fbpx

Juraj Šižgorić: Velikan književnosti 15. stoljeća koji je utjecao na Marka Marulića

Juraj Šižgorić: Velikan književnosti 15. stoljeća koji je utjecao na Marka Marulića

Tog jutra 22. ožujka činilo se da je život stao. Usred pandemije koronavirusa Zagreb je pogodio najjači potres u posljednjih 140 godina. Jedna je djevojka poginula, bilo je i ranjenih, centar grada se srušio, a uništen je i jedan od simbola Zagreba – toranj Katedrale. Moj Zagreb, naš Zagreb u desetak sekundi više nije bio isti kao prije. Ni mi više nismo bili isti. 

No ipak, nakon šoka i straha morali smo dalje. Pokušati živjeti svoje „stare, normalne“ živote. I tako je, kao reakcija na šok i kao pokušaj normalizacije nastao ovaj portal Beli Zagreb grad. Njega je pokrenula Barbara Grgić, studentica kroatologije i hrvatskog latiniteta na Fakultetu hrvatskih studija.

Budući da je ona i moja studentica, saznala sam od nje da je pokrenula portal o Zagrebu, za Zagreb, za Zagrepčanke i Zagrepčane, za sve one koji vole Zagreb i one koji će ga tek zavoljeti. Predložila sam joj da na portalu otvori kolumnu Zagrebačkim ulicama u kojoj će pisati o nazivima ulica u Zagrebu i o tome po kome ili po čemu su one dobile ime. Ona je to objeručke prihvatila, pa je okupila i svoje kolegice i kolege latiniste, moje studente i tako je to krenulo. 

Svatko je odabrao jednog hrvatskog latinista po kojem je nazvana neka ulica u gradu i predstavio ga čitateljima portala. Hrvatski latinisti čine posebnu skupinu intelektualaca i svoja su znanstvena i književna djela pisali latinskim jezikom (ponekad i samo njime) i time zadužili cjelokupnu hrvatsku, ali i europsku kulturnu zajednicu. Djelovali su u prilično dugom periodu od 15. pa sve do sredine 19. stoljeća do kada je latinski u Hrvatskoj bio službeni jezik. 

Projekt se proširio i na druge ulice, obuhvatio i druge književnike i književna djela po kojima su zagrebačke ulice dobile imena. Tako je ovome projektu život udahnuo naš ranjeni grad o kojem svi koji ga volimo, mislimo jednako kao što govore stihovi poznate pjesme:

„Najljepši je Zagreb grad,
Zagreb je najdraži dom.
Grade moj, vječno ćeš tako mlad
Ostati u srcu mom.“

Tamara Tvrtković

Ulica Jurja Šižgorića

Istočni dio zagrebačke četvrti Špansko obilježen je manjim i većim ulicama nazvanim po raznim hrvatskim piscima koji su stvarali u različitim razdobljima naše povijesti. Jedna od njih je Ulica Jurja Šižgorića koja povezuje Ulicu Ivane Brlić Mažuranić s Ulicom Antuna Šoljana. Ova ulica križa se i s ulicama nazvanim po drugim poznatim ili manje poznatim hrvatskim piscima, a ovaj članak bavit će se najstarijim od njih.

Tko je Juraj Šižgorić?

Juraj Šižgorić (o. 1445 – 1509) hrvatski je latinistički književnik i najpoznatija ličnost, ne samo šibenskog humanističkog kruga nego i hrvatske kulture 15. stoljeća. Rođen je u Šibeniku oko 1445. godine, a kao i mnogi hrvatski humanisti, završio je studij teologije i prava u Padovi te 1471. godine postao doktor kanonskog i svjetovnog prava. Povratkom u rodni grad postaje kanonik i generalni vikar šibenskog biskupa. Ipak, o njegovom životu najviše saznajemo iz njegovih djela, koja su, nažalost, velikim dijelom izgubljena. Zasigurno je najveći potvrđeni gubitak zbirka narodnih poslovica, koje je Šižgorić preveo sa šibenskim plemićem Jakovom Naplavčićem na latinski i time zaradio titulu jednog odnajranijih hrvatskih sakupljača i prevoditelja narodnih poslovica.     

Šibenčanin i Dalmatinac

Njegovo domoljublje i vezanost uz zavičaj vidljivi su u načinu kako samog sebe naziva –  Sibenicensis Dalmata, a pojavljuju se i u njegovim djelima. Najpoznatije njegovo djelo Tri knjige elegija i pjesama (Elegiarum et carminum libri tres) objavljeno je u Veneciji 1477. godine i posvećeno šibenskom patriciju Petru Toboloviću. To je najstarija hrvatska pjesnička inkunabula (knjige tiskane u početcima tiskarstva), premda je pisana na latinskom jeziku. I sam Marko Marulić pohvalio je Šižgorićeve pjesme pišući mu da je pjesnik ispred svoga vremena i uspoređujući ga s antičkim pjesnicima. Zbirka sadrži 62 pjesme, najčešće su poslanice, pozdravnice i epigrami upućeni Šižgorićevim suvremenicima, a postoji i nekoliko sakralnih elegija i nešto više elegija s temom antičke mitologije. Zbirka također sadrži i kalendar crkvenih svetkovina O prazničkim danima (De diebus festis), po uzoru na Ovidijeve Faste, gdje iznosi i autobiografske podatke. Budući da je Šižgorić bio svećenik, ne nalazimo ljubavne poezije u njegovom opusu.

Šibenik. Izvor: Valerio Baranović

Dva moja brata

Jedna od najzanimljivijih i najtužnijih elegija ove zbirke zasigurno je Elegija o smrti dvojice braće (Elegia de duorum obitu fratrum). U njoj Šižgorić iznosi autobiografske podatke i tragičnu obiteljsku priču o smrti svoje braće, Jakova i Nikole, a znamo i da je doživio obiteljsku tragediju gubitka očinskog imanja. Kako piše Šižgorić, mlađi brat Jakov, koji je imao 19 godina, umro je od bolesti, a stariji brat Nikola, koji je imao 20 godina, poginuo je od posljedica rane zadobivene u bitci boreći se za svoj dom. Drugu, dulju verziju ove tužaljke objavljuje akademik Darko Novaković 2002. godine kao dotad neobjavljenu pjesmu Prosopopeya edita per Georgium Sisgoreum Sibenisensem studentem Patauii.

Svjedok svoga vremena

Šižgorić je živio u doba provala Osmanlija u hrvatske zemlje. O tome svjedoči u svojoj elegiji O pustošenju šibenskog polja (Elegia de Sibenicensis agri vastatione) antiturske i domoljubne tematike. U njoj opisuje napad osmanske vojske na šibensko zaleđe 1468. godine. Poznato je da je obitelj Šižgorić porijeklom iz Skradina i u elegiji on ne krije tugu i strah nad opasnostima koje prijete njegovoj domovini, gradu i okolici. Ističe hrabrost mladića i vlastitu spremnost na smrt za vjeru i dom. Šižgorić je zapravo jedan od prvih Hrvata koji upućuju pjesnički apel kršćanskoj Europi, a zasigurno će utjecati kasnije i na Marka Marulića i njegovu pjesmu Molitva suprotiva Turkom.

Liturgijska zbirka

Druga zbirka pjesama nastala je 1487. godine i Šižgorić ju je posvetio šibenskom knezu Antoniju Calbu, a u rukopisu ostaje sve do 1962. godine. Sastoji se od 16 pjesama u sapfičkoj strofi, a 13 himana je posvećeno apostolima i svetom Pavlu, koji su trebali biti upotrijebljeni u crkvenoj liturgiji. U njoj također pronalazimo i 2 pjesme iz kojih saznajemo da je Šižgorić imao osobnog suparnika, a jedna je pjesma oda posvećena knezu Calbu. U ovoj zbirci pronalazimo i dokaze da su neke Šižgorićeve pjesme izgubljene.

Povjesničar

Najznačajnije Šižgorićevo djelo iz povijesnog aspekta svakako je rasprava O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (De situ Illyriae et civitate Sibenici) nastalo 1487. godine, koje je također posvećeno šibenskom knezu Calbu. To je povijesno-zemljopisna prozna rasprava koja nam je vrlo važna i zbog etnografskih elemenata poput narodnih običaja koje opisuje Šižgorić. U ovom omanjem djelu u 17 poglavlja mogu se pronaći zanimljivi podatci i Šižgorićeve teorije mitskog porijekla Ilira i teritorijalnog opsega Ilirije kroz povijest. U razdoblju humanizma to je bilo sasvim uobičajena pojava kod pisaca koji su pokušavali dokazati da njihova zemlja i narod vuku korijene još iz antike i pritom su se pozivali na antičke pisce radi vjerodostojnosti. Zanimljivo nam je i poglavlje gdje Šižgorić opisuje ratobornost i hrabrost Dalmatinaca, a u ostalim poglavljima opisuje dalmatinske gradove, posebno Šibenik i značajne zgrade u Šibeniku te okolicu grada, polje, otoke i običaje slavljenja katoličkih blagdana.

Šibenik. Izvor: Valerio Baranović

Šibenski narodni običaji

Svakako za nas najznačajnije poglavlje ove rasprave dolazi na samom kraju, a govori o šibenskim narodnim običajima. Šižgorić opisuje običaje svojih sugrađana za koje tvrdi da su ih usvojili od seljačkog stanovništva iz okolice, odakle je i bio porijeklom, a to potvrđuje i kada se naziva semipaganus (poluseljak). Tu nalazimo i spomen na ilirske poslovice koje je preveo na latinski, ali su nažalost izgubljene. Od običaja koji su i danas svima poznati autor spominje običaj pjesama narikača na sprovodima, kojima se Šižgorić divi, zatim običaj svatovskih pjesama i plesova, ljubavne pjesme koje mladići noću pjevaju djevojkama (podoknice), pjesme koje improviziraju radnici dok tiješte masline: sve te običaje Šižgorić uspoređuje s antičkim običajima koji su opisani u stihovima rimskih pjesnika. Na kraju djela nalazi se opis nekih božićnih svetkovina, za koje tvrdi da su slične rimskim svetkovinama Saturnalijama, ali bez poganstva, te ističe kršćanski duh blagdana. Juraj Šižgorić zasigurno je jedan od hrvatskih književnih velikana 15. stoljeća. Iako je pisao isključivo na latinskom jeziku, pokazao je svoju bliskost i vjernost domovini, narodu, gradu i vjeri te se smatra da je utjecao i na oca hrvatske književnosti, Marka Marulića.

Izvori:

  • Veljko GORTAN, “JURAJ ŠIŽGORIĆ I VINKO PRIBOJEVIĆ”, Filologija, (2), str. 149-152. Preuzeto s poveznice. (Datum pristupa: 16.5.2020.)
  • Maja KOŽIĆ, “U spomen Jurju Šižgoriću povodom petstote obljetnice njegova djela “O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku””, Etnološka tribina, 17(10), str. 69-76. Preuzeto s poveznice. (Datum pristupa: 16.5.2020.)
  • FOTO: Bista Jurja Šižgorića (izvor: Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“ Šibenik)
Ivan Marjanović

Ivan Marjanović

Student sam diplomskog studija povijesti i hrvatskog latiniteta. U slobodno vrijeme volim vožnju biciklom po prirodi, šah i čitanje svega vezanog uz povijest i latinski jezik.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *