fbpx

Kiki Rahimovski: Nikad nisam silio agresivan marketing – kad je pjesma dobra, sama dođe do ljudi

Kiki Rahimovski: Nikad nisam silio agresivan marketing – kad je pjesma dobra, sama dođe do ljudi

Osim što se Stopala Kikija Rahimovskog neprestano vrste na radio postajama, ovih nam je dana na pamet pala i skladba bez koje niti ne možemo zaželjeli dobrodošlicu jeseni, Studeni, nastala u suradnji s Letećim odredom. Pjesma po pjesma i vratili smo se s Kikijem daleko u prošlost, na sami početak 2000.-tih i početke benda Raspashow. Odlučili smo razgovarati s Kikijem i malo otputovati u mašti – u daleku prošlost, ali i u bližu budućnost.

Na početku uvijek volimo zaroniti duboko u prošlost. Obično uvijek isplivamo s nekom dragom uspomenom. U Vašem slučaju, to bi bilo bend Raspashow. Davne 2001. u potrazi za sviračima upoznali ste tadašnjeg gitarista Ivana Škuncu i s vremenom i ostale članove benda. U Raspashowu ste pjevali do 2009., a s pjesmama poput Svaki dio srca mog osvajali ste top ljestvice. Kada pogledate unazad, što Vam najviše nedostaje iz tog razdoblja? Da se možete vratiti u najsretniji trenutak benda Raspashow, koji bi to trenutak bio? Viđate li se i svirate i danas s tadašnjim članovima benda?

Sada, kada gledam unatrag grupa Raspashow u meni budi neka lijepa sjećanja. Na neki način je i moja neprežaljena prva ljubav. Biti dio benda je velika privilegija, pogotovo danas u ova zafrknuta vremena. Puno je lakše stvarati u kolektivu, odmah u startu dobiješ puni smisao i  praktički ti ne treba nitko osim tvoje bazne publike da stvoriš karijeru, što je u solo vodama gotovo pa i nezamisliva stvar.

Ivan Škunca, Marko Šestić i ja smo bili osnivači benda, u međuvremenu su nam se pridružili Mato Matošević i Dario Sabo. Bili smo genijalna petorka s puno zafrkancije, stvaranja i razumijevanja. Zašto smo se razišli ni dan danas mi nije u potpunosti jasno. Ivan i ja imamo odnos koji je zapravo držao tu cijelu priču na okupu. On je bio glava, a ja glas i motivator. Taj odnos bio je više od prijateljstva, kao da sam imao brata. I dan danas se čujemo i povremeno surađujemo na nekim pjesmama, ali kad je pitanje naše grupe onda tu zastanemo jer nam je bolna točka. Vjerujem da bi sada nakon 11 godina s odmakom bilo genijalno da se skupimo i sa svojim iskustvom probamo bar nešto iz čiste radoznalosti napraviti. Ali kažem bolna je točka.

Najsretniji trenutak u grupi bili su, naravno, koncerti, a bilo ih je mnogo…
Vjerujem da bi to razveselilo ne samo nas nego i neke druge ljude. Uf, baš si me takla u žicu!

Novo ćudljivo jesensko vrijeme donijelo je sa sobom i promjenu playliste. Jedna od pravih jesenskih stvari je i Studeni, koju ste prije 7 godina objavili s Letećim odredom. Spot je sniman na zagrebačkim ulicama. Sjećate li se nekih anegdota sa snimanja? Čega se prvog općenito sjetite kada čujete tu pjesmu negdje na radiju?

Denis Dumančić i ja imamo neku virtualnu ljubav, iznimno ga cijenim kao autora, a on mene kao pjevača. Iz tog odnosa se dogodila suradnja koja je obilježila na neki način i mene i njega kroz pjesmu Studeni koja je eto i dan danas slušana. Iskreno, puno pjesma sam snimio i izdao, a za nju nisam u početku bio siguran da će napraviti takav uspjeh. Kada su me ljudi na cesti počeli povlačiti za rukav, bilo mi je jasno da je ušla među ljude. Nikada u karijeri nisam silio kroz agresivan marketing svoje pjesme. Još uvijek vjerujem da kada je pjesma dobra i drugačija – kroz neko vrijeme dođe do ljudi sama. Dokaz tomu je i da se pjesma nakon 10 godina vrti i da je ljudi pjevaju.

Onaj tko ti noćas grije stopala, često smo slušali na brojnim radijskim stanicama. Pjesmom Stopala pokorili ste i brojne top ljestvice, a prije nego što je uopće nastala, rekli ste da Vas je jednostavno provocirala da je snimite te da je za nju kriv Dušan Bačić. Kako se obično odlučite za neku pjesmu? Osvoji li Vas prvo melodija ili tekst? Kako znate da je neka pjesma baš za Vas?

Moja suradnja, a to svi znaju kad pogledaju moj opus, usko je vezana uz jednog autora, a to je Miro Buljan. On je napisao većinu mojih pjesama i naš odnos je kroz ovih 20 godina više od prijateljstva. Rekao bih da mi je on poput drugog oca uz kojeg sam napravio prve korake.

Povremeno se dogodi suradnja koja je izvan toga, a jedna od takvih je i suradnja s Dušanom Bačićem. O njemu mogu reći samo pohvale. Rukopisno nemamo neke poveznice i mislim da tajna pjesme Stopala leži upravo u činjenici da smo različiti. Iako se tome nisam nadao, ona je obilježila velik dio moje novije karijere. Mislim da je i on bio iznenađen. Dušan je sjajan čovjek. Dobar je, prije svega, što je rijetkost u ovom poslu i veliki je radnik. S njim sam izgradio jedan poseban odnos i mislim da ćemo još imati dosta toga za reći..

Što se same pjesme tiče, mislim da je u njoj pobijedila emocija, ne slika i aranžman. Nešto je bilo drugačije u njoj i to sam osjetio. Zato sam je i otpjevao. S obzirom na to da sam u toku snimanja svog novog studijskog albuma, postavljam se kao da ništa ne znam,  tako mi je najlakše. Ne zamaram se time koja je pjesma dobra za mene, a koja ne. Uvijek otpjevam pa što se dogodi. Trošim se puno u emocijama.

Prije deset godina potpisali ste ugovor s diskografskom kućom Hit Records, a srpnju ove godine na društvenim mrežama objavili i emotivni rastanak. Koje su najljepše uspomene po kojima ćete pamtiti Hit Records?

Godine 2013. potpisao sam ugovor s Hit Recordsom nakon 10 godina suradnje s Croatia Recordsom. Miroslav Rus i ja smo ostvarili neku želju koja se vukla godinama prije. Osobno jako mi je drag kao čovjek i kao autor. To je bila promjena sredine u ne baš najboljem periodu mog života. Praktički sam se povukao sa scene i nestao. On me nekako vratio u život pa sam počeo ponovo pisati što je urodilo prekrasnom pjesmom Postoji li mjesto koja je pobijedila na 61. Zagrebačkom festivalu. To mi je najdraža pobjeda jer sam dečko s Trešnjevke, zagrebački dečko.

U tom nekom periodu nastale su neke od prekrasnih pjesama poput Opet palim radio, Korak prekratak, Bez tebe, pa moja suradnja s Andy Wrigtom u Londonu. Stopala su se također dogodila u suradnji s Hit Recordsom pa smo odlučili pod tim nazivom i izdati album. Naša suradnja završila je ugovorno ove godine, ali odnosi su i dalje izvrsni kao i s cijelim timom kojeg ovim putem pozdravljam.

Vrijeme je za neke nove pobjede, napisali ste. Možemo li od Vas očekivati nešto do sada sasvim neviđeno?

Da, vrijeme je za nove pobjede, neke nove suradnje, neke promjene u mom životu. Ne mogu otkrivati za sada o kakvim je suradnjama riječ, ali siguran sam da ćete na vrijeme čuti. Nikada nisam volio pričati unaprijed, dok se planovi ne ostvare.

Nedavno ste izjavili kako se nikad ne osjećate dobro kada izvodite tuđu pjesmu. Je li to generalno pravili ili postoje i iznimke – neke tuđe pjesme koje volite izvoditi, pa makar i u četiri zida?

Mislim da su ljudi generalno pogrešno shvatili tu moju izjavu na društvenim mrežama. Nije mi problem pjevati tuđu pjesmu, ali mi je nedokučivo kada bih, recimo, radio obradu pa da to nešto bude kao moje. Smatram da je prva emocija pjesme ona originalna, a sve poslije toga je mission impossible. Ne znam, možda griješim..

Koji je najbolji glazbeni savjet koji Vam je dao Vaš otac?

Najbolji savjet koji mi je dao otac je onaj koji mi nije dao, a to su u pravilu svi. Ne postoje savjeti u glazbenoj karijeri. Ili jesi ili nisi. Ili te ljudi vole ili ne vole. Tu si naprosto nemoćan. Jedino što možeš raditi jest dati sve najbolje od sebe ljudima do krajnje granice, čak i preko toga jer je glazba takva. Nju ne nasljeđuješ, nego je stvaraš ispočetka. Mislim da sam s time sve rekao. To je put samotnjaka kojim kročiš i na tom putu imaš sto prepreka, a najveća prepreka si ti sam. Sada, nakon gotovo 2 desetljeća, karijere mogu slobodno reći da sam uvjeren u to.

Što je za Vas glazbeni uspjeh? 

Najveći glazbeni uspjeh jest dijeljenje radosti stvaranja s ljudima. Kada postaneš dio njihovih života. To je najveća nagrada. Pritom – ostati normalan koliko god je to moguće. Nemoguće je ostati isti jer vas glazba uporno mijenja.

Zagreb i Vi. Koja su Vaša omiljena mjesta u Zagrebu? Kada bismo Vas zamolili da napišete kratak stih za Zagreb, kako bi on glasio?

Zagreb je moje srce, moja duša i moje tijelo. U njemu sam se rodio, u njemu ću i umrijeti. Za mene je Zagreb najljepši grad na kugli zemaljskoj. Dovoljno velik za sve. Dobroćudan, naivan. Parkovi su mi najljepši dio Zagreba. Posebno mjesto u mom srcu ipak ima Park Stara Trešnjevka, ipak sam tu proveo najveći dio djetinjstva. Još uvijek postoji jedno stablo u parku pokraj kojeg znam sjesti na klupu i prisjetiti se koliko puta sam se popeo na njega i pao. Nešto poput života, ali je i dalje ustrajno i jako. Najveća želja
mi je održati koncert u tom parku za sve stanovnike Trešnjevke, ali i pokrenuti neki glazbeni festival, zbog toga što je Trešnjevka ipak najveći kvart. Možda se to i u nekoj bližoj budućnosti dogodi.

Pet brzopoteznih:

Posljednja pjesma koju ste poslušali: Bad Company – Bad Company

Zadnja pjesma koju biste voljeli čuti u životu: Parni Valjak – Nemirno more

Vaša omiljena pjesma: Sting & Stevie Wonder – Fragile

Pjesma koja se često vrti na Vašoj playlisti: Bryan Adams – Do I Have To Say a Word

Pjesma za koju biste voljeli da je Vaša: Oprosti mi, pape.

FOTO: Dear Leader Joe

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 25.000 zaljubljenika u grad.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *