LOFT o ‘Legitimacijama’: Sve naše priče samo su temelj za daljnje istraživanje i poticanje na potrebu da ljudi pričaju o sjećanjima

LOFT o ‘Legitimacijama’: Sve naše priče samo su temelj za daljnje istraživanje i poticanje na potrebu da ljudi pričaju o sjećanjima

Na početku rujna u Pogonu Jedinstvo održala se premijera Umjetničke organizacije LOFT i kazališne družine CLOU pod nazivom Legitimacije. Ova legitimna predstava pravi je rollercoaster naših sjećanja i iskustava, njihovih, zajedničkih i tuđih, vozi nas u bazen poznatih osjećaja, ponekad zakopanih i zaboravljenih. Predstavu su osmislili Morana Dolenc, Lidija Kraljić, Valentina Lončarić, Anja Pletikosa, Nina Sabo i Deni Sanković, a u nastavku pročitajte o čemu smo s njima razgovarali!

Što su legitimacije?

Valentina: Izvedbeno putovanje kroz naše male i velike povijesti koje su nas oblikovale i još uvijek oblikuju. Povijesti svakog od nas kojih se sjetimo i nanovo proživljavamo kada posegnemo za starim foto albumom.

Anja: Legitimacije su identifikacija u dva slučaja – ona kada, kako naša glumica Lidija Kraljić kaže, murjaku umjesto osobne ispričaš priču o sebi i tako se identificiraš, tj. legitimiraš; i onda ona druga, gdje gledaš predstavu i cijelo vrijeme misliš “e, tako sam i ja bila zaljubljena, samo u Danijela Popovića” ili “tako sam i ja pjevala, samo Neki to vole vruće” ili “ja to nikada tako ne bih napravila – ali zapravo totalno bih”.

Na koji ste način krojili predstavu, ako ju zamislimo kao “izvedbeni foto album pun narativnih krakova naših priča”, kao što stoji u najavi? 

Valentina: Svaka je priča vodila drugoj, iza svake se fotografije nalazila neka fotografija koja je bila povezana  s prethodnom. Priče su također stvarane kroz izvedbu, svojevrsni psihodramski proces kroz koji nas je vodila Anja. Kroz taj proces paralelnog kreiranja izvedbe i teksta, nevažne priče otkrile su puno više detalja, neke su mutne fotografije postale jasnije, a zatim ih je Morana rasvijetlila do kraja… Iza ovih priča koje smo odabrali postoji bezbroj drugih priča, a kada bi se sve skupilo imali bismo predstavu koja traje tri dana.

Anja: Da, otprilike ovako kako je Valentina rekla: kroz probe je nastala hrpa materijala koja se onda prirodno isfiltrirala, tj. u tekst sam ubacila sve ono čega sam se mogla sjetiti bez da slušam kompletne snimke tog dana. A to je moralo biti prokleto zabavno, intrigantno ili bombastično, da bi mi iz mora svega isplivala baš ta i ta priča ili taj i taj detalj.

Što vama osobno znače pojmovi „nostalgija“ i „uspomene“?

Deni: Nostalgija je sjetno sjećanje prošlosti, prizivanje ili milovanje dragih uspomena koje još jednom čeznemo osjetiti u sebi. Uspomene su škrinje koje otvaramo kako bi se prisjetili tko smo, što imamo s nekime, gdje smo bili, što smo radili i od kuda smo nastali. Sve što imamo iza nas jesu uspomene.

Valentina: Nostalgija je nedjelja popodne. Sjećanja i doživljaji koje ne želimo udaljiti od sebe jer nas griju. Uspomene su prijateljice nostalgije kojima se često okružujemo, ali i često zaboravljamo na njih. One su mali prašnjavi vlakovi koji nas mogu u bilo kojem trenu odvesti na putovanje u naše prošlosti. Naše osobne prošlosti, ali i društvene prilike i povijesti unutar kojih smo živjeli.

Lidija: Uspomene su za mene zbir svih sjećanja od onog prvog, kada sam imala dvije godine i bila u bolnici zbog upale pluća i jedino čega se sjećam su ogromne šprice (iz tadašnje vizure) i stol pun plišanih medvjedića (baš sve sam ih htjela voditi doma) do za sada posljednjeg koje nastaje u ovom trenu pisanja koji zajedno prožeti grade moju emotivnu imovinu. Nostalgija je potreba da se neke uspomene iznova vraćaju u sjećanje i da ih se ponovno proživljava, iz gušta i uživancije u dobrom trenutku.

Nina: Često osjećam nostalgiju za vremenima u kojima nisam živjela. Uhvate me nemir i tuga, kao da sam propustila nešto bitno i neuhvatljivo, kao da mi je oduzeto iskustvo za kojim nisam niti znala da čeznem. Poželim biti putnik kroz vrijeme koji udahne u šesnaestom, a izdahne u  devetnaestom stoljeću. Internet kaže da se to zove anemoia, ne znam postoji li hrvatska riječ za tu vrstu nostalgije, ali često je osjećam sve do kostiju.

Kako ste u Legitimacijama balansirali sa spomenutim motivima, u kontekstu sebe kao glumca/glumice nasuprot svojeg lika?

Valentina: Ispričana priča postaje fikcija koju možeš obogatiti svojim sjećanjem, no u glumačkoj izvedbi i formiranju priče kroz lik sve više nestaje ta osobna prošlost i postaje ne samo tvoja, već još nečija. Sve naše priče samo su temelj za daljnje istraživanje i poticanje na potrebu da ljudi pričaju o sjećanjima, onim gorkima i slatkima. 

Lidija: Leni, lik koji igram u predstavi, ima vlastitu motivaciju za prisjećanje određenih životnih trenutaka. Ona iz njih pokušava naučiti i stvoriti perspektivu o  samoj sebi. Otkriti tko je ona. I možda izgovarajući ih naglas dati im pravo ime. Jer dok god o nečemu šuti, ima dojam da je ona jedina osoba ikad koja je kroz to prošla. Govoreći o tome otvara vrata za mogućnost da je još nekome bilo tako, ili otprilike tako i samim tim njezini osjećaji postaju lakši. Mi kao glumci u procesu proba pričali smo o raznim trenucima kao nekim okidačima za svoje daljnje formiranje, imali smo veću distancu i jasniji odnos do proživljenog. 

Uzevši u obzir da proces rada na ovoj predstavi nije uobičajen, zanima me što su vam Legitimacije omogućile da pokažete ili izrazite?

Deni: U umjetnosti je često nezaobilazno dotaknuti se sebe. Proces rada Legitimacija se konkretno radio o tome. O nama. O našim pričama iz prošlosti i sadašnjosti koje prožimamo kroz spomenute likove. Legitimacije su mi omogućile da izrazim dio sebe koji je ranjiv, a istovremeno hrabar i nadam se da će publika gledajući predstavu to pronaći u sebi.

Vale: Omogućile su mi pronaći neke stare fotografije i pogledati ih iz nove perspektive. Sada se jasnije vide, ali za deset godina možda će izgledati potpuno drugačije. I zanima me kako će tada izgledati…

Nina: Rijetko se sjećam događaja iz prošlosti. Ne pamtim godine, ponekad niti ljude, osjećaj je ono što ostaje naseljeno u meni, čak i kad ga ne znam smjestiti u prostor i vrijeme. Kroz međusobno dijeljenje priča sjetila sam se puno detalja koje je moje selektivno pamćenje sakrilo negdje na dno životnog kofera.

S kakvom porukom ili emocijom želite da publika ode nakon odgledane predstave?

Deni: Bliskost.

Vale: Zapjevati na četku za kosu i prisjetiti se nekih ljudi koji su bili tu, uz nas, a više nisu.

Lidija: Nisi jedina/jedini.

Nina: S okusom madeleine kolačića.

Kada i gdje se možemo legitimirati?

U Pogonu Jedinstvo 31. listopada u 19 sati uz prethodnu rezervaciju ulaznica od 40 kn na uoloft@gmail.com.

FOTO: PROMO

Karla Kostadinovski

Karla Kostadinovski bakalarka je kroatistike te češkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je članica Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih te dramskog studija Teatra Tirena. Od 2017. do 2019. godine radila je kao promotorica i event manager u Hollywood Vanity Clubu. Godine 2018. pridružila se kulturnoj redakciji Radio Studenta i do jeseni 2020. bila je glavna urednica i voditeljica emisije o kazalištu Generalna proba. Od početka sezone 2019/2020. počela se baviti i tehniciranjem na radiju, a počevši s novom godinom bila je glavna urednica kulturne redakcije te je također uređivala i vodila emisiju o mentalnom zdravlju Novi savjet na istom radiju. S kolegicama iz redakcije osnovala je Facebook grupu Umjetnost dolazi vama, platformu za online dijeljenje kulturnih sadržaja. U sezoni 2018/2019. radila je u Službi marketinga, prodaje i odnosa s javnošću Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, prije nego što je otišla jedan semestar studirati u Prag. U sezoni nakon počela je raditi u Kulturi SC, gdje još uvijek radi, i bavi se digitalnim marketingom Kulture SC te kao asistentica u PR-u Teatra &TD. Godine 2020. novinarila je za portal Kulturnog centra Mesnička te sudjelovala u izradi programa. Od jeseni 2020. kazališna je novinarka portala Beli Zagreb Grad. Osnovala je vlastiti kazališni podcast Foajer.

POVEZANI TEKSTOVI

Odgovori