fbpx

Kaja Pavlinić: Želite li pokrenuti vlastiti posao, budite sigurni da će vam okolina naći 10 razloga zašto to nije dobra ideja, ali to nemojte slušati

Kaja Pavlinić: Želite li pokrenuti vlastiti posao, budite sigurni da će vam okolina naći 10 razloga zašto to nije dobra ideja, ali to nemojte slušati

Kaja Pavlinić Varaždinka je koja je nedavno diplomirala na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a trenutno radi u IT industriji kao projektna menadžerica. Uz njeno ime na Google tražilici često stoji i: inovatorica, liderica, poduzetnica, hrvatska Greta Thunberg i aktivistkinja. Predsjednica je udruge Forum za održivi razvoj Zeleni prozor, u okviru koje je vodila i vodi nekoliko projekata. Zajedno s članovima Udruge mladih V.U.K., radila je na kandidaturi Grada Varaždina za Europsku prijestolnicu mladih 2021. i 2022. godine. Vlasnica je projekta nagrađenog za najbolji hrvatski energetski startup i titule Buduća liderica. U okviru projekta Youth Voice for Integrity bori se protiv korupcije.

Od 2016. godine držiš predavanja u zagrebačkim srednjim školama i na fakultetima u okviru projekta Integritas, koji je kasnije prerastao u antikorupcijski program Youth Voice for Integrity. Kada rezimiraš ove četiri godine projekta, koja su tri najveća uspjeha koje ste postigli, a koja su tri najveća izazova s kojima se još uvijek borite i kako vam u tom ostatak građana može pomoći?

Uspješnost bilo kojeg projekta koji se bavi borbom za akademsku čestitost i borbom protiv korupcije vrlo je teško mjeriti na razini nekoliko godina, jer za promjene mentaliteta, izgradnju integriteta i istrebljivanje korupcije su potrebna desetljeća. Ipak, smatram kako je najveći uspjeh činjenica da sam projektom uspjela postići da se u medijima unatrag posljednjih par godina konačno priča o plagiranju i prepisivanju u školama i na fakultetima. Također, primijetila sam kako mladi puno više pokušavaju razgovorom utjecati na svoje vršnjake kada uoče plaćanje izrade seminarskih, završnih i diplomskih radova te bilo kakvo drugo kršenje akademske čestitosti. Naposljetku, još jedan uspjeh na koji sam izuzetno ponosna je činjenica da je prvo izdanje antikorupcijskog programa Youth Voice for Integrity, uz financijsku podršku Američkog veleposlanstva u Zagrebu, okupilo 17 mladih ljudi iz raznih dijelova Hrvatske koji su tijekom pet dana učili o suzbijanju korupcije u području obrazovanja, politike, medija i zdravstva te osmislili vlastite follow-up inicijative. Jako sam sretna što mogu najaviti da će se drugo izdanje programa održati početkom sljedeće godine.

Kao tri glavna izazova, istaknula bih sljedeće:

  1. Mentalitet – modus operandi koji je u nas usađen kroz desetljeća evolucije zajednice nevjerojatno je teško promijeniti. Primjerice, studenti i učenici su na početku projekta mislili kako je svrha ovog projekta “cinkanje”, iako se to nikad nije radilo niti je to bila svrha projekta, te kako im se ovim projektom šteti. Tek nakon što je prošlo dosta vremena, shvatili su da smo svi na istoj strani, da je cilj ovog projekta pokrenuti raspravu i da zapravo kroz promociju akademske čestitosti osiguravamo kvalitetan kadar koji će jednog dana biti prisutan na tržištu rada.
  2. Krivi uzori – vrlo je teško promovirati retoriku kako je potrebno imati integritet u svemu što radimo te kako je korupcija štetna za društvo, ako u isto vrijeme u medijima čitamo o skandalima raznih političkih aktera te pojedincima koji žive raskošnim životom na račun svih nečasnih radnji za koje nisu snosili posljedice. Naravno da je građane vrlo teško uvjeriti da treba biti pošten i boriti se protiv korupcije, ako smo okruženi primjerima osoba koje poslove i projekte dobivaju na taj način te koje su uspjeh izgradile upravo kroz takve radnje. Zbog toga, mislim da je potrebno dodatno promovirati uspješne priče onih koji rade pošteno i iskreno.
  3. Vrijeme – iako je ovo više osobni izazov, za sve projekte ovakvog opsega potrebno je jako puno vremena i uloženog truda. Često mi se dogodi da u danu jednostavno ne postoji dovoljno sati da ostvarim sve što sam planirala. Zbog toga znam biti tužna što se promjene ne događaju onom brzinom kojom bi htjela. Ipak, smatram kako je puno ciljeva već ostvareno, a za neke ću se još morati malo strpjeti.

Građani ponajviše mogu pomoći vlastitim angažmanom – ne bojati se progovarati i prokazivati, podržati inicijative do kojih im je stalo, boriti se za pokrete u kojima se pronalaze.

Dobitnica si brojnih nagrada, među kojima je i titula Buduća liderica koju ti je dodijelila Mreža hrvatskih žena 2017. godine. Znamo da ova i slične nagrade sa sobom donose i veliku dozu odgovornosti, no nekad nismo ni svjesni kakve. Možeš li nam otkriti s kakvim si se neugodnim situacijama susrela tijekom godina aktivizma i na koji si ih način riješila?

Svaka nagrada definitivno dolazi s ogromnom dozom odgovornosti, pogotovo za mene, jer smatram kako bi od mene bilo grozno kititi se nagradama a da iza nijh ne stoje stvarni uspjesi i društveni doprinos. Kada sam s 18-19 godina počinjala svoj društveni angažman i bavljenje osjetljivim temama, bila sam svjesna da se tim izborom udaljavam od klasičnog studentskog života i od nekog tipičnog puta predviđenog za moju generaciju. Kad je to kasnije uzelo maha, odmah sam na početku bila svjesna da svojom odlukom i djelovanjem postajem dio javnog prostora u kojem mnogi izražavaju svoje mišljenje, pa i ono negativno. Zbog toga ne bih rekla da je to previše utjecalo na mene, jer sam odmah tome pristupila vrlo racionalno i realistično. U zadnjih godinu-dvije primjećujem kako sam još sigurnija u sebe i sve što radim, pa me takve stvari ne mogu više poljuljati kao možda kad sam bila mlađa.

FOTO: Matea Smolčić Senar

Ono što je možda najneugodnije je činjenica da sam od ljudi koje ne poznajem često znala primiti razne komentare kojima je zajednička osnova ono na što nemam utjecaja – činjenica da sam žensko. Gotovo na svakoj medijskoj objavi na društvenim mrežama o nekom projektu kojeg radim dobivala sam komentare da bih doma trebala učiti kuhati umjesto da nešto glumim, da sam preambiciozna i zbog svojih ambicija ću zanemarivati partnera, da djevojke poput mene narastu u one kojih se muškarci boje i slične gluposti.

To me nije toliko osobno pogodilo, koliko me nerviralo jer to možda čitaju i djevojčice koje će takvi komentari obeshrabriti da pokrenu vlastite projekte. Drago mi je što od svojih suradnika, kolega, pratitelja, prijatelja i privatno bliskih osoba nikad nisam doživjela takve komentare.

Naposljetku, najveći izazov mi je zagovaranje nekih promjena i progovaranje protiv određenih dijelova političkih struktura. Tu ima jako puno zakulisnih igara kojih ne želim biti dio, ali i puno ljudi na pozicijama donosioca odluka koji jednostavno ne žele saslušati, pa je potrebno uložiti puno truda da bi se stvorio pritisak na koji jednostavno moraju odgovoriti.

Predsjednica si udruge Forum za održivi razvoj Zeleni prozor. Udruga je članica organizacije Cooperation and Development Network Eastern Europe, a bavi se edukacijom mladih o aktivnom građanstvu, zelenim politikama i institucijama EU-a te promocijom održivog razvoja. Nedavno ste potpisali ugovor o financijskoj podršci, u sklopu Fonda za aktivno građanstvo u Hrvatskoj, za projekt Studenti za studente – naš glas za dostojanstvo studentskog rada. Koje su prve aktivnosti koje ćete provesti u sklopu ovog projekta i konkretno – kako će on pomoći studentima?

Cijeli projekt bavi se radničkim pravima studenata i standardom studentskog rada, a glavne aktivnosti su provesti istraživanje vezano uz studentski rad putem online ankete i fokus grupa, predstaviti te rezultate javnosti, na temelju prikupljenih saznanja formirati prijedloge izmjene regulativa i zakona poput Zakona o obavljanju studentskih poslova, koje ćemo zatim raspraviti na online tribini i uputiti donosiocima odluka.

FOTO: Samuel Groesch

Ideja za projekt rođena je tijekom pandemije, kada smo primijetili da mnogi studenti gube studentske poslove i da nemaju pravo na nikakvu pomoć niti naknadu, pa su prisiljeni napustiti mjesto studiranja, vratiti se roditeljima i čak pauzirati/prekinuti studij.

Cilj ovog projekta je vrlo konkretan – izboriti se za kvalitetniji standard studentskog rada i veća radnička prava studenata. Studenti često obavljaju vrlo teške, odgovorne i važne poslove, dok su paralelno žrtve izrabljivanja, potplaćenosti i u slučaju krize poput ove pandemije ostaju – bez ičega.

Uz sve svoje aktivnosti, stigneš pisati i blog. Nedavno si pisala o aktivizmu na društvenim mrežama kojem svjedočimo pojačano od samog početka pandemije. Na koji se sve način mladi, ali i oni malo stariji, mogu uključiti u društveno koristan rad i aktivizam s društvenih mreža prenijeti u stvarnost?

Društvene mreže razlog su zbog kojeg je sve što radim dobilo toliku vidljivost i uvjerena sam kako moj utjecaj, ali i utjecaj mnogih drugih, ne bi bio ni približno toliki da ne živimo u eri digitalnih medija i platformi. Ipak, primijetila sam kako se volimo zavaravati brojanjem lajkova, komentara, share-ova i sličnih metrike koje nam daju lažan dojam da smo relevantni i utjecajni, dok u stvarnosti kroz nekoliko tjedana naša poruka zamre i zaboravljena završi u internetskim bespućima, a mi još uvijek nismo napravili konkretnu promjenu. Nažalost, uvijek nekako zaglavimo na toj granici između podržavanja i činjenja. Složiti se s nekime na Internetu i stisnuti lajk je iznimno jednostavno, no jesmo li uistinu spremni zaprljati ruke i mijenjati ono što nas smeta?

Konferencija u Europskom parlamentu za Young European Ambassador. Izvor: privatna arhiva

Zbog toga mislim kako je ključno ne zasnivati svoj aktivizam na društvenim mrežama, već ih koristiti kao platformu na kojoj promoviramo ono što radimo u “stvarnom životu”. U blog postu kojeg spominješ, navodim neke savjete kako se svi građani mogu aktivirati. Neki od načina su učlanjenje u udrugu ili inicijativu s kojima dijelimo iste vrijednosti, pokrenuti neki vlastiti projekt vezan uz ono što nas smeta, uključiti se u procese donošenja odluka na lokalnoj, nacionalnoj, ali i međunarodnoj razini, ali i volontiranje – bez obzira radi li se o nekom velikom projektu ili “samo” pomaganju susjedima.

Htjeli mi to priznati ili ne, balkanski mentalitet kolektivno nas je odgojio da bezrezervno poštujemo i ne preispitujemo autoritete i starije, te da biti mlad znači pristati na sve i ne naglašavati svoje jače strane, budući da se ni u kom pogledu u ovako kratkom periodu nismo stigli dokazati, napisala si u jednoj od svojih kolumni. Možeš li nam objasniti o kojem je sindromu ovdje zapravo riječ i kako se ti s njim boriš?

Odgojena sam u jednom vrlo liberalnom i poticajnom okruženju, u kojem sam tijekom rasprava i kao jako mala bila izjednačena sa starijima, no ipak se borim s tzv. sindromom uljeza, gdje za svaki svoj uspjeh smatram kako je dobiven pukom srećom ili time da me netko krivo percipirao kao bolju i sposobniju nego što jesam, iako sam uložila abnormalno puno truda u sve što radim. Mislim da je uzrok tome prvenstveno način na koji smo tretirani kroz obrazovni sustav, ali i generalno u javnosti – mladi su oni koji ne bi trebali iskazivati svoje mišljenje jer nemaju dovoljno “životnog iskustva”, ako ga pak iznose onda su arogantni, oni ne znaju što je život, nisu relevantni i moraju se tek dokazati.

Svi uspjesi, budući da nemamo iskustva, dogode nam se – slučajno. Naposljetku, zašto uopće talasamo tamo gdje ne trebamo?

Benjamin Franklin Transatlantic Fellowship reunion. Izvor: privatna arhiva

U osnovnoj su me školi znali opominjati jer sam propitkivala izrečeno na nastavi, a kada sam se počela baviti društvenim temama na početku fakulteta, redovno sam dobivala komentare kako će mi se stavovi promijeniti kada odrastem. Vjerujem da se dosta mladih osjeća slično.

Nemam neki univerzalan lijek, ali mogu svakako potvrditi da postaje bolje s godinama – tek sam u posljednje vrijeme naučila cijeniti svoje iskustvo i sve što sam do sada postigla (iako znam da me čeka još puno učenja), pa nemam problema s time da nekome kažem da je u krivu i iznesem svoje argumente, a još manje da progovorim o nepravdama ako smatram da se radi o nečemu važnom.

Prema tvom mišljenju, pet glavnih problema s kojima se susreću mladi prilikom pokretanja vlastitog posla u Hrvatskoj?

  1. Gubitak studentskih prava u slučaju da netko želi pokrenuti vlastiti posao tijekom studiranja.
  2. Nedostatak početnog kapitala – iako je situacija posljednjih godina nešto bolja zbog poticaja koji se mogu ostvariti, poprilično je teško dići posao na noge bez financijskog zaleđa, koje većina nema.
  3. Birokracija – mladi tek ulaze u svijet biljega i razno raznih papira i potvrda, od kojih su mnoge same sebi svrha, a zakonski propisi su toliko komplicirani da se u njima iznimno teško snaći. Zbog toga mnogi od njih otvaraju tvrtke u drugim EU državama poput Estonije.
  4. Visoki porezi i ostali nameti
  5. Podrška okoline – ako želite pokrenuti vlastiti posao, budite sigurni da će vam okolina naći 10 razloga zašto to nije dobra ideja. Međutim, mislim da to ne treba slušati, već razraditi plan i primiti se posla.

Kulturna scena u Hrvatskoj. Koje projekte podržavaš? Što voliš poslušati, pogledati, pročitati?

Moram priznati kako tijekom ove pandemije nastojim što manje izlaziti među ljude ako nije baš nužno, tako da već mjesecima nisam otišla na predstavu, u kino ili na koncert. Ipak, pokušavam to nadoknaditi tako da sam se više posvetila glazbi, filmovima i knjigama.

Inače, obožavam odlaziti u Zagrebačko kazalište mladih (Huddersfield mi je jedna od najdražih predstava) i Gavellu. Nedostaju mi filmovi i festivali u Tuškancu, a pogotovo u Kinu Europa, koje još uvijek nisam preboljela i smatram da je sramotno sve što se događa u posljednjih godinu i pol. Što se tiče glazbe, posljednjih mjeseci sam opsjednuta Pocket Palmom – nevjerojatno su dobri i inspirativni. Slušam ih nekoliko sati dnevno. Kao jedan od meni osobno najupečatljivijih filmskih projekata moram navesti i Zagrebački ekvinocij, za koji su zaslužni moj dugogodišnji poznanik Svebor Mihael Jelić i njegova ekipa.

Što se tiče domaćih autora, ogroman sam fan Zorana Ferića već više od 6 godina. Pročitala sam sve njegove knjige i zbirke priča. Stvarno mi je jako drago da se Hrvatska može ponositi toliko kvalitetnim piscima.

Kada bi morala izdvojiti pet stvari koje ti je Zagreb donio otkako u njemu živiš – što bi to sve bilo?

  • Priliku studiranja onog što volim na Fakultetu elektrotehnike i računarstva
  • Nevjerojatne prilike i prekrasnu karijeru u kojoj uživam svake minute
  • Ambiciozne, motivirane, dobre i optimistične prijatelje
  • Dinamiku u svakodnevnom životu
  • Životnog partnera 🙂

Pet brzopoteznih:

Omiljeno mjesto u Zagrebu: Bundek

Prva asocijacija na Zagreb: Ljubav i posao

Najljepša pjesma o Zagrebu: Ivo Robić – Zagreb, Zagreb (na obaveznom repertoaru pri svakom slijetanju avionom u Zagreb i svakoj vožnji iz Varaždina 🙂 )

Kafić u kojem si najproduktivnija: Botaničar

Najbolji restoran u Zagrebu: Agava

Naslovna fotografija: Jurica Galoic/PIXSELL (Ustupila Kaja Pavlinić)

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 20.000 zaljubljenika u grad.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *