fbpx

Ksenija Kantoci: Kiparica koja je inspiraciju pronalazila u prirodi i društvu

Ksenija Kantoci: Kiparica koja je inspiraciju pronalazila u prirodi i društvu

This is a man’s world, this is a man’s world…But it wouldn’t be nothing, nothing without a woman.

Etta James: It’s A Man’s Man’s Man’s World

O ženama koje su pomicale svoje granice, o ženama koje su obilježile hrvatsku povijest, kulturu, umjetnost, književnost, sport, znanost i tehnologiju, saznajte i naučite koji je Ženski trag u povijesti.

Ksenija Kantoci hrvatska je kiparica, rođena 1909. godine u Trebinju. U svojoj karijeri napravila je osobit opus koji ju je upisao u hrvatsku (žensku) povijest. O njenom životu i radu pisao je Andro Vid Mihičić, Tonko Maroević, Jelena Uskoković i dr. Stoga, odvojite malo vremena i zavirite u njen život.

Jelena Uskoković: Ksenija Kantoci, Zagreb 1990.
Jelena Uskoković (tekst), Krešimir Tadić (fotografije), Ksenija Kantoci, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, Zagreb 1990., foto: njuškalo.hr

Otac sudac, majka učiteljica

Ksenijin otac Melkior bio je sudac, a majka Savka učiteljica. Nažalost, samo dvije godine nakon Ksenijina rođenja Savka umire od tuberkuloze, a 1918. godine umire joj otac od upale pluća. Tako su ona i tri godine mlađi joj brat Vladimir rano ostali bez roditelja.

Pučku školu Ksenija je završila u Trebinju, a zatim srednju školu u Zagrebu. Od 1928. do 1932. godine radila je u Narodnoj banci. Nakon toga, u razdoblju od 1932. do 1933. godine, učila je crtanje akta kod Ljube Babića, medaljarstvo kod Ive Kerdića i modeliranje glave kod Frane Kršinića.

Školovanje i usavršavanje

Godine 1933. upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 1937. godine diplomirala u klasi Roberta Frangeša Mihanovića. Nakon toga boravi u Parizu, proučavajući francuske kiparske uzore, primjerice Émilea Antoinea Bordellesa.

Publici i kritici predstavila se 1939. godine kada je napravila spomen-ploču Mariji Jambrišak koja je postavljena na kući u Žerjavićevoj ulici.

Od 1940. do 1942. godine radila je kao nastavnica u školama u Zagrebu, Osijeku i Varaždinu, a od 1950. do 1951. godine na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, gdje je i počela djelovati kao slobodna umjetnica.

Maksimirska ulica → Vončinina ulica

Nakon Drugog svjetskog rata atelijer joj je bio u Maksimirskoj ulici broj 40, gdje je razvila prijateljstvo sa slikaricom Nevenkom Đorđević-Tomašević. Ubrzo se udala za Franu Šimunovića, slikara i pejzažista te sina književnika Dinka Šimunovića, s kojim useljava u stan na adresi Vončinina 16, gdje im je bio i zajednički atelijer.

Početna djela, oblikovanje stila

Ksenija je tijekom života stvorila bogat opus. U početku svoje karijere stvara realistički portrete u reljefu i punoj plastici.

Nakon rata stvara portrete u duhu socrealizma, a od početka pedesetih godina prošlog stoljeća njen rad razvija se u redukciji i jasnoći, sažima volumen, zatvara obris i smiruje površinu mase u portretima i u nizu glava.

Priroda i društvo kao inspiracija

Za vrijeme jednog boravka u Dalmatinskoj zagori, u kojoj ju je inspirirao krajolik i tamošnje žene, napravila je niz arhetipskih ženskih figura, koje su simbol teškog, ali ponositog života. Tako nastaju figure seljanki Žena, Figura seljanke, masivni lik Žene na tronošcuŽena iz Zagore. Paralelno, radila je i na antologijskim životinjskim glavama u drvu.

Temu zagorske žene razvijala je pretežno u drvu i time bila prva u hrvatskom kiparstvu koja je drvo uzela kao materijal koji mosi formu.

Od ostalih motiva i ciklusa izdvaja se ženska figura Jahačica i Europa u kojoj se bavi odnosom čovjeka i životinje, horizontale i vertikale, prekriženih elemenata svojstvenih i ranijim djelima.

Tu su i djela nastala po motivima iz grčkih mitova, primjerice Orfej i Sizif, te djela Dimnjak i Suđenice u kojima predočuje suđenice u uspravnim oblicima zbijenima oko vertikalne osi i povezane teretom, a za izvedbu Dimnjak inspirirali su je posebni brački dimnjaci.

Inspiriralo ju je i kamenje koje je slučajno našla, a koje je minimalnim intervencijama pretvarala u skulpture. Bavila se i sakralnim temama, primjerice djelo Isus pada pod križem.

Brojna izlaganja

Samostalno je izlagala u Zagrebu, Rijeci, Beogradu, Gornjoj Stubici, te sa svojim suprugom u Zagrebu, Splitu, Subotici  i Čakovcu.

Tu su i mnogobrojne domaće i međunarodne skupne izložbe, primjerice Prva izložba grupe profesionalnih likovnih umjetnika (Zagreb 1946), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1958), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj, Suvremena hrvatska umjetnost, Kritičari odabiru (Zagreb 1977–78), Lik žene u suvremenom hrvatskom kiparstvu i dr. Njena djela izlagana su i posmrtno, primjerice 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996) i Antologijska djela Galerije umjetnina (Split 2001).

Ostala djela

Osim toga, Ksenija je izradila i druga djela. Među njima se izdvajaju reljef za spomen-grobnicu u Ogulinu iz 1948. godine, spomen-obilježja u Gomirju iz 1956. godine, poprsja Silvije Strahimir Kranjčević (Zagreb, osnovna škola u Bogišićevoj ulici), Vjekoslav Klobučar Čorta (nalazio se u karlovačkom Parku narodnih heroja, ali je izgubljen) i skulpturica Ptica koja se od 1967. dodjeljuje se kao Nagrada Grigor Vitez.

Ksenijin trag u povijesti

Ksenija Kantoci preminula je u rujnu 1995. godine u Zagrebu, a pokopana je na Mirogoju.

Godine 1960. dobila je Nagradu grada Zagreba za kiparstvo.

Postala je dopisna članica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti od 1979. godine.

Godine 1984. u Modernoj galeriji u Zagrebu održana je izložba na kojoj je izložen sav Ksenijin opus, kojim se istaknula u hrvatskoj kiparskoj povijesti.

Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo dobila je 1985. godine, a godinu dana kasnije Nagradu Kata Pejnović.

Svoja djela, 20 skulptura i četiri crteža, darovala je 1985. i 1990. godine Modernoj galeriji. Osim u Modrenoj galeriji, njena djela čuvaju se i u fundusima Muzeja za umjetnost i obrt, Muzeja savremene umjetnosti u Beogradu i Galeriji umjetnina u Splitu.

Izvori i preporuka za čitanje:

  • Hrvatski biografski leksikon
  • Jelena Uskoković (tekst), Krešimir Tadić (fotografije), Ksenija Kantoci, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, Zagreb 1990.
  • Ksenija Kantoci, katalog izložbe u Galeriji Adris, Rovinj 2010.

Naslovna foto: facebook.com/GalerijaSikirica

Nikolina Solić

Završila sam diplomski studij povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (usmjerenje Suvremena povijest). Volim istraživati kulturnu, žensku i socijalnu povijest grada Zagreba, kazalište, književnost i gastropovijest. Velik sam obožavetelj vintage odjeće, nakita i starih kuharica.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *