Ljubomir Kerekeš: Apatija i melankoličnost u društvu čine smijeh i smijanje velikim izazovom za svakoga od nas, pa tako i za glumca i kazalište

Ljubomir Kerekeš: Apatija i melankoličnost u društvu čine smijeh i smijanje velikim izazovom za svakoga od nas, pa tako i za glumca i kazalište

U sklopu ovogodišnjeg Malog festivala možete pogledati i nagrađivanu komediju Kerekesh Teatra, Krtice u kojoj više od 15 likova u predstavi, na maksimalno duhoviti način, tumači mladi i nagrađivani glumac Jan Kerekeš koji je za Krtice bio i nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta 2015., a režiju potpisuje Ljubomir Kerekeš, s kojim smo razgovarali povodom Malog festivala. Što smo doznali, saznajte u nastavku.

Cijeli program Malog festivala pronađite na poveznici, a sve dodatne informacije, intervjue i ulaznice potražite na Web stranici Malog teatra.

Jednom ste prilikom rekli kako je Vaše djetinjstvo imalo odraza u kasnijem glumačkom pozivu. Naime, radničko ste dijete. Roditelji su Vam bili radnici iz Varteksova naselja te ste rekli kako Vam je upravo ta činjenica omogućila da vrlo trezveno, pedantno i pošteno možete sagledati, razumjeti, doživjeti i prenijeti publici upravo takve sudbine ljudi sa svim njihovim porazima i pobjedama. Obično čujemo da je publiku teže nasmijati, nego je rastužiti. Biste li se mogli složiti s tim?

Život nosi svoje od samih početaka. Socijalna nota u društvu, u mojem slučaju radnika ili proletera, doista je bila na visokom nivou. Solidarnost i međusobno uvažavanje bilo je više na cijeni od današnje bagatelne, površne liberalnosti. Kao klinci bili smo zadovoljni i minimalizmom materijalne mogućnosti. Moj samozatajni interes za ljude, njihovu sreću i smijeh, kao i za bol i tugu, oduvijek je za mene bio svojevrsnom provokacijom. Doživjeti i proživjeti sudbinu svakodnevnog života prijatelja, susjeda ili kućnog ljubimca bogatstvo je koje se ne mjeri brojkama već vlastitim intelektom i istinskom realnošću.

Moja realnost bili su i prazni džepovi i zadnje krčme i žicanje na korzu, da ne nabrajam dalje, ali sve te činjenice bile su samo razlogom sazrijevanja običnog i jednostavnog čovjeka kakav sam i danas. Što se tiče smijeha, vrijeme u kojem živimo očito nije na strani smijeha jer apatija i melankoličnost u društvu čine smijeh i smijanje velikim izazovom za svakoga od nas, pa tako i za glumca i kazalište.

Vaši su roditelji bili članovi Varteksova KUD-a „Vilko Jurec“, u kojem ste i sami bili uključeni kao dijete, a lijepe godine proveli ste i s bendom Autoput. Svirate li i danas? Koje su Vam prve asocijacije kada spomenemo Autoput? Da je Autoput suvremeni bend, mislite li da bi i danas imao svoje slušatelje i poklonike?

Kao klinac s pet godina, svirao sam harmoniku i imao sam nekoliko obiteljskih nastupa za KUD. Autoput je bio odličan bend i do danas neponovljena popularnost i uspjeh što se tiče varaždinske rock scene. Danas ne vježbam sviranje, ali povremeno zasvirati harmoniku ili bubnjeve ostalo mi je isto kao i voziti bicikl. To se ne zaboravlja. Autoput je od strane jednog od naših najistaknutijih glazbenih kritičara, pokojnog Darka Glavana, bio proglašen eks-jugoslavenskim Uriah Heepom. Svirali smo hard rock i bili smo učesnici mnogih rock festivala i gitarijada, a mnoge smo i sami organizirali.

Danas bi Autoput zasigurno bio veliko osvježenje za hrvatsku rock scenu, koja je po pitanju neke zlatne sredine, između „kuruze“ i pop rock masturbacije, u potpunosti prazna. Previše komercijale, a premalo originalnosti.

U jednom ste intervjuu rekli kako je na snimanju filma Kako je počeo rat na mom otoku bilo i nesporazuma, jer su nekim ljudima tada određene situacije još uvijek svježe. Možete li nam otkriti o kakvim se nesporazumima radilo?

Doživljeno i proživljeno u domovinskom ratu s još uvijek vidljivim ožiljcima, kod nekolicine statista izazvalo je neželjene reakcije na uniformu majora Alekse. I to je sve. Bilo pa prošlo i to na najbolji mogući način čemu svjedoči i sam film Kako je počeo rat na mom otoku.

Stotinama kazališnih, televizijskih i filmskih uloga je iza Vas. Od dimnjačara do Raskoljnikova, Henrika IV., Hamleta…kada ste stekli samokontrolu u ulogama? Odnosno, da uloga ne preuzme Vas i da Vi ne preuzmete ulogu? Može li uloga uopće biti samo uloga ili se u nju jednostavno mora odraziti dio karaktera?

Definicija glume za mene ne postoji. Za mene je to samo kopanje, razgrtanje i preispitivanje samoga sebe. Ponekad se osjećam kao mudrac, ponekad kao Čovječja ribica, pa budala i idiot, ponekad u magli i na suhom, ali svijest o povratku prisutna je uvijek.

Govorili su mi da sam egzibicionist, ekspresionist i avangardist, ali taj vuk samotnjak u meni uvijek je znao čuvati svoju istinu, istinu lica i karaktera na kojem radim.

Glumac svakom licu koje tumači mora odati dužno poštovanje i to ne toliko zbog lica nego zbog samoga sebe. To je činjenica u kojoj leži poštovanje prema glumi i profesiji.

Odakle ideja i potreba za izgradnjom kulturnog centra? I koliko je moguće to izgraditi u današnjem vremenu u kojem se u nekim gradovima desetljećima čeka na vrtić ili školu, a kultura je zadnja stvar od političkog interesa?

Svatko od nas u danom trenutku svog života sanja o svom stančiću, kućici ili dvorištu. To je prostor slobode govore, mišljenja, stvaranja. Vjerujem da će kulturni centar biti upravo to za Kerekesh teatar. Politika i kultura zajedno nikad, pa ni onda.

S Kerekesh Teatrom napravili ste iskorak kakav nitko nije napravio u kazališnoj kulturi Hrvatske. Što nezavisna kazališta mogu naučiti od Kerekesh Teatra?

Puno je to godina mukotrpnog rada da bi se napravio prvi korak, a kad jednom prohodaš nema stajanja. Raditi i stvarati uz puno odricanja, neodvojivo od životne svakodnevnice put je stvaranja vlastite zadovoljštine.

Što su najveći izazovi za nezavisna kazališta diljem Hrvatske trenutno?

Mogućnost igranja. Stvarati kontinuitetom interes društva za kazalište i kazališnu umjetnost.

Kako ste reagirali kada ste prvi put čuli za Mali festival i što od njega očekujete?

Sve kazališno, svaki festival pa tako i online Mali festival samo je dobitak nastavku života kazališta i glumca. Bez obzira na ime i platformu-pozornicu, vjerujem da će biti velik.

Što ovakav festival znači za nezavisna kazališta u Hrvatskoj općenito?

Znači, srećom, jedan više i kao takav samo učvršćuje činjenicu da nezavisna kazališna scena zauzima i preuzima vodeću ulogu kreativnog kazališnog stvaranja u Hrvatskoj i to najčešće bez dostatnih dotacija iz proračuna.

Što bi svaki mladi glumac trebao znati o glumačkoj karijeri, a da često vidite kako oni to zapravo i ne znaju?

Mladi glumac treba što prije upoznati sebe i to ne preko drugih, a kad dođe do te spoznaje mora zauzeti svoj stav koji se bazira na radu i poštenju prema profesiji i prema kolegama. Neka ne mašta o cilju jer u glumi postoji samo start, cilja nema. Glumac, čovjek, život.

Nekoliko brzopoteznih:

Omiljeno mjesto u Zagrebu: Pozornica.

Posljednja predstava na koju ste otišli: GD Histrioni Na parove razbroj s’.

Prva knjiga na Vašoj polici: Dostojevski (sve).

Film koji bi svatko trebao pogledati: „Na kraju dana“ u kojem glume Anthony Hopkins i Emma Thompson.

Posljednji koncert na koji ste otišli: Rammstein (Prag).

FOTO: Privatna arhiva Ljubomira Kerekeša

Barbara Grgić

Osnivačica projekta i glavna urednica portala "Beli Zagreb Grad". Svoju digitalnu karijeru započela je u području Social Media Managementa i Content Marketinga. Dobra duša Zagreba koja je okupila preko 30.000 zaljubljenika u grad.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori