najviše saznajemo iz pisama što ih je uputila majci u Zagreb. U njima, osim obiteljskih događanja, saznajemo recimo hranu koju je pripremala, odjeću koju je nosila, poslugu koju je imala. Time su njena pisma (uz dnevnik) dobar izvor za istraživanje povijesti svakodnevice i mikropovijesti. Opišite nam neke spomenute detalje iz njene svakodnevnice (hrana, odjeća, okućnica). Na koji način je sudjelovala u kulturnom i društvenom životu Broda na Savi?

Dubravka Zima:

Ivana u Brod dolazi u travnju 1892., dva dana nakon svojeg osamnaestog rođendana. Prva pisma majci otkrivaju njezinu čežnju za obitelji Mažuranić i obiteljskim ritualima, ali i uzbuđenje zbog novoga, bračnog života. Mama je u to vrijeme primarna adresatkinja Ivaninih pisama, što otkriva, s jedne strane, duboku povezanost i osjećajnost u odnosu majke i kćeri (što će se, uostalom, i eksplicite iskazivati u Ivaninim pismima), a s druge nedostatak i nepraktičnost one vrste odgoja i obrazovanja koju je Ivana dobila, a koja je nije pripremila za poslove i odgovornosti koja je očekuju.

Opisom hrane, odjeće i svakodnevice bavi se dobar dio moje knjige, tako da nije jednostavno sažeti to na kratak odgovor. Ukratko, način života Ivane Brlić-Mažuranić i njezinih obitelji u velikoj je mjeri reprezentativan za hrvatsku građansku obitelj u periodu do kraja 19. i na početku 20. stoljeća. Odjeća, posebno ženska, zauzima veliki dio korespondencije s majkom, pri čemu se diskursi o odijevanju uvelike preklapaju i s historiografskim znanjem o tom području – primjerice, knjiga Katarine Nine Simončić o zagrebačkoj građanskoj modi krajem 19. i početkom 20. stoljeća spominje neke trgovce tkaninama i krojače čije se imena pojavljuju u Ivaninim pismima.

Odjeća se uglavnom šije, rjeđe se kupuje gotova, važnu ulogu u odijevanju imaju i modni dodaci poput šešira, odjevni katalog građanske žene, barem ako je suditi po Ivaninom primjeru, nije nužno jako obiman, ali je izrađen od kvalitetnih materijala i velika se pažnja ulaže u održavanje, čišćenje i popravljanje odjeće, postoji nekoliko kompleta odjevnih predmeta za različite prigode, kao i specijalizirana odjeća, primjerice za trudnoću, ali i za vožnju bicikla – Ivana već od 1898. – što je razmjerno rano u kontekstu razvoja bicikla i biciklističke industrije – vozi vlastiti, vrlo kvalitetan i lijep bicikl njemačkoga proizvođača Dürkopp, pa joj je za tu svrhu potrebna i specijalna suknja (ili kiklja, kako bi to ona nazvala).

Velika se pozornost pridaje i dječjoj odjeći, te je i to česta tema u pismima majci, ali i kćerima, nakon što odrastu i presele se u Zagreb na školovanje. U odjevnom kontekstu jako je važna, ali i zanimljiva, tema odijevanja za karneval, za koji se cijela obitelj Brlić vrlo koncentrirano i marljivo priprema i svake godine šije novu odjeću, sve negdje do početka rata.

Što se tiče prehrane, iz Ivaninih pisama mogla bi se rekonstruirati pouzdana historija hranidbenih praksi građanske obitelji na prijelomu stoljeća. Na stol Brlićevih obroci stižu iz kuhinje u kojoj glavnu riječ kod pripreme ima plaćena kuharica, vjerojatno najvažnija osoba među domaćinskom služinčadi, no obroke planira i slaže domaćica, dakle Ivana. Zahvaljujući vlastitome gospodarstvu i vinogradarstvu, veliki dio namirnica Brlićevi proizvode sami, uključujući voće, povrće, žitarice i meso vlastite peradi i svinja, kao i vlastito vino, mošt, rakiju, pelinkovac i prošek.

Društveni i kulturni život u Brodu i Ivanin odnos prema njemu nije postojan za cijelo vrijeme njezina života u Brodu, te se izmjenjuju razdoblja žive kulturne proizvodnje i recepcije i periodi oskudnije kulturne i društvene ponude. Ivana je osobito voljela ples i to je svakako primarni oblik njezine kulturne participacije u Brodu, ali tu su i kazališne izvedbe (u pripremama amaterskih prigodnih priredaba Ivana je višekratno sudjelovala), kao i privatno zajedničko muziciranje (Ivana je svirala glasovir). Važan je segment njezine društvene participacije i dobrotvorni rad odnosno filantropsko organiziranje gospođa u kojem je Ivana ne samo aktivna, nego i u upravnim krugovima gospojinskoga društva, koje je aktivno gotovo kroz cijelo razdoblje Ivanina života u Brodu, s razdobljima pojačane i smanjene aktivnosti s obzirom na aktualne društvene procese.

Ivanin život u Brodu odvija se u dva primarna prostora: lijepa i reprezentativna kuća Brlićevih na glavnom gradskom trgu, i vinogradska kuća Brlićevac u Brodskom vinogorju, u kojoj je Ivana osobito uživala boraviti i u kojoj je obitelj provodila veliki dio toplijeg dijela godine. Život u vinogradu ljeti bogat je društvenim i kulturnim poticajima, Brlićevi često ugošćuju velika društva, a i susjedi iz okolnih vinogradskih kuća dobro su i drago društvo, tako da je taj ljetni period uglavnom obilježen visokom razinom ugode, sreće i zadovoljstva.

No Ivana je u Brodu živjela više od četrdeset godina, te je jako teško cijelo to razdoblje obuhvatiti u jednom odgovoru, tim više što su se njezine obiteljske, majčinske, bračne ali i društvene i političke okolnosti više puta izmijenile u tome periodu. Život u Brodu u 1930-ima svakako je potpuno različit od života u Brodu krajem 19. stoljeća. O tim promjenama i govori moja knjiga. 

Domaćica, majka i supruga

U braku s Vatroslavom Brlićem, Ivana je dobila sedmero djece, no samo ih je petero doživjelo odraslu dob. Najstarija od njih je kći Nada (1893-1964.), zatim sin Ivo (1894-1977.), kći Zora (1897-1971.), kći Zdenka ( 1899-1984.) i kći Nedjeljka (1917-1973.), koju je Ivana rodila u dobi od 43 godine.

Kako biste opisali Ivanu kao majku i suprugu?

Dubravka Zima:

Udala se kao tinejdžerka, nešto mlađa od prosječne dobi udaje djevojaka u tom razdoblju. Prvo dvoje djece također je rodila kao tinejdžerka, a do svoje dvadeset i pete godine imala je četvero djece i izgubila dva tek rođena sina. Rekla bih da je i kao majka i kao supruga bitno određena tim razmjerno ranim odrastanjem. Već je spomenuto da je glavni autoritet za sva svakodnevna pitanja bila njezina majka, kojoj se obraćala za savjet u svim kućanskim, gospodarskim i bračnim problemima.

Njezine su majčinske prakse također u velikoj mjeri oblikovane pod utjecajem njezine majke i u suglasju s građanskim odgojnim kanonom 19. stoljeća u okviru kojega je i sama odrastala. Djeca su obrazovana u stranim jezicima, imala su tzv. Francuskinju koja je živjela s obitelji i razgovarala s djecom na francuskom jeziku – jednako kao što je to iskusila i Ivana u svojem djetinjstvu, dobila su glazbeno i plesno obrazovanje, a kćeri su slijedile sličan, ako ne i isti obrazac društvenoga odrastanja kao i majka, s jednom velikom razlikom: sve su Ivanine kćeri dobile dulje i bolje formalno obrazovanje od majke.

Ivana je kao majka, rekla bih, bila posvećena djeci, kreativna i zabavna. U knjizi dječjih priča i pjesama „Škola i praznici“, objavljenoj 1905., možemo prepoznati nešto od obiteljske atmosfere Brlićevih, vesele, bezbrižne, u ugodnoj atmosferi obiteljskoga doma i ladanjskom ugođaju obiteljskoga vinograda u Brodskom vinogorju. U vrijeme djetinjstva prvih četvero malih Brlića, pa i njihove mladosti, sve do 1911. godine, Ivana je zaokupljena majčinstvom i u njemu uživa, posebice nakon što djeca prerastu česte bolesti ranih godina. Od 1911. više se posvećuje pisanju – njezina najmlađa kći tada ima 12 godina. Zanimljivo je da je 1917. godine rodila još jednu kćer, koja je odrastala kao vršnjakinja svojim nećakinjama i nećacima.

Što se supružničkog odnosa tiče, Ivanina korespondencija otkriva njihovu međusobnu povezanost i toplinu, kao i njezinu postojanu podršku suprugu u njegovim političkim pothvatima – za to su možda i najreprezentativniji zapisi koji nastaju na kraju rata, kada se pred njihovim očima raspadala monarhija, te je Vatroslav Brlić bio izabran za predsjednika mjesnog odbora Narodnog vijeća SHS u Brodu.

Ivana piše o tim uzbudljivim zbivanjima i u tim se zapisima vidi njezin ponos i podrška muževljevom ponašanju; nakon rata i nakon što se muž povukao iz aktivnog političkog života Ivanina pisma ocu svjedoče o idiličnom bračnom životu, koji se nažalost prekida Vatroslavovom smrću u ljeto 1923. godine. Nakon što ostaje udovica, Ivana se hvata ukoštac s velikim domaćinskim i gospodarskim pogonom i upravlja razmjerno velikim gospodarstvom, uz malenu kćer, što se odražava i na njezino pisanje: nakon sredine 1920-ih godina sve manje piše.

Ivana Brlić Mažuranić –maštovita književnica

Ivana se u pisanje zaljubila još za vrijeme pisanja dnevnika, u kojem se nalaze njeni mladenački pjesnički izražaji.

Godine 1902. izlazi njena zbirka pripovijedaka i pjesma za djecu Valjani i nevaljani, koja je tiskana u vlastitoj manjoj nakladi. Tri godine nakon izlazi knjiga Škola i praznici, a 1912. godine zbirka pjesama Slike.

Brlić-Mažuranić Ivana: Srce od licitara. Slike. Valjani i nevaljani
foto: antikvarijat-biblos.hr

Nakon toga slijede dvije knjige, Čudnovate zgode šegrta Hlapića, 1913. godine i Priče iz davnine 1916. godine, koji su postali neizostavan dio odrastanja brojnih mališana. Svoju  posljednju nedovršenu knjigu, roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata , napisala je na temelju istraživanja svog oca o Dubrovčaninu Melek-Jaši, potkralju indijske provincije s prijelaza 15. u 16. stoljeće.

Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Antikvarijat Bono
foto: antikvarijat-bono.com

No, jeste li se zapitali od kuda je Ivana crpila motivaciju za pisanje svojih knjiga? Na tu temu odgovaraju naše sugovornice.

Kada govorimo o Ivaninom životu, moramo spomenuti i njeno književno stvaralaštvo. Što Ivanu motivira u pisanju? Gdje je pronašla inspiraciju za stvaranje čudesnog svijeta svojih priča?

Dubravka Zima:

O svojoj inspiraciji progovorila je na nekoliko mjesta; u Autobiografiji spominje da je za postanak „Priča iz davnine“ bitan utjecaj bio njezin interes za slavensku mitologiju, o kojoj je čitala, između ostaloga, i knjige ruskoga folklorista Aleksandra Afanasjeva koji rekonstruira vjerovanja starih Slavena o prirodi – neke od Afanasjevljevih tumačenja o prirodnim pojavama možemo prepoznati u Ivaninim pričama. Novija znanstvena istraživanja Ivanina opusa, međutim, pokazuju da Afanasjev nikako nije jedini izvor njezinih motiva, likova i naziva.

O inspiraciji za Šegrta Hlapića također je pisala; iz njezinoga priznanja možemo zaključiti da je inspiraciju pronalazila i u svakodnevnom okružju, budući da u svojem nježnom i ljupkom tekstu o postanku Šegrta Hlapića tvrdi da je likove Hlapića i majstora Mrkonje modelirala prema stvarnim modelima iz svoje šire okoline. No kao i kod svakog pisca, put motivacije prema kreaciji ne može se slijediti, a pogotovo ne sa sigurnošću utvrditi.

Pronašla sam, međutim – a to me posebno raduje – njezin prvi objavljeni tekst iz 1900. godine, u kojem opisuje posjet gradskom sajmu u Derventi, a koji je, vrlo vjerojatno, nastao na temelju osobnog iskustva. U tome kontekstu, u ljeto 1900. godine kada počinje ozbiljnije pisati, u pismu majci spominje Gjenu Vojnović, svoju i obiteljsku prijateljicu, sestru Iva i Luje Vojnovića, koja je pod pseudonimom Kristijana Solvejgs još od kraja 1880-ih objavljivala članke i crtice u Viencu i drugim časopisima; njezina uspješna književna karijera, po mojem mišljenju, utjecala je na Ivaninu odluku da i sama počne objavljivati književne tekstove

O Ivaninom umjetničkom stvaranju najbolje govori čitanost njenih djela, naklonost čitateljstva i kritike. Koje njeno djelo je Vama drago/najbolje i zašto?

Sanja Lovrenčić:

I dalje volim „Priče iz davnine“, s jedne strane zbog njezinog magičnog jezika, s druge zbog obilja značenja koja se mogu otkriti u tim tekstovima u višestrukom čitanju. Bilo mi je izuzetno zanimljivo ponovno čitati te priče iz perspektive feminističke književne kritike, otkrivajući u njima motive oslabljenog patrijarhata (ribar Palunko koji ne razumije koje su bitne vrijednosti u životu ili glupi sin u „Šumi Striborovoj“) i nasuprot njima motive moćne ženske čarolije koja ponovno uspostavlja poredak (najbolji primjer je Palunkova bezimena žena).

Zanimljiv je i stanovit autoričin pesimizam u vezi s onim što se postavlja kao sadašnjost u pričama, tj. ljudima zrele dobi (braća u Potjehu, žitelji dvaju suprotstavljenih sela u Regoču itd.) te rješenja koja proizlaze iz svojevrsnog savezništva starije i najmlađe generacije.

Te je tekstove moguće čitati na različite načine, kao izvanredan izljev književne mašte i kao metaforički govor o stvarnosti, kao nenadmašen primjer inspiriranosti starim slavenskim motivima i kao iznimno originalan prilog našoj književnosti za djecu. 

Dubravka Zima:

Čitateljski i intimno najdraže su mi dvije pripovijetke koje su pod zajedničkim nazivom „Slike iz obitelji“ odnosno pojedinačno „Pod božićnim drvetom“ i „Emaus“ objavljene u „Hrvatskoj reviji“ 1930., a koje su napisane u periodu između 1907. i 1910. godine, kao i crtica „Mato“ koja je, uz podnaslov „Dražesna pripovijetka o malom svračiću koji nezna, kome da privoli“, objavljena u časopisu „Priroda“ 1921.

Riječ je o pripovijetkama u kojima se fikcionalizira i ironizira (u „Slikama iz  obitelji“) ili začudno interpretira (u „Mati“) svakodnevica obitelji Brlić, koju sam dobro upoznala kroz Ivaninu epistolarnu građu, odnosno kroz brojna pisma upućena različitim članovima obitelji.

Rekla bih da upravo te pripovijetke jako dobro pokazuju Ivaninu narativnu energiju kojom uobičajeni, banalni poticaji iz svakodnevice postaju izrazito narativno potentni. U „Slikama iz obitelji“ lik majke, koji je bez sumnje autobiografski utemeljen, ujedno je i vrlo duhovito auto-ironiziran. Vrlo mi je draga ljupka i komična obiteljska atmosfera zabilježena u tim pričama, koja je svojevrsni odjek Ivaninih pisama majci u kojima je nerijetko izrazito duhovita.

Nadodajmo da su najprije prevedene Priče iz davnine na engleski jezik, 1924. godine, a zatim su objavljeni prijevodi njezinih djela na sve važnije svjetske jezike. Pripovijetku Čudnovate zgode šegrta Hlapića prvi je dramatizirao Tito Strozzi 1934. godine za zagrebačko kazalište. Ivanina djela su doživjela niz scenskih, radijskih i TV obrada, koje rado gledamo, slušamo, pratimo i danas.

Vječita borba – u sebi

Čitajući o Ivani, primjećujemo razne njene „uloge“ koje su obilježile njen život. Često je bila podvojena između onog što mora i onog što želi. I o tim temama smo pričali s našim sugovornicama.

U svom djelu portretirali ste Ivanu kao djevojčicu koja odrasta u poznatoj obitelji Mažuranić, kao suprugu, kao majku, kao domaćicu i kao umjetnicu (književnicu). Koju njenu „ulogu“ ste najmanje poznavali prije istraživanja? Što Vas je iz njezinog života najviše dojmilo?

Sanja Lovrenčić:

Sve su mi njezine „uloge“ bile otkriće – jer prije nisam nigdje ništa te vrste o njoj mogla pročitati. Na temelju njezinih mladalačkih zapisa (do vjenčanja na osamnaesti rođendan) nastaje slika djevojke koja se ozbiljno zanosi književnošću (i već vrlo dobro zna pisati); prilično pesimistično tumači sebi svijet odraslih, a istodobno je spremna na svakojaki „hetz“, zabavu i zafrkanciju, i sviđa joj se sedam dečki odjednom.

Dojmljiva je zatim prigušena nesreća koja zrači iz njezinih pisama nakon vjenčanja i odlaska u Brod na Savi: odjednom u ulozi odrasle žene kojoj nije dorasla, ona se silno trudi, ali u svakom pismu roditeljima na neki način priziva „svoj mili dom“ u Zagrebu te traži kojekakve savjete i pomoć, jedva čekajući dan kad će se barem na neko vrijeme moći vratiti k njima.

Potrajat će nekoliko godina dok se ne stvori nova Ivana, zrela žena koja se brine za rastuću obitelj i uz to se trudi učiniti nekog dobra u zajednici u kojoj živi (što će osobito doći do izražaja npr. kad zajedno s kćerima bude njegovala ranjenike na početku Prvog svjetskog rata). Slika književnice u svemu tome nastaje gotovo usput: ona nikad nema dovoljno vremena za književnost, a u obiteljskoj korespondenciji ne govori mnogo o svojem pisanju. No ono što se vidjelo u mladenačkom dnevniku ostaje prisutno: i zanos i potreba da se tumači svijet.

I možda me se iz njezinog života najviše dojmila upravo ta postojanost, dubina i strast želje za pisanjem. Jer na prijelazu iz mladalaštva u zrelost činilo se da će životne okolnosti i predrasude njezine prve obitelji u vezi sa „ženskim pisanjem“ potopiti tu želju, no ona uporno traje, nalazi sebi oduška poput rijeke ponornice i naposljetku se uspijeva pretvoriti u javno djelovanje. No, postoji i tamna Ivanina slika, slika žene kojoj je teret stvarnosti pretežak, koja se svako toliko lomi pod tim teretom te će skončati samoubojstvom. 

Dubravka Zima:

S obzirom da sam se Ivaninim opusom i nekim dijelovima njezine biografije bavila i prije, i da sam nekoliko puta čitala izvrsnu Ivaninu romansiranu biografiju autorice Sanje Lovrenčić, uglavnom sam dobro poznavala njezin život kad sam započela pisati o njoj.

Radeći na knjizi i čitajući dokumente, pisma, tekstove i historiografske preglede, postupno sam otkrivala i rekonstruirala neposredni kulturni, politički i društveni kontekst Ivanina života, te su mi, u tom smislu, najzanimljivija bila preklapanja njezine intimne, osobne sfere i javne participacije, primjerice njezino posredno i neposredno sudjelovanje u političkom životu s obzirom na suprugov politički angažman, njezini politički i društveni komentari, neke njezine pionirske aktivnosti u kontekstu javnih kulturnih politika, primjerice pregovori oko sudjelovanja na slavnom i povijesnom kongresu PEN-a u Dubrovniku 1933., komentari i pisma što ih piše iz Ženeve sa konferencije o razoružanju 1932. i uopće njezin politički profil.

Ivana se cijeli život borila s onim što “mora” (udati se, biti majka, brinuti za kućanstvo) i s onime što “želi” (pisanje). Je li njena znatiželja i ljubav prema pisanju bila poticana od strane njenih najbližih? (roditelja, supruga, rodbine i prijatelja)?

Dubravka Zima:

Zanimljivo je da Ivanin otac Vladimir još 1870. i 1871. – dakle prije Ivanina rođenja – objavio dva članka u „Viencu“ u kojima se zalaže ne samo za bolje obrazovanje žena, nego čak i za žensku književno-stvaralačku participaciju. Pa premda se nije previše potrudio da svoju najstariju kćer obrazuje više od obaveznih četiri godine, prema njihovoj korespondenciji vidljivo je da ju ne samo podržavao u pisanju, nego zaista i poticao, hvalio, raspravljao s njom o njezinim književnim postupcima, davao joj savjete.

Za vrijeme pisanja „Šegrta Hlapića“, roditelji joj kao božićni dar u Brod šalju pisaći stol, što mi se čini kao vrlo jasna podrška njezinom književnom stvaralaštvu. Nakon što je dobila jako povoljne kritike za Hlapića, uključujući i Matoševu procjenu da je riječ o „klasičnoj knjizi“, za sljedeći Božić dobiva od njih i raskošan naslonjač uz stol. No i prije tog uspjeha, kad je Ivana pisala zbirku pjesama koju će u ožujku 1912. objaviti pod naslovom „Slike“ i koju će u „Autobiografiji“ proglasiti svojom najdražom knjigom, puno je s ocem raspravljala o pjesmama, a očeva pozitivna ocjena tih pjesama bila joj je važnija od svih drugih kritika.

Suprugov se ponos na Ivanin književni rad također može razabrati iz Ivaninih pisama: njezine je knjige ponosno pokazivao prijatelji/ca/ma i poznanicima, a dvije su Ivanine knjige objavljene u vlastitoj – obiteljskoj – nakladi, što također ukazuje na njegovu podršku. Meni je pak najdraži detalj u tom kontekstu bila ljupka pohvala kćeri Zore koja je 1916., u dobi od 19 godina, po drugi puta čitala maminog Hlapića i u njemu uživala, što je Ivanu silno raznježilo.

Zagreb, rujan 1938. godine

Tijekom života, Ivana je patila od depresije i, nažalost, nakon duge borbe s tom bolešću počinila samoubojstvo u bolnici na Srebrnjaku 21. rujna 1938. godine.

Godinu dana prije, 1937. godine primljena je u JAZU kao dopisna članica, prva žena kojoj je dodijeljena takva čast. Za Nobelovu nagradu predlagana je četiri puta 1931., 1935., 1937. i 1938. godine.

O kraju Ivanina života i načinu na koji je skončala svoj život svoje mišljenje dala je prof. Zima.

Svoj život Ivana je završila samoubojstvom 21. rujna 1938. godine. Je li Vas to iznenadilo? Kako biste Vi opisali Ivanu kao osobu? Što biste iz njenog života istaknuli pri tom opisivanju?

Dubravka Zima:

Podatak o samoubojstvu nije mi bio nepoznat, a i u javnome govoru o Ivani Brlić-Mažuranić on je poznat, u najmanju ruku od biografskoga romana Sanje Lovrenčić. Nisam pridavala osobitu pozornost tom podatku, niti je činjenica njezine svojevoljne smrti utjecala na moje mišljenje o njoj.

