KunstTeatar: Osjećaj konstantnog guranja kamena na kazališnoj sceni, posebno nezavisnoj je vrlo kontinuiran

KunstTeatar: Osjećaj konstantnog guranja kamena na kazališnoj sceni, posebno nezavisnoj je vrlo kontinuiran

Ako u određeno vrijeme prođete pored Dubovačke 1 na Trešnjevci, čut ćete snažan muški glas koji pjeva: kamen, 8 sata rada, kamen, 8 sati rada. Ove stihove (koji neodoljivo tematski podsjećaju na pjesmu Kuća poso) pjeva Karlo Mrkša u ulozi Sizifa u novoj predstavi Vic o Sizifu, u koprodukciji KunstTeatra i Umjetničke organizacije Punctum. Mrkšinu izvedbu prate glasovi Jadranke Đokić, Domagoja Jankovića, Ive Kraljević, Nikše Marinovića, Bernarda Tomića i Paška Vukasovića. Predstava u režiji Ivana Planinića te prema tekstu redatelja i Ivane Vuković, opušteno zaviruje u pukotine općih mjesta grčke mitologije i kamijevski nas zapitkuje je li Sizif najveći lukavac među smrtnicima ili obični drznik koji odbija umrijeti, stoji u najavi. Sa spomenutom smo kunstovskom ekipom porazgovarali o Sizifu, Vicu, Zeusu, kamenju, i još mnogočemu, pročitajte u nastavku!

Tko je Sizif u KunstTeatru?

Ivan: Na tragu mitoloških bića, Sizifa u KunstTeatru mogli bismo opisati kao pola Alberta Camusa, a pola Johnnyja Brava. Dakle, jednim imenom bio bi to, Johnny Camus ili Albert Bravo. Kako god da ga zvali, on nam pruža lakoću i komičnost junaka s Cartoon Networka, ali nas i istovremeno podsjeća na apsurdnost egzistencije. Za publiku KunstTeatra to nam se činilo kao idealna kombinacija. 

Karlo: Kolega je dobro rekao, dodao bih još da kroz elemente mjuzikla, pruža dojam buntovne macho rock zvijezde poput Henryja Rollinsa i ljubavnog šansonijera. Sve u svemu, naš Sizif je legenda.

Je li otkrivanje Zeusa kakav zaista jest povezano sa sadašnjom društvenom klimom?

Ivana: Radije bih to nazvala sadašnjim mukotrpnim radom na podizanju svijesti i točnim imenovanjem postupaka. Nismo mi „otkrili“ da je Zeus silovatelj, ali isto tako nismo tu činjenicu uopće problematizirali u predstavi jer Zeus jednostavno jest silovatelj, a jezik cijele grčke mitologije se upregnuo da objasni kako to baš i nije tako. Zanimljiviji nam je bio podatak da on, takav kakav je, uvodi monogamni zakon na Olimp i time zapravo zatočuje Heru, kao i ostale žene, koje sada postaju ljubomorne i bijesne dok čekaju svoje muškarce preljubnike, umjesto da se i one maze s nekim na nekoj livadi Olimpa. Zvuči poznato.

Koji kamen najčešće vidite oko sebe da se gura?

Ivan: Mi u Kunstu, kao i mnoge druge udruge i umjetničke organizacije, svakako guramo kamen kazališne sudbine na nezavisnoj sceni. Iako je taj kamen po svojim financijskim mogućnostima i dalje samo kamenčić, on je po svom doprinosu ukupnom kazališnom životu i razvoju ozbiljna kamenčuga, bez koje ne možemo imati cjelovitu kazališnu perspektivu. 

Ivana: Slažem se s Ivanom. Osjećaj konstantnog guranja kamena na kazališnoj sceni, posebno nezavisnoj je vrlo kontinuiran. Kao i osjećaj da čim stignemo na vrh tog brda, čim se nešto uspije promijeniti na bolje, slijedi strmoglavi pad u obliku pogoršavanja ionako loših uvjeta rada. Ostaje nada da će nam ova ekscesna godina u kojoj su se morala dogoditi mnoga prilagođavanja kako našeg stvaralačkog rada, tako i modela financiranja, ostati kao temelj za pametnije preslagivanje načina i uvjeta rada. Da ne zadržimo samo srezane budžete i prekratko vrijeme pripreme i produkcije.

Karlo: Svaki se posao može nazvati Sizifovim kamenom, tako da ne bih ulazio u to, ali svakako smo u ovom projektu moj dragi redatelj Ivan Planinić i ja bili jedan drugome kamen. Dapače, još uvijek se guramo.

Predstava je kombinacija radiofonijskog kazališta i monodrame, tj. radiomonodrama, je li to forma koja je u Kunstteatru dobila zamah zbog novog normalnog ili je jednostavno nastavak istraživanja teatra? 

Ivan: Korona nam u tom smislu svakako nije odmogla, ali se prije svega radi o istraživačkom pristupu u kojem, nakon prošlogodišnje predstave Tri mušketira, nastavljam spajanje različitih izvedbenih medija. U Vicu o Sizifu, kombinacija radiodrame i videoprojekcija pokazala nam je da glasove iz zvučnika, kao i projekciju kamena, možemo doživjeti kao autentične kazališne likove, a to pak znači da je stvaranje kazališne iluzije i pristajanje na nju poprilično široko. Još jednom nam se potvrdilo da istraživačko kazalište ne mora nužno biti i hermetično kazalište. 

Karlo Mrkša u ulozi Sizifa na leđima nosi i kamen, i live dio predstave, i Herinu požudu. Karlo, kakvo je iskustvo utjeloviti Sizifa? Što Vam je draže, biti sam na pozornici ili u društvu?

Karlo: Istaknuo bih da ne utjelovljujem klasičnog Sizifa, koji je bio gad, ubojica, mizantrop i okrutni vladar. Naš Sizif je buntovnik, borac za prava i emotivni revolucionar. Sizif pjeva, pleše i spletkari. Rad na njemu je za mene kao glumcu bio zahtjevan jer cijeli kamen predstave je na mojim leđima, od scenskog pokreta s kojim se nisam značajno bavio od studentskih dana i u tome me herojski i strpljivo navigirala Andreja Jandrić.

Drugi zahtjevni element je radiodramski dio, u kojem su moji kolege zvučnici s kojima komuniciram te nemam pravo na pogrešku niti improvizaciju na koju sam kroz svoj rad navikao, te monodramski dio u kojem sam moram držati pažnju publike. Rad na songovima uz Filipa Triplata bio je isto tako poseban užitak te ih volim izvoditi u predstavi. Za mene je apsolutno svejedno bio ja sam na sceni ili ne, ali svakako je lakše kada nisi sam.

Uzevši u obzir ovo stanje koje traje već više od godinu dana, kakav je osjećaj konačno se vratiti u sam KunstTeatar?

Ivan: Tijekom prošle godine KunstTeatar je uspostavio vrlo uspješnu suradnju s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža u kojem se održala i većina našeg repertoara pa ćemo s obzirom na razvoj epidemiološke situacije kombinirati igranje predstava u jednom ili u drugom prostoru. Trenutne epidemiološke mjere su takve da nam je zbog tehničkih razloga i broja izvođača premijeru Vica o Sizifu adekvatnije bilo održati u Kunstu, a sa samo, prema važećim mjerama, deset gledatelja u publici u Kunstu smo osjetili sasvim novu atmosferu. Intimnu i pomalo ekskluzivnu. 

Gdje i kada se Vic o Sizifu može pogledati?

Ivan: Vic o Sizifu možete pogledati u KunstTeatru, Dubovačka 1. Sljedeći slobodni termini su 27. travnja te 7. i 8. svibnja. Ulaznice možete kupiti online na ulaznice.hr ili „offline“ na njihovim prodajnim mjestima. Požurite jer imamo samo deset gledatelja u publici!

FOTO: Karla Jurić

Karla Kostadinovski

Karla Kostadinovski bakalarka je kroatistike te češkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je članica Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih te dramskog studija Teatra Tirena. Od 2017. do 2019. godine radila je kao promotorica i event manager u Hollywood Vanity Clubu. Godine 2018. pridružila se kulturnoj redakciji Radio Studenta i do jeseni 2020. bila je glavna urednica i voditeljica emisije o kazalištu Generalna proba. Od početka sezone 2019/2020. počela se baviti i tehniciranjem na radiju, a počevši s novom godinom bila je glavna urednica kulturne redakcije te je također uređivala i vodila emisiju o mentalnom zdravlju Novi savjet na istom radiju. S kolegicama iz redakcije osnovala je Facebook grupu Umjetnost dolazi vama, platformu za online dijeljenje kulturnih sadržaja. U sezoni 2018/2019. radila je u Službi marketinga, prodaje i odnosa s javnošću Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, prije nego što je otišla jedan semestar studirati u Prag. U sezoni nakon počela je raditi u Kulturi SC, gdje još uvijek radi, i bavi se digitalnim marketingom Kulture SC te kao asistentica u PR-u Teatra &TD. Godine 2020. novinarila je za portal Kulturnog centra Mesnička te sudjelovala u izradi programa. Od jeseni 2020. kazališna je novinarka portala Beli Zagreb Grad. Osnovala je vlastiti kazališni podcast Foajer.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori