Jasminka Poklečki Stošić: Ja sam samo jedna od žena koje hrvatsku kulturu i umjetnost postavljaju na kulturnu kartu Europe

Jasminka Poklečki Stošić povjesničarka je i arheologinja, koja obnaša dužnost ravnateljice Umjetničkog paviljona u Zagrebu. Kako je voditi jednu od istaknutijih kulturnih institucija u izazovno doba korone i zagrebačkog potresa te kako je došlo do pokretanja poslovnih i privatnih inicijativa možete saznati u ovom intervjuu.

Ravnateljica ste Umjetničkog paviljona. Time ste praktički prva dama zagrebačke kulture, koja svojim radom Hrvatsku i njenu kulturu postavlja na kulturnu kartu Europe. Kako izgleda jedan radni dan na Vašoj poziciji? Kako odlučujete o izložbama koje ćete održati? Od kuda dolaze ideje
i kako izgleda organizacijski posao iza postavljanja izložbe?

Ne bih rekla da sam prva dama zagrebačke kulture Naime, uz mene još je nekoliko žena na čelu važnih kulturnih ustanova u Zagrebu. Primjerice kolegica Snježana Pintarić je na čelu Muzeja suvremene umjetnosti, Dubravka Vrgoč je intendantica HNK, Snježana Abramović Milković je ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, …ima ih još, da ne nabrajam dalje.

Ja sam samo jedna od žena koje hrvatsku kulturu i umjetnost ‘postavljaju’ na kulturnu kartu Europe.

Radni dan mi počinje rano u jutro, a traje zavisno od količine i intenziteta posla. U intenzivnijem razdoblju, kada pripremamo neku veliku izložbu, traje i puno duže od redovnog radnog vremena koje je od 9 do 17 sati. Dolaskom kući ne prestaje moj profesionalni rad jer masu posla obavljam i doma – pišem i odgovaram na mailove i kasno navečer, javljam se, naravno, na službene telefonske pozive…

Zapravo, slobodno mogu reći kako mi radni dan počinje u jutro, a završava kasno navečer. Ponekad radim i subotama i nedjeljama pa i praznikom ako treba. No, to je doista rijetko i samo kod velikih izložbi, najčešće međunarodnih.

Različiti su izvori ideja za izložbe. Neka ideja proizađe iz aktualne društvene situacije – primjerice ideja za izložbu Neka jedu kolače bila je inspirirana globalnim problemom bacanja milijuna tona hrane na dnevnoj bazi u gospodarski prosperitetnim državama dok, istovremeno, pola svijeta gladuje. Izložbe priređujemo i u povodu velikih obljetnica smrti ili rođenja pojedinog umjetnika – takve su bile monografske izložbe Emanuela Vidovića, Miljenka Stančića, Dulčića i druge…

Uz to, primjerice, htjeli smo u Zagrebu i Hrvatskoj predstaviti najveća kiparska imena međunarodne scene 20. stoljeća pa smo priredili nekoliko izložbi slavnih kipara poput Alberta Giacomettija, Auguste Rodina, Alexandera Caldera.

Sjetit ćete se i izložbe Šuma, a ove godine trebali smo imati izložbu posvećenu moru. Ideja za ove izložbe proizašla je iz prirode. Kao što vidite, inspiracije su doista različite i raznovrsne. A, što se tiče organizacije izložbe, to je vrlo kompleksno i odgovor bi bio poprilično dug. Stoga ću samo kratko reći kako je organizacija svake izložbe složen posao u kojemu sudjeluje velik broj ljudi, a što je veća izložba to je organizacijski zahtjevnija i uključuje puno više raznih aspekata. U tome pogledu organizacijski su najzahtjevnije međunarodne izložbe jer kod njih nema nimalo prostora za improvizaciju.

Zagrebački potres pogodio je i zgradu Umjetničkog paviljona. U kakvom je stanju bila zgrada? Kako ste to doživjeli i osobno, kao stanovnica Zagreba i kao ravnateljica ustanove?

Odmah poslije potresa izvršen je brzi pregled zgrade od strane statičara, zgrada je dobila narančastu naljepnicu – privremeno upotrebljivo. Potom je tijekom rujna izvršen detaljan statički pregled zgrade temeljem kojega je izrađen elaborat – Elaborat o stanju konstrukcije Umjetničkog paviljona, a Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode je po izradi Elaborata dao konzervatorske smjernice glede obnove.

Pregledom zgrade utvrđena su jača oštećenja u eksterijeru na zidovima, izražene pukotine na četiri ugaone lanterne – dimnjaka uz kupolu te pukotine na pročeljnom dijelu, vučenim profilacijama (krovni vijenac, timpani) i ukrasnim elementima. U interijeru su najveća oštećenja u glavnom izložbenom prostoru i ulaznom predvorju. Vidljive su znatne pukotine na nosivim zidovima, nadvojima i kupoli, uz djelomično otpalu žbuku i brojna oštećenja štuko dekoracije i zidnog oslika te su, također, vidljive pukotine na teraco podu.

Obnovu Paviljona vodi Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet. Tu su još, naravno, naš nadležni Ured za kulturu i Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode. Kako su me ovih dana obavijestili iz Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet u pripremi je dokumentacija za javnu nabavu za izradu projektne dokumentacije za cjelovitu obnovu zgrade Umjetničkog paviljona, a postupak se planira pokrenuti u ovoj godini putem Ureda za javnu nabavu.

Predmetna projektna dokumentacija izradit će se temeljem izrađenog Elaborata o stanju konstrukcije Umjetničkog paviljona te temeljem konzervatorskih smjernica Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode.

Ja sam takoreći odmah nakon drugog udara došla do Umjetničkog paviljona i zajedno s našim muzejskim tehničarom Damirom Martincem i domarom Mirkom Pokrajčićem ušla u zgradu. Zatekli smo prizor koji me je skamenio. Teško je opisati tu sliku. nikada je neću zaboraviti. Suze su potekle, emocije su me preplavile. Niti jedan djelatnik Paviljona ovu ustanovu ne doživljava samo kao zgradu, ona je za nas, vjerujem kao i za većinu građana, puno više od zgrade.

Osim potresa, živote nam obilježava i pandemija korone. Kako ona utječe na rad Paviljona? Bilježite li manje posjetitelja i kakve sve izazove postavlja pred Vas?

Kamo sreće da nam je korona problem u pogledu broja posjetitelja. Jer, Umjetnički paviljon je pretrpio velika oštećenja uslijed potresa tako da je ustanova zatvorena do daljnjega.

Po Vašem mišljenju, u kakvom stanju je bila kultura u gradu Zagrebu prije nego što je nastupila pandemija?

Skloni smo tvrditi kako je trava zelenija u susjedovom vrtu, drugim riječima, volimo reći kako je u zapadnim europskim zemljama stanje u kulturi bolje nego kod nas. Puno putujem tako da poznajem stanje u nekim europskim zemljama i mogu argumentirano reći kako je u Hrvatskoj stanje u kulturi – govorimo o razdoblju prije korone – bilo prilično dobro s obzirom na naše gospodarske mogućnosti.

Naime, često se volimo uspoređivati s Europom, a pri tome zaboravljamo na činjenicu da se gospodarski ne možemo usporediti s istom tom Europom. Pa naravno da će stanje u kulturi biti bolje, i jest bolje, u visokorazvijenim zemljama gdje je BDP po glavi stanovnika kud i kamo veći nego u Hrvatskoj. Kultura i gospodarstvo, ekonomsko stanje zemlje, vezani su pupčanom vrpcom.

Nedavno ste pokrenuli inicijativu građana Žumberak u mom srcu. Kako to da ste se odlučili na taj korak? Čime se bavite putem inicijative i koji je cilj?

Vrlo je jednostavan odgovor na Vaše pitanje – Žumberčanka sam podrijetlom i odlučila sam se na taj korak zato što vidim da se nitko drugi nije odlučio! Odnosno, vidim da nadležnima nije baš nešto osobito stalo do tog kraja, naročito se to odnosi na istočni dio Žumberka, onaj koji je administrativno pod upravom Grada Samobora.

Nije li skandalozno da u tom dijelu Žumberka 2020. godine ljudi nemaju osnovnu infrastrukturu – poput vodovoda, ili da se svakodnevno voze po cesti koja je opasna po život pa ne znaju hoće li sigurno doći od točke A do točke B! Zamislite, govorimo o kraju koji je samo sat vremena vožnje udaljen od Zagreba!

Putem Inicijative Žumberak u mom srcu nastojimo pomoći tamošnjim stanovnicima u poboljšanju kvalitete života. Trenutno nam je u fokusu interesa sanacija ceste od Bregane do Gornje Vasi. Riječ je o cesti koja je glavna poveznica istočnog dijela Žumberka (tu je 10-12 sela) sa Samoborom i, onda, jasno, i sa Zagrebom. Cesta nije više od 30 godina sanirana i u katastrofalnom je stanju. Doslovno je opasno po njoj voziti, a nema druge!!!

Postali ste gošća urednica Nedjelje Večernjeg lista. Kako je došlo do suradnje? Možete li opisati posao urednice i kako se snalazite u tim novim vodama? Kada smo kod novina, smatrate li da je kultura dovoljno prisutna u domaćim medijima?

Bila sam doista ponajprije iznenađena, potom počašćena kada su me  glavni urednik Večernjeg lista, Dražen Klarić, te urednik Nedjelje, Robert Bubalo, pozvali da budem gošća urednica. Tim više što je to prije mene bio, zamislite, genijalni Igor Rudan! Zašto su mene odabrali trebali biste njih pitati. Inače, 2000. godine počela sam pisati likovne kritike, većinom o inozemnim izložbama, za razne novine i tjednike. Pisala sam i za Jutarnji list, Slobodnu Dalmaciju, Večernji list, Globus, Aktual, Express…tako da nisam nova u tom svijetu, ali jesam u uredničkom. Uglavnom, predlažem gospodinu Bubalu teme, prokomentiramo ih i one za koje zaključimo da drže vodu prihvatimo i idu u obradu. Veseli me biti gošća urednica. Inače, kulture nikada dovoljno u domaćim medijima.

Moramo biti svjesni da bi kultura trebala biti baza svakog čovjeka, ona bi, naprosto, trebala biti sastavni dio našeg života, baš kao što je to hrana. Jer, bez hrane ne možemo, inače bismo umrli. E, tako bi trebalo biti i sa kulturom. A nije.

Kako približiti kulturu i umjetnost mlađim generacijama ili ljudima koji nemaju običaj posjećivati kulturna i umjetnička događanja?

Stalno govorim, ponavljam, kako kulturu treba uvesti u vrtiće, dakle usmjeravati, obrazovati djecu u tome pogledu od vrtića pa nadalje. Da biste sagradili cijelu kuću krećete tako što najprije sagradite čvrst temelj, potom gradite dalje. Tako je i sa kulturom.

Znam da će grubo zvučati, ali trebalo bi propisati zakonom da se u tome poglede populacija treba krenuti obrazovati od vrtića. Jer, vidimo da drugačije ne ide. Djeci se ljubav prema umjetnosti – likovnoj, glazbenoj, scenskoj, prema knjizi, usađuje u najranijoj dobi jer tako stječu (dobru) naviku koju  kasnije razvijaju, nadopunjuju.

Bili ste bliska prijateljica Mani Gotovac. Njena smrt je pogodila mnoge, ali je za svoga života ostavila trag na mnoge od nas. Što je ostavila Vama? Je li utjecala na Vas? Koji je najbolji savjet koji Vam je dala i što Vam najviše nedostaje?

Otišla je moja najbolja prijateljica. Od trenutka kada smo se upoznale imale smo vrlo intenzivno prijateljstvo. Ne prođe dan da je se ne sjetim. Beskrajno mi nedostaje. Ne bih iznosila javno ništa više.

I Vi i Mani ste, svaka u svoje vrijeme, bile prve ili rijetke žene na pozicijama moći u kulturnim institucijama. Situacija se svih tih godina, pa ni danas nije puno promijenila. Jeste li ikad bili tretirani drugačije od muških kolega? Jeste li ikada osjetili pritisak radi toga? Mnoge djevojke i žene gledale su Mani, a danas i Vas kao uzore koji pokazuju što se sve može postići u životu.

Mani je bila posebna žena. Ne poznajem ženu u Hrvatskoj koju bih mogla s njom usporediti. Barem ne u kulturi. Dugo, dugo još u Hrvatskoj neće biti žene poput Mani. Puno je učinila za hrvatsku kulturu. Zamislite, ona je bila prva žena intendantica kazališta u Hrvatskoj! Pa to je, tada kada je imenovana, bilo čudo! Naravno da je danas to normalno, ali tada… Za razliku od Mani koja je potjecala iz jedne ugledne, dobrostojeće, obrazovane obitelji, što joj je na neki način bila dobra odskočna daska za život – ja potječem iz radničke obitelji. Moji su roditelji bili radnici s osnovnim obrazovanjem. Kazalište, muzej, galeriju, vidjeli su, uglavnom, samo izvana. Samo zgradu. Ne znam jesu li u životu bili dva ili tri puta u kazalištu, na izložbi. Imali su troje djece, jako su naporno radili i doslovno živjeli od plaće do plaće. Pri tome su gradili kuću, školovali djecu i nastojali da mi, djeca, sve imamo.

Meni nikada ništa nije nedostajalo. Bila sam uvijek odlična učenica i kada sam, po završetku gimnazije, rekla da želim studirati mama me podržala i rekla da će ona dignuti kredit ako treba ali da ću ja studirati. Zato, danas kada sam na poziciji na kojoj jesam – a koja mi nije poklonjena, jer sam ravnateljica postala temeljem prethodnog dugogodišnjeg upornog i napornog rada, a ne temeljem veza i vezica – mogu reći da sam ponosna jer sam pokazala i dokazala da se i kod nas može uspjeti bez obzira na podrijetlo. Osobno, čvrsto vjerujem da se isplati ulagati u sebe, obrazovati se, biti uporan, ne odustajati, imati volju, želju i vjerovati u sebe.

Svojim radom oplemenjujete Zagreb. Kakav je osjećaj pisati njegovu povijest i utjecati na živote njegovih stanovnika putem svojeg rada? Kako biste voljeli da Vas Zagrepčani jednog dana pamte?

Od 1996. godine sam u muzejsko-galerijskoj struci. Napravila sam brojne izložbe. Sretna sam ako se neka od njih dotakla stanovnika Zagreba. Sretna sam ako sam išta dobroga tijekom svoje karijere učinila za svoj rodni grad. A, kako bih voljela da me Zagrepčani pamte – pa ja sam u cvijetu mladosti (smijeh), odgovorit ću Vam na ovo pitanje kroz dvadesetak godina!

FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL – Izvor: Jasminka Poklečki