Pitanje o Ivani kao osobi nije jednostavno i ja Vam na njemu zahvaljujem; s jedne strane, vidim je kao bitno oblikovanu njezinim vremenom, prostorom i klasnom pripadnošću, što se nesumnjivo odražava i na njezinu književno-stvaralačku poziciju. Javna je slika o njoj, rekla bih, konvencionalno korektna: ona je prva žena koja je primljena u JAZU (kao dopisna članica), među najprevođenijim je hrvatskim književnicima, četiri je puta nominirana za Nobelovu nagradu za književnost, njezina su književna djela kanonska i među najomiljenijim i najboljim književnim djelima hrvatske književnosti uopće i tako dalje. U tome smislu ona može reprezentirati i ženski uspjeh i žensku poziciju u prvoj polovici 20. stoljeća u Hrvatskoj.

No ta je slika, naravno, bitno kompleksnija, što je poznato svakome tko iole poznaje hrvatsku povijest: njezino oskudno javno obrazovanje izravni je odraz oskudnoga javnoga obrazovanja dostupnoga ženi prije kraja 19. stoljeća, pa čak i u Zagrebu, primljena je u JAZU kao prva žena tek sedamdeset godina nakon osnutka Akademije (1937.), i to tek iz drugog pokušaja, a u prvom je prijedlogu, 1935., bila glatko odbijena.

Prijevodi njezinih djela na strane jezike u potpunosti su bili obiteljski posao – i financijski, i organizacijski, i inicijativom, kao i prijedlozi za Nobelovu nagradu. Usporedbe radi, Ivo Andrić deset je puta bio nominiran, od čega je četiri nominacije potpisao Savez književnika Jugoslavije, koji je Krležu čak devet puta nominirao za istu nagradu. Ivanine nominacije nije potpisala nijedna organizacija.

Što se pak njezinog privatnoga, osobnoga života tiče, svatko od nas prilično bi teško čak i samoga sebe opisao „kao osobu“; naše se životne situacije, okružja, identiteti tijekom života mijenjaju… Kao važan i trajno prisutan aspekt njezina privatnoga lika vidim njezinu duhovitost, koja je u javnim tekstovima i javnom diskursu o njoj rjeđe prisutna, ako uopće. Blaga i nježna autoironija i duhovitost bitno obilježavaju njezinu privatnu korespondenciju, pa čak i u težim životnim periodima (primjerice, dok se u lječilištu odmara i nastoji osnažiti, ona piše komične, autoironične pjesničke izvještaje o vlastitom stanju). Također, u svim njezinim životnim odabirima i odlukama bitnu ulogu ima etička strogost i snažan osjećaj časti, kao i privrženost obitelji.

Zanimljivo je pratiti njezine recepcijske kulturne prakse, posebice kada u periodu oko 1920-ih godina svjedočimo snažnijem kulturnom raslojavanju i jačanju popularne kulture; Ivana popularnoj kulturi pristupa oprezno i bez recepcijskog entuzijazma, a neke je od tih praksi ocijenila i izrazito negativno (primjerice, umjetnost kabarea). To upućuje, po mojem mišljenju, na konzistentnost i vjernost svojim prvim odgojnim, etičkim, moralnim i kulturnim načelima, a nešto je u tome smislu i sama izrazila u Autobiografiji, u kojoj napominje da ju „zamara“ odnosno da odbacuje one nazore i prakse oprečne nazorima koje je „kao prve upoznala“: riječ je o kršćanskim etičkim i moralnim načelima, kao i načelima časti i lojalnosti, a u kulturnome smislu o okrenutosti kanonskim vrijednostima i visokoj kulturi.

Što bih istaknula o njezinom životu? Pretpostavljam da bih kao najvažnije – ili barem meni najzanimljivije i najreprezentativnije – izdvojila ambivalentnost i slojevitost ženskoga lika u javnome prostoru u prvoj polovici 20. stoljeća. Sve ono što vidimo kao rodno reprezentativno i pionirsko na polju ženske kulturne participacije višestruko je regulirano i usmjeravano društvenim, kulturnim i klasnim silnicama, za što je dobar primjer usporedba Ivane Brlić-Mažuranić i Marije Jurić Zagorke koje su vršnjakinje i bave se sličnim poslom, ali je njihova javna percepcija gotovo dijametralno suprotna, i to kako u njihovo vrijeme, tako i danas.

U tome smislu život Ivane Brlić-Mažuranić i njezin javni i privatni lik vidim izrazito simboličnim u kontekstu ženske građanske povijesti i njezinog kompleksnog, slojevitog i postupnog gibanja od prvotne izdvojenosti i pasivnosti do javne uključenosti tijekom prve polovice 20. stoljeća.

Ivanin trag u povijesti

Što biste izdvojili kao ključno za razumijevanje Ivaninog života, njezinih postupaka i odluka koje je donijela?

Sanja Lovrenčić:

Za mene je Ivana duboko tragičan lik, osujećen u ranoj mladosti zabranama i patrijarhalnim predodžbama njene prve obitelji, koje su joj onemogućile slobodan razvoj, suvislije obrazovanje i profesionalan rad za koji je bila iznimno talentirana. Zahvaljujući žilavosti tog talenta uspjela je izboriti sebi mjesto u ženskoj književnoj niši, kao autorica za djecu. Mislim da je njezin potencijal bio puno veći, što je vidljivo iz njezine proze nenamijenjene objavljivanju, u prvom redu pisama, i da je sva tragika njezinog života proizašla iz djetinje poslušnosti prema onima koji su joj „žensko pisanje“ prikazali kao potpuno neprihvatljivo te je natjerali na preranu udaju, odredivši joj životni put mimo, a zapravo i protiv njezine volje.

Dubravka Zima:

Rekla bih da je jedan od najvažnijih parametara za razumijevanje njezina života njezina klasna pripadnost. Rođena je i odrasla u građanskoj obitelji, i to vrlo uglednoj, a u nekim  pismima svoju društvenu okolinu naziva „boljim društvom“, što upućuje na izrazitu klasnu svijest. Promatramo li njezin životni put, postupke, odluke i izbore, vidimo da je upravo pripadnost građanskoj klasi bitno formirala njezino društveno, ali i intimno biće. Drugi je bitan utjecaj obiteljski; u Autobiografiji svjedoči u „uplivu“ djedovih etičkih i političkih postulata na nju, te bih rekla da se ta djedova utjecajna sjena zaista i vidi u njezinom životu, u načinu na koji je percipirala svoju obitelj, u snažnoj obiteljskoj povezanosti, u društvenim i političkim procjenama. Naposljetku, važna je samoregulatorna snaga i kršćanstvo.

Posebnu zahvalu upućujemo našim sugovornicama na izdvojenom vremenu i trudu da nam prenesu svoja saznanja i mišljenje o Ivaninom životu te da nam pomognu otkriti Ivanin trag u povijesti.

Izvori i preporuke za čitanje i gledanje

Dubravka Zima, Praksa svijeta: biografija Ivane Brlić-Mažuranić, Zagreb: Naklada Ljevak, 2019.

Hrvatski biografski leksikon online

Sanja Lovrenčić, U potrazi za Ivanom, Zagreb: Mala Zvona, 2013.

Hrvatski velikani, „Ivan Mažuranić i Ivana B. Mažuranić“, https://www.youtube.com/watch?v=IrYlhquz3cA&ab_channel=knjazTV

Nana Šojlev, U potrazi za Ivanom, dokumentarni film, 2008.

FOTO: Creative Commons / Autor: wikimedia.org

Nikolina Solić

Završila sam diplomski studij povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (usmjerenje Suvremena povijest). Volim istraživati kulturnu, žensku i socijalnu povijest grada Zagreba, kazalište, književnost i gastropovijest. Velik sam obožavetelj vintage odjeće, nakita i starih kuharica.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *