fbpx

Nina Bajsić: Kazalište je danas postalo jedno od rijetkih mjesta gdje kolektivno pristajemo biti prisutni

Nina Bajsić: Kazalište je danas postalo jedno od rijetkih mjesta gdje kolektivno pristajemo biti prisutni

U subotu, 17. listopada, održala se prva ovosezonska premijera KunstTeatra Memorija (svijeta) je puna, autorski projekt mlade dramaturginje Nikoline Rafaj. U predstavi glume Lucija Dujmović, Iva Visković Križan i Paško Vukasović, a nastala je u koprodukciji Kazališne družine KUFER i KunstTeatra. U najavi stoji da se predstava bavi opsesijom dokumentiranjem, željom za kontinuiranom povezanošću i strahom da ćemo nešto propustiti u sukobu su sa svijetom u kojem i eksterni diskovi ostaju bez memorije. Što o radu na predstavi i samoj tematici želi reći ekipa predstave, pročitajte u nastavku.

Premijera u doba korone, kakvo je iskustvo?

Romana Brajša (producentica): Premijera je bila planirana još za 25. ožujka, ali smo zbog pandemije morali zaustaviti rad na predstavi te smo nastavili s probama čim su se za to stvorili uvjeti. Osim neizvjesnosti oko rasta broja novooboljelih, najveće su nam probleme stvarale kolizije u rasporedima i kašnjenje ili izostanak planiranog financiranja.

Unatoč navedenom, a i zahvaljujući prelasku u novu dvoranu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža gdje se privremeno izvode Kunstove predstave, uspjeli smo održati premijeru i nekoliko izvedbi. Nadamo se da ćemo moći nastaviti s radom jer interesa publike ima, a HZJZ je kazališta krajem rujna svrstao u kategoriju programa niskog rizika, uz provođenje svih epidemioloških mjera, od mjerenja temperature, dezinfekcije i razmaka do obaveznog nošenja maski i evidentiranja svih prisutnih na izvedbi.

Kolika je doza samopreispitivanja u ovoj predstavi?

Nikolina Rafaj (autorica koncepta): Smatram kako je samopreispitivanje nužan preduvjet za rad – u bilo kojem kreativnom procesu (a posebice autorskom) jednako kao što je i jedan od glavnih čimbenika koji će odrediti hoće li predstava uspjeti uspostaviti komunikaciju s publikom ili ne. I sam koncept predstave zapravo je proizašao iz vlastite autorefleksivne frustracije spram količine informacija s kojom smo svakodnevno obasipani do te mjere da posljedično kao obrambeni mehanizam možemo primijetiti određenu vrstu apatije čak i prema onim informacijama koje nikako ne bismo smjeli (i voljeli) zaobići.

Budući da je ovo moj prvi profesionalni autorski projekt nakon završetka Akademije, preispitivanje se odvijalo (najmanje) dvosmjerno – s jedne strane balansirali smo svima nam bliskim sadržajem, a s druge smo se neprestano podsjećali kako je lako upasti u zamku odveć „čvrstog pogleda“ na to što i kako bi sama predstava trebala komunicirati.

Neprestano postavljanje pitanja i poigravanje s mogućim odgovorima bilo je početak onoga što bismo mogli nazvati istraživanjem – a to je ono što me i zanima u kazalištu, poziv na neku vrst izvedbenog dijaloga.

View this post on Instagram

Želja za kontinuiranom povezanošću i strah da ćemo nešto propustiti u sukobu su sa svijetom u kojem i eksterni diskovi ostaju bez memorije. U kojem se svake minute na YouTube postavi gotovo 72 sata videomaterijala, što je skoro 12 godina sadržaja svakog tjedna. Gdje se i naša sjećanja pohranjuju u zrakopraznim prostorima, cloudovima. Opsesija dokumentiranjem proizašla je iz izloženosti hiperproizvodnji informacija uslijed koje postaje nejasno biramo li mi sadržaj ili sadržaj bira nas? Različiti formati kojima informacije dolaze do nas rade na tome da nam uštede vrijeme – Netflixov prijedlog uvođenja opcije „ubrzanog“ gledanja filma, društvene mreže, reklame od 4 sekunde, naslovi članaka koji sažimaju cijeli članak… Ali gdje je to vrijeme koje tako silno želimo uštedjeti? Informativna buka u svojoj krajnjoj varijanti gradi svijet u kojem „tišina“ više ne postoji, formati su postali sadržajniji od sadržaja samog, a fragmentirane informacije izjednačuju se sa znanjem. Što danas uopće podrazumijevamo pod bukom? Konzistentnost podražaja? Akumuliranje „praznih poruka“ koje nam govore kako živjeti? Statistika kao bar prividno utočište? Ili pak repeticija poznatog? Manjak selektivnih mehanizama otvorenim ostavlja pitanje – ako su sve informacije jednako „glasne“ što ćemo naposljetku čuti? Zapamtiti? Ili dopustiti da bude zaboravljeno? #memorijasvijetajepuna #paskovukasovic #ivaviskovickrizan #lucijadujmovic #novapredstava #premijera #uskoro #kufer #kunstteatar

A post shared by KunstTeatar (@kunstteatar) on

Je li vam se za vrijeme rada ili nakon dogodio New Year, New Me trenutak?

Lucija Dujmović (glumica): S obzirom da je 2020. godina svima donijela “novo normalno” kao rezultat kaosa uzrokovanog potresom i korona krizom; ono nije zaobišlo ni nas, pa smo tako imali produljeni proces rada na predstavi i premijeru pomaknutu za nekoliko mjeseci.

Trenutak New Year, New Me dogodio mi se nekoliko puta tijekom ove godine, a potaknuo ga je svakako i rad na predstavi. Predstava između ostaloga propitkuje poziciju čovjeka u svijetu medija, zagušenosti novim informacijama, brzinom življenja, kakofonijom zvukova, podražaja, reklama, emisija, portala, vijesti i sveobuhvatnom disperzijom pažnje i koncentracije, žurbom koja za cilj ima uštedu vremena koje nam vječito nedostaje.

New Year, New Me trenutak za mene je onaj u kojem odlučujem uzeti vrijeme za sebe i svoju nutrinu na koju tako često zaboravljamo i tako rijetko osluškujemo. New Year, New Me za mene bi bila odluka da stavim iskrenost na prvo mjesto.

Biti iskren prema sebi i drugima znači osloboditi se svih strahova, frustracija, gorčina i ljutnji, znači prodisati – i otkriti neko novo ja.

Mislite li da je opsesija dokumentiranjem na neki način utjecala na umjetnost, prvenstveno kazalište?

Nina Bajsić (dramaturginja): Kao i na sve ostalo, društveni fenomeni utječu na umjetnost, pa tako i na kazalište. Fenomen koji je nama u radu na predstavi bio zanimljiv tiče se straha da će nam promaknuti sadašnji trenutak, da će biti zauvijek izgubljen, ukoliko ga odmah ne sačuvamo (u obliku fotografije/videa, drugih formata).

Ta silna želja da nam nešto ne promakne, u kojoj posežemo za tehnologijom, nužno rezultira našim neprisustvovanjem istim tim trenucima. U tom smislu, mislim da je kazalište kao medij efemerne prirode, medij koji nestaje u trenutku u kojem nastaje, danas postalo još važnije, potrebnije. Kazalište nas tjera da se suočimo s tim strahom i prepustimo trenucima koji se više neće ponoviti. Drugim riječima, kazalište je danas postalo jedno od rijetkih mjesta gdje kolektivno pristajemo biti prisutni.

Laički rečeno koja bi bila poruka/pouka ove predstave?

Nikolina Rafaj: Težnja predstave bila je nešto što se na prvu čini kao „generacijska stvar“ postaviti u značajno širi kontekst te pozvati publiku na proces su-mišljenja postavljajući pitanja poput – što danas uopće podrazumijevamo pod znanjem? Za što mislimo da bi trebalo ostati sačuvano? Gradi li informativna (a onda dakako i podražajna) buka svijet u kojem tišina više ne postoji?  

Dostupnost informacija i svijet koji prividnim rješenjem postavlja ideju kako je svaki odgovor od nas udaljen tek „jednim klikom“ poziva na nužnost selektivnih mehanizama jer akumulacija informacija ne povećava znanje već kompleksnost potrage.

Želite li poručiti nešto publici koja tek treba pogledati predstavu, neku misao s kojom biste voljeli da dođu na predstavu?

Paško Vukasović (glumac): Krleža je jednom rekao kako je pojam slobode oslobađanje od predrasuda. Baš u tom kontekstu, bilo bi dobro to ponavljati sebi svakodnevno i baš s tom mišlju dolaziti otvorena srca i uma na ovu, ili bilo koju drugu predstavu i dopustiti da nas iznenadi.

Koje sjećanje imate, a da ga ne želite nikada zaboraviti?

Iva Visković Križan (glumica): Kad sam prvi put čula plač svoje djevojčice u hodniku intenzivne – prepoznavanje te boje i intonacije kao svoje. Uvertira u prvi zajednički pogled, dodir, miris. “Absolute beginners” na repeat.

Sljedeću izvedbu predstave možete pogledati 12.11. u 20 sati u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, a svoju ulaznicu kupiti putem online platforme ulaznice.hr.

FOTO: Karla Jurić

Karla Kostadinovski

Studentica je hrvatskog jezika i književnosti te češkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od malih se nogu bavila lutkarskim kazalištem i bila je članica Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih te dramskog studija Teatra Tirena. Godine 2018. pridružila se kulturnoj redakciji Radio Studenta i do jeseni 2020. bila je glavna urednica i voditeljica emisije o kazalištu Generalna proba. S kolegicama iz redakcije osnovala je Facebook grupu Umjetnost dolazi vama, platformu za online dijeljenje kulturnih sadržaja. U sezoni 2018/2019. radila je u Službi marketinga, prodaje i odnosa s javnošću Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, prije nego što je otišla jedan semestar studirati u Prag. U sezoni nakon počela je raditi u Teatru &TD, gdje još uvijek radi, i bavi se digitalnim marketingom kazališta te kao asistentica u PR-u. Od sredine 2020. godine počinje novinariti za portal Kulturnog centra Mesnička te sudjelovati u izradi programa.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *