Ivona Namjesnik: Nikada nisam bila jedna od onih koja kvalitetu života mjeri samo iznosom na bankovnom računu

Ivona Namjesnik: Nikada nisam bila jedna od onih koja kvalitetu života mjeri samo iznosom na bankovnom računu

Ivona Namjesnik uspješna je poduzetnica i mindset mentorica. Čitavu karijeru gradila je u marketingu radeći za neke od prestižnih hrvatskih i američkih kompanija. Ipak, napunivši tridesetu odlučila je napraviti zaokret u karijeri te se posvetiti radu na sebi kroz brojne edukacije i coachinge. Na kraju se preselila u London gdje trenutno završava master studiji iz psihologije na Kingston University te pomaže ženama da kreiraju sretan i ispunjen život – upravo govoreći iz svog iskustva.

Nikada nisam bila jedna od onih koja kvalitetu života mjeri samo iznosom na bankovnom računu. Volim balans, i ako pitate moje prijatelje, svi će potvrditi da je to riječ koju najčešće koristim. Kada sam krenula na psihoterapiju, primarno kao način da promijenim kvalitetu svojih misli, shvatila sam koliko sam uvjerenja o tome što trebam i moram pokupila tijekom života. Uzeti pauzu da razmislite koja je razlika između trebam, moram i želim je trenutak u kojemu moć vratite u svoje ruke.

Ivona Namjesnik

Pišeš o radu na sebi, o tome kako živjeti ispunjen život. Da bismo došli do toga, potrebno je da otpustimo stara uvjerenja. Koliko je teško napraviti taj ‘reset’ u glavi?

Negdje sam jednom pročitala da ne možemo otkriti nove obale ako nismo spremni napustiti onu na kojoj smo sad. To je možda najbolji način za sumirati zašto se držimo postojećih uvjerenja: ne postoji garancija da će nam nova služiti.

Rosabeth Moss Kanter, profesorica na Harvard Business School, piše o tome zašto ljudi imaju otpor prema promjeni. Iako ona o tome piše iz poslovnog kuta, mnogo toga je primjenjivo na svakodnevan život. Bojimo se promjene, bojimo se nesigurnosti, bojimo se gubitka kontrole. Naravno, ima tu i elemenata dodatnog posla (rada na sebi), toga kako će drugi reagirati, straha od drugačijeg i novog koji je dio ljudske prirode.

Moje pitanje bi bilo: “A što ako tako treba biti?” Što ako strah i otpor koji imamo zapravo nije loš, kao što ga često percipiramo, što ako je on zapravo briljantan i to je točno kako bi trebalo biti?

Bi li onda bili otvoreni za promjenu?

Ljudi sve češće pregorijevaju, doživljavaju ‘burnout’, zbog posla, često u kombinaciji s privatnim obavezama. Mnogi zbog toga što nemaju definirane granice te se stavljaju na drugo mjesto: u poslu, ljubavnim odnosima, s prijateljima. Zašto je toliko teško preko usta prevaliti taj ‘ne’?

Jer je ljudska vrsta, evolucijski gledano, dizajnirana tako da želi pripadati. Povijesno gledano, imati granicu, u nekakvom plemenu, u nekoj savani, gdje su napredak i zaštita značili biti dio grupe, je zapravo značilo sigurnu smrt. S obzirom na to da je naš DNA od prahistorijskih vremena do sad evoluirao samo 5%, mi i dalje “operiramo” gotovo identično isto kao u prahistoriji.

Ako se ne slažemo s tim što misli naša obitelj, članovi naše zajednice, ono sto društvo definira kao dobro ili poželjno, doslovno se borimo s unutarnjim otporom. Evolucijski, i dalje se želimo uklopiti.

A granice… one nas ne uklapaju. One su oblik samoizražavanja. One su komuniciranje naše jedinstvenosti i unikatnosti, i one (u našoj glavi) prijete povezanosti, pripadanju i želji da ostvarimo bliskost i intimu.

Reći “Ne” je teško jer smo navikli delegirati odgovornost za vlastiti užitak, vlastitu vrijednost i vlastite sposobnosti, a sve pod krinkom pripadanja.

U trenutku kada prigrlimo odgovornost da kažemo “Ne.”, prigrlimo i moć da kažemo “Da.”

Razlika između trebam, moram i želim je jedna od najvažnijih lekcija za naučiti.

Rad na sebi nije linearan.  Mnoge žene se upravo zato boje krenuti u proces, jer ne znaju što će isplivati na površinu. Što im tada kažeš?

Mi mislimo da je odgovor na “Tko sam ja?” točka u vremenu. Da je to destinacija. A zapravo, odgovor je put. Tko si ti kad se ujutro ustaješ, oblačiš, piješ kavu? Sređuješ li se za sebe ili nekog drugog? Naši izbori odražavaju tko smo mi mnogo ljepše, mnogo bolje, mnogo točnije, nego naši snovi i naša htijenja. Jedno je željeti biti netko, a nešto sasvim drugo doista birati postajati ta osoba.

Moguće je uživati gdje jesi, a istovremeno ići prema nečemu drugom. Prihvaćanje trenutne situacije ne implicira ostanak u njoj.

Da budemo jasni – to se odnosi i na dobre situacije, i na one nelagodne. U situaciji koja je nelagodna, kada se suočimo s nečim što nam je teško, prihvaćanje nam omogućuje put do rješenja. Kada je situacija dobra, prihvaćanje nas inspirira da se krećemo prema još, prema onome što je naš sljedeći nivo. Prihvaćanje, zapravo, tako postaje gorivo za rast. Ne moramo cenzurirati tko jesmo da bismo živjeli kako želimo živjeti.

Odakle dolaze naše nesigurnosti? Postaju li one s vremenom dio našeg identiteta ako ne radimo na sebi?

Razlog zašto je taj unutarnji svijet toliko važan je zato što on predstavlja naš unutarnji doživljaj sebe, odnosno ono što mi smatramo da je o nama istina. Kada bi nam netko rekao: “Bože, koliko mrzim tvoje 4 noge.”, mi bismo ili pomislili da je ta osoba luda ili bismo mu se nasmijali u facu. Zašto? Jer naša unutarnja reprezentacija jasno i glasno potvrđuje: “Ti nemaš 4 noge, dakle, taj komentar je neistinit i ne odnosi se na tebe.”

Međutim, kada bi nam netko rekao: “Bože, koliko me živcira tvoja boja kose.”, mi bismo, ako nemamo dovoljno jasnu unutarnju reprezentaciju sebe i ne volimo dovoljno svoju boju kose, na taj komentar reagirali. “Pa zašto? Pa odakle? Pa je l’ ti bila bolja tamnija ili svjetlija ili s pramenovima…?”

Ključ je i u prvoj i u drugoj situaciji isti: znati da tuđi komentari nemaju veze s nama, nego s njihovom percepcijom svijeta. Dokle god nismo sigurni u sebe, validaciju tražimo izvana, a to je uvijek krivo mjesto za tražiti ju.

5. Ciljana skupina kojoj se obraćaš su žene, i to žene kakva si i sama bila nekada. Što razlikuje Ivonu od prije pet ili tri godine i Ivonu danas? Koliko je rada (i otpuštanja) bilo potrebno da postaneš žena kakva jesi sada?

Uh, kakvo pitanje. (smijeh)

Neću reći da je moj put prema upoznavanju, prihvaćanju, a zatim i voljenju sebe bio jednostavan. Učila sam, padala, ponovno pokušavala. Zanimljivo mi je vidjeti poruke u inboxu koje počinju sa: “Ne znam je li ti se ikad dogodilo…” Odgovor je da je. Uvijek je odgovor da je.

Baš zato znam kako ženama s kojima radim skratiti put od gdje jesu do gdje žele biti.

Jedan od meni dragih citata kaže: “Stvarnost kreiramo umom. Iz toga proizlazi zaključak. Ako promijenimo svoj um, mijenjamo i svoju stvarnost.”

Mislim da je to čarolija rada na sebi: svjestan odabir stvari koje imaju utjecaj na naš unutarnji svijet. Rad na sebi ne znači da nam se loše stvari ili nelagodne situacije neće dogoditi; znači da ćemo u svojoj “alatnici” imati vise opreme za kreiranje vlastite stvarnosti.

Zanimljivo je da si iz marketinga i to pozicije ‘Head of creative’ za američku firmu, odlučila potpuno okrenuti svoju karijeru, preseliti u London i upisati master psihologije. Mnogi kažu da si hrabra i odvažna, no je li to nekako bio logičan slijed događaja koji je uslijedio rastom?

Iskreno, uvijek se iznenadim kada to ljudi kažu na glas. “Wow, kako si hrabra. Sve si promijenila.” Zapravo nisam promijenila ništa, osim načina na koji se ostvarujem.

Nikada se nije dogodio taj jedan trenutak koji je stvari učinio logičnima – “Aha, evo klikni tu i sve će se posložiti!” – postojao je niz malih trenutaka kada sam se birala.

Sjećam se da sam na početku imala osjećaj da izdajem ljude koji su mi bliski jer smatram da mogu drugačije, i za sebe bolje. Ali isto tako, sjećam se i još uvijek vjerujem u to da je važno pričati o tom osjećaju nelagode. Sloboda rasta često dolazi sa žalovanjem za onim sto nas je držalo na mjestu.

Ti si upravo svjedokinja da se sve može, od malog gradića u Slavoniji do kreiranja svoje realnosti u Londonu baš onako kako si ju zamislila. Koji su koraci koje trebamo implementirati kako bismo shvatili i prihvatili da o našem životu i gdje ćemo biti odlučujemo samo mi? Koliko je teško prihvatiti tu odgovornost?

Koji koraci? Huh. (smijeh) Što bi Amerikanci rekli… “In all honesty…” Ne vjerujem u to da moji koraci mogu drugim ženama pokazati njihov put. To je kao da nekoga pitate kako da gradi kvalitetan odnos, a kad osoba kaže komunikacijom, iskrenošću, međusobnim uvažavanjem, zajedničkim vremenom, vi kazete: “Ma ne, ne, kako ga gradite svaki dan? Kad se ujutro budite? Kakvu majicu obučeš kad idete zajedno na kavu? Što naručiš za jesti u restoranu na dejtu?”

Koraci stvaraju iluziju kontrole. Umjesto da želimo kontrolirati situaciju, što kada bismo samo postali znatiželjni oko nje? Ako nam se ne sviđa situacija koju živimo, kako bismo željeli da izgleda ona koja je naša stvarnost? Što trebamo dopustiti – a što otpustiti – da bi se to dogodilo?

Nije rijetkost da se bojimo donijeti odluku. Ne iz straha od donošenja odluke, već od onog ‘što ako ta odluka bude kriva’. Kako prevazići taj strah i prestati razmišljati o ‘što bi bilo kad bi bilo’?

Nemojte upasti u zamku razmišljanja da samo zato sto su stvari mogle biti drugačije, da to nužno znači da bi bile bolje. Mi romantiziramo mogućnosti i drugačije izbore, zaboravljajući da uvijek odlučujemo u skladu s onim sto u danom trenutku mislimo da nam najbolje služi.

Neophodno je biti znatiželjan. Ne samo oko onoga što možemo, nego oko onoga što zaista želimo. Prestanite se gurati u vizije sebe od prije 3, 5, pa nekad i 10 ili 30 godina! Ne treba živjeti u prošlosti. Suprotno uvriježenom mišljenju, ne treba živjeti ni u budućnosti.

Najslađi moment za život je ovaj sadašnji, a to znaci – živjeti u mogućnosti. Kad si to dopustimo, dopustimo si i da nas život iznenadi.

Možeš li s nama podijeliti u kakvoj mogućnosti živiš? U čemu uživaš, a što si kreiraš?

Uživam u različitostima. Različiti interesi, hobiji, poligoni za rast.

Smatram se multi-strastvenom ženom, i s takvima obožavam raditi. Volim pomicati granice mogućeg, a to (za sad) znači da nudim 1:1 coaching za sve one poslovne žene kojima uspjeh nije samo iznos na računu, nego žele živjeti iskreno ispunjen život. Bez pravdanja, bez sagorijevanja, bez kompromitiranja sebe putem.

Zvuci idealistički, ali iskreno vjerujem da ništa nije predobro da bi bilo istinito.

Ožujak i travanj donose velike novosti za usluge koje nudim, ali hej, više o tome nešto kasnije, na Instagramu, gdje vas pozivam da nastavimo čitanje.

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori