fbpx

Krbavska bitka: Prekretica u povijesti koja je označavala kraj jednog i početak novog doba

Krbavska bitka: Prekretica u povijesti koja je označavala kraj jednog i početak novog doba

I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju, nalegoše na jazik hrvatski posilajući zastupe velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. (…) Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski protivu njim, boj zastupni v polji velijem Krbavskom. I tu boriše se braniju velijeju. Tagda že pobeždena bisi čest krstjanska, tagda že uhitiše bana hrvatskoga ošće živuća, tagda že ubiše kneza Ivana Frankapana, tagda otpeljaše kneza Mikulu Frankapana, tagda že ubiše bana jajčkogo. Tagda že padoše krepci vitezi i  boritelji slavni v premoženiji jih veri radi Hrstovi.

V. Štefanić, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 1, str. 82

Ovim potresnim riječima opisao je suvremenik pop Martinac sukob između hrvatske i osmanske vojske, koji se dogodio na Krbavskom polju 9.9.1493. godine. Malo je događaja iz hrvatske povijesti koji su ostali toliko utisnuti u svijest Hrvata stoljećima nakon što su se dogodili, kao što je to slučaj s bitkom na Krbavskom polju.

Povijesni kontekst i uzroci bitke

Kraljevsku vlast u Hrvatskoj obnovio je u drugom dijelu 15. stoljeća kralj Matijaš Korvin, koji je ovim prostorima vladao nešto više od trideset godina (1458. – 1490.) i za to vrijeme štitio je male plemiće i gradove, oduzimao velikašima utvrđene gradove i nastojao osigurati red i mir te tako centralizirati i učvrstiti svoju vlast i suzbiti feudalnu anarhiju. On je više nastojao proširiti svoju vlast u središnjoj Europi, pa mu je tako izmicala vlast u vlastitoj državi. To je bilo pogibeljno jer su Turci sve češće bili pred vratima. Obrana od njihovih učestalih prodora postala je životnim pitanjem hrvatskoga naroda. Matijaš Korvin učvrstio je obranu izgradnom posebnog obrambenog pojasa – Jajačke i Srebreničke banovine te Senjske kapetanije, a sklopio je i mir s Turcima na 7 godina. No, poslije njegove smrti i za vrijeme njegov nasljednika iz nove dinastije Jagelović na hrvatsko-ugarskom prijestolju, mirovni sporazum istekao je 1490. godine.

Prikaz kralja Matijaša Korvina, povijest.hr

Primirje na 7 godina koje je Matijaš Korvin sklopio s Bajazidom II. 1483. isteklo je 1490., a Turci su tada ponovo počeli napadati Hrvatsku i jugozapadne ugarske krajeve. Baš u vrijeme kad su kraljevi Maksimilijan i Vladislav II. ugovarali mir u Požunu, bosanski paša provalio je preko Hrvatske i Slavonije u Kranjsku. Bilo ih je preko 10 000, a namjeravali su prodrijeti duboko u Maksimilijanove zemlje. Budući da su Turci iznenada nahrupili, zato što ih nitko nije očekivao, a imali su mir s Hrvatima, odnijeli su silan plijen i mnogo ljudi odveli u roblje. Da rijeke Sava i Krka nisu jako nabujale, Turci bi počinili mnogo više štete. No ovako nisu mogli prijeći koliko god da su pokušavali, a mnogo ih se i utopilo. Hrvatski ban Ladislav od Egervara utaborio se s hrvatskom vojskom kod Vrpila blizu Udbine i tu dočekao Turke te ih nemilice potukao. 9000 Turaka je ubijeno, a oslobođeno 18 000 kršćanskog roblja. Prva posljedica te pobjede bila je ta da su Turci sljedeće 1492. ostavili Hrvatsku na miru. No, sam sultan nije namjeravao mirovati. Spremao se s velikom vojskom na nove napade, a o primirju nije želio ni čuti.

Pripreme za bitku

U ljeto 1493. krenuo je turski vojskovođa Jakub-paša s 8 000 konjanika te najprije napao grad Jajce. Nije ga mogao osvojiti pa je krenuo na sjever prema Kranjskoj i Štajerskoj robeći i pljačajući sve do Celja i Optuja. U Štajerskoj mu se suprotstavio kapetan Sekelj u službi cara Maksimilijana iz Habsburške Monarhije te ga prisilio na povratak. Vraćajući se Slavonijom i Hrvatskom Turci su uništavali sve pred sobom. Dok je tako turska vojska pustošila na sve strane, a ljude odvodila u roblje, hrvatski ban Emerik Derenčin skupio je hrvatsko plemstvo na Krbavskom polju ispod grada Udbine da dočekaju Turke na povratku i spriječe njihov povratak u Bosnu i da oslobode kršćanske robove koje su Turci sa sobom vodili.

Ban Derenčin odlučio se s Jakub-pašom sukobiti na otvorenom polju,  iako su mu iskusniji ratnici, prvenstveno ban Ivan Frankopan savjetovao da Turke dočekaju u tijesnim klancima te da ih tako razbiju, a i planine  bi im bile od pomoći. Tada im je Maksimilijanov vojvoda Sekelj javio da čekaju i ništa ne počinju prije njegova dolaska jer će im on odmah priteći u pomoć s nekoliko stotina konja i par tisuća pješaka. Ali ban Derenčin nije želio poslušati, želio je sam odnijeti svu slavu za pobjedu pa se odmah odlučio za napad misleći da će lako pobijediti Turke.

Tijek bitke

Borba je počela 9. rujna 1493. oko 6 sati ujutro na Krbavskom polju ispred Udbine. Osmanski vojskovođa Jakub-paša razdijelio je svoju vojsku na tri dijela, a i hrvatska vojska bila je podijeljena na tri dijela; prvi dio sastojao se od Slavonaca i njih je predvodio Ferdinand Berisbuch, drugi dio činili su Hrvati kojima je zapovijedao Ivan Frankopan, a treći dio vodio je Bernardin Frankopan. Turci su jedan dio vojske poslali prema gorama u potjeru za Hrvatima i Mađarima koji su ih tamo čekali.  Ostali dio Turaka sakrio se po okolnim šumama i tako postavio zamku hrvatsko-ugarskoj vojsci.

Ne znajući za zamku, domaća vojska se odmah obrušila na Turke kad su ih vidjeli da jurišaju prema gori, krivo misleći da Turci bježe i da se povlače. Sišli su na polja i ravnice i ondje započeli borbu s Turcima, čak su ubili nekoliko stotina. Tada su Osmanlije krenuli bježati prema svojoj zamci u šumama, a Hrvati su, ne znajući ništa, krenuli u potjeru za njima i nadali se dobrom ishodu nakon dobrog početka. Ali se u tom trenu turska vojska iz zasjeda obrušila na njih i počela nemilosrdno ubijati sve dok ih nisu sasvim potukli. Tijela ubijenih su gotovo milju ležala jedna preko drugih, Turci im nisu odsijecali glave, nego nosove pa ih nosili sultanu. Nagrada za svaku glavu bila je po jedan dukat, ali se također nagrada davala i za noseve. To i više nego dovoljno govori o turskoj krvoločnosti.

Nesagledive posljedice kao rezultat krive procjene

U bitci je poginuo velik dio hrvatskog plemstva, među ostalima i knez Ivan Frankopan, sin bana Derenčina i još puno „običnih“ vojnika, njih oko 10 000.  Zarobljeno je oko 1500 ljudi, među njima i hrvatski ban Derenčin, koji je odveden u Carigrad i nakon par mjeseci je preminuo u zatočeništvu. Nakon tog poraza cijela zemlja bila je opustošena i bez ljudi; naime, na Turke su nasrnuli svi koji su bili za to sposobni, misleći da će ih poraziti bez problema, a na kraju su oni sami poginuli. Prema dostupnim izvorima, kršćansku nesreću već mjesecima prije naviještala su nebeska znamenja: oluje, gromovi, tuče… Za vrijeme same borbe na kršćansku vojsku oborio se nekakav prašni oblak tako da se međusobno nisu mogli ni vidjeti, dok je nad muslimanskom vojskom sjalo žarko sunce. Bitka se, dakle, završila potpunim porazom kršćana.

Tijela poginulih ostavljena su nepokopana duž Krbavskog polja te su služila kao hrana vucima, medvjedima, tigrovima i ostaloj zvjeradi. Sam ban Derenčin je, kako je već rečeno, zarobljen, a čak je i na vlastite oči vidio kad su njegovu sinu Turci odrubili glavu. Koliko su bili bezosjećajni dosta govori to da su mrtvu glavu banova sina donosili banu na stol svaki put kad bi trebao hranu. U cijeloj zemlji zavladao je plač i nečuvena žalost jer je mnogo roditelja izgubilo svoju djecu; sinovi su ubijeni u borbi, a kćeri odvedene u ropstvo. Nitko prije te borbe nije vidio da su Turci toliko dobro opremljeni; kao i kršćani imali su oklope, željezne ovatnike sprijeda i straga, bradate sjekire i kacige. Ta jednakost u naoružanju još je jedan od razloga hrvatsko-ugarskog poraza 9. rujna 1493.

Krbavska bitka na mnoge je načine bila prekretica, kraj jednoga i početak novog doba. Ona je bila posljednji pokušaj bosanskog ili hrvatskog plemstva da se samostalno, bez pomoći stranog vladara suprotstvai Osmanlijama, a također je to i uvod u dugi stogodišnji rat između Hrvatske i Osmanskog carstva, koji će trajati sve do 1593. i bitke kod Siska. Nedvojbeno jest da hrvatsko plemstvo poslije Krbavske bitke, slabo i osiromašeno, više nije bilo sposobno pružiti jači otpor, a Turcima je stvoren prostor za daljnja napredovanja preko Like k Europi.

Poraz na Krbavskom polju bio je svojvrstan uvod u bitku na Mohačkom polju koja se dogodila nekih tridesetak godina kasnije, točnije 1526. Tim porazom, u kojem je poginuo i posljednji ugarski kralj Ludovik II., definitivno se raspalo Ugarsko – Hrvatsko Kraljevstvo i postalo je jasno da se niti Hrvatska niti Ugarska ne mogu same suprotstaviti turskoj opasnosti. Stoga je došlo vrijeme za ulazak u novu zajednicu, onu s Habsburškom Monarhijom, koja je u kontinuitetu trajala skoro pet stoljeća, odnosno sve do kraja Prvog svjetskog rata.

Izvori:

  • Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, knjiga četvrta, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1974.
  • Skupina autora, Povijest Hrvata 1, Školska knjiga, Zagreb, 2003.
  • Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Novi Liber, Zagreb, 2013.
  • Vjekoslav Štefanić, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga prva, Nakladni zavod MH, Zagreb 1969.
  • enciklopedija.hr
  • hr.wikipedia.org

Marijana Džalo

Marijana Džalo

Magistra edukacije povijesti i hrvatskog, osim povijesti volim glumu i njome se amaterski bavim, čitam knjige, pišem te volim istraživati Zagreb i njegovu povijesnu i kulturnu baštinu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *