Katarina Moškatelo: Ljudi se često odluče ne suočiti sami sa sobom i upoznati sebe jer se boje što će pronaći

Katarina Moškatelo: Ljudi se često odluče ne suočiti sami sa sobom i upoznati sebe jer se boje što će pronaći

Katarina Moškatelo Hvaranka je sa zagrebačkom adresom uz koju sam, tijekom našeg intervjua, uspjela otputovati kilometrima daleko. Razgovarale smo o djetinjstvu, junacima, samoći, turističkim turama, ali i brojnim drugim detaljima koje donosimo u nastavku.

Dijete u tijelu žene, tako ste se predstavili u sklopu jednog podcasta. Kada biste morali izabrati svoj alter-ego, koji je zapravo lik iz Vaše omiljene priče, tko biste bili? Jeste li slični u potpunosti tom liku ili je on/ona u nekim crtama drugačiji od Vas? Jesu li te crte nešto što biste voljeli imati?

Uh, prvo pa teško pitanje. Možda je najbliža kombinacija duh istraživača Indiane Jonesa, te stripovski lik, fuzija Cat Woman i Modesty Blaise. Modesty Blaise nema supermoći, nego je naizgled obična žena, s vrlo neobičnom životnom pričom. Priča je inače nastala prema uspomeni na jednu hrabru djevojčicu koja je sama lutala perzijskim pustinjama. Modesty je imala zahtjevno djetinjstvo, protkano traumama, ali se diže kao feniks, svaki puta, i pravi je primjer kako se žena može iščupati iz apsolutno svega – divna priča. Preporučam stripove, a ne film! Svatko koristi svoje oružje, Modesty je imala kongo, ja imam mikrofon.

Mislim da je prava inspiracija više u prirodi i životinjama, nego u likovima. Ljudi su općenito krhka bića i mislim da je teško uopće povlačiti paralele jer se polomimo u milisekundi i koliko smo jaki i stabilni, toliko smo zapravo i onaj opozit svega toga što si često umislimo. Ali kad me već pitate, da sam životinja, npr. bila bih spretna kao mačka, a kontriranje mi nije strano, slobodna i pronicljiva kao vuk, i na koncu, gušter, znate kako on ima sjajan način da se prikrije od neprijatelja i sam sebi otkida rep, koji kroz nekoliko tjedana opet naraste.

Biste li radije odabrali biti najbolja na svijetu u samo jednoj disciplini ili dosta dobra u nekoliko njih, ali da nikad ne možete biti najbolja?

Nekako sam sve više mišljenja da ne postoji nitko tko je najbolji, odnosno postoji ali to je naše subjektivno i individualno mišljenje. Primjerice Bob Dylan je možda za mene najbolji, za nekoga nije. Balašević meni može biti u top 5, a za vas ni blizu. Toliko je diskutabilno i ništa nije uklesano u kamen, toga se držim cijelog života, i to često zbuni ljude. Mislim da ne postoji jedna istina niti mišljenje i stav koji su nepromjenjivi. Pa je na samo pitanje teško odgovoriti. Ovisi zaista od situacije do situacije. Sama sam po sebi vrlo prilagodljiv i promjenjiv lik pa i to gledam i kroz istu prizmu – mislim da ni u čemu ne postoji najbolje. Ali moguće je zato dati najbolje od sebe, to nas već čini boljima, od prosjeka.

Mislite li onda da smo izgrađeni od svih ljudi i situacijama od kojih smo se u životu susreli?

Izgrađeni  i sastavljeni definitivno. Gradi nas i najmanja sitnica, svako iskustvo, situacija, proživljen dan, ukoliko to ne zanemarujemo. Ja sam do tridesete kroz sve nekako koračala isključivo lepršavo, s rozim naočalama na nosu, a sad, nakon tridesete ipak promišljam puno više o svemu, ali na lepršav način. Fuzija smo svega, svi imaju i težine i lakoće, samo ovisi kod koga što prevlada i što bira da ga kroz život prati o vodi.

Mislite li da ikad doživimo vrhunac sebe?

Sigurno da da. Čak mislim da ti vrhunci mogu biti i unutar svakog dana. Život je sastavljen od hrpetine malih vrhunaca, kako uspona, tako i padova (lekcija) ! 🙂

Ne postoje nesavladivi zadaci, postoji manjak entuzijazma, rekli ste u svom video intervjuu. Ima li smisla u životu raditi bilo što ako nema strasti?

Ja bih rekla da to nema nekog smisla, ali s obzirom na to da će puno ljudi čitati ovo i reći: Ma daj molim te, ja sam jako dobar u tome i tome bez obzira što to nisam volio od starta – sjajno to radim i zavolio sam putem. Nekad zbilja ljudi otkriju ljubav prema poslu tek usred neke priče, a nekad im to pak otkrije neku novu priču. Strast je ključna stvar, ali hoće li ta strast biti prema nekoj konkretnoj akciji ili zanimanju… to ovisi. Ne zaboravimo da nisu svi strastveni, i ne moraju biti. Uostalom nekakav ushit svatko drugačije proživljava. U mom slučaju ta strast je uvijek prema novom, izazovnom, drugačijem, prema životu, prema testiranju vlastitih granica, istraživanju i otkrivanju onoga što još mogu dati i sebi i društvu, na bilo koji način. Samo igra, bez zadrške, što neopterećenija i odgovorija, to je bolja.

Jeste li tako razmišljali prije desetak godina ili više?

Nedavno sam se baš vraćala u djetinjstvo da pokušam povezati neke stvari sa sobom danas. Kao dijete sam, u trenucima kada se nitko ne bi stizao baviti samnom u kući punoj staraca, djece posla, uvijek tražila nove načine kako doskočiti tome, ne bih sjela i plakala. Koliko pamtim. Tražila sam što mogu napraviti. Od spačke do nečeg inventivnog, jer čuj, interneta nije bilo.

Živjela sam u malom selu s cca 300 stanovnika, na otoku, i naravno da je nedostajalo sadržaja curici koja nikad nema mira i sve je zanima. U potrazi za sadržajem kojeg nema, nemaš drugog izbora, nego ga stvoriti.

Primjerice, nekoć su postojale zdravstvene knjižice, ne kartice plastične, već one lisnate, u koje se svašta pisalo, dok ih nisu u jednom trenutku ukinuli. Svi stari ljudi su to negdje pospremili, a ja sam se dogovorila s prijateljima da svi „maznemo“ knjižice od svojih baka i djedova i otvorimo malenu kliniku, kod mene u konobi, naravno da sam ja bila i liječnica i med. sestra, a oni redom pacijenti.

Pamtim godine kad bih znala otići do seoske „žicati“ one trake od računa. Samo da bih organizirala ekipi izbor za miss, i da imam što voditi. Radila sam s nekih 9 ili 10 festivale za vrijeme „fjere“ čisto da se nešto zbiva. Doma smo „spa“ radili u maštilu od grožđa, kad bi ostalo vode u cijevi od cisterne (jer selo nije imalo vodu, a i 5km sam bila daleko od mora). Uvijek sam bila takva, jedno od one djece za koju profesori na konzultacijama napominju roditeljima „pažljivo, ova će vam dat papra“.

Jeste li planirali Kilometre?

Kad god sam radila planove i računala na nešto, to bi se negdje putem rasulo. Tako da, uvijek postoje neki snovi i želje, ali planovi kao planovi – više ih puštam da se sami dogode i razviju. Kilometri su meni, uz sve ostalo što radim, mini ljubav, gušt, hobi. Davno su mi prijatelji počeli govoriti: kreni više s nekim podcastom. Priča je stajala sa strane kao nekakva ideja, psihologija ili putovanja su mi bile zanimljive niše. Kad je krenuo harati COVID, skontala sam: kad ako ne sad.

Zvala sam par prijatelja, dovukli smo kamere, scenograf Ivan Turkalj mi je dao zeleno svjetlo i par savjeta, jer je bilo pitanje možemo li to izrealizirat u mom stanu (može se svugdje ali sam esteta malo). I to je bilo to. Krenula sam zvati tko može doći. Svi su se odazivali iz prve, u startu, sad nam je malo teže jer treba uskladiti sve i svačije termine pa mnogi zanimljivi ljudi čekaju… Ali od starta je feeling kao da je netko došao kod mene na kavu i jednostavno krene opuštena ćakula, samo što ovu snimamo. I tako je krenulo. Za sad je to lijepa zajednica ljubitelja putovanja i istraživanja. Ne radim nikakve planove, čak se trudim to ne raditi ni u kontekstu izbora gostiju.

Ne volim se ograničavati, svatko ima svoje i drugačije kilometre i priče, bilo da se radi o glazbenicima koji dolaze, glumcima, umjetnicima bilo koje vrste, influencerima… Čime god da se osoba bavi, drugačija iskustva i kilometre ima. Na koncu su to kilometri puta i života.

Zbog čega je format podcasta sve popularniji? Pratite li isključivo travel podcaste ili možda i neke druge – o poduzetništvu, psihologiji i sl? Tko čini Vašu publiku?

Nažalost, sve manje toga pratim, ne stižem, prekratki su dani. Ne postoji ništa na što sam se baš nakačila pa da isključivo to slušam. Mogu reći da mi se jako sviđa Agelast podcast, iz Srbije, povremeno izdvojim vrijeme za njih. Sviđa mi se način na koji to radi i toplo preporučam. Kod nas se podcasta baš izrodilo i drago mi je da je tako. Što više niši i zanimljivih tema i gostiju u novoj formi, to bolje. Apeliram, dajte ljudima priliku, poslušajte dok kuhate, dok se vozite ili što god, kad god, manje stresa će vam raditi od vijesti.

Što se publike tiče, tu sada već ima svega. Nekad su više pratile žene, ali sada se to izjednačilo. Govorimo o dobi od 20 do 40 godina. Tko god voli upoznavati nove ljude i bilo kakvu temu putovanja, nađe nešto za sebe. Sve više se javljaju i ljudi izvana koji bi htjeli gostovati, podijeliti iskustva. S njima se posebno družimo srijedom u #LIVE instagram izdanju, doletite nam na čašicu razgovora.

Koliko vremena oduzmu montaže i cijeli tehnički proces?

Ne previše. Dogovaramo jedan termin u mjesecu za snimanje jer u jednom danu snimam tri gosta. To nam je i praktičnije, jednostavnije i isplativije. Imam predivne ljude koji s ljubavlju pomažu ovom projektu, poput Lukše Marottija za kamerom, Lidije Smolčić na tonu, Sandra Petrića na obradi tona, Tanu Mažuranić u Plejsu gdje snimamo, Mirnu Nuić grafičku dizajnericu. I mene koja pred kamerama nikad nisam ni bila, ja sam radijsko dijete J

Ukratko, ne režemo ništa, uglavnom sa svim sirovim materijalom idemo van.

Živite od svoga glasa. Snimate reklame, voiceovere, omiljeni ste glas dugo bili i na radio postajama, a što kada bi sutra ostali bez njega? Čime biste se onda bavili?

Nemam pojma. I to s glasom došlo je spontano. Prije voiceovera, bio je tu radio. Ni taj radio nisam planirala. Radila sam tad u Splitu u jednoj turističkoj agenciji i studirala. Javila sam se na neki oglas za posao na radiju. Čim su me čuli su rekli da dođem na testiranje i pročitam deset kartica teksta. Uskoro su me obučili i počela sam raditi. Mislila sam tada da je dovoljno imati dobar glas!

Naučila sam miksati, voziti sama pult, pripremati glazbu, snimati, montirati i brojne druge stvari koje nisam imala pojma da ću naučiti. Ma divota! A danas zapravo živim najviše od voiceovera i profesionalnih moderacija evenata, leži mi to. Vidjet ćemo do kada će biti ovako dobra potražnja, stane li, idemo dalje. Znam dobro organizirati, imam pregršt ideja, dobro kuham, kad mi se da nešto i napišem, kažu da je dobro, volim pomagati ljudima, psihologija mi je strast, amaterski glumim, mogu i konobariti, ukratko, dok je zdravlja, gladna neću biti i ništa mi nije problem raditi.

U jednom sam trenu osjetila da sam dosegla što sam mogla u Splitu i odlučila sam krenuti za Zagreb. Prije svega par godina. Zagreb mi je uvijek bio pod kožom, i još na otoku, kao curičak sam ponavljala da idem gore, činio mi se kao vrelo znanja u kojem uvijek mogu birati što ću raditi.

Smatrate li se ekstrovertom ili introvertom?

Danas sam sva u presjeku nekad i sad, eto što nam je pandemija donijela, uz puno rada na sebi, jednostavno jasnije vidiš. Prije desetak godina rekla bih da sam ekstovert, no mislim da se i to mijenja. Samo mijena stalna jest. Čak i u djetinjstvu kada se nisam gasila ni usporavala, ne mogu zaboraviti trenutke u kojima sam sjedila satima i samo promatrala mrave. Njegujem to, uvijek mogu ući u svoj svijet, svoju maštu, tada kreativa radi sto na sat. Svoj svemir nekako treba sačuvati za sebe.

Što Vas je samoća najviše naučila?

Suočavanju sa sobom i upoznavanju sebe. Ljudi često izbjegavaju to jer se boje što će pronaći. Primjećujemo da je psiholoških grupa, poruka za osnaživanje i self helpa sve više, i sve je to dobro, ali treba zavrnuti rukave i početi kopati, raditi na sebi, uz stručne ljude uvijek. To vam je kao zubar ili frizer, ako možemo njima, svakako bi bilo dobro posvetiti se i mentalnoj higijeni, ako ova pandemija nije napravila svoje i tome nas naučila, ne znam što će.

Osjetite li nekad potrebu da se od svega isključite?

Sve češće. Cijela nas je ova nova faza natjerala da malo stanemo na loptu, sve redom, što i meni donekle paše. Fali mi, recimo, spontani roštilj, gitara, pjesma. Zapeti nakon posla na svirci vani, družiti se svaki dan s nekim bez plana i programa… ali dobro, neće ni ovo vječno trajati, a i nađe se načina, i za isključenje i uključenje. Nađem vrijeme za svoje ljude, uvijek.

Problem brzog gubljenja motivacije ili discipline za nekim poslom.

Današnjih problema je mnogo, ali prokrastinacija, o kojoj se ne priča toliko i koja ubija i najmanju motivaciju je nešto što bih istaknula. Jako puno ljudi žele nešto napraviti, ali ne znaju kako. Ili se jednostavno rasprše na velik broj polja a ti poslovi nisu međusobno povezani. Tu svatko mora biti iskren sam sa sobom i vidjeti što otpada, a što ostaje. Ujedno je organizacija važan dio priče, meni osobno ona ovisi od dana do dana. Pandemija mi je, recimo, za to bila sjajna. To je bilo prvi put u mom životu da sam si pripremila satnicu za sve. Iako, to je živjelo jedno vrijeme, a onda sam se počela osjećati kao robot. Treba sve u životu znati nekako prilagoditi sebi, i sačuvati se, koliko je moguće.

Video-CV format je kojim ste se odlučili predstaviti potencijalnim klijentima i budućim suradnicima. Postoji li neki komentar vezan uz video-CV koji Vam se urezao u pamćenje?

Povratna informacija je bila uistinu neočekivana. Prvi video-CV napravila sam kada sam došla u Zagreb, a drugi nakon što sam otišla s Antene i našla se na nekom raskršću.

Bio je to trenutak s upitnicima, ako nisam na radiju, gdje ću, kako ću, što ću, da se vratim nazad na Hvar, da odem u Irsku ili da ostanem tu gdje jesam i krenem dalje sa svim iskustvima i znanjima koja imam?

Samo mi je organski nadošla činjenica kako ja sebe ne mogu zamisliti u nekakvom Europass okviru, bilo mi je dosta okvira, kako nekome opisati što zapravo znam i kakva je moja karizma. To ne ide u Europass, ali to donosi kruh na stol.

Nisu se prvi javili potencijalni klijenti, naravno, već novinari, prenio je to index, Dnevnik.hr, RTL, Jutarnji, nije mi bilo jasno zašto im je to takav hit, ali posebno su me iznenadili i takli mnogi mladi ljudi koji žele imati video-CV, ali koji nemaju snage i hrabrosti da skroje ono što oni znaju. Koji ne uspijevaju vidjeti ono što oni nose u sebi. To me toliko dotaklo i rastužilo i osjećala sam se potpuno zbunjeno, jer sam od tog poteza na prvu očekivala nešto sasvim drugo. Dugo sam dumala kako pomoći pojedincima da shvate koliko vrijede i da se istaknu u masi, možda je to nešto s čim bih se pozabavila u budućnosti. Treba mi još edukacije i iskustva da bi se taj put iskristalizirao. Strašno mi teško pada kad ljudi ne vide što sve imaju u sebi i što sve mogu.

S druge strane, javljale su mi se redom agencije i klijenti koji su tražili ponude i krenulo je. Lijepa je potvrda došla s jedne akademije koja taj video CV koristi kao primjer studentima, kako treba predstaviti sebe. Ali priznajem da sam u tom trenu nakon ostanka bez posla bila dosta low energy i činilo mi se pretencioznim, dok me pedagoginja nije posjela i objasnila kako takva forma ne znači hvaliti se, već istaknuti scoje polje interesa, godine iskustva i znanje, ali naša sredina je specifična po tom pitanju, poprilično. Tako da, CV je bio extra value.

Tri lokacije koje Vam prve padnu na pamet kada kažem Zagreb.

Park-šuma Tuškanac, Botaničar i Botanički vrt (cijeli dio oko Marulićeva trga), a oko Sljemena i starog dijela grada, veža u Vlaškoj i Ilici, se ne mogu niti odlučiti. Volim Zagreb jako.

Kako bi se zvala knjiga o Vama?

Život jedne šiške.

Objasnim i zašto, ako ikad izdam ono što godinama piskaram. Pisanje oslobađa, kao i ples i glazba. Bilo koja kreativa. Ulovite se prvog što vam dođe pod ruku i što vas veseli! I gledajte KiloMetre! 🙂

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori