Jelena Kastaneti: Zagreb je jedini grad u Hrvatskoj u kojem mogu i želim zamisliti sebe

Jelena Kastaneti hrvatska je spisateljica i autorica zbirke poezije, romana (Moj) Dnevniče i stotine kratkih priča koje svoje mjesto pronalaze u zbirkama Priče o nama, Još poneka priča o nama i Posljednje priče o nama.

Rođena si Slatinčanka, ali živiš i radiš u Zagrebu (većinu vremena). Misliš li da ćeš se u nekom trenutku u životu vratiti u Slatinu i pokušati izgraditi život ondje? Koje su prednosti i mane života u manjem i većem gradu? 

Iako radim u Hrvatskoj, većinu vremena provodim u Stockholmu, a ostatak u Zagrebu. Uz ta dva grada, za život bih potencijalno odabrala London, ali za sada svoju budućnost planiram većinski u Stockholmu. Tu je valjda jasno da volim veće gradove. Radim od doma i imam svoj mir većinu vremena, zato volim velike gradove, da okusim i onu drugu stranu. To se možda promijeni za 5, 10 ili 20 godina, ali trenutno je tako. U Slavoniji sam rođena i volim je, ali gotovo oduvijek znam da neću živjeti ondje. Rano sam se zaljubila u Zagreb i to je jedini grad u Hrvatskoj u kojem mogu i želim zamisliti sebe.

Kad si prvi put došla u Zagreb – što te u njemu najviše razveseljavalo? Koja su tvoja omiljena mjesta u gradu, a gdje vodiš one koji te dođu posjetiti iz nekih drugih gradova?

Bila sam maleno dijete kad se dogodila ta ljubav. Bojim se da ne pamtim što sam točno zavoljela, znam da je to jednostavno uvijek nekako bio moj dom. Možda sam zavoljela osjećaj unutar sebe kad sam u Zagrebu. Omiljeno mi je mjesto Zrinjevac, jednostavno nema kutka koji mi može nadmašiti taj dio grada. Druge ljude vodim po gradu ovisno o onome što oni vole. Ne zanima svakoga isto i trudim se poštivati činjenicu da ne postoji ultimativna ljepota. Ali, rekla bih da se Gornji grad pokazao nezaobilaznom destinacijom.

Bivša si sportašica, ali i književnica. Koliko je sport u tvome životu utjecao na spisateljsku disciplinu, inspiraciju i uspjeh? Vjerujem kako je sve u životu isprepleteno pa pretpostavljam da je sportska disciplina povezana s onom spisateljskom. Kako bi opisala ulogu i značenje sporta u svom životu? Koliko bi bila drugačija da se ne baviš sportom – u vidu samopouzdanja, energije, vremena, organizacije i slično.

Dobro pretpostavljaš. Sport je oduvijek igrao veliku i važnu ulogu u mom životu, ali nikada nije bio važniji od umjetnosti. Sport je moja druga ljubav, ali treninzi, natjecanja i sve što sport nosi sa sobom odradili su veliku ulogu u izgradnji discipline. Naime, ne vjerujem u onu poprilično rasprostranjenu ideju da inspiracija piše knjige. Inspiracija igra značajnu ulogu kada govorimo o ideji. Ali, knjige pišu disciplina, upornost i dosljednost.

Svi se svakodnevno mijenjamo. Tko je Jelena koja je pisala (Moj) Dnevniče, a tko Jelena koja je pisala Priče o nama?

Jelena nije ista na početku neke knjige i na kraju te iste, tako da je sasvim očekivano da ta razlika dođe do izražaja kad uspoređujemo različite knjige. Ideja za Priče nastala je davne 2012. godine, ali sam osjećala kako još uvijek nisam spremna za pisanje tih knjiga. Priče se sastoje od tri knjige; Priče o nama, Još poneka priča o nama i Posljednje priče o nama. Dala sam si vrijeme u kojem sam puno čitala i pisala. Dakle, rasla kao pisac.

Kad sam se osjećala spremnom i započela to predivno putovanje, u jednom sam ga trenutku pauzirala jer sam imala potrebu napisati roman (Moj) Dnevniče. Jelena koja je pisala Priče je djevojka prije i poslije romana. Jelena koja je pisala roman je djevojka prije i poslije Priča. Na kraju svake knjige osjećam kako tu istu knjigu prerastem i to je osjećaj koji sa sobom donosi dvije mogućnosti. Prva: Osjećaš kako tvoja knjiga ipak nije toliko dobra i da je, ako je napišeš ponovno, možeš napisati bolje. Druga: Osjećaš kako može bolje, ali puštaš tu knjigu u svijet da bude prikaz tebe u tom trenutku i biraš sljedeću napisati bolje. Ja nekako živim ovu drugu opciju.

Može li se, po tvom mišljenju, u Hrvatskoj živjeti od pisanja?

Što ono kažu o mišljenjima? 🙂

Rekla bih da zapravo nije važno što itko od nas misli o ovoj temi. Mnogi su ljudi svoje Ne možeš živjeti od pisanja mišljenje izgovarali djevojčici koja sam bila. I, da se ne lažemo, na trenutak su me uvjerili. Ali, važne su jedino činjenice. A činjenica je da ja živim isključivo od pisanja. 

Jednom si rekla: kako se ponekad čini da čovjek ne bira knjigu, nego knjiga čovjeka, tako i nju knjiga odabere. Koje su knjige odabrale tebe prije nego što si postala spisateljica?

Da, to je rečenica iz sadržaja mog romana. 🙂

Pročitala sam zbilja velik broj knjiga, ali samo za nekoliko mi se činilo da su me odabrale. Najljepše bajke svijeta, Knjiga o džungli, Mali princ, Kradljivica knjiga, Pax, Ubiti pticu rugalicu, Cvijeće za Algernona.

S tek 11 godina znala si da ćeš postati spisateljica, a neki ni u tridesetoj ne znaju čime se žele baviti u životu. Kako jednostavno znaš da je to to? Je li danas u redu ne znati? Živimo u dobu u kojem za jedan dan primimo informacija koliko bismo u srednjem vijeku primili kroz pola života.

Znala sam to i puno ranije. Navodno i u godinama kojih se ne sjećam, ali roditelji jako dobro pamte olovke, bilježnice i knjige u mojim rukama. Ali, jedna se značajna stvar dogodila kad mi je bilo 11. Bila sam plaćena (neka jako malena cifra koja je meni bila bogatsvo namijenjeno za sladolede) za jednu malu kolumnu. Bio je to prvi iznos koji sam zaradila od pisanja. Tada sam se usudila vjerovati da ću jednog dana živjeti od toga. I evo me.
Mislim da su ljudi zbog brzine života utišali ono dijete u sebi. U redu je ne znati, ali je jednako tako u redu sa 50 godina shvatiti i preokrenuti svoju karijeru u tom smjeru. Voljela bih da ljudi prestanu vjerovati u laž da je za njihove snove u nekom trenutku života postalo prekasno. 

Da nisi književnica, čime bi se bavila?

Bila bih umjetnica neke druge vrste; ilustratorica, plesačica, glumica, glazbenica. Bilo što. Ali nemoj mi, molim te, uzimati pisanje. 😉

Gdje se vidiš kroz deset godina? Koliko će se Jelena koju sad poznaješ morati promijeniti kako bi došla do cilja do kojeg želiš doći?

Moj cilj je samo da ne prestanem pisati i da ne prestanem živjeti za to. Ukoliko ću i dalje stvarati sa istom strašću, ne može poći po zlu. Jer konstantnim radom jednostavno moramo napredovati. A gdje se vidim? Vidim obitelj, gomilu knjiga na policama, papire razbacane na radnom stolu po kojima je ispisana još jedna ideja. Ona najbolja. Jer, moja je najbolja knjiga uvijek ona koju upravo pišem.

Što Zagreb predstavlja za tebe? Da mu možeš posvetiti nekoliko stihova, koji bi to bili?

Zagreb je grad koji me najviše izgradio, koji mi je pružio ogromne prilike i koji mi je dozvolio da postanem sve o čemu sam sanjala. Gdje god da odem, Zagreb će na neki način biti moj drugi dom. Pa, da se odmaknemo od mojih knjiga i mojih riječi, ja bih Zagrebu posvetila Balaševićeve…

Postoji milijun gradova u koje možeš da odeš, ali samo jedan u koji možeš da se vraćaš.