Kad te bace daleko od Save i Sljemena: Put Ivane Štulić

Pisali smo o Putu Zdravka Krivošića i Srebrenke Frajman, a sada je na red došla Ivana Štulić, konzultantica, trenerica, coacherica i poduzetnica.

Za Camino je čula prije puno godina i zvučalo joj je kao nešto što bi jednom vrijedilo isprobati.

Kada je želja postala dovoljno snažna, jednostavno sam odlučila da idem i počela planirati kada i kako da to izvedem. Negdje pred odlazak sam dobila i poriv da podijelim svoje iskustvo s drugima pa sam odlučila ponuditi svim svojim prijateljima, poznanicima i klijentima da ponesem za njih i njihove najmilije molitvu, želju, zavjet, što god su htjeli. Javilo mi se puno više ljudi nego što sam očekivala, čak i onih koji me nisu poznavali, i to me baš ganulo. Odlučila sam i da ću pisati o svom iskustvu, u obliku bloga na Facebooku. Prvo sam mislila postati nešto tu i tamo, ali vuklo me i na kraju sam pisala svaki dan i mnoštvo ljudi me pratilo. Bili sam dirnuta komentarima i to mi je davalo snagu da nastavim i hodati i pisati. Tako moj Put nije bio samo moj, nego jedno iskustvo koje sam dijelila s drugima.

Planiranje rute, nabava opreme i fizičke pripreme

Ivana je svoj Put planirala šest mjeseci, zadnja tri intenzivno. Pokušavala je naći što više informacija, ali to nije bilo lako. Frustrirana nedostatkom sustavno složenih informacija, željela je drugima olakšati pripremu, pa je po povratku napisala i podulji članak za druge koji se spremaju na Put.

Osim logistike oko avionskih karata i inicijalnog smještaja trebalo je nabaviti i opremu.

Inače planinarim tako da sam velik dio odjeće već imala, kao i štapove, ali nabavila sam neke stvari od lakših materijala, kao npr. vreću za spavanje. Inače sam fizički aktivna, treniram ples 2-3 tjedno i planinarim vikendom pa izazov za početak i nije bio ogroman, ali svejedno sam se trudila hodati što češće, na Savskom nasipu, odlaziti na Sljeme i Samoborsko gorje, na jezera Rakitje i Orešje s obzirom na to da živim u zapadnom dijelu Zagreba.  

Početna točka: St. Jean Pied de Port

Ivana je odabrala rutu Camino Frances kao i većina, i zato što je fizički manje zahtjevna, a i zato što je logistički najbolje opremljena, a ima i više nego dovoljno često prenoćišta pa se put može odvijati više spontano.

Nisam imala pojma kako će se moje tijelo nositi s izazovom tolikog hodanja pa sam se htjela moći prilagoditi situaciji. Krenula sam u St. Jean Pied de Portu u Francuskoj. Većina ljudi napravi grešku na toj ruti i ubije se odmah prvi dan s preko 24 km i još preko Pirineja s najvećom visinskom razlikom na cijelom Caminu. A jednom kad dobiješ žuljeve puno ih je teže sanirati i nastaviti. Zato sam ja odlučila ići pomalo, krenula sam s manjom kilometražom i polako povećavala.

800 kilometara, 39 dana i 1 dan odmora

Imala sam i sreću da sam si mogla organizirati vrijeme tako da nemam povratnu kartu i stvarno sam se mogla prepustiti iskustvu. Na kraju mi je trebalo 39 dana da prođem preko 800 km s jednim danom odmora. U prosjeku sam prolazila 20ak km dnevno.

To je negdje ispod uobičajenih prosjeka, ali moram priznati da je meni ovaj tempo odgovarao. Mislim da je bitno da svatko prilagodi ovaj Put sebi i ne postavlja si neke lude ciljeve jer većinom stvarno ne znamo kako će nam tijelo podnositi takav napor. Vidjela sam na Caminu puno ljudi koji nisu stigli ni uživati u tom iskustvu jer su svaki dan – jurili. Mislim da tako fulamo poantu Puta. Nemaju svi luksuz da idu svojim tempom, ali po meni je bolje i otići odraditi samo dio rute pa polako, nego nagurati što više km u što manje dana samo zato da možemo odčekirati neku kvačicu.

Ivana kaže kako joj je najlakše bilo hodati negdje na sredini kad se već nekako navikla, a najteže na samom početku i na kraju – tada je već bila toliko umorna da je bio baš izazov dovršiti Put.

Camino – svijet u kojem bi i inače voljela živjeti

Ljudi su nekako otvoreniji, topliji, spremniji pomoći, lako se uspostavlja kontakt i stvaraju prijateljstva i možete čuti stvarno razne priče. To je ljepota Camina jer ponovno sretneš iste ljude, nekad i nakon više tjedana pa se uvijek srdačno pozdravite s njima kao da ste stari dobri prijatelji i općenito vlada neko ozračje drugarstva i dobrote. Tko u tome ne bi uživao. 

Mnogi ljudi koje sretnete su već više puta hodali Camino, ljudi se jednostavno navuku. Najupečatljivi mi je bio Enrique s Kanarskih otoka, čovjek u 70-tima koji je već 11 puta hodao Camino, a taj put kad sam ga ja srela, krenuo je iz Rima i hodao već par mjeseci! Većina ljudi na Camino dolazi jer je osjetila neku potrebu, iz religijske ili duhovne pobude, ili da više vremena provedu sami sa sobom, ili kao avanturu, ili da prorade nešto grozno što im se dogodilo, svatko ima neku svoju priču.

Meni je posebno u srcu ostala priča mladog Belgijanca koji je hodao da bi oplakao svog nedavno naglo preminulog supruga (u Belgiji su dozvoljeni gay brakovi). Nakon što smo se par dana sretali, povjerio mi se i tako me je dirnula njegova priča i duboka tuga. Čula sam i druge priče, neostvarene ljubavi, slomljena srca, preboljene bolesti, zahvale što smo živi i zdravi.

Biti hrabar i biti lud

Neki su hodali umjesto drugih koji ne mogu. Neki su promišljali gdje da se dalje usmjere u životu. Ono što je zajedničko peregrinima je da su hrabri, jer moraš biti hrabar, a i pomalo lud da odeš na tako dug Put. No, kao i inače u životu, kad si hrabar, to se isplati. Mnogi su (ponovno) našli svoj mir i vjeru u život hodajući, pa tako i ja.

Na Putu sam ostavila sav suvišni teret i vratila se doma lakša, duboko dirnuta i puna srca. Sa sobom sam na cilj donijela i sve molitve i zavjete drugih i to mi je bila posebna čast. Svakome sam se ponaosob javila, oni su bili zahvalni i dirnuti i stvorio se tako dodatni val pozitive.Jednom kad se vratite doma u redovni život,lupi vas realnost i to kako svijet ipak nije tako lijep kao što je na Caminu, i neminovno se zbedirate. Ubrzo, shvatila sam koliko od toga nema koristi i odlučila sam jednostavno biti promjena koju želim vidjeti u svijetu i posvetiti se tome da makar malo svaki dan stvaram Camino svijet, svijet u kojem ima više dobrote i osjećaja za ljude.

Ivana je po povratku napisala i knjigu Camino – put istine, radosti i ljubavi (Ili kako voljeti život koristeći pozitivnu psihologiju) kako bi podijelila svoje iskustvo.

Knjiga će izaći čim prestane karantena, a u međvremenu možete poslušati otvoreno online predavanje, koje će se održati 27. travnja.