fbpx

Janko Polić Kamov: Vitez crne psovke koji je književnost okrenuo naglavačke

Janko Polić Kamov: Vitez crne psovke koji je književnost okrenuo naglavačke

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.

Janko Polić Kamov: Pjesma nad pjesmama

Ovim potpuno neobičnim stihovima za dotadašnju književnost, a potpuno neprimjerenima nazivu pjesme, koja je dotad bila poznata isključivo kao jedna od najljepših ljubavnih pjesama iz Biblije, Janko Polić Kamov upisao se u kanon hrvatske književnosti, premda mu je, sudeći po životu i djelima, cilj vjerojatno bio suprotan – okrenuti naopako sve dotadašnje standarde.

Janko Polić Kamov rođen je 17. studenoga 1886. u Sušaku u Rijeci u obitelji s 14 djece, a preminuo je u Barceloni 8. kolovoza 1910., gdje je i pokopan na javnom groblju Sud Este, bez imena u zajedničkoj grobnici.

Rođen da bi provocirao

Kažu da se čovjekov karakter može vidjeti već u mladosti, a buntovništvo je mladome Kamovu izgleda bilo upisano u gene. Već kao dijete upoznao se sa smrću jer je dvije sestre izgubio još kao dječak, a smrt sestre Milke opisao je kasnije u noveli Žalost. Po ocu je bio hrvatskog podrijetla, ali je po ondašnjim običajima obitelj govorila talijanski. Njegova majka zadržala je taj običaj i nakon udaje za njezina oca te je s mužem govorila talijanski, a djeca su djelomično odgajana u hrvatskom duhu i govorila su hrvatskim jezikom. Po završetku osnovne škole, upisao je sušačku gimnaziju i ona je postala njegovo prvo bojno polje. S ostalim gimnazijalcima osnovao je revolucionarno-anarhistički pokret čiji je cilj bio izvući Hrvatsku iz Austro-Ugarske, a u četvrtom razredu gimnazije izbačen je jer je profesora pljunuo u lice.

U gimnaziji je upoznao sestru svog prijatelja, Katarinu Radošević, u koju će ostati zaljubljen do kraja života, a često će ju spominjati i u svojim pjesmama pod imenom Kitty. Školovanje je nastavio u gimanziji u Senju, ali je i iz nje izbačen pa se preselio k roditeljima u Zagreb gdje se odao piću, pušenju, posjećivanju bordela i čitao Kranjčevića, a zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv bana Khuena Hedervaryja, završio je na tri mjeseca u zatvoru. Njegov je ideal bila slobodna Hrvatska izvan Austro-Ugarske.

O njegovu buntovništvu dobro govori sljedeća anegota – jednoga dana naprosto nije došao na ručak, nitko nije znao što je s malim Polićem. Dva mjeseca poslije obitelj dobiva dopisnicu u kojoj piše da je živ i zdrav i da se nalazi u putujućoj glumačkoj družini i da je na Cetinju nastupio pred knjazom Nikolom u Sabalastima kao šaptač. Nedugo zatim napušio je kazališnu družinu sit glumačkog gladovanja, pritom sam utvrdivši da nema dara ni za glumu ni za šaptalaštvo. Vratio se kući, a tad mu je bilo tek 18 godina.

Putovnica Janka Polića Kamova, izvor: kamov.hr

Uskoro je prvi puta otišao u inozemstvo, a to će mu uskoro postati stalna praksa zbog nemogućnosti da pronađe u Hrvatskoj stalno zaposlenje. Najprije je boravio u Veneciji nekoliko mjeseci te se vratio u Zagreb, gdje je započeo pisanje svog najznačajnijeg romana Isušena kaljuža.

izvor: Matica.hr

Odbijen od svih nakladnika

Te 1906. godine vratio se ponovno u Veneciju i nastavio svoj književni rad – napisao je dvije zbirke pjesama – Ištipana hartija i Psovke te dvije drame: Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, no unatoč impresivnom stvaralačkom opusu nastalom u samo nekoliko mjeseci, nijedna nakladnička kuća u Hrvatskoj nije mu htjela objaviti niti jedno od ta četiri djela. Uz financijsku potporu obitelji, odnosno brata Vladimira, koji mu je bio stalni mecena, u samostalnoj nakladi objavio je sve ta djela, a knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U njima je prisutna provala gnjeva protiv hinjenog morala, erotizam, socijalna satira i sarkazam. Tada je svom prezimenu dodao i nadimak Kamov, a zanimljivo je njegovo obrazloženje.

Glede imena Kamov – toliko na znanje. Kad se sijedi Noa bio napio i razotkrio golotinju došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi – Sem i Jafet i pokrili golotinju. Pa kad se Noa otrijeznio i doznao za ponašanje djece rekao je: Blagoslovljen bio Sem i Jafet, i da je proklet bio Kam. Kamov za mene znači program u imenu za literaturu.

Izvor: najboljeknjige.com
Pjesma nad pjesmama, iz zbirke Psovka

Ni jedna tradicionalna svetinja, od religijske do poetičke, nije bila pošteđena žestoka prevrjednovanja, a mjesto dotadašnjega sklada i ljepote nudila se estetika ružnoga, vulgarizam, izravnost, grubost, slobodni stih. U Ištipanoj hartiji vratio se pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanomu stihu i pravilnijoj kompoziciji. Posmrtno su mu bili objavljeni još Ćaskanja (1914.) te Novele i eseji (1938). U Sabranim djelima (1956–58) tomu su pridružene Samostanske drame, Čovječanstvo i Mamino srce, primjeri Kamovljeva dramskoga rukopisa, koji je izazivao slične kontroverze kao i njegova poezija i proza. Drame su dugo ostale neizvedene, jer su nudile sumrak, patologiju, tjeskobu, bezizlaznost, očaj, apsurd, anarhiju i grotesku. On blud i alkoholizam nije vidio samo u bordelima i krčmama nego i u obitelji, u cijeloj Hrvatskoj, gdje je prema njegovom mišljenju sve bilo trulo, lažno i samourušavajuće.

Kako su se voljeli Matoš i Kamov

Sljedeće je godine otišao u Rim, a to osmomjesečeno razdoblje karakterizira njegov dopisnički rad po hrvatskim redakcijama i neuspješni pokušaji da opet pronađe stalni posao. U Rimu se pridružio i anarhističkom pokretu mladih umjetnika kojima je pripadao i tada mladi socijalistički novinar Benito Mussolini, koji će poslije postati zloglasni vođa fašista. Druženje s Mussolinijem opisao je u pripovijetci Stjenica. Tijekom 1908. preminuo mu je brat Milutin od tuberkuloze kostiju, a ta teška i jezovita smrt teško je pogodila Janka pa ju je opisao u noveli Skepsa, koja je zagubljena i nažalost još nije pronađena. Boravio je i u Puntu na Krku kod drugog brata, a klima je povoljno djelovala i na njegovo zdravlje i na njegov književni rad pa je tada napisao Knjigu lakrdija i posvađao se s Matošem, koji je njegovu poeziju nazivao lirikom lizanja i pljuckanja, sumanutim djelom nekakvog ciničnog i iz reklamskog snobizma do ogavnosti melagomanskog mladića.

Ali štipanje i motanje nije najkarakterističnije obilježje te napredne poezije. Najmiliji izrazi  Polićevi su glagoli p lj u v a t i (pljuckati) i  l i z a t i. To je poezija pljuvanja i lizanja. (…) Po toj naprednoj koncepciji svijet je pljuvačnica, a glavni  pjesnički zadatak je grditi, rušiti. Pljuvati i – lizati: evo, to je posljednja riječ modernizma kojemu kumuje sintetični i moralni duh gospodina Marjanovića.

A.G.Matoš: Lirika lizanja i poezija pljuckanja, izvor: virtualna.nsk.hr

Smrt u gradu buntovnika

Tijekom 1909. Kamov je napisao novelu Sloboda i drame Mamimo srce, Ah, žene, žene i Lakrdija naše dobi, sve ih je ponudio zagrebačkim kazalištima, ali su ga kazališta odbila jednako kao i nakladnici. Opet je bio prisiljen izdavati u vlastitoj nakladi. Povrijeđen i razočaran, odlazi s otoka Krka put Barcelone 1910., tada najnemirnijeg i buntovnog europskog grada. Napisao je tek dva članka i nekoliko dopisnica. Umro je u Barceloni 8. kolovoza 1910. u 14 sati nakon trodnevne agonije s nepune 24 godine u bolnici za uboge i siromašne, što se može vidjeti u Registru otpuštenih i umrlih. Pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena. Danas se u bolnici u kojoj je umro nalazi Katalonska nacionalna knjižnica. Njegov posljednji tekst je članak Klin se klinom nabija za zagrebački list Pokret,a objavljen je, igrom slučaja, na dan kada je preminuo.

Nekadašnja bolnica, a danas Nacionalna knjižnica Katalonije
izvor. en.wikipedia.org

Avangardist prije avangarde, Kamov je provocirao i beskompromisno se suprotstavljao svemu dotadašnjemu. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe. Nazivali su ga najstrašnijim pjesnikom hrvatskim i vitezom crne psovke. Bio je okrenut novomu, budućem, neprihvaćen i neshvaćen u svoje doba, sklon nihilizmu i poricanju postojećih struktura, suprotstavljao se estetskim pravililma pjesništva svojega doba, ali je u kasnijim desetljećima stekao status legende. S njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.

Izvori:

  • kamov.hr
  • najboljeknjige.com
  • enciklopedija.hr
  • virtualna.nsk.hr
  • en.wikipedia.org
Marijana Džalo

Marijana Džalo

Magistra edukacije povijesti i hrvatskog, osim povijesti volim glumu i njome se amaterski bavim, čitam knjige, pišem te volim istraživati Zagreb i njegovu povijesnu i kulturnu baštinu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *