Ivica Kostelić: Zagreb je moj rodni grad bez kojeg ni ja ni moja obitelj ne bismo bili to što jesmo i ne bismo postigli to što jesmo

Ivica Kostelić, najbolji hrvatski skijaš, jedriličar, glazbenik i povjesničar. U razgovoru nam je još otkrio smatra li se ovisnikom o adrenalinu, što je najluđe što je napravio te koji su mu planovi za budućnost, ali i tko mu je životni uzor i najbolji sportaš.

Bez profesionalnog skijanja ste tri godine. Danas trenirate jedrenje. Nedavno ste kazali da ćete se probati kvalificirati na OI u Parizu 2024. godine u disciplini odobalno jedrenje. Kako se rodila ljubav prema jedrenju?  Možete li nam pojasniti što je točno odobalno jedrenje? Kako teku pripreme za kvalifikacije na OI?

Ljubav prema jedrenju je dio moje ljubavi prema moru. Za ozbiljno jedrenje tijekom skijaške karijere nisam imao vremena i čim se to vrijeme oslobodilo, mogao sam se posvetiti jedrenju.

No, isprva nisam bio siguran je li odobalno jedrenje za mene ili ne pa sam jednu cijelu sezonu proveo trenirajući na otvorenom moru. Svidjelo mi se i počeo sam se natjecati.

Odobalno (offshore) jedrenje bi po definiciji trebalo biti jedrenje po otvorenom moru najmanje 50 milja od obale. Pripreme teku dobro, ove sezone se tek upoznajem sa svojom partnericom Petrom Klibom. Imamo još vremena prije nego počnu kvalifikacije za OI 2024., posebice zato jer su OI u Tokiju otkazane do 2021.

Skijanje i jedrenje su, možemo slobodno reći, adrenalinski i poprilično opasni sportovi. Smatrate li se “ovisnikom” o adrenalinu? Je li to jedan od faktora koji Vas “tjera” da pomičete svoje granice? 

Ne smatram se ovisnikom o adrenalinu, ali volim uzbuđenja koja ovi sportovi donose. Volim sportove u kojima pojam “rizik” ima ozbiljnu težinu.

Pomicanje ili barem približavanje svojim granicama uvijek je povezano s adrenalinom u ovim sportovima i to ima svoju čar. Nemojmo zaboraviti da su adrenalin i endorfin uzajamno povezani pa tu zasigurno ima i puno uživanja u ovom drugom. 

Završili ste preddiplomski studij povijesti na Hrvatskim studijima. Od kuda zanimanje za povijest? Koji dio povijesti volite proučavati i istraživati? 

Povijest me zanima od djetinjstva. Volio sam čitati povijesne knjige, gledati povijesne dokumentarce i slušati priče iz povijesti. Otac mi je puno pričao o povijesti dok smo putovali po skijanjima i on me poticao da proučavam povijest.

S vremenom sam sve vise bio očaran poviješću, ne samo kao pričom nego vise kao orjentirom za razumijevanje svijeta.

Premda svaki dio povijesti nosi nešto zanimljivo, najviše me zanima vojna povijest, a od razdoblja me privlače 20. stoljeće i europski srednji vijek.

Osim skijanja, jedrenja i povijesti tu je i ljubav prema glazbi. Znamo da svirate gitaru, volite rock`n roll i blues. Svirate li još koji instrument? Koliko Vas glazba opušta, motivira? Imate li još koji hobi?

Sviram samo gitaru. Mislim da je glazba najjači medij koji postoji jer može imati veću snagu od riječi.

Mogućnost da kreirate glazbu, da se pomoću glazbe izrazite jedno je od najvećih životnih privilegija i mislim da me je ta mogućnost obogatila kao osobu. Jednostavno, ona otvara jedan unutarnji svijet.

Uvijek sam imao dosta interesa i hobija. Skijanje je na neki način sada postao moj hobi. Volim podvodni ribolov, ronjenje, čitanje, crtanje…puno interesa, premalo vremena.  

 Što biste izdvojili kao najluđe što ste napravili? Da li biste ponovili to iskustvo?

Kada trebam napraviti nešto “ekstremno”, uvijek si kažem: “Ako sam mogao voziti spust u Kitzbuhelu, onda mogu i ovo.”, tako da mislim da je utrkivanje na “Streifu” na vrhu najluđih stvari koje sam učinio.

I ima dosta ludih stvari, izbor je ogroman, ali na spustu u Kitzbuhelu ne samo da radite nešto ludo nego morate to učiniti najluđe što možete tj. spustiti se dole što brže, a to zahtijeva gaženje preko mnogih “sigurnosnih postavki” u vašem sistemu.

Kitzbuhelski spust je svakako uzbudljiv pa čak i zabavan doživljaj, ali ja sam svake godine bio sretan kada sam tamo ušao u cilj na nogama i bio zahvalan što ga ne moram skijati do sljedeće godine.

Tako da, iskreno, što se tiče “Streifa” bolje se osjećam kao “penzioner” s druge strane ograde.

Otac ste četvero djece, koje ste dobili u braku sa suprugom Elin. Biste li voljeli da djeca krenu Vašim sportskim stopama? Koje vrijednosti im nastojite usaditi? Pokazuju li već sada ljubav prema sportu, prirodi? 

Volio bih da mi se djeca bave sportom. Neka si sami postave ciljeve ili otkriju koliko daleko mogu ići, meni je važno da i kroz sport spoznaju sebe i svijet.

Pokazuju sklonost sportu, vole biti u prirodi. Iako imaju samo 4 odnosno 5 godina, prate Bear Gryllsa, očarani su životinjama, indijancima i traperima. Vodim ih na kampiranje u prirodu.

Naš portal nastao je prvenstveno iz ljubavi prema Zagrebu. Vi ste izjavili kako nikada nećete zaboraviti treniranje uz zvuk klavira iz glazbene škole u Medvedgradskoj ulici. To je posebna romantika, podsjeća me na stare dane Zagreba. Na koje stare dane Zagreba ste mislili? Koji dio grada posebno volite i zašto? 

Prije svega bih htio reci da je Zagreb moj rodni grad bez kojeg ni ja ni moja obitelj ne bismo bili to što jesmo i ne bismo postigli to što jesmo.

Čak i objektivno, građanin Zagreba je mali kralj: sat i pol do mora, tri sata do ledenjaka, dvadeset minuta do planine, da ne spominjem parkove, jezero itd.

Što se tiče romantike, mislio sam na stari Zagreb o kojem su mi pričali djed i tata, o kojemu sam čitao iz Majerovih novela, čijih se likova još mutno sjećam iz jedne ere koje više nema i koja je ostala u tu i tamo kakvoj pjesmi, kakvom vicu, riječi ili običaju.

Moji omiljeni dijelovi su moj stari kvart Medvedgradska-Zvijezda koji je strogi centar, a nevjerojatno miran, Gračani s purgerskom tradicijom i blizinom Sljemena, Gornji grad, Kaptol i Zrinjevac, pa Maksimirska šuma u kojoj sam puno trenirao i koje bih se uvijek sjetio u svojim vizualizacijama kad sam se trebao smiriti. 

Što biste poručili mladim hrvatskim skijašima? Koliko je vjera u sebe i upornost presudna u tom sportu?  

Vjera u sebe i upornost su presudni u svemu što vrijedi, a ne samo u vrhunskom sportu. Samo neka rade i vjeruju.

Koji su Vam planovi za budućnost, koje biste nam otkrili? Što možemo očekivati od Vas?

Do 2022. sam posvećen projektu jedrenja u Klasi 40 s ciljem nastupa na “Route du Rhum”, najvećoj transatlantskoj regati za samce. Taj projekt ima nekoliko etapa, neke su već iza mene, a sljedeće sezone očekujem svoju prvu transatlantsku regatu, “Transat Jacques Vabre” za dvojce.

Poslije 2022. ozbiljnije ću se posvetiti olimpijskoj kampanji. Između toga svega, ako stignem, rado bih otišao na još neku ekspediciju u hladne krajeve.

 Brzopotezni za kraj:

1. Što smatrate svojom najboljom vrlinom? Neka drugi to procjene. 

2. Koja je Vaša najveća mana? Ponekad znam biti brzoplet. 

3. Najdraži sportaš/sportašica: Janica Kostelić 

4. Pjesma koju rado slušate: A Whiter Shade of Pale 

5. Životni uzor: Moji roditelji.

FOTO: Bor Dobrin