Ivor Kruljac: ‘Najveći izazov ostaje zainteresirati širu javnost da se okrenu ka radu na ekološkijem Zagrebu’

Ivor Kruljac: ‘Najveći izazov ostaje zainteresirati širu javnost da se okrenu ka radu na ekološkijem Zagrebu’

Ivor Kruljac novinar je i pisac koji od 2015. objavljuje poeziju po portalima, a unazad šest godina aktivno djeluje na domaćoj književnoj sceni kao pjesnik i pisac kratkih priča. S Ivorom smo o njegovu književnom radu razgovarali 2020. godine, a od tada se puno toga promijenilo. Čime se danas bavi, je li zadovoljan aktualnom gradskom vlašću i što čini dobrog novinara, otkrijete u nastavku.

Ivore, novinar si i pjesnik sa zagrebačkom adresom. Ono što me se posebno doima jest zapravo srednjoškolska diploma ekološkog tehničara. Rekao bi Vojko: ‘Kako to, kako to?’. Zbog čega si se nakon srednje škole odlučio baš za novinarstvo?

Ekologija, odnosno briga i očuvanje okoliša po meni je najvažnija stvar na svijetu, od petog razreda osnovne škole. K tome mi je i biologija bila najdraži predmet, pa kada sam doznao da postoji ovo zanimanje, nisam imao druge želje osim da ga upišem (a iako sam bio odlikaš, kategorički sam odbijao gimnaziju jer sam želio imati neko zanimanje). Još sam uvijek bio dosta znatiželjan, željan istraživanja, pa mi se odlazak u znanstvene vode i iz tog ugla činio sasvim logičnim. Međutim, iako se ekologija povezuje kao grana biologije, to je ustvari vrlo multidisciplinarno područje. Uz biologiju i mikrobiologiju, uključuje i kemiju (ne samo opću, već anorgansku, organsku, analitičku i fizikalnu), fiziku, čak i malo geologije te dobro poznavanje matematike. Matematika mi je uvijek bila mrska, a druga najdraža školska obveza nakon biologije bilo mi je pisanje sastavaka, a u slobodno vrijeme sam čitao obilje stripova, prelistavao (i iščitavao) enciklopedije i razne druge zanimljive mi knjige.

U drugom razredu srednje, tamo 2012.  u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga, sudjelovao sam u jednom Erasmusovom projektu zvanom „Eurobike“. Bila je to promocija biciklizma i ekološkog načina života, savršeno za jednog ekološkog tehničara, te sam s još tri tadašnja učenika Prirodoslovne gimnazije i dvije profesorice (jedna iz tjelesnog, koja je vodila projekt i druga iz hrvatskog jezika), završio na projektnom putovanju u Poljsku. Išli smo vlakom od Zagreba, preko Mađarske do Beča, pa od Beča drugim vlakom preko Češke do Varšave. Nismo niti sjeli kako spada u vlak, a vodeća profesorica je rekla, pošto smo imali školski list koji se zvao „Labos“, kako će netko od nas za tu školsku tiskovinu morati napisati izvještaj s putovanja. Pošto sam to ljeto počeo pisati poeziju, a ostalima se baš nije dalo, nekako je pala odluka na mene i ja sam zbog ljubavi prema pisanju koje sam otkrio to ljeto, tome pristupio vrlo motivirano.

Međutim, moram biti iskren, taj tekst je bio katastrofa i počinio sam početničku grešku gdje nisam znao izdvojiti bitno iz sedmodnevnog putovanja. Na kraju sam došao u redakciju s „novelom“, koja nije baš ni imala puno smisla, pa su profesorice koje su vodile list, morale potpuno izmasakrirati tekst da bi se natuknulo par smislenih podataka. Međutim, od tada me novinarstvo počelo zanimati, a vidjevši da mi sudbina ekološkog tehničara ili kasnije inženjera okoliša ne izgleda realno, jer sam jednostavno previše glup za matematiku i sve te razne grane kemije, fizike, kroz taj školski list sam krenuo u prve novinarske pustolovine. Kasnije sam nastavio na fakultetu, pa i dan danas kao profić uvijek naučim nešto novo te sam, kako se pokazalo, primjerice u Strasbourgu 2018. godine, sposoban višednevna putovanja pretvoriti u smisleni članak (smijeh).

FOTO: Govorimo glasnije

Također, novinarstvo, prikupljanje informacija, uključuje i pisanje, pa i znanstvenu radoznalost tako da mi ipak naposljetku odgovara nekim početnim ambicijama, a nerijetko se i dotaknem neke okolišne teme jer me one i dalje zanimaju, iako znam da se njima ne mogu baviti kao djelatnik u tom sektoru (ali sam ipak uspio godinu dana na Radio Studentu voditi emisiju o ekologiji zvanu „A gdje su kitovi?“).  

Drugo pa udarno: kako bi riješio najveće ekološke probleme s kojima se bori grad Zagreb?

Iako imam srednjoškolsku diplomu koja tako tvrdi, ne smatram se dovoljno stručnim da profesionalno analiziram razne mjere kojima se pristupa ekološkim problemima u Zagrebu. Međutim, mislim da je ideja sortirnice na kojoj se radi sjajna, ali uvijek imate onaj problem da će smetati lokalnom stanovništvu. To je nužno zlo i vjerujem da će se dugoročno isplatiti i to je projekt koji treba podržati. Međutim, razumijem da je teško u to uvjeriti stanovnike koji bi bili u neposrednoj blizini.

Nova gradska vlast je, kako sam pisao za Zagreb.info, pokrenula više projekata, od onih za promociju biciklizma i javnog prijevoza nasuprot autima (da se smanji prometno zagađenje), do edukacije, informiranje pa i financiranja uporabe solarnih elektrana (za korištenje obnovljivih izvora energije), koji su u načelu dobri.

Međutim, govoreći kao novinar, najveći izazov ostaje zainteresirati širu javnost, prosječne građanine da prepoznaju važnost ovih inicijativa i da se okrenu ka radu na ekološkijem Zagrebu (kod energetike je tu poseban problem u zgradama i njihovim suvlasničkim odnosima).

Isto je problem uvjeriti (neke) ljude da je dobro razlagati otpad i to su, realno, jedine bojazni oko novog modela prikupljanja otpada koji se očekuje u srpnju. Svi problemi oko njega, u vidu kontroliranja tko doista razvrstava otpad, ne bi bili problematični kad bi uspjele informacijama i argumentima objasniti ljudima sve koristi razvrstavanja otpada. Žalosti me da smo društvo gdje moramo razmišljati kako kazniti prijestupnike, jer već podrazumijevamo (ne bez osnove doduše) da ljudi neće pristati na elegantno ekološko rješenje.

Koliko si zadovoljan aktualnom gradskom vlašću?

Kao građanin, ne držim ih savršenima, ali sam zadovoljan. No, kao novinar, propitujem svaku riječ kao da su na suđenju za ubojstvo (smijeh). Inače, to je još jedna lijepa stvar kod novinarstva, barem ako se baviš političkim novinarstvom. Mogućnost da iz prvog reda pratiš koliko si dobro uložio svoj građanski glas i onda možeš odlučiti hoćeš li glasati ponovno. Kao medijski konzument, dobivaš informacije od drugih. Kao novinar, možeš sam diktirati pitanja, pa postaviti i neko koje inače uopće ne bi bilo u javnom prostoru.

Što bi trebali napraviti, a da to još nisu niti počeli?

Pošumljavanje, a mogli bi i sami predložiti neke inicijative za upogonjavanje Save u riječni promet, makar samo turistički. Inače, to je krenulo kroz jedan natječaj raditi ministarstvo prometa, ali volio bih vidjeti i više inicijative po tom pitanju od lokalne vlasti. Od same gradske vlasti, trenutno mi najviše smeta činjenica da po gradu imamo nenormalne količine otpada nerijetko razbacane i to je nešto što se stvarno pod hitno mora riješiti. Također, to nije samo za gradsku vlast, već državu općenito, ali i poduzetnike: upogonite ekološke tehničare. Iako već desetljećima tupe da je to posao budućnosti (to su i meni govorili kao osmašu 2011. godine), ta budućnost nikako da dođe.

FOTO: Željko Buklijaš

Ekološki tehničari, prema opisu zanimanja mogu raditi u laboratorijima, na terenu uzimati uzorke vode, zemlje sudjelovati u mjerenju kvalitete zraka, voditi skladišta za zbrinjavanje otpada i opasnih tvari pa čak i raditi kao komunalni redari, ali ako pogledate stranice burze, vidjet ćete da nema nijedno radno mjesto koje izričito traže ekološkog tehničara. Neki se onda, zbog znanja kemije provuku i rade u kemijskim laboratorijima, mnogi drugi, osim ako ne završe prirodoslovne studije, odlaze u prekvalifikaciju, ali tužno je da zasad u našem gospodarstvu ni privatni ni javni sektor nije tražio, kroz sve ove godine, izričito ekološke tehničare. No, kada guglate „environmental technician“, posla za koje naše obrazovanje postoji ima koliko hoćeš, ali vani.

Što dobro rade?

U načelu sve što sam nabrojao kod rješavanja ekoloških problema (barem idejno, još očekujemo implementaciju), ali problem je osvještavanje građana. Također, građanski odgoj im je izvrsna inicijativa, ali sjećamo se kako su se zaletjeli u rujnu prošle godine, tako da moraju neke stvari malo bolje promisliti prije nego baš sve pokušaju. Također, sjajne su i najave obnove svih gradskih mostova te se nadajmo da će ih odraditi što brže, ali prije svega, kvalitetno.

Vratimo se na novinarstvo. Koje su, po tebi, tri najveća izazova s kojima se susreće današnje novinarstvo?

Na internetu, to je svakako brzina izvještavanja (pa nam se onda zbog te brzine potkradaju poneke tekstualne greške), uspostavljanje povjerenja kod javnosti te kako kome, ali nažalost mnogima, nedovoljne plaće. No, još gore, pronalaženje financijskih sredstava za ozbiljnije istraživačko novinarstvo, (koje bi recimo zahtijevalo i putovanja). 

Što čini dobrog novinara?

Volja i motivacija za guranjem dalje i ne odustajanja od traženja odgovora (bilo od kakvih sugovornika, bilo od raznih izvora ) kad se čini da su sva vrata zatvorena, a što svaki novinar mora smoći snage sam pronaći. Također i prepoznavanje valjanih izvora informacije od nevaljanih.

Dobar novinar mora biti po meni i tzv. univerzalni neznalica, u smislu da o svemu zna pomalo, ne dovoljno da se time bavi profesionalno, ali da je sposoban to prenijeti drugima od strane stručnjaka koji katkada to baš ne znaju objasniti na svima razumljiv način, iako se time znaju baviti.

Također, sjajan novinar je onaj koji može primijetiti neki detalj i spoznati veću značajnost nego se na prvu čini, povezati s drugim stvarima koje se na prvu ne čine povezanima, ali ipak jesu.

Za vrijeme studija počeo si objavljivati pjesme, kratke priče i različite članke. Sudjelovao si i na pjesničkim događanjima na kojima se čita slam poezija. Kako si nam sam jednom prilikom rekao “kad nam se netko predstavi kao slam pjesnik, to uglavnom znači da želi poeziju predstaviti širokim krugovima ljudi, a ne samo akademicima i komparativnim književnicima, te da ima otvoren um ka prihvaćanju različitih oblika pjesničkog izričaja bez prosudbi poput ‘ovaj je loš, ovaj je dobar’. Ipak, što je po tebi loša poezija?

Iskreno, rekao bih da mi je nekih 95% suvremene domaće poezije, ako ne i više, po osobnom ukusu katastrofalno. Razlog je poprilično prost, a to je da većina piše slobodni stih, pa premda u svakoj pjesmi uvijek nađem nešto što me zaintrigira i svemu dadem priliku, slobodan stih mi je jednostavno dosadan i rima mi je iznad svega. Također ne volim ni romantične, ljubavne pjesme (neki će mi prigovoriti da ih i sam pišem, no premda imam ljubavne motive u svojim pjesmama, oni mi samo služe za izražavanje neke društvene kritike ili metafizičke poante. Također, priznajem i da privatno pišem ljubavne pjesme curi, ali to nije nešto što ćete imati priliku čitati).

FOTO: Privatna arhiva

No, ponavljam, ova gruba i prilično prepotentna osobna procjena suvremene poezije, dolazi isključivo iz moje perspektive. Međutim, slam po meni podrazumijeva širu empatiju, kako prema piscima, tako i prema publici. Treba ponuditi suradnju svima, čak i pjesnicima na koje biste osobno zijevnuli, jer dok zajedno dijelite pozornicu, nekima će vaš kolega isto biti dosadan, pa ćete vi spašavati večer.

Ali, isto tako ćete djelu publike baš vi biti dosadni, pa će onaj vama dosadni pjesnik tom dijelu publike biti osvježenje i opravdati dolazak. Na kraju dana, dijeljenje tog pjesničkog trenutka, te katarze koje mogu postići samo stihovi, bilo slobodni, bilo porobljeni rimom i taj jedan zadovoljavajući osjećaj među pjesnicima i publikom, ono je što poeziju čini predivnom, tim više kada je ona raznolika i kada su različite forme i pristupi okupljeni na jednom mjestu. 

Jedan si od urednika digitalnog pjesničkog zbornika ‘Di si bio 2020?: Stihovi pod maskom’ koji je imao humanitarni cilj prikupljanja novca za obnovu Petrinjske knjižnice nakon potresa. U kakvom je sada stanju Petrinjska knjižnica?

Jednostavno rečeno, kontejnerska je. Zgrada nije obnovljena, te kako nažalost, brojni u Petrinji žive u kontejnerima, u kontejner idu i posuđivati knjige. Stvaranje tog zbornika je bilo vrlo zanimljivo (ovim putem bi pozdravio i sve koji su u njemu sudjelovali (Denis Špičić, Ines Kosturin, Julija Savić, Josipa Marenić, Luka Antić, Matko Abramić, Petra Zelenika, Vanda Borelli, Žarko Jovanovski i ilustratorica, Nina Alvir). Dok smo se primarno svi mi pjesnički obračunavali s iskustvom pandemije, lockdowna i potresa, htjeli smo usto i pomoći Petrinjskoj knjižnici u post-potresnoj obnovi. Jedno vrijeme smo vrtjeli ideju da bi otvorili vlastiti žiro račun za prikupljanje donacija. No, od toga smo brzo odustali.

Prvo, zbog tone papirologije, zbog troškova održavanja računa, ali smo isto željeli i izbjeći ikakvu opasnost da nas se optuži za utaju novca (ne kažem da bi itko od nas to napravio, ali što je sigurno je sigurno). Umjesto toga, odlučili smo jednostavno staviti na početak i kraj zbornika obavijest kako uplatiti u gradski proračun Grada Petrinje.

Pošto sami nismo imali uvid u taj proračun, pozvali smo čitatelje da nam fotografiraju i šalju na mail dokaze uplate, kako bismo mogli sami  voditi koliku toliku evidenciju. Po našim mailovima, prikupili smo nekoliko tisuća kuna, ali smo i optimisti pa se nekako nadamo da je možda bilo i više donatora koji su donirali nakon susreta sa zbornikom, ali im je bilo glupo hvaliti nam se (također smo uvjereni da je bilo i onih koji su uplatili, a nisu pročitali pjesme i onih koji su čitali pjesme pa nisu donirali, što je isto u redu).

No, nažalost, neki će se sjetiti da su se pojavile (negdje u kolovozu prošle godine, ako se ne varam), indicije, sumnje i optužbe, da je bivši gradonačelnik Petrinje, Darinko Dumbović. netransparentno trošio donirane iznose za Petrinju općenito, pa strahujemo da su vjerojatno i novci koje je privukao taj zbornik isparili.

Koliko mi je poznato, naše donacije na kraju nisu zaslužne za kontejner. 

‘Groteskni incidenti’ tvoja je prva zbirka proznih priča. Radnjom i stilom incidenti u samoj zbirci opravdavaju ‘grotesku’ u sebi. Zbog čega baš groteska?

Teško je reći, iskreno. Priče u toj zbirci su mi se jednostavno počele razvijati na razne podražaje iz moje okoline, na misli i osjećaje te sam ih imao poriv napisati. Priče su nasilne, proste, neki su rekli i jezive, ali bilo mi je drago čuti, također zabavne pa ponekad i duhovite.

Jahvo Joža

U principu što se tiče književnog pisanja, kako poezije, tako i proze, napišem što mi padne na pamet, a zbog čega mi bas ovakvi sadržaji padaju na pamet, ne znam. Evo, pozivam sve da kupe knjigu, da imam za psihologa/psihijatra, pa ću vam prenijeti stručne zaključke.

Koliko je dugo uopće zbirka nastala i zbog čega je ovo prva ‘fizička’ knjiga, s obzirom da su posljednje tri bile digitalni PDF-ovi?

Sve skupa sam ove priče počeo pisati još 2013. godine u srednjoj školi, pa sam onda imao jednu stanku i potom se vratio pisanju priča na fakultetu.

Više je razloga za to što je ovo fizička knjiga, a zbirke pjesama su digitalne. U prvom redu, biti pjesnikom, meni je osobno rješenje identiteta i ne želim da mi pjesničko djelovanje ovisi o financijskom i materijalnom statusu. Uz čudo interneta i poznanika koji su bili voljni napraviti dizajn naslovnice, uspio sam izdati tri samostalne zbirke bez da sam išta uložio ili išta izgubio te ostao na ravnoj nuli.

Proza, iako mi je draga, nije mi toliko bitna, te je nemam potrebu objaviti pod svaku cijenu (iako sam je, ironično, procijenio na 80 kuna).

Međutim, uštedio sam nešto novaca od novinarstva te sam, nakon što sam diplomirao novinarstvo najesen, odlučio se malo počastiti, te vidjeti kako bi prošao u jednom klasičnijem obliku izdavanja (no pritom nisam očekivao neki financijski uspjeh, što se pokazalo vrlo oštroumnom i točnom prognozom).  Inače, imam tri neobjavljena romana i brdo nove poezije za iduću zbirku. Kad ću to poželjeti i kad će mi prijatelji opet htjeti pomoći, računajte da ćete ugledati i četvrtu i petu pa uz malo sreće i stotu zbirku poezije, dostupnu potpuno besplatno. Ali, što se tiče proze, ili ću opet imati neki veliki životni uspjeh, vrijedan toga da se počastim ili će mi neki izdavač ponuditi solidni ugovor za objavu (pa ću nazdraviti vinom od vrbinog grožđa).

‘Ružica’, ‘Osakaćena sreća’, ‘Bombardirani umovi’, ‘Genij iza svog vremena’ – samo su neki od grotesknih priča u zbirci. Imaš li svoj omiljeni groteskni incident?

Moram priznati da se mijenja s vremena na vrijeme, no trenutno su mi dva najdraža „Zvijezda Sentinela“ i „Genij iza svog vremena“. Međutim, puno mi je draže čuti kada ljudi ističu svoje najdraže groteskne incidente, a među njima su se našli „Osakaćena sreća“ te „Susjed i psi“.

Daj našem čitatelju razlog da ‘Groteskni incident’ uzme u ruke.

Ako ste hipster, nije je puno ljudi pročitalo, pa eto požurite dok ne postane mainstream. No, ako volite književnost koja nije baš visoka, ali vas intrigiraju krimići, SF i neke čudne, nedefinirane priče (groteska općenito), ovo je knjiga za vas.

‘(…) jer nema strašnije stvari doli ljudska iskvarenost, vještica je strava, ali čovjek je stvarnost’ – jedan je od stihova koji si nam izdvojio u prethodnom intervjuu iz svoje pjesničke zbirke. Izdvoji nam omiljeni ulomak iz ‘Grotesknog incidenta’.

Subota je navečer. Ako je Josipa samo malko pijana, onda Afrikom hara morbidna pretilost. Kratko se onesvijestila, ali sada barem može hodati prema doma iz kluba Roko. Svježi zrak i šetnja prema Jarunu, olakšavali su joj mučninu. No, znala je kakav je pakao čeka prije sna, ali i sutra ujutro. Bilo bi lakše da joj se netko pridruži večeras. Međutim, samo se zbarila s nekoliko tipova i jednome pomogla rukom, jer je bio zbilja sladak. Našla se pred pješačkim mostom iznad Save, koji Jarun spaja s Novim Zagrebom. Ispred nje, kraj lijeve ograde, stajao je muškarac. Kako mu se približavala, shvatila je da je u crnom odijelu, poduže sivkaste kose i povećih hipsterskih naočala, koje su naglašavale žalosno lice. Možda je pijana, možda je to odijelo ili njegov zreliji izgled, no to je jedan od najprivlačnijih muškaraca koje je srela. Primjetivši je, muškarac spusti pogled i rukama se primi za ogradu. U idućem trenutku, podignuo je nogu penjajući se na ogradu. Ipak, namjestivši se, još uvijek nije skočio, već je izvadio neku uokvirenu sliku, pogledao je s uzdahom i bacio u Savu. Potom je ostao na istoj poziciji, kao da skuplja hrabrosti da je slijedi.

(Priča „O Suzana…“)

FOTO: Privatna arhiva Ivora Kruljca

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori