fbpx

Ivor Kruljac: Poezija nije znanost i u njoj prije svega treba slijediti svoje srce i subjektivan ukus

Ivor Kruljac: Poezija nije znanost i u njoj prije svega treba slijediti svoje srce i subjektivan ukus

Ivor Kruljac novinar je i pjesnik iz Zagreba. Od 2015. objavljuje poeziju po portalima, a unazad četiri godine aktivno djeluje na domaćoj književnoj sceni kao pjesnik i pisac kratkih priča. Njegov je rad već dobio pozornost književne zajednice i manjih medija orijentiranih prema književnosti i kulturi. Doznali samo što je to slam poezija, kako se mladi pjesnici mogu izboriti na književnoj sceni, ali i puno više.

Prije svega, objasnite nam kako ste se uopće počeli baviti pisanjem pjesama? Odakle je došla ideja za Vašu prvu pjesmu?

Imao sam grozan rukopis pa mi je profesorica iz kemije u prvom razredu srednje škole poklonila dvojku iz laboratorijskoga dnevnika i morao sam joj zauzvrat obećati da ću preko ljeta voditi dnevnik kako bih vježbao rukopis. No, kako sam nekoliko puta tijekom života već pokušao pisati dnevnik (uključujući i prvi razred srednje škole), bio mi je pun kufer pisanja dnevnika. Istovremeno sam u srednjoj imao latinski jezik, koji je bio pun izreka o pjesnicima, a koje su baš bile motivirajuće, i profesoricu hrvatskoga jezika, koja nas je učila o povijesti lirske pjesme na jedan vrlo zanimljiv i motivirajući način, i već nam je za zadaću dala da napišemo pjesmu nekom grčkom bogu, a ja sam se zbog ljubavi prema moru odlučio za Posejdona. I tako sam preko ljeta odlučio pisati pjesme, a prva se zvala Moji nosači valovi. Inspiriralo me to što sam si kupio luftić i plutao na moru opušten i sretan što sam izbjegao pad razreda ili pak popravni zbog jedinica iz matematike i fizike.

Pisanje pjesama počelo me zabavljati i opuštati do te mjere da sam poželio biti pjesnik, kako bih se tim načinom razračunao i reflektirao na stvari koje su mi bile drage, mrske i sve između.

Ta prva pjesma, kao i druge koje sam napisao toga ljeta, bile su pomalo drukčije od ovih današnjih. Otpočetka sam htio pisati u rimi, ali nisam baš umio rimovati pa su rime bile krnje; hip hop sam slušao od desete godine pa sam, moram priznati, više uzimao repere (koji su kao i svi tekstopisci za glazbu također pjesnici), nego „knjiške“ pjesnike, a upoznavanje s metalom i punkom tijekom srednje škole još je više onda utjecalo na moj pjesnički izričaj.

Za samoga sebe u intervjuima kažete da ste „slam pjesnik“. Što to točno znači?

Slam poezija je vrsta poezije koju je 1984. godine pokrenuo Marc Smith u Chicagu. On je smatrao da je poezija završila u visokim intelektualnim/akademskim krugovima i samim time kao vrsta umjetničkoga izričaja postala strana i nezanimljiva prosječnomu čovjeku, a on ju je kao umjetnost želio vratiti među ljude. Stoga ju je odveo u klubove, gdje su se on i drugi pjesnici s iznimnom razinom performativnosti, koja je ponekad više nalikovala kazališnoj predstavi negoli pjesničkoj recitaciji, međusobno nadmetali tko je bio bolji pjesnik pred publikom (s tim da to nisu bila stvarna natjecanja u smislu „netko od nas je bolji od drugih“, već je to više bio trik privlačenja publike, koja uvijek voli gledati dobro natjecanje; no ti odnosi pobjednik-gubitnik tim pjesnicima nisu bili važni, bitno im je bilo samo to da su svojim nastupima uspjeli zaintrigirati publiku).

FOTO: Željko Buklijaš

U Hrvatskoj je to više zafrkancija između nekolicine pjesnika, koji nastupaju pred publikom bez tog natjecateljskog elementa (iako imamo državno prvenstvo; na posljednjem je pobijedio Hrvoje Mimica, koji će nas kao slam prvak Hrvatske predstavljati na europskom prvenstvu u Mariboru). Stoga kad vam se netko predstavi kao slam pjesnik, to vam uglavnom znači da želi poeziju predstaviti širokim krugovima ljudi, a ne samo akademicima i komparativnim književnicima, te da ima otvoren um ka prihvaćanju različitih oblika pjesničkoga izričaja bez prosudbi poput „ovaj je loš, ovaj je dobar“: slobodni stih, rimovani/vezani i sve između.

Iza sebe imate veliki broj nastupa uživo. Gdje ste do sada sve nastupali, koji Vam je nastup ostao u najboljem sjećanju i kako se jedan pjesnik uopće priprema za takve nastupe?

Većinom su ti nastupi bili u Zagrebu, no nekoliko sam puta završio i izvan grada, primjerice u Šibeniku, Sisku, Samoboru ili Velikoj Gorici. Moram reći da imam dva najdraža nastupa. Jedan je taj u Šibeniku, koji sam s kolegama Dinom Tremensom, Zlatkom Majsecom, Ivorom Madžarom i Zoranom Kelavom odradio 2017. godine u sklopu Noći knjige – jer sam tada prvi put vidio Šibenik. Voditelj Azimuta vrhunski nas je dočekao (plaćeni put, sređeni smještaj, cjelovečernje čašćenje hranom i pićem), a posjećenost je bila velika; mislim da je bilo najmanje tridesetak ljudi. No, slemeri tijekom svojih nastupa – u toj želji da poeziju vrate običnim ljudima i gdje ustvari nije bitno kakva je vaša pjesma, već je samo bitno da je vaša – uvijek pozovu između krugova da im se bilo tko iz publike pridruži i izrecitira svoju pjesmu. Međutim, u Azimutu to nitko nije htio. Ali zato, 2018. godine nastupali smo Luka Antić, Zlatko Majsec, Dijana Ćurković i ja u klubu Funk u Tkalčićevoj, u Zagrebu. Na tom je nastupu, ako se dobro sjećam, bilo svega sedmero ljudi, ali od tih sedmero ljudi, nama se troje ljudi iz publike pridružilo i izrecitiralo svoje pjesme, što je prema slemerskim standardima u Hrvatskoj bio veliki uspjeh. Što se tiče priprema, ono uključuje tipkanje i printanje pjesama koje ću izrecitirati (neke možda čak i uspijem napamet izrecitirati, pa sam sav sretan), a kako imam treme pred nastup, tu se onda malo ohrabrim s jednom pivom prije penjanja na pozornicu.

Smatrate li pisanje pjesama lakim i kako nastaju Vaše pjesme? Također, na koji način smišljate nazive za svoje pjesme i zbirke pjesama?

Pišem u rimi jer volim rimu i smatram to određenim izazovom. Bitno mi je da napišem pjesmu kakvu bih i sam volio pročitati, a kako mi slobodni stih nije privlačan, izbjegavam ga u širokom luku (iako poštujem i kolege koji pišu slobodnim stihom; prema mom mišljenju, svatko bi trebao i mora imati pravo izraziti se onako kako mu najbolje odgovara). Zauzvrat, imao sam mnogo ideja za pjesme na neku temu, ali koje nisam napisao jer nisam uspio to izgraditi na rimi. No, inače, pjesme mi nastaju na različite načine. Ponekad tako da mi na pamet padne neki stih koji isprva čak ni nema toliko smisla, ali ga ponavljam, raspjevavam u umu i nekako počinjem nadograđivati ili stavljati u kontekst neke teme, sve dok ga naposljetku ne povežem s nekom rimom, koja nastane inspirirana time, a iz čega se onda malo-pomalo razvija cijela pjesma.

Primjerice, pjesma Razmišljanje o poslu tako je nastala. Nisam uopće imao ideju za napisati pjesmu kakvu jesam, nego sam samo u umu imao prvu rimu. S druge pak strane, katkada nešto primijetim i jednostavno to raspišem jer me zaintrigira do te mjere da stihovi dođu sami od sebe. Primjer za to bila bi pjesma Biljka totalitarizma, koja je nastala tako što sam na YouTubeu gledao Sjevernokorejsku televiziju i primijetio biljku u jednom od njihovih priloga o visokim partijskim dužnosnicima, a u kojemu se pričalo o razvoju industrije (barem mislim da se o tome pričalo, budući da ne razumijem korejski). Treći pak način je isključivo moja mašta, kao što je bio slučaj s pjesmom Strava i stvarnost, gdje sam potpuno izmislio odlazak u šumu i susret s vješticom. Nazivi za pjesme dođu mi spontano, ali kad su u pitanju zbirke, priča je ipak malo drugačija.

FOTO: Govorimo glasnije

O zbirci pjesama naziva Nebuloze maštao sam još od svoje sedamnaeste godine. Tijekom srednje škole, kao razred smo bili prilično nemirni na satu etike. Svi su pričali sa svakim i kolektivno smo ometali nastavu. Osobno sam sjedio u prvoj klupi i imao onu vibru dobroga učenika štrebera, no cijelo sam vrijeme sebi u bradu repao neke pjesme koje sam slušao, a koje u tom mom mrmljanju nitko nije percipirao kao pjevanje pjesama, već su svi mislili da sam čudak koji priča sam sa sobom. I jedan učenik, kojemu je profesorica zaprijetila snižavanjem ocjene, vidio je mene kako mrmljam sebi u bradu i rekao: Profesorice, meni prijetite, a Kruljcu koji ovdje cijelo vrijeme brblja nebuloze niste ni riječ prigovorili. Ta njegova reakcija bila mi je stvarno smiješna i kasnije sam si mislio da bi to bio super naziv za moju zbirku. Naposljetku se naslov odlično uklopio – s jedne strane jer dobar dio književnika i pjesnika nije podržavao moju poeziju (pa je, kao, nebulozno moje stihove zvati poezijom), a s druge jer je i sama ideja da zbirku objavim isključivo digitalno i očekujem jednaki tretman kao za „klasičnu“ knjigu, mogla biti gledana kao nebulozni pothvat.

Što se tiče Psihodelija, ideja iza toga naziva bila je populariziranje poezije, svrstavajući je u kategoriju umjetnosti koja već desetljećima intrigira ljude – psihodelična umjetnost. Bilo da govorimo o slikama ili o glazbi (psihodeličnom rocku ili elektronici), taj pojam privlači velik broj ljudi. No, sama riječ psihodelično u principu znači djelovanje na um, što se, ako idemo razdužiti njezino značenje dalje od onoga što se danas podrazumijeva pod tim pojmom, može reći za svaku umjetnost, pa tako i za poeziju. A pritom i fora zvuči.

I ova posljednja, Intelektualna kruljenja, igra je na moje prezime, nastala na jednoj kavi tijekom koje sam s nekoliko kolega s kojima sam pisao u studentskom mjesečniku Global, maštao kako ću jednoga dana imati kolumnu toga naziva. Od kolumne naposljetku nije bilo ništa, ali sam zato taj naziv smatrao prigodnim nazivom za svoju treću zbirku pjesama, kojoj je cilj istražiti ovaj postmoderni informacijski kaos u kojemu više ne znamo što je istina, a što obmana, i čitatelju onda dostaviti istinu kroz stihove. U osnovi je to zbirka koja traži istinu, no naposljetku je postmodernizam ubija, jer ono što je istina ipak je stavljeno na prosudbu čitatelju, koji vjerujem neće ići raditi nekakvo istraživanje da dokuči što je intelektualno/inteligentno rečeno, a što idiotizam koji samo lijepo i umjetničko zvuči u toj zbirci, već će se osvrnuti na svoja uvjerenja i preferencije, a onda na temelju toga prosuditi što je istina, a što laž.

Kako ste uspjeli uklopiti pisanje u svoje svakodnevne obaveze – jer, naposljetku, Vi ste još uvijek student? Smatrate li da Vam studiranje oduzima kvalitetno vrijeme za kreativan rad ili ga nadopunjuje?

Apsolutno nadopunjuje. Dapače, i studentski život, i novinarstvo, i svakodnevni život najbolji su načini za pronalaženje inspiracije. Pisanje jedne pjesme oduzima mi eventualno 20 minuta vremena, pola sata najviše, a pjesme najčešće pišem uz šalicu kave, tako da to baš i nije neki veliki pothvat. Doduše, malo više vremena oduzima mi pripremanje zbirke jer to ponekad zna trajati i tjednima, ali uz dovoljno motivacije i malo odricanja od društvenoga života i spavanja, lako se za to nađe vremena, bez da obaveze pate.

Kao novinar, jeste li se ikada susreli s odbijanjem Vašega rada i kako ste se nosili s tim?

Naravno, platit ću rundu svima koji to nisu doživjeli. Ako su me odbili kod obične prijave za posao, malo sam tužan, ali nastavim dalje, no ako sam nekome ponudio konkretan članak pa ga je odbio, do sada sam uvijek imao sreće poslati ga nekome drugome, tko bi ga prihvatio. To je normalan dio novinarstva; istina, nije niti ugodan, niti lijep, ali treba biti spreman na njega.

S kojim Vam je novinama/portalom/časopisom do sada bilo najugodnije surađivati i zašto?

S britanskim magazinom za turizam, kulturu i gastronomiju Time Out. Pisao sam na engleskom jeziku i imao puno veći broj potencijalnih čitatelja, a najčešće sam pisao o alternativnoj kulturi, umjetnicima i događajima za koje imam dojam da ih Hrvatska ne cijeni najbolje, ali ih je zato inozemna publika dolazila podržati i rado je čitala o njima. Također, tamo sam radio kao asistent urednika, pa sam naučio mnogo i o uredničkom poslu i marketingu, iako, da budem iskren, nemam ambicija biti urednikom, niti se baviti marketingom. Bio je to moj prvi (ozbiljno) plaćeni novinarski angažman, a cijela redakcija i uprava medija bili su vrlo korektni prema nama i po pitanju plaće i slobodnoga vremena i svega ostaloga. No, nažalost, COVID-19 sve je to sabotirao i sad sam bez posla.

Prije toga pisao sam za razne sitne i neprofitne medije na volonterskoj bazi, a najbolje mi je bilo na DOP Magazinu jer je tamo ekipa bila fenomenalna, a pogotovo moj urednik s kojim sam dogovarao sve tekstove, inače poznati nezavisni filmski redatelj, Anđelo Jurkas. On je stvarno bio idealan tip urednika, onaj koji bi mi dao neku temu, a ujedno i potpunu slobodu da je kao novinar istražim kako mislim da bi bilo najbolje, te je uvijek bio spreman pomoći kada zapnem, no koji mi nikada nije nametao svoju volju.

Mislite li da je hrvatska književna scena naklonjena mladim autorima ili ne? Što jedan mladi autor mora učiniti da bi u Hrvatskoj bio objavljen?

Neki književni autoriteti više, neki manje, no sve ovisi o tome što mladi autor ustvari želi. Književni autoriteti imaju svoj ukus, koji nerijetko pokušavaju prodati „kao jedini ispravan način pisanja poezije“. To je većinom slobodni stih i već samim time ako želite pisati u rimi, vi ispadate. Zatim je u pitanju i sam izričaj: je li vulgaran, pa ako je, je li to okej ili ne; ili ako u pjesmama zastupate neki svjetonazor, da li je to isti svjetonazor kakav ima dotičan autoritet ili ne. Dakle, ako se kao mladi pisac odlično složite s jednim od književnih autoriteta super, ali ako ne, ha, žao mi je. Osobno sam se odlučio za digitalan vid objave jer je, s jedne strane, izdavaštvo u krizi i prevladava samoizdavaštvo u koje sami novčano ulažete ili izdavaštvo uz nakladnika gdje ne dobijete neki pošteni iznos u većini slučajeva, ili opet sami morate uložiti neki novac i u to. Ovo je bilo najbolje rješenje, budući da nisam imao novaca za ulaganje u svoje tiskane knjige, a naposljetku, PDF koji se može preuzeti i kopirati ili pregledavati putem elektroničkih uređaja ide dalje nego, primjerice, 200-300 primjeraka jedne knjige. Također, svoj sam vlastiti urednik i kao takav mogu onda pripremiti rukopis onako kako mi najviše odgovara.

FOTO: Privatna arhiva

Koliko Vam društveni mediji pomažu pri izgradnji karijere? Jeste li se na društvenim mrežama susreli s kakvim negativnim komentarima na Vaš rad i kako ste se osjećali kad ste to pročitali?

Nisam neki čovjek od društvenih mreža, no koristim ih za dijeljenje svojih radova – što književnih, što novinarskih – a to naposljetku pomaže jer ljudi koji inače ne bi otvorili ZG-kult, no imaju me na društvenim mrežama, em vide moju pjesmu, em doznaju da postoji i takav portal. Iskreno se ne sjećam da je netko osobno na moj profil pisao negativne komentare, no vidio sam ih na profilima medija koji su mi objavljivali pjesme. Nisam ništa pretjerano reagirao jer se radilo o jednostavnom iskazivanju mišljenja i ukusa. Kao što smatram da pisac treba imati pravo pisati što i kako želi, tako i čitatelji imaju pravo koga će čitati, tko im je zanimljiv, tko dosadan, a tko im se ne sviđa. Bitno je da se sve održavalo u civiliziranom tonu, dakle bez nekakvih prijetnji ili vrijeđanja. Urednici mi nisu raskinuli suradnju i to je ono najvažnije. Ja sam im donosio određenu novu publiku, a čitateljima kojima se nisam svidio na tom su istom portalu mogli naći i druge autore koji im više odgovaraju. Nisam odgovarao na komentare, već sam se, kao i uvijek, fokusirao da pišem o onome što mislim da nedostaje poeziji, pa da nadopunim.

Koja je misao vodilja Vašega rada – kako novinarskoga, tako i pjesničkoga?

Isto kao i u životu općenito: dan u kojemu niste doznali/naučili nešto novo je bezvezan.

Kad biste jednom pjesniku (pokojnom ili živućem) mogli postaviti tri pitanja, koja bi to tri pitanja bila i o kojem bi pjesniku bila riječ?

Miroslava Krležu upitao bih sljedeće:

Vaši pjesnički radovi na samom početku nisu dobili pozitivan odgovor kritike, pogotovo od pjesnika Sime Pandurovića, ali su zato Vaši kasniji radovi, u kojima ste promijenili svoj izričaj,  primili mnogo pozitivnije reakcije. Jesu li Vas doista Pandurović i ostali kritičari potaknuli na mijenjanje izričaja (znači li to da ih smatrate kvalitetnim i dobrim pjesnicima) ili je nešto drugo bilo posrijedi?

Jednom prigodom izjavili ste da tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom. Tko je tu onda više propao – pjesnik ili političar?

Vaš intelekt oduvijek se vezao uz lijevu inteligenciju. Tko je po Vama sposobniji voditi proletersku revoluciju – Staljin ili Trocki?

Budući da studirate i djelujete na području Zagreba, koje Vam je najdraže mjesto u gradu i zašto? Uz koji Vas dio Zagreba vežu najljepše uspomene?

U Zagrebu sam rođen i tu sam cijeli svoj život. Nisam baš osoba koja voli puno izlaziti, ali sam zato osoba koja voli kućne partije, tako da me najljepša sjećanja vežu upravo uz privatne adrese mojih dragih prijatelja (a koje neću spominjati, da nam vaši čitatelji ne bi došli i popili sav rum 😊 ). Sa šesnaest, sedamnaest godina najviše sam volio „visiti“ po parkovima s prijateljima, tako da i na njih gledam s jednom dozom nostalgije. No, od javnih mjesta svakako bih istaknuo klub Močvaru, jer i prije nego što sam tamo nastupao, kao maturant sam redovito išao na njihove tulume. Odlična glazba i dobar provod, barem prema mom osobnom ukusu, također se može pronaći u Medici, Vintage Industrial Baru i mnogim drugim mjestima, koji su više naklonjeni alternativnoj kulturi. Upravo je u tome cijela ljepota Zagreba. Mali je to grad, ali se, usprkos svemu, svejedno uspio razviti u mjesto koje ima za svakoga ponešto.

Što biste poručili mladim autorima koji se jednoga dana, baš poput Vas, odluče baviti pisanjem?

Možda ćete zarađivati od toga, možda ne. Možda ćete pronaći curu na račun toga, možda ne. Možda ćete nastupati i dijelili svoj rad s drugima, možda ne. No, najbitnije je da budete svoji i da pišete iz osobnoga gušta, zato što se vama to sviđa. To je najvažnije od svega, to je početak svega. I nemojte nikada mijenjati svoj izričaj jer vam netko stariji kaže da biste trebali, a vama se ne sviđaju njegovi savjeti. Poezija nije znanost i u njoj prije svega treba slijediti svoje srce i subjektivan ukus.

Radite li trenutno na nečemu posebnom? Možemo li uskoro očekivati kakve Vaše nove radove?

Pjesme uvijek pišem kad me uhvati trenutak inspiracije, tako da će to prije ili kasnije zasigurno završiti u nekoj novoj zbirci. Do tada, ili ću negdje nastupati (ako to COVID-19 dopusti), ili objavljivati na portalima (najviše na ZG-kultu, no i drugdje gdje se za to pruži prilika). Također sam pod onom mantrom jednom se živi, a ako ikad imaš dozvolu napraviti glupost, to je u dvadesetim godinama života, počeo pripremati zbirku kratkih priča, koju bih volio objaviti na klasičan način izdavanja, dakle tiskanim putem.

I za kraj, što osobno podrazumijevate pod pjesničkim uspjehom?

Većina mojih kolega vjerojatno bi rekla „osvajanje nagrada i priznanja“ (što sam, ako se broji slam natjecanje u klubu Vinyl, gdje sam osvojio drugo mjesto, bocu vina i ovacije publike, doživio) ili pak zarađivanje novca od poezije (što sam u sitnim novcima također doživio). No, pjesnički uspjeh, tj. zadovoljstvo poezije, po meni postoji u tri faze:

  • Prva je samo pisanje poezije, taj jedan katarzičan osjećaj koji doživite kad završite s pisanjem i u rukama držite vlastitu pjesmu. To je osjećaj koji najbrže dođe do vas, po meni i najvažniji uspjeh, jer o njemu ovisi hoćete li nastaviti pisati poeziju ili ne. Nekima čak i to zna biti dovoljno te zato ima puno više pjesnika koji ne izlaze van sa svojom poezijom i možda nikada ni neće. No, iako društvo to neće nikada znati, oni su pjesnici i uživaju u svakoj sekundi pisanja.
  • Druga je objava na nekom portalu ili u nekom časopisu. To vam daje jedno uzbuđenje… kao da ste bacili kamen u duboko more. Vidjeli ste u kojem ste smjeru poslali pjesmu, no nemate pojma koliko je daleko ona došla, koliko ju je ljudi vidjelo, tko ju je sve pročitao i kako su svi ti ljudi reagirali na nju (opcije komentiranja i broj pregleda tu malo kvare romantiku, no ipak ni ta vrla čuda ne mogu baš biti sveobuhvatna).
  • Treća, a ujedno i posljednja faza, sami je nastup. Kad čitate poeziju pred ljudima, vidite njihovu reakciju – čak i prije nego što uopće dođete za mikrofon, imate to uzbuđenje, da ne kažem i brigu kako će sve to završiti. To je uzbudljivo jer vas dovodi u društvo, među ljude, gdje se upoznajete s drugim pjesnicima; s nekima od njih u boljim ste odnosima, s nekima od njih niste, no svi zajedno na kraju imate zanimljiva iskustva i uspomene. Te naravno, ako sve prođe u redu i publici se svidi vaš rad, imate taj osjećaj zadovoljstva što ste svojom umjetnošću nekome uljepšali dan.

Kroz te tri faze mislim da se najbolje može sumirati uspješnost jednoga pjesnika u poeziji. Da njegov rad pomaže njemu samom, ali da potencijalno može obradovati, zabaviti, utješiti i još mnogo toga dobroga donijeti drugim osobama koji ga čitaju ili slušaju.

Pet brzopoteznih pitanja:

  • Moja najdraža pjesma jeLost in the supermarket grupe The Clash, ali ako baš želite književnoga pjesnika, onda Mrtvačka kola Dobriše Cesarića.
  • Zbirka pjesama koju ću uvijek preporučiti drugima jeFrik iz Kvarta Zlatka Majseca, kolege slemera i novinara koja, iako nije kompletno poetska (ima tamo i kratkih priča), sjajno hvata duh slama u književnom formatu. Za one koji žele nešto neslemerskije, preporučio bih Odlazim iz vlastite pjesme Matijasa Bakovića jer je riječ o jednoj od najbolje koncipiranih zbirki pjesama ikada, gdje je čovjek čak i od naslova pjesama u sadržaju uspio stvoriti još jednu pjesmu. To je doslovno knjiga koja viče POEZIJA iz petnih žila.
  • Kad bih se mogao opisati u tri riječi, to bi bile: malko naporan, motiviran, čudan (realno).
  • Najčudnija stvar koja mi se dogodila na nastupu je… u Booksi 2018. godine. Izvodio sam pjesmu Bura u Malinskoj i u jednom dijelu te pjesme nalazi se onomatopeja grmljavinske tutnjave. I umjesto glasnoga i bučnoga TUM TUM, ja sam zatvorenih usta onako iz grla izustio uum, uum (pojela me trema, iako sam je i prije recitirao). Uglavnom, u publici je bio jedan moj kolega s faksa, koji se doslovno valjao od smijeha na tu moju grmljavinu, te su me on i još jedan prijatelj u zafrkanciji prozvali Zvonko Grmljavina (jer mi je Zvonimir srednje ime). Kasnije je iz toga nastala istoimena pjesma.
  •  Moj osobni heroj je… Batman, Hercule Poirot, Sherlock Holmes, Hunter S. Thompson, Željko Malnar, uff, stvarno ih ima.

Tri stiha iz Vaših pjesama koja biste izdvojili:

 (...) jer nema strašnije stvari
doli ljudska iskvarenost,
vještica je strava
ali čovjek je stvarnost.
(Strava i stvarnost)
 (...) vječno će opstat informacija,
uporno kao buntovnik
koji se dere za sebe ne
nastojeći ikoga dirat,
boli je briga hoće
li je itko percipirat,(...)
(Informacija)
(...) stavljam svoje mračne oči
da me nitko
ne upozna,
no imaju ih i drugi ljudi
pa se javna tajna
ne prepozna nit spozna, (...)
(Mrak na oči)

FOTO: Jahvo Joža

Monika Jerković

Monika Jerković

Vječno zaljubljena u knjige. Studentica povijesti. Čvrsto uvjerena da nam male stvari u životu mogu promijeniti život. Strastveni navijač Red Soxa. Ako ne odgovara na poruke ili pozive, to znači da čita, spava ili piše.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *