fbpx

Jelena Znaor: Svaki put kad dosegnem cilj koji sam si postavila, podignem ljestvicu malo više

Jelena Znaor: Svaki put kad dosegnem cilj koji sam si postavila, podignem ljestvicu malo više

Jelena Znaor najpoznatija je hrvatska huperica, diplomirana psihologinja i jedna od najveselijih izvođačica na zagrebačkim pozornicama. Detalje svoje huperske karijere, omiljene trenutke iz života u cirkusu, ali i koje su odlike vježbanja hula-hupom otkrila nam je u razgovoru koji slijedi.

Većina stanovnika Hrvatske vjerojatno te prepoznaje kao jednu od finalistica Supertalenta na kojem si sudjelovala 2016. godine. Ipak, hupanjem si se počela baviti nešto ranije. Kada se razvila tvoja strast prema toj pomalo neobičnoj disciplini i kako si od svih sportova odabrala baš hula-hup?

Za vrijeme studija, na drugoj godini faksa, dijagnosticiran mi je dijabetes tip1 pa je došlo vrijeme da se počnem ozbiljnije baviti nekom fizičkom aktivnosti. Imala sam dosta vremena, ali nikad nisam bila jedna od onih koji vole teretane. Jednom prilikom sam, sasvim slučajno, kopajući po internetu, vidjela video djevojke koja je plesala s hula-hupom. Tada sam prvi put u životu vidjela da se hula-hup ne vrti samo oko struka, ali to nije bilo ono što me najviše fasciniralo. Bila sam očarana time kako se graciozno i samouvjereno kreće, koliko uživa u svom tijelu i svojem hula-hupu. Bila je predivna i smijala se, plesala je kao da je sama na svijetu.

Odmah sam znala da je to ono što želim i isti dan otrčala kupiti svoj prvi hula-hup. Ubrzo sam počela provoditi sate u parkovima i skakati dok ne padnem s nogu. Svaki dan, bez iznimke. U međuvremenu sam probala i neke druge cirkuske discipline, ali uvijek bih brzo odustala, hula-hup je bio jedino što mi je uvijek uspijevalo zadržati pažnju. Kako i zašto, teško mi je reći. Učenje pokreta s hula-hupom jako je zarazno jer u isto vrijeme vježbaš i zabavljaš se. Dobro mi je išlo, dosta brzo sam učila pa me napredak stalno motivirao za dalje. Vjerujem da biramo rekvizit, ples, oblik tjelovježbe ili bilo koju drugu aktivnost na temelju svoje osobnosti. Hupanje je dovoljno djetinjasto, a opet dovoljno ozbiljno da spada u ozbiljnu tjelovježbu. Omogućuje mi da budem kreativna, bilo da se radi o načinu izražavanja kroz ples ili o nekim novim kombinacijama pokreta. Omogućuje mi da se ispraznim kad mi je dosta svega i napunim energijom kad mi treba.

Upravo je Supertalent bio tvoj okidač za stjecanje popularnosti što na našim prostorima, što šire. Nakon emitiranja showa dobila si priliku postati dio cirkusa u Budimpešti…

Ne znam je li moj nastup na Supertalentu bio povezan s pozivom da nastupam u mađarskom cirkusu, ali publicitet koji sam tada dobila i referenca finalista je sigurno mogla donijeti samo dobro. Tada, 2017. godine, Nacionalni cirkus u Budimpešti producirao je show pod nazivom Cirkuszi szomszédolás, tj. Cirkus iz susjedstva, i bili su u potrazi za izvođačima koji će predstavljati svoje zemlje. Kako cirkus u Hrvatskoj nije visoko rasprostranjen i i dan danas se profesionalni izvođači skoro mogu nabrojati na prste dvije ruke, u njihovom izboru sam se našla i ja. Prije nego što su me kontaktirali, odlučili su da će glavna poveznica među točkama i izvođačima, lajtmotiv koji će se provlačiti kroz cijelu predstavu, biti krugovi, tako da sam im se dobro uklapala u koncept. Provela sam tamo tri mjeseca i u nešto manje od 100 izvedbi nastupala kao predstavnica cirkusa u Hrvatskoj.

Život u cirkusu većini je potpuna nepoznanica. Kako bi opisala jedan prosječan dan cirkuskih izvođača?

U Hrvatskoj je, nažalost, većini i dalje nepoznanica, ali koliko se u Mađarskoj, i Europi općenito, drži do kulture cirkusa najbolje govori činjenica da smo gotovo svaki put rasprodali auditorij od više od 3 tisuće mjesta. Iako je zbog popriličnog broja izvedbi fizički bilo dosta zahtjevno, niti u jednom trenutku nisam zdravo za gotovo uzimala činjenicu da imam priliku provoditi vrijeme s vrhunskim cirkuskim izvođačima i producentima, učeći s njima i o njima. Imali smo i po tri izvedbe dnevno pa bi se ustali dosta rano.

Živjeli smo u cirkuskom kompleksu, u sobama koje su najviše nalik našim studentskim domovima, s kantinom, vešerajem i svime potrebnim za život. Prije svake izvedbe iz zvučnika bi zaorio poziv koji ću, sigurna sam, pamtiti cijeli život: „30 minutes til showtime!“. Tada bismo već bili našminkani i spremni, obavljali posljednje pripreme i zagrijavanje za nastup. Vrijeme koje nismo provodili na pozornici mogli smo iskoristiti kako god smo htjeli. Ponekad bi se odmarali ili istraživali grad, a najčešće smo brusili svoje vještine i učili nove jedni od drugih u izvedbenoj dvorani koja nam je bila dostupa 24 sata. 

Koja se uspomena posebice ističe kad se sjetiš tih dana?

Sada kad se osvrnem znam da su najljepše što sam dobila iz tog iskustva – ljudi. Izvođači s kojima sam nastupala nerijetko su 8., 9. generacija cirkuskih izvođača u svojoj obitelji. I to nije samo posao, to je stil života generacijama. Mnogi od njih dolaze iz zemalja u kojima imaju mogućnost odlučiti se za školovanje od doma pa cijele obitelji stalno putuju po svijetu i nastupaju u cirkusima od Japana do Brazila. Njihove točke i vještine toliko su nevjerojatne – tehnički, glumački, ekspresivno i emocionalno, da nije ni čudo da neki od njih danas rade u Cirque du Soleilu, najprestižnijoj cirkuskoj kompaniji na svijetu. I dalje sam u kontaktu s dosta njih i raduje me pratiti gdje ih sve cirkus vodi.

Ako bi morala izdvojiti najdraže trenutke, bez puno razmišljanja odabrala bi posljednje minute prije početka predstave kada bismo svi bili na pozicijama iza zastora, kostimirani, šljokičasti, dobro raspoloženi, čekajući da glazba najavi početak i da krenemo u ring.  

Osim što si bila dio cirkusa, nastupala si diljem Hrvatske, ali i vodila vlastite radionice hupanja za djecu i odrasle. Koliko je hula-hup popularna aktivnost na našim prostorima i kako ljudi najčešće reagiraju u susretu s hupom?

Da, nastupala sam na stotinu evenata i raznih manifestacija diljem Hrvatske i inozemstva. Poprilično sam zatrpana obavezama i u pokušaju da što uspješnije izbalansiram poslovne, privatne obaveze i brigu za zdravlje, za održavanje radionica, nažalost, u zadnje vrijeme ne pronalazim dovoljno vremena. Kad sam ja kretala, prije više od 10 godina, u cijelom svijetu je bilo svega par ljudi koji su prenosili znanje drugima. Danas je to sasvim drugačije. Danas je, mogla bih reći, zlatno doba ovog oblika tjelovježbe i umjetnosti i na svim društvenim mrežama su dostupni brojni instruktori, snimke i tutoriali.

U Hrvatskoj i dalje nismo baš brojni, ali veseli me to što svako malo sretnem ili čujem za nekoga tko se počeo baviti hula-hupanjem. Nadam se da će taj broj sve više rasti i da ćemo, prilikama kao što je ova – da ispričamo ljudima malo više to tom hobiju koji lako može postati posao, doprijeti do što većeg broja ljudi. Jer gotovo ne postoji osoba koju jedan hula-hup ne može razveseliti, bez obzira na spol i dob.

Djeca su kreativna, bez straha, nesvjesna nevidljivih granica koje im postavljaju društvene norme i beskrajno uživaju u kolutovima, ali ono što mene veseli najviše i svaki put ugodno iznenadi je reakcija odraslih kad probaju zavrtjeti hula-hup. Jednostavno je nemoguće da im ne izmami osmijeh na lice, a svi znamo koliko nam je danas, više nego obično, potrebno malo radosti, smijeha, igre i veselja.

Prije pandemije korona virusa tvoje se nastupe moglo pogledati u Jazz & Cabaret clubu Kontesa u Zagrebu. Koliko se takva scena razlikuje od one cirkuske?

Od prvog dana dio sam stalne postave Cabareta pod palicom divnog izvođača, umjetnika i prijatelja, gospodina Mira Ungara. Prije pandemije i mjera koje su se nepogodno odrazile na sva kulturna događanja, u tijeku je bila treća sezona. Cabaret rijetko prolazi bez cirkusa i te dvije forme su usko vezane. Na kraju krajeva, mislim da ne postoji cirkuska disciplina koja svoju izvedbu ne može prilagoditi kabaretskoj formi.

Točke se, naravno, prilagođavaju i temi, a u slučaju Kontese ja svoje nisam morala puno mijenjati jer i inače volim vintage, sjajne opravice i glamur. To se uglavnom odnosi na pozornicu i scenski život, ne i na moj privatni stil koji se, pogotovo u ovo vrijeme kad smo najviše doma, sastoji od širokih i što udobnijih odjevnih predmeta. Nije bilo lako baš svaku subotu provesti radno, ali uz super ekipu lako zaboraviš da ti je to posao i uživaš u činjenici da dijeliš pozornicu s toliko talentiranih izvođača u jedinom cabaret klubu u Hrvatskoj.

Trenutno stanje u svijetu krajnje je nepogodno za izvođače bilo koje vrste. Ipak, možeš li nam otkriti koji su ti planovi i ideje za budućnost?

Ja se, jednako kao i svi izvođači i ostali koji žive od te industrije, nadam da će se ovaj kaos koji trenutno vlada u cijelom svijetu uskoro okončati i da ćemo se opet vratiti pod svjetla reflektora. Do tada se trudimo ne izgubiti motivaciju za vježbanje i umjetničko stvaranje, što ponekad može biti izazovno. Osobno smatram da trebamo pokušati izvući najpozitivnije iz svake situacije pa tako i ove, stoga sam ja zahvalna što se, umjesto da budem fokusirana isključivo na pripreme za nastupe, za promjenu mogu opet uloviti hula-hupova iz razloga zbog kojih sam se i počela baviti ovime na početku – vježbanja za svoj gušt.

Posvetila sam se rehabilitaciji nekih ozljeda koje su posljedica višegodišnjeg preforsiranja mišića i zglobova, a kojima se nisam imala vremena baviti ranije, tako da se nadam da ću, kad korona napokon ode u zaborav, u najboljoj fizičkoj spremi dočekati povratak starog normalnog i nastaviti nastupati dok god me to bude veselilo u jednakoj mjeri.  

Nakon dugogodišnjeg iskustva u hupanju, što bi istaknula kao njegove najveće vrline i mane?

Dobrobiti hula-hupanja kao vještine su višestruke. Osim što je učinkovita tjelovježba jer zahtjeva angažman skoro svih mišićnih skupina, jako pozitivno utječe i na naše psihičko zdravlje. Uspješno svladavanje novih vještina, postavljanje i dostizanje ciljeva, pomicanje granica i napredak koji se događa naočigled pozitivno utječu na samopouzdanje i sliku o sebi. Ja to mogu potvrditi iz prve ruke. Što sam bila sigurnija u svoju vještinu, više sam se izlagala pogledima drugih, manje opterećivala kritikama i na kraju završila na velikim pozornicama. Da mi je netko prije rekao da neću imati tremu nastupajući pred stotinama ljudi, nema šanse da bi mu povjerovala.
Što se mana tiče, iskreno, ne pada mi na pamet niti jedna moguća negativna strana vježbanja s hula-hupovima. Pod uvjetom da, kao i kad se bavite bilo kojim drugim oblikom tjelovježbe, osluškujete svoje tijelo, pazite da se pravilno zagrijavate, pravilno izvodite vježbe i tako izbjegavate ozlijede.

Ono što bi izdvojila kao nešto što može biti i pozitivno i negativno u isto vrijeme je sve veća prisutnost tzv, flow disciplina na društvenim mrežama. Pozitivna strana je što su time hula-hupanje, inspiracija i instrukcije za učenje dostupnije nego ikad, ali isto tako se lako može dogoditi da upadnemo u zamku uspoređivanja sebe s drugima i posljedično osjećaja manje vrijednosti. Ono što ne smijemo zaboraviti je da je svaki put individualan i da je baš zato prekrasan – jer je samo naš i ničiji više.

I za kraj – što je tvoja najveća inspiracija za hupanje i bi li ga preporučila svima?

Inspiraciju pronalazim u muzici i sjajnim, ponajprije novim i mladim artistima koji, i kad misliš da je otkriveno sve što se otkriti moglo, i dalje svakodnevno pronalaze nove načine i razvijaju nove stilove plesa s hula-hupovima. Ono što me najviše motivira je napredak. Svaki put kad dosegnem cilj koji sam si postavila, podignem ljestvicu malo više, i uvijek se iznova divim svemu što je naše tijelo sposobno napraviti ako smo dovoljno strpljivi, uporni i volimo to što radimo.

Hula-hupanje u bilo kojoj formi – kao profesija, ples, fitness ili samo zabava, neizbježno će probuditi dijete u nama i pokazati nam koliko je važno ne prestati se igrati ni kad odrastemo.

FOTO: Sarah Braun

Nina Maria Laginja

Studentica povijesti umjetnosti i hrvatskog jezika i književnosti. U slobodno vrijeme može je se pronaći za radnim stolom kako crta, piše, čita ili pak smišlja nove kreativne projekte.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori