Josip Juko: Ako svi pozavršavamo fakultete, tko će biti zidar, tokar, električar i vodoinstalater?

Josip Juko: Ako svi pozavršavamo fakultete, tko će biti zidar, tokar, električar i vodoinstalater?

Josip Juko učenik je Srednje škole Ruđera Boškovića, koji je već sa 17 godina objavio svoju prvu knjigu. Ugovor zle sudbine roman je religiozne tematike, a mladi autor otkriva nam što trenutno piše, što bi promijenio u obrazovnom sustavu, kako je u njegovu razredu organizirana nastava na daljinu, ali i brojne druge zanimljivosti.

Kada bi morao odabrati tri riječi kojima bi se opisao, to bi bile riječi: kreativnost, domišljatost i snalažljivost, stoji na tvom blogu. A kad bi se morao opisati kroz tri pjesme?

Na pitanje da se opišem s tri riječi sam se mučio, ali tri pjesme su nešto sasvim drugačije. Navodno svatko ima svoju pjesmu, i u svakoj se pjesmi možemo pronaći barem u jednom stihu. Dosta je teško suziti izbor na tri, ali haj’mo reći prve tri koje mi padaju na pamet su: Tišina (Bajaga i instruktori), Tastament (Frenkie, Indigo i Kontra) i za kraj od Frenkia Ne žalim.

Pisanje si započeo tijekom ljeta 2020. godine kada si krenuo pisati religijsku fantaziju, roman Ugovor zle sudbine. Otkud ti ideja za ovakvo djelo i tko je prvi imao priliku pročitati ulomak ili pak cijelu knjigu?

Ideja je našla mene u vidu sna kojeg sam sanjao iznova i iznova, pet noći za redom sve dok nisam isti san ispričao tadašnjoj curi koja me natjerala da san pretvorim u knjigu. Kako sam ja pisao tako je ona čitala, dok je prvu tiskanu knjigu pročitala moja majka za svega par sati.

Ono što je najzanimljivije jest da ti je tek 17 godina i da si knjigu objavio i tiskao samostalno. Kako je izgledao takav postupak, što su ti u tome bili najveći izazovi i kako to da si odlučio ići u objavu bez nakladnika?

Sada već 18, ali istina je da sam knjigu napisao i izdao sa 17. Knjigu nisam sasvim sam dovršio što se izdavanja tiče jer mi je izdavačka kuća Redak pomogla s tiskanjem, pronalaskom lektora i urednika. Grafičara sam si sam tražio, ali smatram velikim uspjehom sa 17 godina financirati takve troškove: lektoriranja, prijeloma, tiskanja i dizajna. Jedino mi je brat posudio određenu svotu novaca koju sam mu ubrzo vratio. Ne mogu reći da sam baš imao poteškoće ili izazove, najgore mi je bilo to što mi je sve to bilo novo, ali drugu knjigu ću najvjerojatnije izdati sam jer volim imati svoje stvari pod kontrolom, a ne da se brinem hoću li biti prevaren ili zakinut.

Glavni lik je srednjoškolac kojeg muče tipična pitanja – kako pronaći ljubav, kako se uklopiti u društvo, kako biti svoj? Jesi li ti odgovor na ta pitanja potražio tijekom pisanja knjige ili ih i dalje tražiš?

Svakako ih i dalje tražim i razmišljam o njima, ali tijekom pisanja sam naučio jednu stvar, a to je da se ljubav, sreća i radost ne mogu naći, već se moraju dogoditi. Nije ljubav novčić da se pronađe, to je najmoćniji osjećaj koji se mora dogoditi i izroditi uz pomoć druge osobe, nekog događaja ili u nama. Biti svoj je teško u današnjem svijetu jer se svijet i društvo zalažu za nekakvu slobodu različitosti, ali svi osuđuju za najmanje sitnice.

U romanu si se dotaknuo nekoliko važnih tema poput uloge religije i vjere u životima mladih, obiteljskog nasilja i važnosti prijateljstva te oprosta. Koliko je teško oprostiti drugima, a koliko je teško oprostiti sebi?

Kako sam i napisao u romanu: Oprostiti nekome je teško, ali je isto tako i veliki herojski čin. Puno je teže oprostiti sebi i puno više nas to može ,,ubiti”. Smatram da je potrebno i bitno oprostiti, ali da se ne mora zaboraviti. Što god da mi netko učini oprostit ću ti jer jedini Bog ima pravo na odabir oprostiti ili ne oprostiti, od mene ti je oprošteno, ali ne i zaboravljeno. Ne mogu nekome ne oprostiti nešto kada vjerojatno iste greške i ja činim samo drugim ljudima, nisam li onda u najmanju ruku bezobrazan, ako ne opraštam, a tražim oprost.

Imaš li spisateljske uzore?

Nažalost, ne čitam previše, niti onoliko koliko bi trebao, ali svakako da ovisno o dijelu tražim inspiraciju i uzor. Tako je za Ugovor zle sudbine uzor bio Clive Staples Lewis, dok mi je za novi ljubavni projekt uzor Jelena Kastaneti. Za triler koji spremam ćemo još potražiti uzor.

Roman si pisao oko tri mjeseca s ciljem da ga završiš 31.12.2020. godine kako bi tu ozloglašenu 2020. završio s dobrim i nečim pozitivnim. Godinu dana nakon, možemo te pitati – kako je prošla tvoja 2021. godina?

Čudesno. Puno predivnih ljudi i događanja. Imam obitelj, prijatelje, zdravlje znači da mi je odlično. Mogao bih pisati i govoriti o ovoj još jednoj čudesnoj godini godinama, ali ne bi uspio sve navesti. Zahvalan sam Bogu i svakome koga sam susreo ove godine.

Kako trenutno izgleda nastava u tvojoj školi i smatraš li da je dobro koncipirana, s obzirom na cijelu situaciju s pandemijom? Koje su prednosti, a koje su mane online nastave?

Ništa nije savršeno pa tako niti Ruđer. Nastava ovisi od predmeta do predmeta i od profesora do profesora, dok se neki odlično snalaze, neki su potpuno izgubljeni. Uvijek može bolje, ali i gore tako da ću reći da je dobro, hoće li biti bolje ili gore za par godina – ne znam, ali se bojim pretpostaviti. Online mi je super jer sam kod kuće sa svojom obitelji i imam više slobodnog vremena, pogotovo ujutro. Profesori su korektni i odlično se snalaze online. Mane su svakako odsustvo prijatelja, teže praćenje i učenje gradiva. U usporedbi s drugim školama mislim da moja itekako odlično, usudio bi se reći izvrsno radi na modelu C.

Pišeš li i dalje? Na čemu trenutno radiš?

Naravno da pišem. Shvatio sam da volim to, ljudi kažu da sam dobar u tome pa ne vidim razloga odustati ili prestati. Trenutno pišem ljubavnu priču pod nazivom Kreštava ljubav s glavnim likovima Elliotom i Alice. Također pripremni projekti su Ugovor zle sudbine 2, triler i horor. Tako da mogu reći da neću u skorije vrijeme stati s pisanjem. Uz romane volim pisati i pjesme koje spremam u word dokumentu, a neke završe i na mojem Instagram Storyu, pa možda nekada u budućnosti vidimo i zbirku pjesama.

Što bi promijenio u trenutnom hrvatskom obrazovnom sistemu?

Strukovnim školama bih vratio praksu, jer ja koji pohađam smjer tehničar za elektroniku nisam baš nešto oduševljen činjenicom da imam 0 sati prakse u kurikulu. Izbacio bih obavezne domaće zadaće i s lektirama se treba isto pozabaviti jer ih masa ljudi ne čita, ne jer ne želi već jer ih to ne zanima.

Znam ljude koji čitaju knjige, ali ne vole lektire.

Matura kao takva mi se nimalo ne sviđa jer je prilagođena gimnazijalcima koji uz pomoć nje lakše upisuju npr. tehnički fakultet nego netko tko je četiri godine slušao tu struku, a onda na fakultetu nemaju pojma o pojmu jer nisu imali ništa od struke u srednjoj školi. Gimnazija je jako nezahvalna škola jer je jako teška, a sama po sebi ništa ne daje. Također – čemu siljenje na fakultet? Velika većina misli da si bez fakulteta ništa! Pa nije svatko za fakultet. Mladi se danas više nego ikada tjeraju na fakultete.

Ako svi pozavršavamo fakultete, tko će biti zidar, tokar, električar i vodoinstalater? Sve su to super zanimanja, ali su danas postala „sramotna“ jer za njih ti ne treba fakultet.

Planiraš li upisati fakultet? Ako da, koji bi volio upisati i zašto?

Planiram upisati Teologiju ili nastaviti svoju struku.

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori