Kazališna dinastija Freudenreich: Svuda ih je pratila neka umjetnička aureola

Kazališna dinastija Freudenreich: Svuda ih je pratila neka umjetnička aureola

Glumci, operni pjevači, dramski redatelji, ALI i popravljači kišobrana, mehaničari, radnici u tiskari i knjigovežnici, arhitekti, gradski bubnjari, vojni kapelnici i još štošta. Sve se to krije u bogatoj prošlosti obitelji Freudenreich, koja je preko 200 godina davala gorljive zaljubljenike u kazalište, umjetnike koji su se upisali u povijest hrvatske kazališne umjetnosti.

Navedene informacije razlog su da pođete s nama na putovanje obiteljskim stablom kazališne dinastije Freudenreich. Od kud potječu? Kako su i zašto došli u Zagreb? Čime su se sve bavili? Gdje su sve izvodili svoje predstave? Koja je njihova uloga u razvoju kazališta? Kakvo kulturno nasljeđe su nam ostavili? Otkrijte u nastavku. Krećemo od Moravske.

Vencel i Carolus Freudenreich – dolazak iz Moravske

Prvi put se ime Freudenreich spominje u staroj povijesti kazališta grada Brna g. 1756. Tu se veli, da ju u Brnu Vencel Freudenreich, rodom iz Moravske, upravljao tamošnjim kazalište, ali je nakon teških borba s prilikama morao napustiti daljnje prikazivanje i krenuti s marionetskim kazalištem na putovanje raznim gradovima Moravske. To je sve što se zna o tom prvom Freudenreichu. Glavno je, da je on bio, kako vidimo kazališni redatelj i glumac, ali uz to on je proizvodio otrov za štakore, pastu za cipele i pravio je „Vexir“ vino.

Marija Jurić Zagorka, “Hrvatska kazališna dinastija Freudenreich”, Hrvatica, 1.9.1940., str 3-4.

Iduća poznata informacija o obitelji Freudenreich jest da je godine 1784. iz Moravske u Zagreb doselio operni pjevač, glumac i plesač Carolus Freudenreich (1763 – 1832.). Došavši u Zagreb nastupao je u njemačkim predstavama u Amadéovu kazalištu. Spomenuto kazalište bila je prva javna kazališna dvorana u Zagrebu, a nalazila se u palači u kojoj se danas smjestio Prirodoslovni muzej. Od 1807. godine ona se nalazila u vlasništvu zagrebačkog velikog župana A. Amadéa de Várkonyia. U razdoblju od 1797. do 1834. godine ondje su nastupale njemačke putujuće družine s dramskim i glazbenim repertoarom.

U župnim se knjigama crkve sv. Marka spominje, da je g. 1786. Carolus Freudenreich u Zagrebu vjenčao Agnezu Vreitz, plesačicu. Taj je Carolus glumac, pjevač i „mehanikuš“, ali i popravljač kišobrana! Sudjelovao je u predstavama kao „mišar“ i plesač u gradu Zagrebu, u raznim društvima, koji su priredjivali predstave.

Marija Jurić Zagorka, “Hrvatska kazališna dinastija Freudenreich”, Hrvatica, 1.9.1940., str 3-4.

Carolus se oženio Slovenkom Agnezom Kreitz, koja ga je nagovorila da napusti glumu i postane upravitelj zgrade i  „mehanikuš“ Amadéova kazališta. Zbog mnogobrojnih zasluga za grad, godine 1806. uvršten je u red zagrebačkih građana.

Njegovo besprikorno vladanje kao purgera, kao bubnjara varoške garde protiv Napoleona i njegova vještina kao popravljača starih ura i kišobrana, pribavili su mu – pošto je uplatio 6 for. u srebru – zagrebačku zavičajnost „Za zasluge učinjene varoši“, a poslije još i pravo podučavanja u plesnoj umjetnosti.

Antonija K. Cvijić, Freudenreich : 26. X. 1882.-26. X. 1922., Kr. zemaljska tiskara, Narodno kazalište, Zagreb 1922.

Carolusa je zadesila teška sudbina. Nakon što je ostao udovcem, preselio se sinu Josipu (starijem) Freudenreichu (1796-1836.) u Novu Gradišku. Tamo ga je prilikom posjeta crkvi, kojoj je darovao oltarnu palu, ubila greda sa zidarske skele.

Josip (stariji) Freudenreich – vojni kapelnik

To očevo mezimče uživao je u punoj mjeri, što se ocu vazda činilo najpoželjnijim: čestit gradjanski odgoj i pomnu školsku i muzičku naobrazbu, pa je momčić već u 18. godini krenuo u Beč na konzervatorij. Ondje je za četiri godine sjajni svršio nauke. U 23. godini postigao je ono, što je u ono doba za svakog muzikuša značilo željkovanu metu: bio je imenovan vojnim kapelnikom pukovnije baruna Geperta a pored toga bio je kapelnik varoškog teatra u Zagrebu.

Antonija K. Cvijić, Freudenreich : 26. X. 1882.-26. X. 1922., Kr. zemaljska tiskara, Narodno kazalište, Zagreb 1922.

Josip (stariji) Freudenreich Konzervatorij u Beču polazio je od 1814. do 1818. godine. Nakon svršetka studija postao je vojni kapelnik pukovnije generala Gepperta u Zagrebu. Osim toga, u Zagrebu je dobio prvu glazbenu poduku i nastupao u kazalištu u manjim njemačkim ulogama. Put ga je zatim odveo u Glinu gdje je ravnao vojničkim glazbama banske krajiške pukovnije. Od 1822. do 1831. godine boravio je u Novoj Gradiški, dok je pred kraj života bio kapelnikom vojne glazbe slunjske pukovnije u Karlovcu.

U Novoj Gradiški je oženio pjevačicu Klaru Kistlerovu koja mu je rodila sinove: Antuna, Franju i Josipa te kćerku Draginju.

Marija Jurić Zagorka, “Hrvatska kazališna dinastija Freudenreich”, Hrvatica, 1.9.1940., str 3-4.

Josip (stariji) Freudenreich svoj život završio je na nemili način. Naime, obolio je od raka na licu. Pokušao se izliječiti u mjestu Kraljevica, blizu Crikvenice. Nažalost, tamo je i preminuo 1836. godine.

…a potraživši lijeka u Kraljevici, nikad se više nije vratio, već ga za navjek pokriva primorska zemljica. Porodicu je ostavio posve praznih ruku, pa su djeca morala smjestiti krenuti za zaradom.

Antonija K. Cvijić, Freudenreich : 26. X. 1882.-26. X. 1922., Kr. zemaljska tiskara, Narodno kazalište, Zagreb 1922.

Franjo i Josip (mlađi) Freudenreich – Živa je želja obojicu vukla u kazalište

Franjo Freudenreich (1822-1862.) nakon očeve smrti odlazi iz Karlovca u Zagreb, kako bi pronašao posao. Zaposlio se kao litograf u Gajevoj tiskari.

Franjo se kraj štamparskog svog zvanja živo bavio glumljenjem, pa je u Zagrebu složio prvi svoj mali ensemble…Prva im je javna predstava bila u nekoj gostionici u Vlaškoj ulici, na čiji se vratima velikim ispisanim slovima javila vesela igra „Pogibeljno susjedstvo“. Zagrebački purgeri rado su slušali hrvatsku riječ i pjesmu sa šarene malene pozornice, jer ne bi to nikada čuli u gospodskom teatru u gornjem gradu.  

Antonija K. Cvijić, Freudenreich : 26. X. 1882.-26. X. 1922., Kr. zemaljska tiskara, Narodno kazalište, Zagreb 1922.

Od 1844. godine Franjo je, zajedno s bratom Josipom mlađim, nastupao kao glumac u zagrebačkim amaterskim hrvatskim družinama, ali je bio i član pojedinih njemačkih družina. U njima je ponekad radio i kao šaptač. Zanimljivo, Franjo je bio i gradski bubnjar.

Ljubav prema kazalištu i glumi Franjo je iskazao i objavom nekoliko svezaka kazališnih almanaha

Njihova vrijednost je u tome što su sadržavala publikacije s popisom zagrebačkog njemačkog repertoara i ansambala pojedinih družina, za godine 1845., 1855., 1856., 1857., ali, nažalost, ni jedan od njih nije sačuvan.

U razdoblju od 1850. do 1855. godine Franjina družina gostovala je u nekoliko hrvatskih gradova. Petrinja, Glina, Karlovac, Sisak, Otočac, Senj, Karlobag, Gospić i Pag. Franjo je napisao i dva kazališna komada, čiji rukopisi nisu sačuvani. To su šaljiva pjevača igra u jednom činu „Horvatska svadba“ „Povratak Graničara,“ polužalosna igra u jednom činu.

Ipak, najzapaženija je njegova uloga Grge na praizvedbi pučkog igrokaza „Graničari“ 1857. godine te uloga Brcka u Crnoj kraljici 1858. godine. Od kraja 1860. godine nastupao je i u prvom ansamblu samostalnoga hrvatskoga glumišta glumeći uglavnom komične uloge.

Franjin život, kao i život njegovih predaka, imao je nesretan kraj. Poginuo je na brodu kojom je ansambl zagrebačkoga kazališta putovao na gostovanje u Beograd. Franjo je imao brata Josipa (mlađeg) Freudenreicha (1827- 1881.) koji je također velik dio svog života posvetio kazalištu.

Nakon smrti je Josipa (g. 1836.) u Kraljevici, majka udovica poslala svog sina Josipa u Karlovac poplunaru kao šegrta…Vidjevši jednoć majka, kako se njen sin muči, noseći teške svežnjeve popluna, ona ga je dala u neku knjigovežnicu u Zagrebu… I ova su dvojica, narano po svojoj krvi, naginjali kazalištu, te se javljali ne samo raznim dobrovoljcima, koji su u Zagrebu priredjeivali od vremena do vremena predstave, već su nastupili g.1845. u tadanjim stalnim družinama.

Marija Jurić Zagorka, “Hrvatska kazališna dinastija Freudenreich”, Hrvatica, 1.9.1940., str 3-4.

Godine 1845. nastupao je u ponekim hrvatskim predstavama, koje su najčešće organizirali njemački kazališni poduzetnici. Vjerojatno je kasnije vodio i manju hrvatsku glumačku družinu zajedno s bratom Franjom. U razdoblju od 1848. do 1850. godine radio je kao bubnjar u građanskoj gardi. Nakon toga bavio se glumom, kao njemački i hrvatski glumac, a s njemačkim ili hrvatskim glumačkim družinama nastupao je u Karlovcu, Varaždinu, Bjelovaru, Petrinji i Glini.

Na takovom jednom glumačkom putovanju u Ptuju, upoznao je svoju buduću suprugu, Karolinu Norveg, glumicu i operetnu pjevačicu, s kojom je imao čak dvadeset sedmero djece! Od te brojne djece, četvoro njih našlo se na kazališnim daskama. To su glumci, odnosno pjevači Dragica, Dragutin, Marija (Micika) i Zvonimir.

Karolina Norveg-Zappe vukla je takodjer lozu iz teatarske porodice, pa je umjetničkom svojom krvlju Freudenreichovu dinastiju učvrstila i ojačala… Ljubljena ga Lina u 30-godišnjoj zajednici obdarila preobilatim blagoslovom, sa 27 djece! Opstanak dinastije, dakle, nije bio ugrožen!

Antonija K. Cvijić, Freudenreich : 26. X. 1882.-26. X. 1922., Kr. zemaljska tiskara, Narodno kazalište, Zagreb 1922.

Osim što je glumio, Josip je i stvarao kazališne predstave

Tako je napisao prvi hrvatski pučki igrokaz Graničari ili Sbor (Proštenje) na Ilijevu. Izvorni narodni igrokaz s pjevanjem i plesom u 3 čina, koji je praizvedbu imao 1857. godine u Zagrebu. Godine 1858. izvodilo se njegovo djelo Crna kraljica. Izvorna čarobna gluma s pjevanjem u dva razdjela i jednom predigrom pod naslovom: Prokletstvo na Medvedgradu.

Nakon boravka u Lavovu i Beču, krajem 1860. godine, a na poziv Dimitrija Demetra vraća se iz Beča u Zagreb. Kraj 1860. godine hrvatski kazališni svijet obilježen je prosvjedima hrvatskog glumišta protiv njemačkog jezika i željom  za nacionalnim osamostaljenjem od njemačkog glumišta. Godine 1861. Kazališnim zakonom hrvatsko je kazalište postalo i državnom institucijom s hrvatskim jezikom kao službenim. Ravnatelj Demeter Josipu (mlađem) Freudenreichu povjerio je umjetničko-organizacijske zadaće. Osim što je glumio i režirao, Josip je 1863. godine uveo operetu, a uspostavom stalne opere pod vodstvom Ivana Zajca 1870. godine sve rjeđe nastupa te se posvećuje opernoj režiji. Josip se uz to bavio i glumačkom pedagogijom, a najpoznatiji njegovi učenici bili su Adam Mandrović, Marija Ružička-Strozzi i Ivka Kraljeva.

O zadnjim godinama Jospovog života Antonija K. Cvijić napisala je:

Kazalište odužilo se Josipu Freudenreichu ljutom nepravdom… A borio se silno protiv utjecaja mladjih koji htjedoše maknuti, borio se i protiv vlade i sabora, koji mu nijesu htjeli dopitati zasluženu mirovinu. Kad je bio prinudjen, da u ruke bivšeg svog učenika, Adama Mandrovića, preda službu dramskog ravnatelja, izgubio je time parvo na stan u kazalištu, pa je na izmaku svog života postao – beskućnikom! Selili su se od kuće do kuće, ne mogavši nigdje da se smire i udome, bili su detronizirani sa rodjenog svog prijestolja. Iza silne neke uzrujanosti u teatru, o kojoj već nije mogao da kod kuće potanko priča, skršila ga upala mozga i kljenut srca 27. IV. 1881.

Antonija K. Cvijić, Freudenreich : 26. X. 1882.-26. X. 1922., Kr. zemaljska tiskara, Narodno kazalište, Zagreb 1922.

Dragica, Dragutin, Marija (Micika) i Zvonimir Freudenreich: Rođeni na pozornici

Dragica Freudenreich (1859-1886.) najstarija je kći Josipa (mlađeg) Freudenreicha koja se posvetila kazalištu, tj. glumi. Svoj prvi nastup na kazališnim daskama imala je već kao desetogodišnja djevojčica, a 1876. godine postala je članicom HNK u Zagrebu. Izdvajaju se njene uloge Melitte (Grillparzer, Sappho), Marcelle (Sardou, Moderni malograđani), Marije (Birch-Pffeifer, Cvrčak) i Klare (Ohnet, Vlasnik talionica).

Dragica, nazvana Linčika, nježna poetična pojava, visoka i vitka, temperamentom se od roditelja znatno odvojila, naginjala na sentimentalnu zamišljenost…podizala se iznad drugih, kulturom svoga uma i čuvstva, samonikla, samostalna…

Antonija K. Cvijić, Freudenreich : 26. X. 1882.-26. X. 1922., Kr. zemaljska tiskara, Narodno kazalište, Zagreb 1922.

Nažalost, Dragicu je prerano zavšila svoju karijeru i život.

Dragica Freudenreich je bila velika tragetkinja starog našeg kazališta, koja je bila na putu da steče neumrlu slavu, ali je prerano, već u 30-toj godini umrla.

Marija Jurić Zagorka, “Hrvatska kazališna dinastija Freudenreich”, Hrvatica, 1.9.1940., str 3-4.

A kad je ta preosjetljiva duša zarana otprhnula s ovog svijeta – 23. VIII. 1886. tada su ljudi spoznali, da je ona vazda u umjetnosti za 20 godina bila umakla napred, ona sama nedostižna, dugo, dugo nenadoknadiva. Antonija

Antonija K. Cvijić, Freudenreich : 26. X. 1882.-26. X. 1922., Kr. zemaljska tiskara, Narodno kazalište, Zagreb 1922.

Njen brat Dragutin, zvan Karlek, imao je zanimljiv život

Dragutin je završio realnu gimnaziju u Zagrebu, nakon koje je polazio kadetsku školu u Turnju kraj Karlovca. No, vojnu školu morao je napustiti zbog nezgode koja je utjecala na njegov vid.

Za vojničkih vježba u Dubrovniku odlučila se konačno njegova životna karijera. Jednom je pao u duboku sipku jamu, u kojoj je gotovo zaglavio. Ležao je u njoj sav zasut više sati, dok mu ne stiže pomoć; sitan, oštar pijesak zatrpao mu oči, da je gotovo izgubio vid.

Antonija K. Cvijić, Freudenreich : 26. X. 1882.-26. X. 1922., Kr. zemaljska tiskara, Narodno kazalište, Zagreb 1922.

Nakon te nezgode vratio se u Zagreb, u kazalište. Godine 1884. pridružio se putujućim glumačkim družina, s kojima je nastupao u gotovo svim hrvatskim krajevima. Godine 1889. put ga opet vraća u Zagreb. U kazališnoj sezoni 1898/99. godine organizirao je prvo profesionalno hrvatsko glumište u Splitu, s gostovanjima u Šibeniku, na Visu i u Hvaru, a 1899/1900. godine u Varaždinu, s gostovanjima u Sušaku i Mostaru.

S povremenim prekidima karijere, uzrokovane njegovom naglom naravi, radio je do 1926. godine, kada odlazi u mirovinu. Osim kazališta bavio se i drugim poslovima. Bio je konobar, trgovački putnik tvornice alkoholnih pića Pokorny te upravitelj gostionice i svratišta Lavica u Samoboru. I u mirovini se vraćao kazalištu. Nastupao je  u zagrebačkom kazalištu i gostovao u Dubrovniku i Splitu.

Dragutinova glumačka sposobnost posebice se isticala u interpretaciji Molièreovih likova

Harpagon (Škrtac), Argan (Umišljeni bolesnik), Tartuffe (Tartuffe) i George Dandin (George Dandin), za koje je odlikovan je časničkim Redom palme nacionalne prosvjete Republike Francuske. Od ostalih uloga ističu se interpretacije Shakespeareovih likova, uloga Shylock (Mletački trgovac), Luda (Kralj Lear), Grobar (Hamlet) i Malvolio (Na tri kralja). U hrvatskim dramama najznačajnija je njegova uloga Grge u očevim Graničarima te uloge Satir Gorštak (Gundulić, Dubravka), Vlaho Slijepi (Vojnović, Ekvinocijo), Knez i više gospara (Vojnović, Dubrovačka trilogija) i Guša Rigalin (Kosor, Požar strasti).

Marija (Micika) Freudenreich (1863-1944.) bila je operna pjevačica, sopran, i glumica. Svoje operno pjevačko umijeće učila je od majke Karoline Norveg i kod Ivana Zajca na glazbenoj školi Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu. Godine 1881. debitira ulogom Živane u očevoj Crnoj kraljici. Iste godine pridružila se HNK-u kao stalna članica, do sezone 1891/92. kada je postala članicom kazališta u Grazu.

No, kako se intendant Miletić spremao na otvorenje novog hrv. narodnog kazališta, doveo ju je lično kući, da u prvoj opernoj predstavi u novoj zgradi pjeva “Ljubicu”u Lisinskovoj “Ljubavi i zlobi”.

Antonija K. Cvijić, Freudenreich : 26. X. 1882.-26. X. 1922., Kr. zemaljska tiskara, Narodno kazalište, Zagreb 1922.

U zagrebačkom kazalište ostala je do umirovljenja 1911. godine

Nastupala je i kao koncertna pjevačica na glazbenim priredbama u mnogim hrvatskim gradovima, a u mirovini je rado pjevala i glumila. U nasljeđe nam je ostavila četrdesetak opernih uloga i više od pedeset operetnih, od kojih se u operi ističu uloga prva hrvatske Zerline (Auber, Fra Diavolo), Jenny (Rossini, Vilim Tell), Marica (Humperdinck, Ivica i Marica), a u opereti uloga Adela i Saffi (J. Strauss ml., Šišmiš i Barun ciganin), Denise de Savigny (Hervé, Mam’zelle Nitouche), Jelena i Venera (Offenbach, Lijepa Jelena i Orfej u podzemlju), Valencienne (Lehár, Vesela udovica).

U hrvatskim operama vješto je tumačila glavne sopranske uloge. Ljubica i Zorka (Lisinski, Ljubav i zloba te Porin), Jelena i Lizinka (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski i Lizinka) i Maričon ( Albini, Maričon), a u dramatskoj ilustraciji Milana Ogrizovića Slava njima, 1905. godine tumačila je lik Sidonije Erdődy-Rubido. Bila je glazbeni pedagog, a odgojila je vrsne operne pjevačice, primjerice Ančicu Mitrović, Martu Pospišil i Miciku Žličar.

Brat Zvonimir Freudenreich (1865-1906.) bavio se opernim pjevanjem (tenor) i glumom, a u Karlovcu je učio trgovački i slastičarski obrt. Godine 1882. pohađao je glazbenu školu Hrvatskog glazbenog zavoda, gdje je učio pjevanje. Tri godine poslije nastupa u zagrebačkom HNK gdje je pjevao u opernom zboru i nastupao u operi, opereti i drami.

Osim u zagrebačkom kazalištu, nastupao je i u austrijskim te njemačkim kazalištima. Nažalost, pred zagrebačkom publikom posljednji put nastupio je 1905. godine, a iduće godine umire od tuberkuloze. Izdavajmo nekoliko njegovih dramskih uloga: Karl Moor (Schiller, Razbojnici), Ivan Gnade (Dragošić, Posljednji Zrinski), Clavigo (Goethe, Clavigo), Satir Divjak (Gundulić, Dubravka).

Najproduktivniji bio je u razdoblju oko 1895–1905. godine, kada je nastupao je u gotovo svim operetnim praizvedbama hrvatskoga glumišta. Naklonost publike stekao je kao Adam (Zeller, Ptičar), Eisenstein (J. Strauss ml., Šišmiš), Paris i Aristej (Offenbach, Lijepa Jelena i Orfej u podzemlju) i mnoge druge. Tijelo Zvonimira Freudenreicha pohranjeno je u Zavodu za teatrologiju, književnost i glazbu HAZU.

Aleksandar i Vera Freudenreich

Dragutin Freudenreich imao je tri sina: Vojislava, Aleksandara i Milana. Aleksandar, koji je bio arhitekt, ipak nije odolio i kazališnom pozivu.

Rođen je 1892. godine, a umro 1974. godine. Završio je realnu gimnaziju i Graditeljsku školu u Zagrebu, nakon koje je diplomirao arhitekturu na Umjetničkoj akademiji 1930. godine. U svojoj prefesionalnoj karijeri projektirao je s arhitektom Pavlom Deutschem, s kojim je vodio zajedničku tvrtku Arhitekti — Freudenreich i Deutsch — graditelji. Od 1942. do 1945. bio je radio je u građevnom odjelu Ministarstva oružanih snaga NDH, a nakon Drugog svjetskog rata u Ministarstvu građevina NRH, zatim u Državnom projektnom zavodu u Zagrebu, gdje se zadržao do umirovljenja. Njegov arhitektonski opus sadrži oko 500 projekata, od čega oko 300 završenih.

Freudenreichova krv u njemu vukla ga je i u kazalište.

Aleksandar je u Hrvatskom sokolu često nastupao u glumačkim i pjevačkim ulogama, te se istaknuo kao vrstan glumac i redatelj…Nakon što je Hrvatski sokol likvidirao, Aleksandar Freudenreich nije mogao likvidirati svog kazališnog talenta. Stvorio je sjajnu i po čitavoj zemlji razgranjenu organizaciju “Maticu Hrvatskih Kazališnih Dobrovoljaca”, u kojoj su začlanjene gotovo sve dobrovoljačke družine u Hrvatskoj…Toj je oragnizaciji dao svoju tehničku spremu, organizatornu, umjetničku, redateljsku, glumačku i scenografsku.

Marija Jurić Zagorka, “Hrvatska kazališna dinastija Freudenreich”, Hrvatica, 1.9.1940., str 3-4.

Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca djelovala je od 1926 do 1941. godine. U tom je razdoblju izvela više od 500 predstava, što u zemlji, što u inozemstvu. Aleksandar je njome promicao hrvatsku dramsku baštinu, izvodeći djela  J. Freudenreicha, Šenoe, Ogrizovića, Zagorke i drugih hrvatskih autora. Izvodila su se i djela stranih dramatičara, primjerice drama H. von Hofmannsthala Čovjek.

Od ostalih Aleksandrovih zasluga za hrvatsko kazalište ističe se da je bio intendant zagrebačkog HNK 1940-1941. godine, napisao je knjigu Gluma (1934.) namijenjenu kazališnim amaterima, pisao je dramska djela, tekstove za scenske prikaze i kantate te prigodnice. Njegova se ostavština čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu.

Osim arhitekture i kazališta ostavio je traga i u povijesti sporta

Bio je član tjelovježbene organizacije Hrvatski sokol, član Upravnog odbora Matice Hrvatskog sokola i Hrvatskoga sokolskog saveza. U sklopu društvenih domova izveo je, kao arhitekt, niz gimnastičkih dvorana te projektirao sletište i Sokolsku mogilu, podignutu 1925. godine, u Maksimiru. Objavio je i nekoliko stručnih članaka o tjelovježbi, gimnastičkim spravama i dvoranama te o sokolstvu. Istaknimo da je i dobitnik Nagrade Viktor Kovačić za životno djelo (dodjeljuje se za arhitekturu) i Nagrade Božidar Adžija.

Posljednji Freudenreich kojeg ćemo spomenuti je Vera Freudenreich ( 1889-1955.), operna pjevačica (sopran), kći Zvonimira i njegove žene Marije, šaptačice u zagrebačkom HNK. Svoj pjevački talent Vera je brusila najprije u glazbenoj školi Hrvatskog glazbenog zavoda, a zatim u Dresdenu kod Aglaje Orgeni.

Svoj prvi nastup imala je 1911. godine u zagrebačkom kazalištu, ulogom Margarete u operi Faust. Nakon udaje za austrijskog glumca Antona Tillera živjela je i radila u Beču, Hannoveru te Grazu Priređivala koncerte u Austriji i Njemačkoj, ponekad pod umjetničkim imenom Meid. Godine 1924. preudala se za pijanista Ivana Gerersdorfera i nakon toga nije više nastupala.

Oni su osjaćali da je njihovo mjesto u kazalištu

Obitelj Freudenreich, kazališna dinastija Freudenreich uistinu nam je ostavila bogatu kulturnu, kazališnu, glumačku, pjevačku i redateljsku ostavštinu. Preko 200 godina obitelj je “davala” talentirane, marljive i gorljive zaljubljenike u kazalište, koju su unatoč (ne)povoljnim životnim (ne)daćama pronašli put do dasaka koje život znače, radeći ono za što su bili talentirani i ono što im je bilo posve prirodno.

Izvori

Antonija K. Cvijić, Freudenreich : 26. X. 1882.-26. X. 1922., Kr. zemaljska tiskara, Narodno kazalište, Zagreb 1922.

Antun Goglia, Obitelj Freudenreich, Zagreb 1944.

Hrvatski biografski leksikon online

Marija Jurić Zagorka, “Hrvatska kazališna dinastija Freudenreich”, Hrvatica, 1.9.1940., str 3-4.

Naslovna foto: Beli Zagreb Grad

Nikolina Solić

Završila sam diplomski studij povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (usmjerenje Suvremena povijest). Volim istraživati kulturnu, žensku i socijalnu povijest grada Zagreba, kazalište, književnost i gastropovijest. Velik sam obožavetelj vintage odjeće, nakita i starih kuharica.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori