Karolina Barać: Umjetnost i znanost toliko su usko vezane, da bi svakodnevno trebalo ponirati u literaturu i upijati sa svih strana

Karolina Barać: Umjetnost i znanost toliko su usko vezane, da bi svakodnevno trebalo ponirati u literaturu i upijati sa svih strana

Karolina Barać već je niz godina uspješna plesna pedagoginja koja je svoju strast za plesom i dugogodišnju edukaciju za profesionalnu balerinu pretvorila u uspješan posao u kojem stvara ne samo nove plesače već i cjeloživotne zaljubljenike u pokret i njegovo značenje i simboliku. Karolina u svom životu igra niz uloga i svakoj se predaje u potpunosti pri čemu je zadovoljavaju samo vrhunski rezultati. Njezine brojne uspješne baletne produkcije koje svake godine radi s djecom različitih uzrasta, način su na koji ona i njezini učenici transformiraju svakodnevicu u jedan drugi svijet u kojem tijelo kompenzira svoja verbalna ograničenja.

Što Vas je privuklo plesu i koja su prva sjećanja na njega?

U rubnim sjećanjima uvijek nam je ona davna prošlost i ovo trenutno začelje knjige u sadašnjosti, tako i moji počeci zaista imaju polaznu točku u najranijem svjesnom djetinjstvu, kada je mama sestri i meni donijela bijele vunene baletne haljinice s tutú donjim dijelom, prepletenim šljokastim nitima… jednom povučen zip bio je dovoljan da tu haljinicu nikada ne poželim skinuti.

Vrtićka dob obilježena je plesom i ponekom sačuvanom fotografijom dignute nožice, a osnovna škola donijela je uporedno i audicije, te redovnu i osnovnu baletnu školu. Uslijedile su paralelno gimnazija i srednja baletna, što je bilo izvanredno, sve do dvije mature koje su se poklopile kao iscrpljujuće iskustvo, no upravo ta disciplina kroz godine bila je presudna.

Karolina u vrtićkim danima (Privatni album)

Kako ste se odlučili za pedagoški studij?

Kako mi je otac bio ekonomske struke, a majka pedagoške, kada sam primljena na oba fakulteta, pitala sam ih da mi sugeriraju što da radim, ali njihova jedina sugestija bila je: slijedi svoje srce i u ljubav i profesiju nećemo ti se miješati. Eto, u svemu cijeli moj život sveprisutni i najdraže savjetodavno tijelo, a kada sam u kušnjama krajnje neodlučna, onda mi puštaju na volju… to je zaista na kraju rezultiralo najboljom kombinacijom.

Klasični balet, srednja škola (Privatni album)

Slažete li se s mišljenjem američke balerine i kvantne fizičarke Merritt Moore da su pokreti i matematika puno prirodniji od riječi i da zahtijevaju sličan način razmišljanja, i ako da, u čemu vidite tu vezu?

Matematika, logika, sve da, geometrija ponajviše! Apsolutno, Merritt Moore, jedna od rijetkih koja odlazi toliko daleko naoko oprečno, a zapravo simultano… može li pokret uopće egzistirati, nezavisno od zadanih smjernica, može li solfeggio i glazbene dobe i fraze, ako li ne matematički egzaktno i pravodobno! Logika pokreta umiljava se anatomiji, ta ne možemo protiv zdravog slijeda udova, ne godi ni tijelu, ni oku gledaoca, iako današnji profesionalni plesači toliko već prkose gravitaciji, da akrobatski vuku i publiku u neke, do sada, neviđene sfere.

Veliki teoretičar Rudolf von Laban zabilježio je i podario enormni udio tehnike suvremenom plesu, što eforta, što dijagonalnih, dimenzionalnih skala, te planova (horizontalni, vertikalni i meni najdraži SAGITALNI PLAN). Draga profesorica Jelena Vrdoljak silne je sate provela u dvorani radeći s nama upravo te Labanove nemoguće, a moguće elemente, izvlačeći velike žuljeve, suze, znoj i smijeh iz nas svakodnevno… Kod koreografije, ja se tako često obraćam simetriji prostora i poštovanju dijagonala, te namjernom odstupanju, da scena bude interesantna po svim svojim uglovima jednako kao i preko samog središta…

Dakle, umjetnost i znanost toliko su usko vezane, da bi svakodnevno trebalo ponirati u literaturu i upijati sa svih strana, od različitih profila sugovornika u kojekakvim situacijama, jer nije li teatar u stvari kopija života?

U osnovi radite istovremeno više poslova? Različiti poslovi se mogu nadopunjavati, ako je vjerovati, gore spomenutoj, balerini i fizičarki, no Vi ste jedan ostavili više po strani, što je presudilo u toj odluci?

Znam se našaliti da živim na svom oblaku i brojim na prste… to nekako i izađe na istinu, kada pregledam sve stranice svojih dana, a obično su fotografije te koje sobom nose memorijsku kutiju i naravno cijelu paletu emocija, potvrdu svega proživljenog. Zato odustajem od ekonomskih, svakodnevnih, realnih stvari i bježim u imaginaran svijet, isključujem se i sve uokolo doživljavam kao scenu, pa tako ljude u tramvaju, avionu ili u nekom metrou, po središnjem trgu, zakučastim kamenim uličicama, gdje god – viđam u koreografskom smislu! Jedino što me veže za sadašnju struku pedagogije jesu djeca, kojoj držim satove baleta.

VIP djevojčice ~ “baReline” (Privatni album)

Neposredni su, zanimljivi, u toliko različitih “boja”, različitih generacija, pa tako s godinama i mentalno jači, dok ovi maleni izvlače najslađe atome zabave i smijeha, potiču mi maštu! Ne žele one dugo i bolno trenirati, one su “baReline”, kako same sebe nazivaju, čim jednom zaplešu! Tako im se i vježbice moraju servirati na zanimljiv način, ili nikako! Zbilja.

Držite li još uz poduku plesa i tečajeve engleskog jezika? Kako ste se odlučili za jezičnu poduku i ima li poveznica između te dvije struke u vas?

Engleski jezik instruiram djecu kojoj je to školski ili roditeljski dodatak, ali ja ne bih bila ja, a da im ne zapaprim, pa tako primaju pohvale i izdržavaju kazne – svaka pogreška u izgovoru ili nemar kod pisanja stranih riječi, završava u sklekovima, trbušnjacima, plié, tendus, laganijim vježbicama, ali beskonačnom repetiranju, da im se nakon takvog umora svidi “grijanje stolice”! U principu, sve oko čega se ne moramo potruditi, zapravo nam i ne predstavlja veliki zgoditak, nije li tako?… A roditeljima se dopadne da dijete, uz poduku, primi i neku vrstu treninga, sve na pozitivnom i metodički dobro usmjerenom edukacijskom nivou.

Detalj sa sata (Privatni album)

Većina ljudi slijedi jedan profesionalni put, vi ih imate nekoliko, i u skladu s tim živite istovremeno više uloga, je li takav način života opterećujuć ili vas umor u jednom od poslova natjera da rasterećenje i svojevrstan “predah” zatražite u drugom od svojih poslova?

Kako je to izvrsno rečeno, živim više uloga u ovom životu, zaista se tako osjećam, čak se povremeno zagrcnem i kao da mi je nekoliko različitih života prošlo, vjerojatno uz sve te likove koje sam utjelovila… na sceni i na javi. I sve se svede upravo na to, da se iz jedne uloge selim u drugu, sve vezane za djecu i ljude općenito, često privatno onda bježim u samoću, glazbu i knjige; skrivena plaža, moj pas i šuma, čamac na rijeci kod roditelja… i voljeni moj bijeg u fotografiju, uh što volim taj vid umjetnosti! Sve uza me prolazi kroz foto leću, detaljist sam strašni i primjećujem sve, apsolutno sve, audio-vizualno-olfaktorno.

Kao što pokret biva naglašen u prisustvu povremenih pauza, sve ima svoj vijek trajanja- osim fotografije, ona izvlači vrijeme, osjećaje, dušu momenta iz nas ama baš na svaki pogled, stišće pauzu, da naglasi život koji teče… pogotovo materijalna, ona koju primimo u ruke povremeno i vraćamo se u taj zabilježeni tren. Dugo sam ja tako živjela u prošlosti, uvijek želeći da sam nazad u tim finim, zabavnim, toplim trenucima, dok se jednom nisam “razbudila” i otpočela živjeti u momentalnoj stvarnosti, s ljudima kojima sam se okružila, onima koje taj tren vidim, čujem, osjetim u zagrljaju.

Kako je tekla vaša baletna karijera?

Baletne predstave, suvremeni plesni komadi i nastupi krenuli su još u srednjoj baletnoj školi, gdje su upravo koreografija i koreutika, pored teoretskih predmeta kao što je anatomija, te poduke iz klavira i solfeggia, uza sve plesne tehnike, zastupali veliki dio plesne edukacije. Srednja baletna škola, nas samo 6 u razredu : osim klasičnog baleta kod predrage i prelijepe profesorice Ksenije, pohađale smo također i karakterne i povijesne plesove. Profesorica Zaga imala je izvrsnu metodiku rada u tehnici Marte Graham, veliku disciplinu, autoritet i poštovanje plesača, time i velike rezultate.

Cunningham nam je vodila draga, mlada profesorica Hilary, koja se vratila iz Amerike i donijela nam tu mekanu plesnu tehniku, dok nam je Horton i Nikolais, vodila, vrativši se s Rotterdamske akademije, prof. Renata, a Limoni tehniku plesa kratko sam probala pod vodstvom Tamare i Larise. 90-ih je televizija tražila profesionalne plesače, a plesnih studija nije bilo razasuto gradovima, kao u današnje vrijeme, već su za glazbene brojeve i eminentne emisije tražili suradnju s plesnim školama.

Plesačima su scena, kamere i publika uvijek (bile) najveća požuda! Jednom kada se zaraziš tim i takvim virusima, nikada više nisi isti!

Koja Vam je baletna uloga ostala najdražom?

Najdraže uloge zbivaju se upravo tada, kada se grade, u dvoranama, gdje se prelijevaju emocije – tamo se kristaliziraju uloge plesača osobno, pa profesionalno i probiru ljudi s kojima ostajete i nakon što se svjetla pozornica ugase. Ta vječita rastrojenost i žudnja za ovim i onim nije me čvrsto držala ni za što, paralelno sam vukla dvije škole, elementarne i baletne, pa uskočila u dvije srednje, pa uporedno s fakultetom radila u studiju za design, trčala s plesnih proba na predstave, čak i modne revije iznijela, a u neko izvučeno vrijeme po par sati tjedno davala satove djevojčicama i tako fenomenalno organizirano to sve odrađivala i najljepše zapravo godine provela, premorena ali sa srcem na mjestu. To je bilo doba kada sam najviše ispita na fakultetu dala, najviše vikenda partijala s frendovima, najviše predstava otplesala, i putovala, i bila zaljubljena i ispunjena, vrijeme kada sam izmislila čak 26-i sat u danu!

Najmilija predstava bila je moderni balet Postelja u koreografiji i produkciji Suzane Slive, u Ansamblu Apsolutnog Pokreta. Kakva je to nevjerojatna ekipa bila, svi zagriženi za još, u onom “hoću više” modu, eksperimentalno ulazeći u sve što je bilo zamišljeno, da se ostvari, pod svaku cijenu! Želja za još i davanje sebe u totalu! Nije bilo izvlačenja jer smo tamo masu puta odlazili za projekt, benevolentno, bez ikakve novčane naknade. Isključivo život za ples! Neki su nastavili svoje karijere u kazalištu Komedija, neki od nas su otputovali daleko u svijet, a ja sam se nakon dvije dugotrajne operacije artroskopije, okrenula pedagoškom radu i toliko se predala, da su sve te moje koreografije izgradile mnogo više, negoli sam mogla i zamisliti…

Jeste li imali ikada strah pred nastupom? Ako jeste je li on još uvijek prisutan i kako biste ga opisali? Imate li savjet za one koji se suočavaju sa strahom na pozornici, kako taj osjećaj staviti pod kontrolu?

“Strah od javnog nastupa najčešći je strah!”(Seinfeld ). Trema pred javnim nastupom toliko je sveprisutna, apsolutno uvijek i svakome glas zadrhti kada te emocije preplave i upravo kada ti to najmanje treba, srce nekakav kontrapunkt nabaci, tijelo je spremno, ali kojekakve misli krenu krivudati, kada ne bi trebale i pomisliš si hoću li ja to moći?! Čim zastor počne šuštati pomičući svoje skute lijevo-desno, prvi reflektor upali svoj trak i nota se oglasi iz nekog instrumenta ili zvučnik zatrese opnu, zakoračiš na te daske i takav zanos te ponese, da zaista ništa na svijetu ne može opisati iskre koje te preplave cijelog.

Deset godina Balčina na kazališnoj sceni …po stotinu djece pod mojim vodstvom, mom odabiru glazbe, u mojim koreografijama i mojoj kostimografiji izlazeći na scenu, svakom godinom sve većim su mi ponosom punili srce, kulminacija cijele godine je to bila, svi u suzama radosnicama nakon predstave. Isplatilo se. (Foto : Amelie Irena Šimić)

Može li konkretan primjer treme ?

Prvi put kada sam cijelu godinu dana radila na projektu, stojeći premorena u krilima lijeve strane pozornice, publika okupirala gledalište, zastor samo što nije krenuo kliziti, mene se čekalo da dadem znak za početak. Stajala sam tako okamenjena, sjećam se svake sekunde, svakog trnca koji me podilazio i one završne misli koja mi je tako jednostavno uvjetovala s DA? ili NE? Presudilo je “da” i predstava je na kraju bila jednom od meni najmilijih, najuspješnijih projekata ikad! Usuditi se skočiti, strah preskočiti i imati povjerenja u sve uloženo, kao oklada sa samim sobom u kojoj vi pobjeđujete isključivo onda kada stavljate sve na kocku i riskirate sve do tada uloženo. A toliko mnogo ljudi uključeno biva u to jedno vaše DA! Odgovornost pregolema. To je to što ulijeva strah u kosti – odgovornost. Tek na toj stepenici ogleda se zrelost.

Jednom se, nakon cjelogodišnje predstave, na pozornicu popeo otac jedne djevojčice, čvrsto mi stisnuvši ruku uzviknuo da čestita i meni i svojoj malenoj balerini jer on, iako viši manager u svojoj firmi, izrazito teško izlazi pred ljude u bilo kakvoj prezentaciji i da ovo što se dešava na mojoj sceni iziskuje mnogo hrabrosti, živa istina ~ izaći javno pred mnoštvo nepoznatih ljudi velika je stvar. Postižući vještine, bivajući svjesni svoje pojavnosti, svog valjanog bivstva, svojih manira, premda se izlažući aplauzu ili prijeziru, samopouzdanje raste kao biljka poslije kiše!

Jedna od plesnih produkcija (Privatni album)

Pretpostavljam da, kao i svi, imate u svom radu uspone i padove, možete li izdvojiti neke od takvih momenata koji su vas emocionalno ispunili ili pak ispraznili?

Prvo moje teško prolijevanje suza zbilo se u nacionalnom kazalištu, kada baletne špice nisu mogle postati mojom karijerom, izgledalo je kao da se nebo sručilo na mene i ništa nije moglo nikako upućivati na mogućnost nastavka života, do te mjere teatralni mozak pulsira! Jer, što uopće izvan kazališta i postoji? Unatoč angažmanu u realnom životu, redovnom klizalištu, aktivnom plivanju, fitness rolanju, prijateljima, toploj obitelji i svoj podršci, kada nema kazališnih dasaka, sve gubi interesantnu notu.

Nakon punih 6 godina oštećenih i otečenih zglobova, nakon mnogih konzultacija s mlađim, ali i iskusnijim doktorima, dočepam se najvećeg liječnika na svijetu, specijalista kirurgije dr. Ivana Bojanića, velikog altruista, čovjeka zaljubljenog u svoje zvanje, koji mi je vratio zdravlje i optimizam. Kazališta su nastavila otvarati svoja vrata, sada predstavama u produkciji mog Balčin baletnog studija.

Kako je nastao plesni studio Balčin?

Nakon diplomskog i nevoljkog odlaska u struku, na nagovor majke, otvorila sam studio za plesnu edukaciju. Moja velika prijateljica buona conoscenze kako se mi oslovljavamo, umjetnica Lidia Salvaro, kipar, slikar, glagoljaš, u mladosti restaurator talijanskih fresaka, koja je toliko slojevit život vodila, od baleta do orgulja, a koja uz to govori čistim talijanskim i francuskim jezikom, te albanskim i hrvatskim. Ona koja je cijeli svijet obišla, najradije u Rovinju ronila, noniće u Dubrovniku uvijek citirajući me zabavljala, i koja se uvijek brinula za mene i kroz život me bodrila, na audicije me prve vodila i sve moje predstave odgledala. Eto, ona je nadjenula ime mom Balčinu. U jednom od naših dugih druženja spomenule smo Balanchinea i Stravinskog i sve te uplive u naše živote i tako i taj baletni-čin bi nazvan BALČIN.

Znam kao roditelj da ozbiljno pristupate svom poslu, isto tako znam da se mnoga djeca na baletu po prvi puta susreću sa zahtjevima koji od njih očekuju trud. Kako zadržavate njihovu motivaciju jer je balet sam po sebi kompleksan?

Mladim plesačima isključivo je naglašavati koliko važno je biti usredotočen, zuje li okolo nekoncentrirani, redovito zakasne na svoj ulaz u koreografiju, što može utjecati na ostale, vezano uz određenu glazbenu frazu, što zapravo radi veliku pomutnju koju čak i publika zamjećuje. Ako li ih se na vrijeme upozorava na sve moguće prijestupe, njima ulazi u sistem i spremni budu na sve ispade, čak i gubitak dijelova kostima tijekom izvedbe, na što se nikada ne smiju obazirati, upravo kao da je svaka greška i zamišljena takvom. 

Sazrijevanje postiže se radom i iskustvom, usporedno slaganja kalendarskih godina…

Kako izgleda dan profesionalnog plesača?

Dan profesionalnog plesača izgleda prilično jednostavno, probe i predstave zaokupiraju vaš svijet u potpunosti, liježete uvečer potpuno slomljeni, u žargonu duša mi spava… osim kada ste netko kome život uvijek nudi više i on to prihvaća objeručke i sa svih strana, tada energija raste i buja i, što je dan pretrpaniji obvezama, to je organizacija bolja i sveobuhvatnija!

S obzirom na to da balerina nikad na pozornici nije sama, koliko su važni odnosi s drugim plesačima, koreografima i ostalim suradnicima, dolazi li tu do konflikata?

Na sceni, koreografski zadano, svaka uloga, svaki plesač toliko je nevjerojatno važan, da svako odsustvo biva itekako uočljivo i tu se uglavnom velika važnost pridaje, bilo da je riječ o alternaciji, uvođenjem drugog plesača, ili izmjeni cijelog plesnog komada. Da, dolazilo bi do pucanja po šavovima, velikih oscilacija, ulagivanja koreografima, ili zamjeranja istima, tenzija među plesačima… svega zapravo ima, kao i u svakoj profesiji.

Ovisno o vlastitim aspiracijama, ili njihovom pomanjkanju, predispozicije su jedno, ali rad nešto sasvim drugo. Tako često znamo čuti i biti svjedocima one davne uzrečice: talent je samo 10%, dok je neumoran rad punih 90% uspjeha.

Gledajući iz godine u godinu vaše plesne produkcije uočila sam da ste u njima apsolutno preuzeli sve uloge od koreografkinje do doslovno tehničara rasvjete, kako to objašnjavate?

U kasnijem plesnom životu nisam igrala neke tehnički prezahtjevne uloge i to mi je davalo vremena uvježbavati svoje sekvence pokreta, ali i sagledavati projekte, od gibanja scene, do ljudskog faktora vezanog za cjelokupni proces stvaranja. I ne znajući, tako sam se nadahnula za naredno desetljeće vlastitog stvaralaštva.

Što Vam pričinjava najveće zadovoljstvo u poslu plesnog pedagoga?

Krasno je ono što proizlazi iz takvog davanja sebe ~ neke nove generacije zaljubljenika u umjetnost, plesnu nadasve! Te prekrasne, filigranske statue koje kroče svakodnevicom i tako silno odudaraju od svojih vršnjaka, divno ih je zapaziti gdje god, finih postura tijela, laganog hoda, profinjenog izričaja, neka sasvim nova djeca…

“Neka nova djeca” Lira Kirchhoffer (Privatni album)

I kada samo jedna jedina ostane pri tome svim srcem, protiv svih prepreka, to je takav nevjerojatan uspjeh, da ti srce danima pleše! Jana je jedna od njih, perspektivna od samih početaka, veliko moje blago…

 Karolina i Jana Brletić (Privatni album)

I za kraj koje baletne umjetnike bi izdvojili u nas?

Leo Mujić, baletan na našim i svjetskim daskama, proslavljeni koreograf, veliki mladi zaljubljenik u teatar vratio je na scenu POKRET! Njegov odabir glazbe, literature koja mu inspirira pokret (Dragutin Tadijanović “Tišina mog šuma”, “Ana Karenjina”, “Glembajevi”), kostima, i vrstan odabir plesača za zahtijevne uloge, nešto je najljepše što se Hrvatskom nacionalnom kazalištu i Zagrebačkoj i svjetskoj publici zadnjih godina moglo desiti! Kraljica baleta u Zagrebu, u svakoj izvedbi, svakoj dvorani, svakom interviewu, zauvijek ostaje Almira Osmanović.

Sonja

Sonja Kirchhoffer po vokaciji je povjesničarka koja radi u obiteljskom obrtu za restauraciju „Industrijska arheologija“. Iako ne radi, strogo gledano, u struci u stalnom je doticaju sa starim stvarima. Kako je zanima puno toga, starog i novog, kada stigne čita i piše, a slobodno vrijeme najviše uživa u ulozi ponosne mame i šetačice obiteljskih pasa.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori