Josipa pl. Vancaš: ‘Majčica Ilira’ i žena rijetke vrijednosti

Josipa pl. Vancaš: ‘Majčica Ilira’ i žena rijetke vrijednosti

This is a man’s world, this is a man’s world…But it wouldn’t be nothing, nothing without a woman

Etta James: It’s A Man’s Man’s Man’s World

O ženama koje su pomicale svoje granice, o ženama koje su obilježile hrvatsku povijest, kulturu, umjetnost, književnost, sport, znanost i tehnologiju, saznajte i naučite koji je Ženski trag u povijesti.

Majčica Ilira. Tako su često Zagrepčani nazivali Josipu Vancaš, plemkinju koja je otvorila vrata svog doma, u Opatičkoj ulici 21 (u njeno vrijeme kuća se nalazila na kućnom broju 67) u Zagrebu, brojnim Ilircima. Među njima su se našli Ljudevit Gaj, Dimitrije Demeter, Petar Preradović, Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević i Josip Juraj Strossmayer.

Upravo je u njenom domu Vatroslav Lisinski je skladao svoju operu Ljubav i zloba, čije je arije prva pjevala Sidonija Rubido Erdödy. Čitajući o Josipi otkrili smo niz drugih zanimljivosti koje možete otkriti u nastavku.

Lička cura

Josipa Vancaš rođena je 1821. godine u Gračacu (Lika). Vrlo mlada ostaje bez roditelja, stoga seli ujaku kanoniku Mihiću u Zagreb. Udavši se za protomedikusa Aleksu Vancaša, seli u Opatičku 21, gdje je bio ne samo njen dom, nego i drugi dom mnogih Iliraca.

Upravo je njen muž otvorio vrata njihova doma Ilircima, a Josipa je rado prihvatila tu ideju. Bila je vrsna domaćica, ljubiteljica književnosti, podupirateljica duhovnog i materijalnog stvaranja, domoljub koji je rado učio o svom narodu, jeziku i povijesti, dobrotvorka.

Majčica Ilira

U salonu kuće Vancaš govorio se hrvatski jezik, čitale su se hrvatske knjige, podupiralo pjevanje narodnih pjesama, njegovanje narodnih običaja i tradicije. Osim toga, njime je dominirala srdačna i ugodna domaćica Josipa, koja je uvijek rado skuhala kavu ili donijela lulu svojim gostima.

U takvom ozračju je Vatroslav Lisinski skladao operu Ljubav i zloba i poslušao izvođenje njenih arija koje je prva pjevala Sidonija Rubido Erdödy. Gotovo svakodnevno ondje su se sastajali Ljudevit Gaj, Dimitrije Demeter, Vjekoslav Babukić, Ljudevit Vukotinović, Stanko Vraz, Petar Preradović, Ivan Trnski, Bogoslav Šulek, Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević, Josip Juraj Strossmayer koji su zasigurno podupirali jedni druge i razmjenjivali ideje.

Osim toga, Josipa je pomagala Ilirskoj čitaonici, Gospodarskom društvu, Narodnom muzeju i Matici ilirskoj. Zanimljivo, prvi dobrotvorni prilozi za pokretanje Matice ilirske sakupljali su se u domu Vancaš. Josipina dobrotvorna strana očitovala se i u potpomaganju domoljubnih i humanitarnih akcija za sirotinju i siromašne učenike. Zagrepčani su je zato rado nazivali  su je majčicom Ilira i narodnom našom vilom, a zbog njene ugodne vanjštine  i zagorskom ružom.

To bu prošlo – a drugo bu došlo

Pomagala je i svojim prijateljima kad su ih snašle nevolje. Primjerice, kada je urednik časopisa Neven Mirko Bogović završio u zatvoru zbog objavljivanja domoljubne pjesme Domorodna utjeha Ivana Filipovića, Josipa mu je slala novac, hranu i duhan kako bi lakše preživio.

Brinula je i o bolesnom Vatroslavu Lisinskom i Stanku Vrazu, a prerani odlazak Lisinskog duboko ju je dirnuo.

Nažalost, zadesilo ju je niz nesreća. Sin Jurica umro je od šarlaha dok je imao samo četiri godine a kćer u 21. godini. Suprug Aleksa umire 1884. godine, a samo nekoliko mjeseci poslije i unuk Nikola od trbušnog tifusa (kćerkin sin, a prije njega izgubila je i drugog kćerinog sina).

U teškim vremenima tješila je sebe i druge uzrečicom To bu prošlo – a drugo bu došlo.

Josipin trag u povijesti

Osim u kući na adresi Opatička 21, obitelj Vrancaš organizirali su druženja i na dvoru Kostel, gdje su rado svraćali Ljudevit Vukotinović, Ivan Trnski i Dragojla Jarnević koju je oduševila Josipina vanjština i nutrina.

Majčica Ilira preminula je 1910. godine. U kuriji Junković u Zagrebu čuvaju se portreti obitelji Vancaš, obiteljski grb i pojedini predmeti, primjerice klavir na kojem je svirao Vatroslav Lisinski ili stolica na kojoj je rado sjedio Josip Juraj Strossmayer.

Zaklada Zamah iz Zagreba, nadahnuti životom i djelom Josipe Vancaš, pokrenula je inicijativu za dodjelu nagrade za dobrotvorku godine, kojom se ističe značajnost doprinosa žena kroz filantropiju u izgradnji društva.

Izvori

Nika Štriga, “O stotoj obljetnici smrti Josipe pl. Vancaš (1824–1910). Majka, majčica Ilira”, Vijenac 437, 2. prosinca 2010. godine, pristup 06.08.2021.

Povijest filantropije u Hrvatskoj, Zaklada Zamah, pristup 06.08.2021.

Naslovna foto: Pixabay

Nikolina Solić

Završila sam diplomski studij povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (usmjerenje Suvremena povijest). Volim istraživati kulturnu, žensku i socijalnu povijest grada Zagreba, kazalište, književnost i gastropovijest. Velik sam obožavetelj vintage odjeće, nakita i starih kuharica.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori