Luka Nižetić ususret svom velikom koncertu u Tvornici: ‘Kombinacija talenta, rada i ustrajnosti je ključ uspjeha’

Zvuk Dalmacije, fuzija ethna i južnjačkog popa, moderno sa tradicionalnim, klapa i romski orkestar, ritam i melankolija, nespojivo sa spojivim, sve je to Luka uspješno ujedinio u jedinstvenu zvučnu sliku. Posljednje dvije godine njegovi novi hit singlovi ‘Ludilo brale’, ‘Ae’, ‘Ostani dite’, ‘Ne ne ne da da da’ i ‘Zagrli život’ osvojili su top liste zabilježivši i milijunske preglede na Youtubeu. Koncert pred zagrebačkom publikom na neki će način predstavljati krunu svih Lukinih dosadašnjih uspjeha pa će tako 28. listopada u Tvornici kulture publika moći uživati u jedinstvenom glazbeno – scenskom doživljaju. Ususret koncertu, razgovarali smo s Lukom.

Luka, sitno odbrojavamo do koncerta tvoje karijere. Bliži se taj famozni 28. listopad u Tvornici kulture i neću te pitati jesi li uzbuđen, već – koliko ti misli dnevno prođe kroz glavu i u kojoj si sada fazi priprema? 

Još od ljeta kada smo ubacili u petu brzinu budim se i liježem s mislima na Tvornicu. Zadnjih mjesec dana rekli bi da je luda kuća. Uz probe s bendom, sastanke, dogovore, koordinaciju sa svima za drugo ni nemam vremena. Jedino malo s Chakom pobjegnem u šumu, uzmem daha i nastavim dalje. Zadnji je tjedan, sve je posloženo kako smo zamislila, samo da nam svi budu zdravi jer oko nas je viroza, korona pa se jedino toga bojimo jer svatko tko je uključen u realizaciju koncerta je važan kotačić koji čini cjelinu.

Na mojim koncertima sve je dopušteno osim dosade i statičnosti, rekao si jednom prilikom. Ovaj je koncert zapravo kruna i presjek tvoje dvadesetogodišnje karijere. Što je tijekom ovih 20 godina najluđe, a što najemotivnije što je za tebe napravila tvoja publika?

Uuu, bilo je tu svega od bacanje plišanih igračaka na stage, našao se tu i pokoji grudnjak, pa do toga da su me i ‘skidali’ i uzimali mi robu u kojoj sam nastupao. Često mi dođe neka rakija na stage ili čaša vina. Bilo je tu i rušenja zaštitne ograde, no s vremenom publika je odrasla, tijekom koncerta volim sići među publiku pa krenu selfiji, a nakon koncerta fotkanje i razgovor s publikom mi dođe kao terapija. Napuni te ta pozitivna energija za duži period.

Kakva je zagrebačka publika u usporedbi sa splitskom?

Mirnija, staloženija, bar koliko se sjećam jer dosta dugo nisam imao koncert u Zagrebu. U Splitu vam je sve puno jače, ljudi se nekako brže oslobode i uđu u koncert, nema tu nekog žaniranja, ne ustručavaju se izraziti emociju, glasniji su mada i u Zagrebu je toga jer budimo realni dosta je Dalmatinaca i ovdje pa je teško u tom smislu praviti razliku između ta dva grada. Veselje i radost su svugdje prisutni.

Rekao si kako je nemoguće izbjeći tremu, ne zbog straha, nego zbog sto pitanja: je li sve od opreme spremno, hoće li nestati struje i sl. Više si puta govorio kako si padao pa se mrtvo hladno ustao na pozornici kao da se ništa nije ni dogodilo. Jesu li postojali trenuci kada ti ipak nije bilo nimalo svejedno i kada si poželio pasti u zemlju od srama?

Mislim da nije. Uvijek nekako sve to okrenem kao da je dio showa. Stage podnosi sve, samo treba biti iskren prema publici, svi smo od krvi i mesa i dogodi se svakome neki gaf. 

Rekao si kako se nakon nastupa toliko istrošiš da samo želiš ići kući u krevet? Probudiš li se sutra kao nov čovjek, punih baterija ili ti ipak treba malo da nadođeš?

Dan nakon koncerta je uvijek rezerviran za odmor. Samo glazbenici znaju koji je to osjećaj kad se cili daš u koncert, kada se puna dva sata maksimalno daješ publici i ostaviš srce na pozornici. Nije lako ujutro se probuditi kao da se ništa nije dogodilo. Više mi treba mentalnog odmora, nego fizičkog tako da ako nisu dva koncerta zaredom uvijek koristim vrijeme nakon nastupa za odmor, a i treba čuvati i glas.

Tvoju karijeru obilježile su i brojne suradnje. Dino Šaran (Letu štuke), Arsen Dedić, Dino Merlin, Saša Lošić, Neno Belan, Aljoša Šerić, Mihaljevići, David Vurdelja Babydooks, klapa Nostalgija, Kampanel, Lana Jurčević, Ivana Kindl i Radojka Šverko samo su neki od izvođača i grupa s kojima si surađivao. Koja je prednost kad radiš pjesmu sam, bez drugih vokala, a koja kada je radiš s nekim drugim? Postoji li neka tvoja pjesma za koju ti je žao što nije danas duet?

Nema tu neke razlike. Snimanje je proces koji ima svoja pravila. Ako se radi o duetu svatko dođe u svom terminu u studio i odradi svoju dionicu. Naravno, u slučaju vokalne suradnje razmjenjuju se ideje, al sve u svemu autor i producent je taj koji određuje kako i što mora finalno zvučati. Ja odlučujem u odabiru s kim bi volio snimiti pjesmu, a za sada mislim da smo do sada sve posložili na najbolji način što pokazuje i uspjeh pjesama.

Rekao si u jednom podcastu da se kod tebe može sve čuti – da slušaš i Halida Bešlića i Radiohead i Mostar Sevdah Reunion.  Mora li se glazba nužno razumjeti da bi se osjećala? Je li između razumjeti i osjećati znak jednakosti?

Od onih sam koji se uvijek povodi osjećajima. Ima nekih pjesama gdje jezik ne znam ali mi zbog nečega privuče pažnju. Kad si mlađi onda si više nekako isključiv u svom glazbenom odabiru no s godinama nekako širiš taj obzor i počinješ slušati nešto čemu prije nisi bio dorastao jer nisi razumijevao. Danas često volim slušati old soul, swing poput Dean Martina ili Sinatre dok me s 20 godina takva glazba uopće nije zanimala, više sam slušao punk, Nirvanu, Radiohead. Tko zna što ću slušati u svojoj 60 (haha).

Postoje li pjesme u tvojoj karijeri za koje bi volio da ti se nisu dogodile?

Nikad ne žalim za svojim postupcima, oni su odraz tadašnjeg nekog mog stanja pa tako je i s pjesmama. Imao sam privilegiju surađivati s eminentnim glazbenim imenima i svaka pjesma se dogodila jer joj je tada bio trenutak i jer su se u tom momentu zvijezde tako posložile. Ne snimam pjesme reda radi, nego snimam upravo one koje u tom trenutku odgovaraju mom stanju, osjećaju, senzibilitetu. Sve pjesme koje su se našle na mojih šest studijskih albuma predstavljaju moje odrastanja, transformaciju i sazrijevanje. 

Između ostalog spomenuo si i kako si odrastao u Michaela Jacksona te da zbog ljudi kao što je on, ali ne samo u glazbi, već i u drugim vrstama umjetnosti, kad je nešto nadnaravno, da zapravo spoznaš da Bog postoji. Ta mi se tvoja rečenica toliko urezala u pamćenje. Na tragu toga, brojni se pitaju zbog čega nisu svi dobili neki nadnaravni talent, već samo odabrani. Jesi li se ikad pitao zašto? Vjeruješ li uopće da svaka osoba ima neki talent?

Vjerujem da ima mnogo ljudi koji nisu imali sreće da svoj talent predstave javnosti i na taj način se i životno ostvare. Puno je tu faktora koji utječu na nečiju karijeru. Od osobnog karaktera, ustrajnosti, snage i volje da se boriš jer ništa ne dolazi preko noći, do sposobnosti prihvaćanja i negativnih kritika koje se sve lakše zahvaljujući društvenim mrežama ispoljavaju, a često su nerealne, do prepoznavanja pravog trenutka te sposobnosti da se uči na greškama. 

Netko ima talent za pjevanjem, netko za plesom, glumom, netko je vrhunski kirurg, netko pak ima sposobnost doprijeti do ljudi svojim pristupom i riječima, netko ima faktor x, jednostavno s time se rodiš. Vjerujem da svatko ima neki talent dovoljan da je zbog njega poseban i unikatan, samo uz talent znamo da je u konačnici najvažniji rad na sebi. Ta kombinacija talenta, rada i ustrajnosti je ključ uspjeha.

Pjesma Proljeće praktički ti je otvorila vrata glazbenog svemira, a ujedno te stavila u ladicu vječnog Petra Pana, onog glazbenika kojeg stalno povezuju samo s pjesmama u duru. Privatno, na klaviru uvijek počinješ s molom. Je li ta pjesma ujedno i dvostruki mač?

S današnjeg gledišta zahvalan sam što mi se takva pjesma dogodila na početku karijere i otkrila mi neko moje drugo ja koje je do tada bilo dosta melankolično. U mom opusu ima i molova, ali najbolje se osjećam kada me ritam ponese, kada svi polude i kada veselje frca na sve strane. Jednostavnim riječima Proljeće doživljavam kao svoju autogram kartu.

Koju bi svoju pjesmu izdvojio onu koja te najbolje opisuje trenutno? 

Trenutno bi to bila Zagrli život. U godinama sam kada sam stekao dovoljno iskustva da mogu znati što želim raditi i na koji način. Oslobodio sam se nekih početnih strahova i uživam u svemu što radim i činjenici da ne moram raditi kompromise da bi se nekome svidio. Imam publiku koja me voli i koju poštujem jer je tu cijelo vrijeme uz mene.

Kako komentiraš stanje na hrvatskoj glazbenoj sceni, a kako na regionalnoj?

Vidim da se pojavilo puno mladih imena što mi je super, što dokazuje da nam je scena živa. Događa se neka nova generacija glazbenika, aranžera, producenata, a ni starija generacija se još uvijek ne da. Imam osjećaj da nam nikad nije bila bogatija glazbena scena kao ovih zadnjih par godina.  

Nekoliko hipotetičkih pitanja: da imaš priliku postaviti pitanje nekom pjesniku koji više nije među nama, kome bi ga postavio i koje bi to pitanje bilo? 

Ima ih dosta, al’ evo – Arsen Dedić. Pitanje bi bilo: Postoji li život nakon života? Vjerujem da bi od njega dobio najiskreniji odgovor s dozom cinizma.

Da imaš priliku sjesti na večeru s bilo koje četiri osobe iz ljudske povijesti, s kime bi sjeo? 

Bio bi to sigurno veliki okrugli stol al ovako na prvu sjeo bi s:

• Mozart
• Tesla
• Michael Jackson
• Leonardo Da Vinci
• Junko Tabei

Da se na minutu imaš priliku vratiti na samo jedan nastup tijekom svojih 20 godina karijere, koji bi trenutak izabrao?

Debitantski nastup na Melodijama Jadrana 2001.

Nekoliko brzopoteznih za kraj:

Tri stvari koje očekuješ na koncertu u Tvornici: Sreća, zadovoljstvo i zabava

Tri stvari koje ne bi volio na koncertu u Tvornici: Tuga, dosada i statičnost

Pjesma koju ti voliš više nego što ju voli tvoja publika: U mislima

Pjesma koju tvoja publika voli više nego što je voliš ti: Robot

Dvije riječi za kraj: Samo pozitiva!

Ulaznice za koncert Luke Nižetića u Tvornici kulture mogu se nabaviti u sustavu Eventim.hr. Early bird ulaznice bit će dostupan po cijeni od 80kn do 15.09., a nakon toga cijena ulaznice će biti 100kn.

Organizator koncerta je Mars koncerti.

FOTO: Petra Nižetić Mastelić