Ivana Lovrić Jović uspjela je u romanu prvijencu tugu učiniti još tužnijom, a sreću još sretnijom

Ivana Lovrić Jović uspjela je u romanu prvijencu tugu učiniti još tužnijom, a sreću još sretnijom

Roman prvijenac Ivane Lovrić Jović “Kako Lokrum pere zube” priča je o jednoj ženi – i jednoj majci, kćeri, supruzi, prijateljici i građanki. Sve te uloge igra jedna Antica. Antica koja me je tijekom čitanja ovoga romana toliko znala rastužiti, šokirati, nasmijati svojim nevjerojatnim dosjetkama, ali i naljutiti.

Iako u samim recenzijama ovog djela piše kako je to “roman koji se čita u dahu”, osobno bih se složila s urednicom knjige koja je svojedobno tvrdila kako ne zna kako će to čitatelj podnijeti.

Prilikom predstavljanja romana, Ivana je otkrila i kako joj je urednica rekla: “Trebala si sve to raspodijeliti na četiri romana”. Još bih se jednom složila s gospođom urednicom.

No, onda mi ne bi trebala čak tri mjeseca svakodnevnog druženja s Anticom. Potpuno sam se ražalostila kada sam došla do kraja ovog čarobnog romana. Prevrtala sam zadnje stranice znajući da se više neću družiti s Anticom, barem na neko vrijeme.

No, isto tako, znala sam da ću odmah iza toga poći u obližnju knjižnicu i reći “Ivana Lovrić Jović”. Naime, prvi mi je ovo susret s ovom Dubrovkinjom.

Za one koji ne znaju, a i s obzirom da sam i ja bila u toj skupini, osjećam se dužnom podijeliti s vama dio njezine biografije.

Naime, Ivana Lovrić Jović, Dubrovkinja s adresom u Zagrebu, od 1996. zaposlena je kao znanstvenica u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje gdje se kroz rad na povijesti hrvatskoga jezika posvetila i istraživanjima dubrovačkoga govora, a čije je dubrovačke podružnice danas voditeljica. Dosad je izdala pet znanstvenih knjiga, a za jednu od njih nagrađena je Državnom nagradom za znanost. Objavila je i zbirku pjesama ‘U skutima tango’, kraće prozne tekstove u književnim časopisima, a ovo joj je prvi roman.

Na koricama ove knjige piše: “Sigurnim altom bez falseta i podrhtavanja ona pripovijeda o toplini koju obitelj daje ili uskraćuje, o materinjskome jeziku kao stranome, o tome da stanište bračne ljubavi nije samo ognjište nego i poprište. Ovo je roman o prvome i posljednjemu udahu koji se čita u dahu. Roman koji dokazuje da je svaki život zaslužio roman. I da je smijeh drevni lijek bez kojega bi plač bio usamljen, a svakodnevica sakata”.

Upravo mi je rečenica “roman koji dokazuje da je svaki život zaslužio roman” dugo nakon čitanja odzvanjala u ušima. Sigurno se pitate zbog čega sam toliko dugo ovu knjigu ostavljala pa joj se ponovno vraćala. Sve se nekako u životu događa s razlogom pa je tako i ova knjiga izdana baš u 2021. godini. U nju Ivana ne samo da je stavila cijeli svoj život, stavila je tisuće života. One koje je ona dotakla, one koji su nju dotakli. Stavila ih je, ne znajući, kolike će živote još dotaknuti. Kolike je misli stavila u redove, a koliku težinu nose šutljive misli između redova.

Roman Ivane Lovrić Jović Vidi kako Lokrum pere zube kronisterija je autoričina odrastanja, odnosno života s ocem i bez njega. Otac je stožerni lik ovoga dobro komponiranog teksta u kojemu epistularni dio djeluje kao fikcija, a onaj faktografski povremeno dobiva fikcionalni karakter. Otac je temelj Ivanina svijeta, zrcalo u kojemu ona sebi otkriva višestruke slojeve svoga bića, slijedi tok svijesti silovitog narativnog subjekta. Otac je dubok bunar u koji ona baca kamenčiće svojih sjećanja čekajući da se voda smiri pa da ugleda u njoj svoje lice iznenađena susretom sa samom sobom. Roman je pisan pitko s vještim pomacima i razmještajem vremena zbivanja, a otac ima u njemu mjesto otoka. Za Lokrum koji pere zube morskom pjenom bio je profesionalno vezan: s morem na prvom, sa ženama na drugom, a s književnošću na trećem mjestu, prepuštajući kćeri da se sve vrijeme bori za jedno od njih. Osvježenje u novoj hrvatskoj prozi ženskog okusa!

Luko Paljetak

Vidi kako Lokrum pere zube je memoarski roman, nimalo patetičan spomenik prvom poluvremenu autoričina života. Njegovi su se redci krenuli ispisivati još od najranijeg djetinjstva provedenog s neveselom nonom u Rijeci, tijekom odrastanja u Gradu i mladenaštva koje je ispostavilo nenaplaćen račun za neprobavljeno i potisnuto. U nastavku se nižu studentske godine usmjerene prema žuđenoj Italiji, susret s ‘prvom’, a potom i ‘zadnjom ljubavi’, godine znanstvenog rada i napredovanja u struci, te predano i duboko promišljano majčinstvo troje djece, u kojem je autorica kao roditelj pomno profiltrirala balast prethodnih generacija. Najdelikatniji dijelovi ovog spomenika tešu se u trenutku kad roditelji gasnu. Ti dramatični dani odlaska majke, pa potom i oca generirat će reminiscencije, oživjeti dijaloge i unutrašnja previranja, izvući iz ladica toplu i živahnu korespondenciju s ocem, afirmirati iskrenu zahvalnost i divljenje i iznjedriti osviještenu ženu koja s mirom i radoznalošću iščekuje sve ono što tek slijedi.

Ursula Burger

Ne samo da je Ivana Lovrić Jović vrsni poznavatelj jezika, o tome uopće ne treba govoriti. Ona je vrsni poznavatelj ljudske duše. Ženske duše. Ona je glas žene, glas kćeri, glas majke, glas prijateljice, glas jedne Dubrovkinje. Glas kćeri jedinice. Eh, kćeri jedinice. Posebno će ovo djelo biti za kćeri jedinice. Vjerujte, jedna od njih vam to potpisuje.

No, nemojte me krivo shvatiti, to što je roman težak, to ne znači da nije vrijedan. Dapače, upravo u njegovoj težini, posebice emocionalnoj, leži njegova vrijednost.

Prilikom samog predstavljanja, autorica djela rekla je nešto što mi se posebno svidjelo: “Neke su reakcije očekivane, ali su burnije nego što sam ja mislila. Pisala sam to burno, odnosno bilo mi je vrlo neugodno dok sam to pisala. Vidim da je i ljudima vrlo neugodno dok to čitaju. Ovo baš ne služi promociji, ali ljudima ponekad treba biti i neugodno kako bi im sljedeći smijeh bio gromoglasniji. U tom smislu, već mi je nekoliko njih reklo da to nije štivo za kupanje, za pred večer”.

Ovo je roman koji pronalazi vas dok vi pronalazite njega. Roman nakon kojeg će vam u glavi paralelno biti potpuni, kako Ameri kažu – “blank page” i teška rapsodija misli i doživljaja. Roman nakog kojeg ćete poželjeti sjediti u tišini i istovremeno puštati najglasniju pjesmu na svijetu.

Roman nakon kojeg ćete poželjeti zagrliti svoje voljene i reći im – “Vidi kako Lokrum pere zube”.

Draga Ivana, zbog Vas je tuga još tužnija, no zbog vas je i sreća još sretnija. Hvala na ovom romanu.

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori